Šemso AGOVIĆ: Par dana unazad Srbija je slavila neki jubilej. Eto prilike da se malo zazvecka oružjem, doduše sada već poprilično zahrđalim; pak, slavni dani neslavne JNA su prohujali u nepovrat, ali zazveckati se mora, ako ne zbog drugog, a ono da se svijetu jasno dade do znanja da „Srbija nikada neće priznati Kosovo, (kad već nismo glavne kabadahije na Balkanu)“. Za tu ceremoniju treba organizator, pristan, onako iz naroda, čovjek od povjerenja; radi se o nacionalnim interesima, o ugledu države, o širokim masama. Uloga kao stvorena za Rasima Ljajića, zato mu se i dodjeljuje.

RASIM Ljajić, ministar ni sam ne zna čega u srpskoj vladi, koji tamo obavlja funkcije koje drugi neće, ovih dana je podsjetio na Emira Kusturicu u tolikoj mjeri, da se izvođenje paralele između ove dvije havraule* nameće samo po sebi. Naime, obojicu povezuje slijepo ulizivanje srbijanskom režimu; otvoreno, javno, oba bez ostatka predaju sav svoj moralni kredo poslodavcima, nalogodavcima, jednom riječju gazdama, pretvarajući se u marionete srpskog režima. Rasim to radi za pare, a Emir valjda iz inata. Rasim se trudi dokazati da to tako nije, Emir likuje što to tako jeste. Za svoj opstanak jednako su spremni obojica gutati uvrede domaćina u neograničenim količinama. Obojica znaju da je njihov pravi domaćin srbijanski režim, onaj isti što je nedavno zločinački nasrnuo na BiH i Bošnjake, čega je kruna bila Srebrenica. Siže djelovanja tog režima spram Bošnjaka je permanentan neprijateljski stav, i to su obojica apsolvirali. U tom režimu Bošnjaku mjesta nema, ako on nije poput Emira i Rasima. To je jasno i vrapcu na grani, pa i Emiru i Rasimu, naravno.

Par dana unazad Srbija je slavila neki jubilej. Eto prilike da se malo zazvecka oružjem, doduše sada već poprilično zahrđalim; pak, slavni dani neslavne JNA su prohujali u nepovrat, ali zazveckati se mora, ako ne zbog drugog, a ono da se svijetu jasno dade do znanja da „Srbija nikada neće priznati Kosovo, (kad već nismo glavne kabadahije na Balkanu)“. Za tu ceremoniju treba organizator, pristan, onako iz naroda, čovjek od povjerenja; radi se o nacionalnim interesima, o ugledu države, o širokim masama. Uloga kao stvorena za Rasima Ljajića, zato mu se i dodjeljuje.

Kusturicu i Ljajića povezuje slijepo ulizivanje srbijanskom režimu; otvoreno, javno, oba bez ostatka predaju sav svoj moralni kredo poslodavcima, nalogodavcima, jednom riječju gazdama, pretvarajući se u marionete srpskog režima.

Rasim pun ozbiljnog elana svesrdno organizira proslavu i još svesrdnije potpisuje pozivnice zvanicama. Ali, ne lezi, vraže! Sujeta srpskog režima se budi. Široke narodne mase se javljaju kroz riječi pravog Srbina, Velimira Ilića, ministra ni sam ne zna čega u srpskoj vladi, koji na pravom mjestu i u pravo vrijeme objavljuje srpskom narodu kakvu sramotu je napravio srpski režim: „Vi idete Karađorđu u posetu u Orašac, a pozivnice šalje Rasim Ljajić, moj drug, svaka čast, ali to je vređanje dostojanstva ove države, Karađorđa, to je uvreda za sve što je srpsko!“

Sada je bio na redu Rasim; da reagira. I odreagirao je. Veljin drug, svaka mu čast, s kim si onakav si, ne zna se ko je gori, našao se snebivati. U narodu se tome kaže počne se pravit mahnit. Tobože ne razumije da je Veljova poruka isključivo poruka srpskog režima upućena bošnjačkom narodu – a nikako nekakvom tamo Rasimu Ljajiću – dakle, upućena sa pravog mjesta i u pravo vrijeme kao jasna odrednica kako sa Bošnjacima i gdje im je mjesto. Kao onomad Emiru: marš u Sarajevo!; marš u Istambul! Rasim se pravi da ne razumije smisao poruke, nego je prekreči i preuzme na svoja nejaka pleća, i pri tome jadan stenje od silne patetike. Odluči se progutati i ćutati. Pitaju ga - što ćutiš, čovječe? Veli - od druga je, da se ne svađamo. Ako odgovorim, to je moguće na tri načina... (Dalje izrečena patetika je tako jadna, da potpisnik ovih redova odustaje od citiranja).

Tok sudbine kao da je namjerno išao na ruku upravo veselom Rasimu. Naravno da je on – s obzirom na svoj karakter – osjećao pojaku grižu savjesti i željno je očekivao priliku da se svom pajdašu Velju prikloni, izvini, ulizne zbog svog imena i porijekla, koje Veljo ne tolerira, kad ono baš evo te prilike. Naime, pijani Veljo je tumarajući tandrknuo po podu i razbio tintaru. Završio je na beogradskoj traumatologiji. Rasima je ogrijalo sunce. Smjesta je spakovao kofere i dao se na put posjetiti kontuzovanog jarana.

Pošao je na svoje putovanje u Kanosu.


*havraula - strašilo