IGRE BEZ GRANICA - RAT U SLUŽBI PROFITA
Autor: Sonja Radošević Objavljeno: 06. May 2009. 10:05:36
Osnovno i suštinsko pitanje koje se nameće nakon ove spoznaje jeste šta je bio cilj i šta je "ostvareno" saradnjom šefa Miloševićeve tajne policije i CIA-e. Jedno je sigurno: Stanišić je u vrijeme saradnje sa CIA-om bio glavni organizator srpskih zloglasnih paravojnih jedinica - hordi smrti, u čijem sastavu su bili regularni pripadnici srpskog MUP-a koje su sijale smrt diljem Hrvatske i BiH. Podsjetimo - Haški sud je protiv Jovice Stanišića podigao optužnicu u martu 2003. godine. U optužnici se navodi da je DB Srbije, počev od maja 1991. godine osnivala ili pomagala osnivanje nelegalnih, tajnih formacija, koje su preduzimale "specijalne vojne operacije" najprije u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. Optužnica navodi da su Stanišić i osnivač Jedinice za specijalne operacije (JSO) Frank Simatović Frenki, od aprila 1991. godine organizovali, obučavali, opremali i finansirali jedinice policije RSK, takozvanu "Martićevu policiju", a da su od marta 1992. godine jedinice DB-a Srbije učestvovale u operacijama u Bosni i Hercegovini. Državna bezbjednost imala je, prema tvrdnjama tima Karle del Ponte, kontrolu nad Crvenim beretkama, pripadnicima paravojne formacije Željka Ražnatovića Arkana, te policijom krajiških Srba, a Stanišić i Simatović terete se u optužnici za više od 700 ubistava, za koja se vjeruje da su ih počinile ove formacije u Krajini, Istočnoj Slavoniji, Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju... Haška optužnica navodi da su Simatović i Stanišić u periodu od 1991. do 1995. godine, bili učesnici u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, u koji su se udružili srpski političari, pripadnici policije i jugoslovenske vojske, kako bi proširili granice srpske države i sa tih prostora protjerali nesrpsko stanovništvo. Kao članovi zajedničkog zločinačkog poduhvata osim već optuženih navode se Slobodan Miloševića, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić, Milan Martić, Vojislav Šešelj. Pominju se i Mihalj Kertes, Blagoje Adžić, Veljko Kadijević i Radmilo Bogdanović. Optužnica je jasna - Stanišić je učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Ako je, kako tvrdi američki dnevni list, Stanišić bio sardanik CIA-e , logički se izvlači zaključak da je ova američka obavještajna organizacija "mogla imatu uvid u zločinačke podhuvate takozvanih "Škorpiona", Arkanovih "Tigorva", Legijinih i brojnih srpskih zločinačkih jedinica.
Nakon svih zločina koje su počinile paravojne jedinice u organizaciji srpskog DB-a, nakon više od 200.000 žrtava rata na prostoru bivše Jugoslavije, nakon genocida u Bosni i Hercegovini, osnovano se može sumnjati da američkoj obavještajnoj službi informacije o ratnim zločinima nisu bile bitne. Sigurno je da bi u suprotnom rat bio zaustavljen i brojni životi spašeni. Što je bio zapravo cilj ove saradnje - pitanje je na kojem bi Međunarodni sud u Haagu morao insistirati ako je samostalan u svom radu. No, na taj sud je već 2005. godine do strane nekih velikih sila izvršen pritisak da se Jovica Stanišić pusti na slobodu zbog "lošeg zdravstvenog stanja". Stanišić je pušten na slobodu 2005. ne samo na osnovi zdravstvenog stanja, već se Haški sud pozvao na tri pisma podrške koja su došla iz SAD-a, Velike Britanije i Francuske - navodi se u jednom tekstu beogradskog dnevnog lista "Blic." Navodno je Carla del Ponte, nakon primanja tih pisama zatražila objašnjenje od američke vlade zašto štiti Stanišića. Florence Hartman je za Blic otkrila da pismo nije poslala američka vlada već CIA. Pisma hvale Stanišićeve usluge za vrijeme ratnih sukoba upućena su sudskom vijeću, a ne tužilaštvu. Ukoliko dođe do suđenja Stanišiću, iako to strane obavještajne službe pokušavaju odgoditi, Hartman je, kako prenosi "Blic", izjavila kako bi ljudi iz CIA-e mogli biti pozvani kao svjedoci odbrane. "Svi su znali da je Stanišić bio osoba za kontakt sa CIA-om, a to potvrđuje i ovo pismo. New York Times je čak objavio da je CIA pružila Stanišiću podršku, ali detalji njihovog odnosa nisu bili poznati", ističe Florence Hartman. Podsjeća da je Stanišić bio Miloševićeva desna ruka, koja je organizirala Arkanove Tigrove, Crvene beretke i Škorpione. Upravo zbog svog položaja Stanišić je imao interes za stvaranjem kontakata koji bi mu mogli osigurati zaštitu u budućnosti. O međunardonoj zavjeri ćutanja o zločinima koje je srpski režim činio u BiH svjedoči i jedan od najcjenjenijih američkih novinara i ratni dopisnik New York Timesa iz Bosne i Hercegovine Roger Cohen u knjizi pod nazivom "Ogrubjela srca: Sarajevske priče". Da bi obavještajac koji je još 1992. vidio satelitske fotografije logora u Bosni stvarno prepoznao što je na njima, morala je također postojati politička volja, jer čak i CIA je dio administracije. Ako je poruka iz Bijele kuće glasila - ne želimo da obavještajne analize navode na zaključak da se u Bosni i Hercegovini događa genocid zato što smo potpisnici Međunarodne konvencije o genocidu i bili bismo prisiljeni u tom slučaju intervenirati - onda su se i obavještajne analize pravile tako da odgovaraju postavljenom političkom cilju. No, CIA je pred kraj rata Kongresu ipak dostavila izvještaj u kojem se tvrdi da su 90 posto zločina u Bosni i Hercegovini počinili Srbi, podsjeća Cohen. Izvještaj CIA-e pred kraja rata mogao je saržati samo statističke brojke - broj ubijenih. Pravovremena saznanja CIA-e o rasapadu bivše Jugoslavije mogla su međunarodnoj zajednici pomoći da spriječi ovo balkansko krvoproliće. Američka ambasada u Beogradu također je analizirala stanje u zemlji, potvrđuje Louis Sell, tada jedan od njezinih službenika: "Nitko, tko je znao bilo što o Jugoslaviji, nije bio iznenađen činjenicom da se zemlja suočava s ozbiljnim problemima. Najmanje godinu pred konačni raspad bilo je jasno da Jugoslavija, osim ako se nešto ne uradi da se to spriječi, vjerojatno ide prema građanskom ratu. O događajima u to vrijeme izvještavali su novinari, izvještavala je američka, pa i druge ambasade. Znate, Američka obavještajna zajednica je ponekad znala pogriješiti u svojim procjenama, ali što se Jugoslavije tiče bila je potpuno u pravu. Nekih šest mjeseci pred izbijanje rata, objavila je izvještaj u kojem se predviđa potpuni raspad zemlje. Dakle, bilo je prilično jasno što se sprema" potvrđuje Louis Sell u izjavi za radio "Slobodna Evropa". A saradnja CIA-e sa šefom spske tajne policije započeta je 1992. godine. U to vrijeme svijet je negirao izvještaje ratnih novinara iz BiH o zločinima nad Bošnjacima i koncentracionim logorima, koji su bili puko preslikavanje slika holokausta iz II svjetskog rata. Vrijeme čini svoje, pa se svakim danom otkivaju i nove informacije. Tako se na primjer u bilješkama haškog bjegunca Ratka Mladića, zaplijenjenih tokom pretresa stana njegove supruge Bosiljke Mladić, nalaze zapisi razgovora u kojima su učestvovali Slobodan Milošević, Momčilo Perišić, Radovana Karadžić, Ratko Mladić i Jovica Stanišić. Dnevnik svjedoči o ratnim aktivnostima srpskih snaga u BiH u periodu od januara do sepetmbra 1995.godine. Ovaj dnevnik može biti itekako važan dokaz o direktnom učešću Jovice Stanišića u planiranju genocida u Srebrenici, koji se dogodio u julu 1995. godine. Jer, zabilješke načinjene na sastanku 30. juna 1995., po tvrdnji zastupnika optužbe, „povezuju Stanišića sa paravojnim jedinicama u Erdutu i Đeletovcima, odnosno sa Arkanovcima u Erdutu i Škorpionima u Đeletovcima". U podnesku se podsjeća da su i paravojska Željka Ražnatovića - Arkana i Škorpioni bili umešani u zločine u Istočnoj Slavoniji i BiH, koji se Stanišiću stavljaju na teret. Između ostalog, Stanišić je optužen i za strijeljanje šest muslimanskih zarobljenika iz Srebrenice koje su pripadnici Škorpiona počinili sredinom jula 1995. u okolini Sarajeva. Strijeljanje su i snimili, a snimak je prvi put prikazan na suđenju Miloševiću pred Tribunalom. Šef srpskog DB-a Jovica Stanišić bio je jedna od ključnih figura u sastavu Miloševićeve delegacije prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma u američkoj vojnoj bazi u Rajt Patersonu, o čemu svjedoči bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović. Prema tom svjedočenju, Stanišić je bio osoba zadužena da obavijesti rukovodstvo Srba u Sremsko-baranjskoj oblasti o hrvatsko srpskom sporazumu odnosno o pitanju kome će pripasti oblast istočne Slavonije, jer će upravo Stanišića srpsko rukovodstvo najprije poslušati.
Bivši crnogorski predsjednik piše da se Amerika spremala da pošalje značajne vojne snage u cilju očuvanja mira jer se "izrazito bojala mudžahedina koji su se utopili u armiju bosankih muslimana" te je u tom cilju došlo do "bliske saradnje" između CIA-e i SDB-a Srbije. „Priznanje da je zaslugom srpskih bezbjednjaka spašeno mnogo američkih života, izrekao je sam šef CIA-e, gospodin Džon Dajč, za vrijeme (supertajne) posjete Beogradu. Kao posljedica toga došlo je do naglog rasta i uticaja i moći ionako moćnog Jovice Stanišića, tada prvog čovjeka srbijanske SDB. Kasniji događaji su pokazali da je to nekome izuzetno smetalo“ - piše Momir Bulatović u knjizi "Pravila ćutanja". On dalje navodi da su se na "federalnom nivou / nivou Srbije i Crne Gore, dogovorili da kao svojevrsnu kontratežu ovoj sardanji, Služba državne bezbjednosti Crne Gore uspostavi tijesne odnose sa britanskom obavještajnom službom MI-6. Za sradnju sa britanskom tajnom službom, a u cilju izvlačenja što više validnih informacija o spornom hrvatsko crnogorskom graničnom području Prevlake, Bulatović je, kako navodi, zadužio tadašnjeg pomoćnika minisrtra za državnu bezbjednost Vukašina Maraša koji je "odmah poslao svog izaslanika u London." "Tajni crnogorski izaslanik" čije ime (sada već pokojni Maraš) nije htio saopštiti, napravio je, za Bulatovića "neočekivani" izvještaj o "odnosima Miloševića sa njegovom suprugom, poslovima koje obavljaju njihova djeca, ljubavnim i svakim drugim vezama srpskog političkog i privredngo establišmenta." Tako su Crnogorci zarpavo započeli sardanju sa MI-6 u cilju dostavljanja informacija o Miloševiću. "U međuvremenu, Bulatović je zahtijevao od tadašnjeg crnogorskog ministra unutrašnjih poslova Filipa Vujanovića da mu saopšti ko je putovao u London. „U pitanju je bio Slobodan Milić (tako otkirvam identitet "velikog špijuna"), tadašnji šef protokola u Saveznoj Vladi i kum Vukašina Maraša“ - svjedoči Bulatović ističući da su "cilj obavještajnog interesovanja britanske službe bili podaci koji mogu kompromitovati Slobodana Miloševića. Ovo je vjerovatno samo "vrh ledenog brijega" kada se govori o saradničkoj srpsko-crnogorskoj mreži sa američkim i britanskim tajnim službama. No, ove službe imale su svoje saradnike i u drugim bivšim ju-republikama. U sklopu priče o Stanišiću kao organizatoru zločinačkih jedinica ide i ratnoprofiterska strana iste storije, profit stečen ilegalnom trgovinom oružja, ševrcom nafte i cigaretama. U barskoj luci, u julu 1991. godine, dospjele su ogromne količine oružja - prema nekim procjenama teške oko 30.000 tona. U ovom poslu zajedno su radile SDB Srbije i SDB Crne Gore. Kamioni natovareni tim oružjem u proljeće iste godine tajno su transportovani u BiH za potrebe srpskih snaga i već pripremljenog ratnog scenarija. Neki od tih ratnih pošiljki prilikom kontrole otkrila je bosanska policija. O ovim događajima i učešću državnih bezbjednosnih službi Srbije i Crne Gore u pripremi rata, svjedočio je pred Haškim tribunalom sada već pokojni Nikola Samardžić, inače prvi ministar inostranih poslova u Crnoj Gori. Kao ključne igrače u ovom poslu sa Staničićevom DB, Samardžić je označio i braću Mila i Aca Đukanovića i srpske ratne profitere Filipa Ceptera i Jezdimira Vasiljevića. Prvi čovjek srpskog DB-a bio je jedan od ključnih igrača u švercu cigareta - dugi niz godina najunosniji bizinis u Srbiji i Crnoj Gori. Uz pomoć Jovice Stanišića - visoki funkcioner Miloševićevog SPS-a Milorad Vučelić, omogućio da se u tom "biznisu" stvori konkurencija Marku Miloševiću (sinu Slobodana Miloševića) glavnom nosicu "posla". Uz pomoć Stanišiča i Vučelića, u međunarodni šverc cigareta uključen je i "kontraverzni srpski biznismen" Stanko Subotić Cane, kasnije označen kao glavni duvanski bos na Balkanu. Subotić je, kako je kasnije objelodanjeno, u obavljanju ovog mafijaškog posla sarađivao sa crnogorskim državnim vrhom - Milom Đukanovićem i Svetozarem Marovićem. Obzirom da se radi o međunarodnoj kriminalnoj aktivnosti jer se biznis sa cigaretama odvijao u saradnji sa mafijom iz drugih država a radilo se i o duhanu koji su proizvodile neke američke kompanije, pitanje je da li se ova aktivnost odvijala uz znanje inostranih tajnih službi. Dok se čeka nastavak suđenja šefu srpskog DB-a u Haagu, i poslije 14 godina od završetka rata bezbroj pitanja ostaje bez odgovora. A otvreno suđenje Jovici Stanišiću možda bi nam moglo makar djelimično otvoriti tajne "Pandorine kutije" - šta se zapravo, kakvi i čiji interesi kriju iza saradnje inostranih obavještajnih službi sa brojnim ličnostima iz država bivše Jugoslavije. Ko je, osim domaćih elita i ratnih zločinaca, profitirao dok je Jugoslavija ubijana. |