TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO
Autor: Mr. sci. Hrustan Noćić
Objavljeno: 25. Apr 2009. 08:04:52
Hrustan NOĆIĆ: Sve više se ljudi poznaju, vole i druže strogo samo radi dunjalučkih interesa, a sve manje zato što duša dušu traži. Žalosno je da se i među mnogim vjernicima i takvo stanje dešava.
Koliko god to zvučalo čudno, ne može se oteti dojmu da bosanski čovjek postaje sve otuđeniji gubi onu ljudsku toplinu i bliskost, bez želje da se druži, da ide u goste ili da ih primi i postaje «hladan ko Englez»

Danas se toliko barata pojmovima «Evropa, demokracija, humanizam, tolerancija, integracijski procesi» itd. kao da mi, Bošnjaci nikad nismo ni bili u Evropi i kao da nikad nismo njegovali pomenute vrednote. U postdejtonskoj BiH evidentna je težnja za zapadnjačkim stilom života, tako da većina aktivnosti na transformaciji ovog društva idu u tom pravcu. No pored kompjutera, mobitela, koka-kole i Milka čokolade, u naše društvo pogotovo među omladinu, uvlače se i one ružne i opasne «vrednote» poput droge, alkohola, kocke, prostitucije i slično. No postoji još jedna negativna pojava koju «uvozimo» sa Zapada i koja se tako tiho, gotovo neprimjetno uvlači među nas. Koliko god to zvučalo čudno ne može se oteti dojmu da bosanski čovjek postaje sve otuđeniji, gubi onu ljudsku toplinu i bliskost, bez želje da se druži, da ide u goste ili da ih primi i postaje «hladan ko Englez».

Da bismo dobili pravu ilustraciju, dovoljno je da sami sebe upitamo sa koliko osoba možemo popiti findžan kahve i ljudski popričati, koliko zijaretimo svoju familiju, a i ona nas koliko mi kao vjernici, volimo i želimo biti zajedno sa našom braćom po vjeri.
Sve više se ljudi poznaju, vole i druže strogo samo radi dunjalučkih interesa, a sve manje zato što duša dušu traži. Žalosno je da se i među mnogim vjernicima i takvo stanje dešava.

I tako kada bi, ne daj Bože, kome se najavio da ga zijaretiš uglavnom bi u većini slučajeva dobio odgovor: učim, imam posla, žurim, zauzet sam, nemam vremena itd. To najčešće čujete od onih što projure pored vas nemajući ni vremena da se poselame kako treba. Sve je to nekako čudno vrijeme došlo. Čak i najbliža rodbina, koja je tako blizu a u stvari je tako daleko jer ima rođaka koji se viđaju jednom ili dvaput godišnje (od bajrama do bajram) a kako onda očekivati da posjećuju komšije, a kamoli sirotinju ili hastu. Pravih sijela i zijareta kao da nema, a umjesto toga, kad se nađemo redovno se tabiri politika i rješavaju globalni problemi.

A nekima je noćima najbolji gost na sijelu televizija kojoj s emnogi okreću kao da im je Kibla. Čovjek, dakle živi među toliko ljudi ali nikad nije bio osamljeniji i izgubljeniji baš kao u zapadnjačkim milionskim metropolama, koje je jedan pjesnik s pravom nazvao «betonskim džunglama». Još je bolnija činjenica da je to postalo sasvim normalno i da svi upadamo u kolotečinu takvog načina života. Nažalost imam jedne džamije se požalio da od njegovih i onako malobrojnih džematlija niko nikome ne ide kući u posjetu ili u goste. Odakle takvo ponašanje kod ljudi koji klanjaju svaki vakat, odakle tolika odbojnost?

Tako se nedavno u jednom džematu desi sljedeći slučaj: Kad je završen namaz pred džematlije je izašao čovjek, predstavio se, rekao da je ratni vojni invalid da je poslom došao iz Tešnja i da je ostao bez novca pa je zamolio džemat da mu pomogne barem da kupi kartu da se vrati kući. Cijeli džemat je saslušao njega, ustali su i poselamili se sa čovjekom i mirno i lijepo otišli svojim kućama, ne mareći na pitanje čovjeka - musafira.

Niko, ama baš niko, nije dao čovjeku ni jedne jedine marke. Takvu bezosjećajnost i hladnoću teško da bi čovjek doživio u New Yorku ili Londonu.
Nije dakle problem materijalne prirode (većina nas u džepu ima bar marku) već je problem slabosti našeg imana.

«Vjernici su braća» svima je poznat ovaj kur’anski ajet da bi vjernici trebali biti kao jedno tijelo. Treba zaboraviti ili preći preko mnogo kaprica, hatora, zavisti, nesuglasice, oholosti, te pokušati uskladiti i približiti svoje individualne interese sa onim općim. Jedino tako možemo očekivati boljitak za nas kao zajednicu, boljitak za našu vjeru.