Nedžad LATIĆ: Bio je ramazan. Sam sam bio u kancelariji kad mi je neko pokucao na vrata. Otvorio sam i iznenadio se. Poznavao sam čovjeka i smatrao sam ga dobričinom. Tražio je da uđe «samo na kratko». Saopćio mi je da bi jedna «napaćena muslimanka» htjela razgovarati sa mnom. Rečeno mi je da je i sama bolesna i da joj dijete boluje od «najteže muslimanske bolesti». «Nikom nisam željela pričati šta je bilo sa mnom i sa mojim dijetom. Rekla sam doktoru da sam snapastovana jer sam, sine, imala nekoliko operacija. Da sam se, bogdo, odmah prijavila doktoru? Ali nisam htjela, krila sam nebi li umrla. Sad se moram liječiti radi onog dijeta...

Već je rečeno kako je umjetnost izgubila svoj smisao poslije Aušvica. Ova kultna rečenica/istina, ugnijezdit će se u moj mozak, poput umorne ptice kad se vrati u svoje zakislo gnijezdo, a nakon što je shvatila da je izostala iza svoga jata koje je davno odselilo na jug. Takav mi je život moj; pun nostalgije za pticama/istinama koje su se davno odselile negdje na jug povijesti ljudskog pamćenja, pa mi samo crne vrane grakću oko glave, sve dok nije došla Sabina i ispričala mi svoju priču. Iako se bila zarekla da će svoju priču ugušiti u svojim njedrima, i da će joj sjećanje presahnuti, kao što joj je presahnulo mlijeko u sisama kojim je zadojila svoju djecu, odlučila je to ispričati meni: «Ali, snovi, pusti snovi...! Sanjam ih kako me gone i ja stojim nad liticom iznad duboke rijeke gledajući kako bih bacila svoje dijete u bezdan, samo da mi ga oni ne ujagme!», odhukivala je dok je obrazlagala razlog šta ju je nagnalo da se meni povjeri. I dijete mi, kad ga vidim umorna od nesanice, kaže: »Mama, sanjao sam da sam ti iskopao četvrtast mračan mezar, a oni ti tijelo isječeno na komade bacaju u njega. Zato nisam spavao. Bojim se da ti se nešto ružno ne dogodi.»

***
Kao novinar slušao sam i pisao o klanjima i silovanjima. Prvi put sam čuo svjedočenje silovane muslimanke od imama u Prijedoru. Radio sam s njim intervju za Preporod 1988.g. Taj imam je bio osuđen kao jedan od trinaest muslimanskih intelektualaca i kulaka 1948.g., zbog toga što je bio podnio tužbu protiv načelnika SUP-a u Ključu, kad ga je prepoznao kao silovatelja svoje žene. Desilo se to u Ribiniku kada su četnici zarobili grupu muslimana, među kojima je bila i njegova žena. Kao mladu i lijepu ženu, a još i hodžinicu, četnici su izvodili iz štale gdje su bili za jasle povezali muslimansku sirotinju. Oslobodili su ih domobrani!
Dok mi je stari imam pričao tu dugu i bolnu ispovijed, pored nas, u istoj sobi, ležala je stara i bolesna hodžinica. Bila je i gluha, tako da nas nije čula.
Već sam bio saslušao dvije muslimanke, negdje u zimu 1993., koje su bili silovali vojnici HVO-a. Obje su pristale govoriti pred kamerom, pod uvjetom da im zatamnimo lice. Morao sam sjediti i slušati iskaze kao svedok i garant da će snimatelj ispoštovati njihove uvjete. Jedna od njih pojavila se kao svjedok, N.N., pred Haškim tribunalom. Zvali su me iz Haage zbog te kasete i mislim da ju je optužba iskoristila kao dokazni materijal protvi jendog zločinca. Njihovu sam ispovijesti bio uspio potisnuti iz sjećanja, tako da nikad o tome nisam htio ni pričati ni pisati. Više nije moglo tuđeg bola pod moju kožu!
I, kad sam pročitao priču Ćamila Sijerića, Žena i noć, objavljenu u magazinu Dani, (1.8.2008.) bio sam ganut toliko da sam zažalio što njihovu ispovijed nisam zabilježio.
«Mogao je, otuda s obale rijeke, da se vidi odsjaj noževa prema mjesecu kad ih od krvi brišu o koljena, o rukave i o kape, sjeknuo bi taj sjaj žene po očima i one na oči naturale krpe da to ne gledaju i postajale gotove slijepe. (...)Lomile su prste i usta od grča krivile, ali su im kose i podveze preko njih opsatjale uređene kao da su jedan drugoj došle na sijelo, jer htjele su da umru uređene,» opisao je Sijerić klanje muslimanki. Žao mi je što priča ne nosi nalsov Dukat.
Ne znam da li su Ćamilovi zemljaci, Bošnjaci iz Sandžaka, sagradili spomenik Emini iz Bijelog Polja, djevojci koja je preklinjala četnike kad su je htjeli silovati:»Život vam halalim, obraz mi ne dirajte!!!» Ako i jesu neka su. Ako nisu, neka ga ni ne prave. Ne može biti veći, niti ljepši od ovog Ćamilovog spomena na taj nemili vakat!

***
Bio je ramazan. Sam sam bio u kancelariji kad mi je neko pokucao na vrata. Otvorio sam i iznenadio se. Poznavao sam čovjeka i smatrao sam ga dobričinom. Tražio je da uđe «samo na kratko». Saopćio mi je da bi jedna «napaćena muslimanka» htjela razgovarati sa mnom. Rečeno mi je da je i sama bolesna i da joj dijete boluje od «najteže muslimanske bolesti». «Nikom nisam željela pričati šta je bilo sa mnom i sa mojim dijetom. Rekla sam doktoru da sam snapastovana jer sam, sine, imala nekoliko operacija. Da sam se, bogdo, odmah prijavila doktoru? Ali nisam htjela, krila sam nebi li umrla. Sad se moram liječiti radi onog dijeta, ali teško, bogme, da ti se izliječim», otpočela je svoje kazivanje. «Ne vjerujem him, sine, nikome. Kakvi sudovi i kakva udruženja?!» odmahivala je rukom.
Zbog ovolikog nepovjerenja prema ljudima, odlučio sam kazivati priču na slijedeći način. Sakrit ću ime žene i njenog djeteta. Ona će se u priči zvati Sabina, njenom sinu sam dao svoje ime, a drugom djetetu samo je tepala:»duša moja», «maca moja». Odlučio sam se za ovo žensko ime jer sam uoči samog rata prisustvovao liječenju djevojčice Sabine koja bila poludjela. Ni danas, hudnica, nije ozdravila. Hafiz koji je pokušao liječiti djevojčicu učeči Kur'an, konstatirao je da je u snovima siluju džini. Djevojčica je bila u pubertetu, ali je izlgledala toliko mršavo i bijedno, da se na njoj nije razaznavalo ništo od ženskog tijela; uopće nije imala izrasle grudi. Čuo sam je i vidio svojim očima kad se moli Isusu i Svetoj majci Mariji, da je zaštite od Hafiza, i priznaje da ne smije kazati šta joj rade!!! Na to je Hafiz konstatirao da je pokrštena i silovana!
«Nema joj lijeka. Zarobili su je i siluju da im rađa džine. Nisam vidio ružniji išaret od ovoga šta nam se sprema!», rekao mi je Hafiz.
To je svijet metafizike kakav se viđa u filmovima straha i jeze! Mjesec dana su me boljela koljena od straha nakon te seanse! O tome ne želim ni misliti, a kamoli pričati! Nije bitno da li ko u takav svijet metafizike može uzvjerovati, koliko je bitno da je to jeziv medij od kojeg se i vjerniku i nevjrniku ledi krv u žilama!
Sabininu priču sam, kao iskaz ili svjedočenje, snimio na diktafon i sve pravne reperkusije koje priča bude imala, prvenstveno u smislu dokumntiranja ratnog zločina, te pravne odgovornosti, spreman sam ustupiti zaninteresiranim osobama i nadležnim isntitucija.
Vjerujem da će i čitaoci s punom odgovornošću iščitati priču u kojoj su namjerno izmjenjena ime i neki toponimi, te da eventualne sličnosti sa likovima ne zloupotrebljavaju radi nagađanja i znatiželje, kako ne bi još naudili napaćenim osobama. Jednako tako vjerujem da će mi se čitaoci obratiti radi svakog oblika pomoći i satisfakcije ovoj familiji! I ne samo njima!

MAFIJA – KĆERI MOJA!

Ne znam da li su Ćamilovi zemljaci, Bošnjaci iz Sandžaka, sagradili spomenik Emini iz Bijelog Polja, djevojci koja je preklinjala četnike kad su je htjeli silovati: »Život vam halalim, obraz mi ne dirajte!!!» Ako i jesu neka su. Ako nisu, neka ga ni ne prave. Ne može biti veći, niti ljepši od ovog Ćamilovog spomena na taj nemili vakat!

Put u Foču, naslov je jedinog pismenog svjedoćanstva Adila Zulfikarpašića, o pokoljima muslimana u istočnoj Bosni, koji je objavlajen 1957. u inozemstvu, a u BiH tek 1991. godine. On je opisao jezive prizore sela Dobropolja, Poljica, Drače, Miljevine, Daničića, Susješnog, Cureva koja su bila do temelja spaljena.
«Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je u sussret dolatio neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbion.
- Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?
- Kojim svijetom?, pravio se stari nevješ.
- Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.
- A sa Turcima?- kao dosjetio se on - Satrli ih, brate, i sjeme im zatrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotad ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam je vojvodi Klariću: «Iskopajte jame , pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!» - A on meni kaže:»Nemam vremena čoeče, jer partizani mogu svaki čas da bahnu. Dolaze od Jeleča.»
Sabina je rođena samo nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata.
«Koliko se i sama sjećam djetinjstva, a i po onome što sam čula od svojieh, to je bio težak i čemeran život. Iako mi je dedo, majkin babo, bio čovjek na namu, ugledan musliman, poslije onog rata teško je živio. Dajdže su mi pobijene, pa je nana mlada umrla u žalosti za njima. Selo Pribinić, na primjer, zvali su selom hudovica, nigdje muška iz glave. Majka mi se udala za baba preko volje dedove, jer je bio komunista. Nisu dugo bili u braku. Nisam imala ni godinu dana kad me je majka donijela u dedovu kuću. Dedo se nije mogao pomiriti s tim što je donijela «udbaško kopile», pa se majka preudala za jednog hudovca koji je imao djecu iz prvog braka. Babo mi je radio je u nekoj zadruzi, pa su ga kasnije opanjkali i istjerali i iz posla i Partije. Kad mi je nene umrla, babo me je dao svome bratu da mu ćuvam hajvan. Babo mi se bio propio i nikad nije dolazio kući. Bila sam im čobanica, gladna i bosa. Ko strina, srce je nije stezalo za mnom. Pa su neki ljudi poručili mojoj majci:»Bona, uzmi dijete k sebi. Kako ga možeš gledati da se onako pati; više je gladno nego sito, golo je i boso....» Bili su me ispisali iz škole da bih čuvala ovce i goveda. Taj mi je očuh bio dobar prema meni. S njegovom djecom sam se hranila i odijevala. Zimi tkala ćilime, a ljeti brala bilje. Kako god da je bio težak život, kad je čovjek mlad i zdrav, nada se boljem i ljepšem. Ni sama ne znam kako su mi rekli za tog mog budućeg muža. Ko da sam ga zagledala. I on je bio siromašan, ali je bio jedinak, živio je sam sa starom majkom. Mislila sam da se samo skinem s vrata svojoj majci, da ću uz Božiju pomoć, svojim rukama moći privrediti za život. Tako je i bilo; muž mi je bio bez posla, a ja sam tkala ćilime i brala bilje. Nismo bili gladni. Našlo nam se i to dvoje djece kad ga je jedan poznanik odveo u na posao u inostranstvo. Kako je otišao u tu kavursku zemlju, nikad nije došao dok mu nisu javili da mu je majka umrla. Ja sam mu pazila bolesnu majku koliko sam mogla. I tu noć kad je došao nije noćio sa mnom u kući. Doći će za koji dan da bi me nagovorio da se vratim i da djecu damo u dom. Plakala sam i nisam dala da mi uzmu djecu. Ja sam odrasla kao siroče, pored živih roditelje, i nisam dala da mi tako djeca rastu. Za to je čuo moj babo i došo po mene. Nikad ga više nisam vidjela. Čula sam da se bio oženio tom nakom kavurkinjom vražijom i da sa njom ima drugu djecu. Šta sam ti zaboravila kazati dovle, nije ni važno. Jad i ćemer od života, pa tako mi je bilo. A poslije su mi djeca bila moja muka. Mali, maca moja, počeo je poboljevati, kokad sam s njima živjela u podrumu sa prostrtom prnjom i drvenim krevetom. Često su bila gladna, nisam im imala šta dati za večeru. Radila sam svijetu šta god kome je zatrebalo. I, onda, opet taj mi otac, onakav jadan od puste rakije, imao je prijatelje iz te Partije, pa mi rekao da odem u Socijalno. Dođem u kancelariju kod tog dirketora, ispričam mu svoj jad, a on će meni: »Ti, Sabina, k'o da si se na Boga kamenjem bacala!» Tobe jarabi, bio je komunista, a dobar čovjek, pa se tako šalio, često će mi ova njegova šala na um pasti. Nazvao je drugog direktora da me primi na određeno vrijeme. Bogme me taj čovjek zaposlio i ostala sam za stalno u preduzeću. Kakav je pos'o mogla dobiti nepsimena žena?! Djecu sam gojila kako sam znala i umjela. Fino su mi učila u školi. I ovaj mali, duša moja, bio fino započeo sa školom dok se nije skroz razbolio. Imao je pokupljene živce, pa onda astmu pa sve. Ko boleščine vuku jedna drugu. Nogice su mu se počele sušiti i slabo je govorio. Da opet ne duljim, to dijete će mi biti sevep da ostanemo. Sve do zadnjeg dana sam se nadala da nećemo morati bježati. Nedžada sam je bila poslala u Sarajevo. Krila ga, krila u kući, kako je ono počelo sa Džulimanom, i ovi srpski rezervisti, počeli s jeseni dolaziti u Foču. Sve sam ih vidjela sa balkona kako idu tamo vježbati. Neke komšije nestanu, ne viđam ih po mjesec dana, tek se pojave s bradama. Pričalo se da idu tamo negdje vježbat se za rat.

Foča, grad zločina! Zločinac Draža Mihailović Četnici Zločinac Ratko Mladić

I, eto, znaš kako je ta sva hučka kod nas nastala. Kad je bio onaj skup SDA, pa onda oni štrajkovi i sukobi policije. Jadna mi majka, odmah sam se učlanila s jednom drugaricom u SDA. Išla sam i na skup i djecu vodila. Moj Nedžad mi sve govorio: » Mama vidi Alije». Znao ga sa slika. Volio je Aliju, Bože! Kad nešto hoće da bude, on se vrati iz Sarajeva za bajram. Vala za 27. noć ramazana je došao s nekim komšijama u njihovom autu. «Ma što si došao?!», kažem mu. On kaže da nas je poželio. A stalno nas nagovarao da se spremimo i idemo u Sarajevo. Sve kažem neka, kud ću iz svoje kuće s ovako bolesnim djetetom, znam ja kako se po tuđim podrumima potucati. I eto, ono zapuca u Sarajevu. Više nismo ni mogli i da smo htjeli nikuda maći. Kad smo odlučili bježati za svijetom koji je bježao preko Kozije Luke, Jabuke..., i trebali smo, te noći preći preko puta za Dobro polje, ni ne znam ti ta sela, bila je kiša. I kod naših se nije znalo ni ko komandiuje ni šta hoće. Jedni su govorili da treba spašavati narod, a drugi su htjeli s puškama da se bore i brane. Ne spominjem im imena, a narod ih zna sve.
Izgubili smo se. Sami nas troje bili smo u nekoj šumi. Tek je šuma bila propupala. Tamo u nekom selu je zapucalo, zapocalo, zapucalo, aman jarabi, grmilo je! Mali mi je imao groznicu. Nedžad se okliznuo i pao krkeći ga i morali smo odmoriti da vidimo kud bismo ujutro. Majko moja, kršila sam ruke, sama usred šume sa dvoje djece! Kako se razvidnjavalo, s tog brda smo vidjeli četnike kako idu na Foču i vode pohvatane ljude i žene. Hodala sam po šumi, lutala, razmišljala na koju bih stranu. Ogladnili smo bili, a nije nam do hrane. Samo da mi je umaći iz ovog vrtloga. Ne znam, bilo je oko podne, bili smo odmakli prema Zelengori, mislili smo, ništa što se njih grupa stvori pred nas!!! Kokarde, brade, puške, majko moja, kad se onesvjestila nisam! Kako su nas vidjeli, otkud su došli i uprežali nas tako, ne znam?! Ko da sam čopor vukova vidjela kad i čula kako dahču ispred nas. Kad me je onaj jedan pogledao sledila sam se od straha. »
Ovdje je Sabina stala sa kazivanjem. Izvadila je svoj čaj iz cegera, otpihnula i ušutjela.
«Majko moja, bili ja to tebi kazivala dalje?» odhuknula je. «I ovo što pričam , ne znam razumije li to iko. Kako je se meni samo avdestiti i okupati. Ja u svoje tijelo ne mogu pogeldati. Kud ću i kako na onaj svijet ovako opoganjena?!!» kukala je.
«Gledao sam na televiziji, kad su četnici ušli u Foču s tenkovima, kuće gore, a oni s puškama šetaju gradom...», vraćao sam joj sjećanje na priču.
«I ja sam to vidjela kasnije, kad sam došla ovamo...Ne mogu to gledati ni na televiziji, niti drugog slušati da o tome priča. Ništa se ne znam šta se zbivalo tamo. Ništa!»
Nisam tad imao olovku, niti diktafon, pred sobom. Slušao sam je pažljivo i pribrano. Iako mi nije bila baš jasna njena priča, nisam htio propitivati za detalje.
«Nemorate mi pričati što vas je sram. Pričajte onako gdje su vas odveli, je li još neko bio sa vama, kako ste preživjeli i kako ste se oslobodili. A, ako ste se umorili, nastavit ćemo drugi put.
«Ma, popila sam one svoje tablete da bih se smirila. Opet, evo, dršćem», zasuzila je pokazujući ruke kako joj drhture.
«Svu me znoj obuzme i neka vrućina...,» brisala je znoj sa čela.
Izmislio sam razlog da moram preći u drugu kancelariju, kao da sam nešto zaboravio obaviti od posla i ostavio je samu na nekoliko minuta da se smiri. Kad sam se vratio, ona je vraćala svoju flašicu sa čajem u ceger. Mislio sam da se spremala da ide. Onda je nastavila:«Odveli su nas u Kalinovik», progovorila je.
« Obnoć smo stigli u taj hangar. Nismo bilo sami. To je bila blatnjava šupa sa velikim željeznim vratima. Našla sam u čošku neku ploču i smjestila se sa djecom. Bila su dvojica mladića, jedna dedo i jedna žena sa curicom i malim dječakom. Nit' je ko koga šta pitao, nit' je ko u koga gledao. I, rane moje, prvo su odveli u noć onu dvojicu mladića na ispitivanje. Mislim da su bili iz Višegrada, jer su im psovali majku:»Gdje vam je Murat da vas brani?!» Mene su izveli i ispitivali ko sam i šta sam. Ništa posebno nisu pitali, iako su me stalno tukli. Najgore su mi bile one četnikuše, Srpkinje obučene u uniforme kao i muškarci. I kokarde na glavi su imale. Šta god da kažeš ubiše i mene i Nedžada. Zato šuti, nek tuku, trpi da ih u neznanju nešto ne naljutiš. Gladni žedni, u strahu i mraku čučili smo u tom blatu, a da niko nikoga ništa nije pitao. Bila je neka česma i namjerno su je ostavljali da teče. Onaj bi mi maksum zapomagaj: »Mama, vodeeee!», a ja ga ušutkaj: »Šuti ubiće te, sine!» Kad, to je bila treća noć, čini mi se, začu se tamo pucnjava i prangijanje. Odvedoše onu dvojicu mladića. Mladi ko rosa. Mene tu veče nisu dirali, a tek ujutro su doveli tu dvojicu mladića. Vidjela sam im zatvorene oči, krvavu odjeću i kosu, dok su ležali u blatu. U jednog sam vidjela kako mu krv curi iz uha. Drhtala sam od straha, pa mi je mali zacvilio ko mače i privio se uz noge. A onoga su dedu, e tad sam vidjela onoga Velibora Ostojića, nikad niko nit ga više da spomene, nit ništa..., kad kaže onom dedi: »On zna, njegov je sin u Zelenim beretkama!». A ovi što su sa njim, skomušaše dedu, šamaraju ga, biju ga da prizna gdje su i koliko ima tijeh beretki. «Ma nema ih više od pedeset!», vikao je dedo. »Kako nema kad ih pet hiljada ide prema Foči!!!» derao se taj Ostojić. «Nema ih toliko Boga mi, i Allaha mi!!!», kleo se dedo. A ovaj jedan mu opsova i Boga i Allaha, tobe jarabi, pa mu prinese pištolj na čelo i ubi ga!»
Do tada nisam prekidao Sabinu. Nisam htio insistirati na detaljima. A nije mi bilo jasno kakav je to hangar, gdje se nalazi, kakva je to druga zgrada u koju su odvođeni, i pretpostavljam, bili smješteni ti čuvari i isljednici.
«Jesi li ti sigurna, da je to bio Velibor Ostojić?» priupitao sam.
«Kako nisam sigurna?! Znam ga i sa televizije, a i viđala sam ga u gradu. Nije bio u civilu, već u četničkoj uniformi. Bila je neka posebna grupa koja je na ramenu imala uvezanu bijelu traku sa crnim mrtvačkim glavama. Takve su trake i njemu visile na uniformi.»
«Dobro, nastavi», zamolio sam je.
«To je bilo peti-šesti dan, ja mislim», premišljala je po glavi. «Dedu su odnijeli, a onaj jedan mladić je dugo umirao. Toliko je molio da mu damo vode. Niko nikad od nas ništa jedno drugom nije rekao. Onaj jedan je živio još koji dan, a drugi koji dan više. Tako bi dolazili i odnosili ih mrtve. Ostala sam ja sa svoje dvoje djece, i ta žena sa svoje dvoje djece. Ne znam, koliko sam mogla procijeniti, djevojčica je imala 12-13 godina, a dječak 7-8, maksumi jadni. Žena je bila pokrivena, imala je mahramu, i obučena u dimije. Ja mislim da je bila žena nekog poznatog čovjeka, možda je bila i hodžinica. Došli su i odveli tu njenu djevojčicu, maksuma grdna rano... I opet je zora bila. Svanulo je! Nju su doveli onako slomljenu u neznanju i bacili je pred majku. Koliko sam mogla vidjeti noge su joj bile sve u krvi, a usne krvave, isjećene i rastrgnute. Jadno se dijete najvjerovatnije branilo i vrištalo od bola. A oni bi, anamooni, zgrabi je za usta i rastrgli joj usne. I u mene je to bilo i meni su to radili. Kako psi zatvoriše vrata, majka joj se pridiže, pogleda one maksume, nešto prošaputa: »Ščeri, moja!!!», skide dimije i izvuče svitnjak iz njih i presavi ih, osta samo onako u kombinezonu. Vidjelo se da je bila uredna žena, vjerovatno su ih u kući pohvatali, tako je bila sprmeljena u uredne haljine. Priđe vratima, zakači onaj svitnjak o onaj, k'o neki mandal, k'o šteku u vratima... Onaj četnik je bio zakrenut prema stražarnici, valjda mu bili naredili da nekoga dovede... Samo što onaj svitnjak stavi oko vrata, skliza se i objesi se! Onaj joj je mali, šta će maksum, samo lomio ruke. «Vidi» kaže četnik, «Turkinja se objesi!» Prekide onaj svitnjak nožem. «Nije moguće da se time objesila?!» čudio se. Gurnuo ju je ovako nogom, a ona je bila sva poplavljela. Odnijeli su je, a djeca su ostala. Ona djevojčica je ležala polumrtva, samljevena, rane moje, u blatu. Čitav dan je ležala tu. I ona mi je tražila vode. Nisam smjela ustati, ni prići vodi. Nedžad je sto puta pokušao priči česmi, pa bi ga tukli po glavi, dok ga ne bi odbili. Nisam mu mogla zabraniti. Gledala sam u tu curicu, nikad sebi nije došla. Mislila sam da je bila umrla. Tek, pred mrak, kad su došli, uzeli su je za ruke i noge dvojica između sebe, ona je jauknula. Eto, zamisli, kako je to bilo gledati i slušati! Poslije su odveli i dječaka. Ako mu se Dragi Bog smilovao, ubili su ga. Ako je živ ostao, janje moje, teško ga se njemu! Tad sam ostala sama sa svojom djecom.»
Sreća, diktafon je škljocnuo; kraj kasete! Nisam mogao više slušati. Gušile su me suze pa sam okretao glavu prema zidu. «Da nastavimo drugi dna?» zamolio sam.

***
Ni suzu nisam pustio pred Sabinom dok mi je pričala ravna četiri sahata. Tek navečer, kad sam zanijetio jaciju, zaplakao sam. Suze ne kvare abdest. I, tako, evo od kad nosim ovu priču u sebi, haman svake jacije zajecam. Uz ezane čujem krik: »Kćeri moja!» pa moj abdest na suzno lice, nije samo umivanje vodom. Ova voda ne sapire lice poprskano krvlju, koja šiklja kao da je kurbanska, iz priča krvavih potoka ispod Zelengore. Zahvatim dlanovima, kao da vodu zahvatam iz čatrnja milosti i tuge, iz dubine prsa i sklopim dlanove na lice; ugledam djevojčicu, kao zadvljenu srnu, bačenu pred majku u krvavim haljinicama. Zato vjerujem da je riječ mafija, ma fij, nastala od fracuske riječ ma fille, što nači: kćeri moja! To je uzviknula neka majka kad su joj italijanski vojnici silovali njenu djevojčicu.
Tražio sam utjehu, više nego razumijevanje ovoga što sam čuo. Htio sam svima iz tog hangara proučiti Jasin. Pored Kur'ana na rafi je stajala Mesnevija. Sjetio sam se slijedećeg dersa kojeg ću prepisati u skraćenoj verziji:
«Kad je Tvorac htio čovjeka u posjanje uvesti, zbog iskušenja dobra i zla, naredio je meleku Džebrailu:» Idi, šaku ilovače iz Zemlje kao zalog mi donesi!»
Džebrail zasuka rukave i do Zemlje se spusti, da bi naredbu Gospodara svih stvorenja izvršio. Kad je poslušno svoje ruke pružio, Zemlja se uplaši i povuče. Zatim jezik odriješi i zapomaga: «Tako ti poštovanja koje dolikuje jedinstvenom Stvoritelju, pusti me na miru i odlazi! Život mi poštedi! Uzde svog bijelog pastuha okreni! Tako ti Allaha, pusti me na miru. Ne tereti me teškim emanetima i opasnostima. Tako ti naklonosti kojom te je Alalh odabrao i kojom ti je znanje iz Ploče Sveznanja otkrio, pa si postao učitelj melecima, i sa Allahom neprekidno razgovarao, jer ćeš biti glasnik poslanicima. (...) Pošto ga je ona ovako preklinjala, on se vrati i reče:»Gospodaru Svojih robova, nisam nemaran bio u Tvojoj zapovjedi, ali Ti bolje od mene znaš šta se desilo. (...)Inače prenijeti šaku zemlje lahko bi bilo. (...)
«Siđi dolje i, kao lav, šaku zemlje od nje zgrabi!» naredi On Mikailu.
I Mikail kad je do Zemlje dospio i ruku ispružio, Zemlja zadrhta i poče uzmicati.
«Tako ti Allah, milostivog i neuporedivog, koji te je nosiocem Arša – Svog prijestolja veličanstvenog učinio, ti dijeliš onima koji su blagodati Božanske žedni. Smiluj se, oslobodi me! Vidiš kako izgovaram riječi, krvlju umrljane», molila je kroz suze.
Melek je rudnik Allahove milosti: «Zar ću na tu ranu so dosipati?!»
Mikail se vrati Gospodaru Dana Sudnjeg pa reče:» O Poznavaoče tajni, o neuporedivi Care, Zemlja mi je plačem i preklinjanjem vezala ruke. Vlažno oko kod Tebe veliku cijenu ima, zar sam, odbijajući je, mogao postati prgav?!»
(...)
Gospodar naš Israfilu reče:»Idi, šaku ilovačom onom napuni i donesi je!» I Israfil na Zemlju dođe: Zemlja opet kukati poče:» O Meleče, o More života, mrtvi će oživjeti od daha tvoga! Ti ćeš iz Sura strašni zvuk pustiti, i mjesto Suda napunit će ljudi, dižući se iz kostiju trulih» smrknuto zureći u Israfila na stotinu načina mu se umiljavla. «Tako ti imena svetog hakikata Svemoćnog, ovo nasilje prema meni halalom ne smatraj! O ti koji si lijek i milost ožalošćenima, milost svoju pokaži i postupi kao i tvoji prethodnici!»
Smjesta se Israfil Allahu varti:» Formalno Ti si mi naredio da uzmem ilovaču, ali si moju savjest nadahnuo da postupim suprotno!»
(...)
Tako Allah reče i Azrailu:»Slušaj, šaku ilovače žurno donesi!»
Zemlja po običaju jadikovati poče. Preklinjala je nosača Arša izričući zakletve mnoge: »Odlazi tako ti Gospodara koji ne odbija jaikovke ničije!»
«Zbog tvog očajnog krika srce mi gori. Ali Allah me uči većoj dobroti koja je skrivena u okrutnosti. Njegova najveća okrutnost bolja je od milosti obadva svijeta.»
Opet je Zemlja ponizno molila i sedždu činila.
«Za one koji jadikuju, moje uho je gluho. Jer ja sam koplje u ruci Njegovoj.»

Prema islamskoj predaji ta šaka prašine, od koje je stvoren Adem, uzeta je iz udoline Mine, nedaleko od Meke. A po jednoj drugoj predaji se tvrdi da je meleku naređeno da uzme iz više dijelova zemlje. Sad vjerujem da je sva kuknjava zemlje da se od nje ne stvara čovjek bila zbog onoga što se zbilo u Foči!

***
Tek nakon nekoliko dana ponovo me je posjetila Sabina. Bila je kod doktorice i nalazi joj nisu bili dobri, pa nije mogla doći prije tako nasikirana.
«Tad su nastale muke moje, i muke moje djece», nastavila je priču. «Kad su me prvi put silovali, bili su Crnogorci neki, jer sam ih razlikovala po govoru. Četnici, oni mladi bili su najgori. «Stara je ona za mene» govorio je jedan štenac. «Moraš to učiniti po zadatku, ona mora roditi Srbina», naređivao mu je drugi. Vidi šta je meni moja tuga i bol? Nije to što su me maltretirali i tukli, već moje dijete i to što su me krstili i prskali onom nakom njihovom vodom! Izvodili bi me iz tog hangara u tu drugu kuću, tu zgradu. I nisam tu samo je platila glavom, već su nekoliko puta dovodili po deset ili dvadeset naših žena i silovali ih. Sve su to bile lijepe i mlade naše žene. Jednom sam jednu i prepoznala. Čula sam da je kasnije i rodila četničko kopile, pa ga dala u neku kavursku zemlju.Vala druge do tada nikad nisam vidjela. Kako su me tu noć izveli, nikad nijednu noć više nisu preskočili. Eto, koliko je to bilo od maja do jula. Da niko ne zna, osim Boga šta je kaurin, šta on može i kako može raditi zlo?!!! Mama mi je govorila: »Ščeri moja, Foča je prokleta!» Znale su naše stare žene šta je bilo s njima. I jest prokleta, da ne može biti prokletija. Tuda treba glavu okretati kad se prođe. Svuda je tu đavolska bjesnilo!!! Koliko je stotina našijeh žena tako bilo u Partizanu i KP Domu, i vođeno ovako po komandama na silovanje. Vodili su ih na Buk Bilu, Kalinovik, Dobro polje... Mlađe su vodili njihovom glavešinama. Njima su davali i da se okupaju, a nas starije su davali čoporima ščenaca da se izmjenjuju. Vidjela sam i čula šta su radili i šta je bilo i sa drugima, a k'o da ništa ni vidjela ni čula nisam. O drugima nikad ništa neću reći, pričam ti samo svoju muku. Niko tuđu muku ne može tačno posvjedočiti!
Bilo ih je odsvaodakle; iz Crne Gore, Srbije i otalen iz Foče i Kalinovinka. Kad ih se skupi čopor pa mi kažu: »Imat ćete večeras zadovoljavanje....!»
A ja sam, sine, bila sva krvava. Nikad se nisam umila, niti dotakla vodu rukom za svo to vrijeme. Eto, kad su mi prve noći razderali haljine, došla sam i obukla one dimije od hodžinice i nikad ih nisam skinula. Sve su se na meni skorile od sukrvice i pasije sline! Ne možeš ti njima znati imena kad su se zvali nadimcima, jednog krmka su zvali Buco. I, tu prvu noć, kad su me ispitivali, bio je k'o prvi akšam, i vidjela ih desetericu.... Kokad smo ostali sami u hangaru. Rekli su da nas dvoje iziđemo. Onaj mali maksum, jadan, ostade sam na ploči. «Vratit će se mama», šaptala sam mu. Ono je mahalo rukicom i vidjela sam mu je'nu suzu u oku. Ni poljubit ga nisam smjela. Baš sam mislila da nas vode samo na ispitivanje. Vodili su prvo Nečka, pa mene u taj podrum, to mučilište. Vidjela sam samo nekakve drvene stepenice što vode na sprat, i ništa više u tom podrumu nije bilo. I taj sto! Ništa nisam znala reći šta su me pitali. Šta god kažem, oni tuku i mene i Nečka. Hajd što tuku, hoće da nešto priznamo, ali nisam jadna ni sanjala šta me čeka. Stavili su me na sto, od dvije daske. Znam, ostao mi je u pamćenjuuuu...! Zato ja danas sva protrnem kad moram leći na sto da me pregleda doktor. Na tom stolu sam glavom platila. Nečka su držali, pored stola, a iznad mene.. Po dvojica bi me držala za ruke i noge... Pa sam jadna i učila svašta, šehadet donosila, ako bi umrla pod njima takva opoganjena... Ovaj je naredio kako njih peterica moraju da me siluju i da moj Nečko, zvali su ga Tuirčinom, sve gleda da vidi kako mu je majka kurva, kako će oni bolje to uraditi nego balije koji su me jebavali u Foči. On je jadan, otimo se i preklinj'o: »Evo mene, zakoljite me, ubijte, ne dirajte mi majku. Nemam nikog osim nje!» vrištao je. Oborili su mu glavu da gleda. On bi stavio ruku preko očiju, a oni bi mu zavrnili ruku na leđa. Naredili su mi da se skinem gola, a kako ću, grdna rano, a sve bi uradila da mi ne tuku dijete. Oni ga vežu lancima i tuku onijem palicama.: »Gdje su ti Alija i Đuliman da ti pomognu?!» vrištali bi. Bacili su me na sto i trgali onu naku trenerku što je bila na meni. Prvo bi me prekrsti, pa kako koji dođe viče da hoće da me namjeste ovako, onaj onako.. Jedan siđe, drugi naiđe.. Ti jaučeš, moraš jaukati od bola, on ti začeplja usta, grize te, bali, rokče, psuje... Kako koji završi na meni odmakne se i kaže, mi Nečku:»Ajde Turčine, vidio si kakva ti je majka kurvetina, sad je popljuj. Pljuni na nju!» Onda ga tuku, jer on neće, da pljuje po meni. Onda mu kaže da se mora popišati po meni, jer će mu bajonetom odrzeti «onu stvar». On se jadan izvija i dere, a oni ga tuku; sve zamhanu iza ramenica onijem palicama, pa ga udare između leđa da on upadne između one dvojice-trojice šte ga drže. A ja zakamičem:»Molim te, sine uradi što ti kažu,» dok jadna ležim na daskama. Zgulili su mu hlače i nadnijeli ga nad mene, a on samo plače, suze mu ko grah, i ne može to učiniti. «Kako ne možeš pišati, zar ne bi mogo malo i ti okusiti, vidi kako je dobra kurva?!», vikali su mu dok bi mi noge rastvaljali i pokazivali rukom... Uh, Bože moj, zar ja ovo ikome mogu reći?!», otplakala bi obujmivši glavu rukama.
«Ostavili su nas tu takve, neko vrijeme, dok su se opijali, da se anamooni okrijepe», nastavila bi nakon nekoliko minuta šutnje. «Onaj pas, valjda starješina, došao je sav podbuh'o. Kaže kako ništa nismo priznali, a znaju sve o nama. Izveli su nas, a ono Bog dao mjesečina, kao bijeli dan. K'o majska noć. Ugledam onu vodu i česmu i ja hoću da se napijem, žeđ je gora od gladi, onaj me četnik odbi. «Ma ja ću se napiti, pa me ti odmah ubij!», kažem mu. A on kaže, kako bi me i ubio, ali da imamo posla i da trebamo ono dijete zakopati. Kako sam ušla u hangar vidim ono svoje dijete, duša moja, samo ovako skljunilo glavu k'o da spava. Ali ja ugledah one njegove otvorene okice i onu suzu da se cakli, koju sam vidjela kad mi je mahao rukicom! Samo mu iz nosa jedna kap krvi isrcurila. Oboje ga zagrlimo i uz njegovu glavu se isplačemo. Tobe jarabi, nije mi ni bilo toliko teško što je umrlo. Kad sam otišla i ostavila ga, samo mu je srce prepuklo.»
Ovdje sam opet napravio pauzu. I ona je zašutila. Nisam je mogao upitati, da li je ukopala to dijete, a čini mi se da jeste, ili su ga samo iznijeli kao i ostale.

***
Prije nego što nastavim njeno kazivanje, morat ću sam pokušati predstaviti jednu veoma važnu noć kojoj je ona svjedok.
«Tako je danima i noćima trajalo. Maj i juni čitav. Ne znam da su preskočili ijednu noć. Nikad ne mogu ispričati sve šta se zbivalo. Ubacili bi nam samo izgorenog kruha. Ja ga nisam mogla jesti, a Nečko je jeo. Ponekad bi nam ubacili i konzervu. Jednom su ubacili neotvorenu konzervu, pa je Nečko sve zube slomio dok je probio poklopac pa iz nje pokušao isisati malo masnoće. I kad mu je stražar vidio krvava usta i probijenu konzervu na jednom mjestu, prišao je i čizmom zgazio konzervu. Nikad nisam mogla do vode doći i napiti se koliko mogu. Raskopaj bi onog blata i skvasi usta. Jednom vidim da je Nečko u ruku mokrio i pio. «Mama moram, crkoh od žeđi», rekao mi je. Jedno bi se na drugom nekad nasloni na leđa, na onoj ploči, pa bismo tako zaspali. A šta ti je korist što zaspiš kad odmah sanjaš taj džehenem. Jesu mene vodili dva-tri puta na to pijančenje bez njega. Jednom je jedan rekao:»Ma pusti staru kuju , nije ona za zabavljanje. »A tu noć sam vidjela vratiše i one žene, koje su bili odvukli, naka im akcija bila na Dobropolju, čula sam, i da ih napadju mudžahedini. Vratili su me. A drugi put, to bi moglo biti 12. ili 13. maj, kada su proslavljali tu svoju pobjedu, to su negdje pobili dosta balija, pa im je došao i neki glavešina iz Beograda, glavom sam platila. Nema šta mi nije onaj jedna radio i iživljavao se na meni. Pa to ko nije doživio tome se to ne može ni kazati, a ko je doživo morao je poludjeti. Ne znam kako ja nisam luda. More bit da i jesam, kad ovo mogu i pričati i prisjetiti se tog džukca. Oni su pekli krmad na ražnju, pa bi onu mast skupljali i mazali me po tijelu svukud, pa i, da izvineš, «onuda», pa ližu i bale. Pokušala sam jednom pobjeći da pucaju u mene. A neće, crkli dabogda, uhvatili su me. E tu noć, kad su mi to radili, pa me je onaj jedan pitao znam li plesati, pravila sam se da ga nisam čula, shvatila sam da sve nas znaju. Znaju nam i deveto koljeno šta je radilo. A moja majka bi reci da Srbi pamte, da su zlopamtila velika, i da ih se čuvam. Sjećam se, bila je Nova godina, i ja sam, kao radnica u kolektivu morala služiti za tu proslavu u firmi. Nit' mi je bilo do njihove gozbe nit' do slave. Voljela sam biti sa svojom djecom, da sam mogla. Jedan me je Srbin, bio je pijan, pozvao na ples. »Nos te đavo, đe sam ti ja za toga», odbila sam ga. U našoj kući se od davnina to ništa nije slavilo. U vrijeme Božića, mi smo kuhali, namjerno, samo čorbu od tikve i pite od kupusa. Vidjela sam te noći da imaju nešto veliko, nešto što su proslavljali. Šta ih se bilo iskupilo?! Doveli se dvadestak drugijeh žena, pili su i pekli krmad. Šta je ovaj prasac od mene radio?! Tjerao me na sto da mu igram ko turska plesačica taj trbušni ples. A ne mogu jadna na nogama stajati. Ubio me živu. Imao je one ikone o vratu obješene. Hvalio se kako je i koliko turkinja povaljo i kako su mu uvijek turkinje bile slađe od njihovijeh sprkinja. Valjda se obrukao pred njima, jer tu noć nije mogao ništa uraditi nijednoj. Na šta me je sve nagonio, ne mogu ni reći. Ko ljut ščenac na sebe, ispio je pivsku flašu i razbio je o zid. Pa sam, kad me je onesvijestio i bacio na tlo, priprežala da neprimjetno uzmem komad srče od razbijene flaše i počela sebi rezati vene. Kako je to onaj jedan primjetio, pa poskočio:»Eno, bula, hoće da se ubije, majku joj!», uhvatio me je i oteo tu srču. I, možeš zamisliti, previli su mi ranu, i bacili me tu u živicu da ležim, malo podalje od njihvog velikog stola za kojim su jeli i pili. Čula sam ih kako govore i spominju imena Draže Mihajlovića, nekakvog izdajnika Kalabića, pjevali pjesmu o nakom Vladi Šipčiću, a čula sam i ja u pričama o tom četniku. Spominjali su i Aliju i onog našeg Zulfikarpašića i Mlade muslimane i ustaše. Ona jedna četnikuša, uh kako me je ona tukla, vikala kako treba podići spomenik nekakvoj Cmilji, koju su balijski partizani ubili. Ko da je bila djevojka kad su je ubili, pa žale što im nije rodila prave četnike. Ko da je taj iz Beograda, mora da je bio oficir JNA, bio je bez brade, mlađi čovjek, donio nekakve papire, pa da oni trebaju isljeđivati i pitati nas o ljudima iz tih papira. Bilo mi je malo i laknulo, jer niko od moje familije nikad ništa o tome nije pričao, i ni ja nisam čula ničije ime s prezimenima familija. Ali, te noći sam shvatila da imaju stotine zarobljenih žena i ljudi. Čula sam kako im je ovaj iz Beograda rekao kako fočanski četnici, tačno je govorio da su četnici, moraju oprati svoj obraz. Nisam ti je pametna da to sve popamtim, trudila sam se da čujem hoće li izgovoriti moje prezime, ili nekoga zbog koga sam sumnjala da me toliko muče i da se svete nekome na meni. Šta smo im bili krivi mi, zaboga dragog?!» zaplakala je.
«Zamolio bih te da se još malo prisjetiš tih imena. Mislim da se radilo o vrlo ozbiljnom sastanku», prekinuo sam je.
«Ma spominjali su Karadžaća, Plavšićku, te svoje glavešine. Kokad se zovu tim nadimcima Vojo, Veljo, Bilja... ne znam him ko su. Ja sam mislila da tog Karadžića zovu Ratko. Nisam tad ni znala za tog Mladića. Znam da je ovaj jedan pričao kako je neki Bobo, kojeg su hvalili, zakl'o neku ustašku hudovicu i da više nikog nema u tom selu. I da je ta ustaška hudovica, ne znam iz kojeg je sela, priznala da su naka trojica muslimana ubila im tu Cmilju i toga Vladu, pa su oni tragali za tim njihovijem familijama, ima li ko uhvaćen u tim logorima. Meni se čini da su govorili kako ima pet-šest stotina zarobljenih žena i preko hiljadu muškaraca. Stalno su govorili :»Ovo je naša velika pobeda!!!» i išli zvati telefonom, čime li da pitaju nekoga za nešto. Nekog su četnika toliko hvalili da su govorili da je on srpski Bog, jer je iz nekakvih Bogovića. Jel mu to prezime, ne znam, nisam čula ni za to mjesto ni za prezime.»
Na osnovu ovog sjećanaja Sabine, potrudio sam se da od drugih Fočaka saznam nešto i rekonsturiram priče koje su se analizirale te noći. Mislim da je to bila noć kada su proslavljali zasjedanje Skupštine RS-a na kojoj će Ratko Mladić, koji je rođen u selu Božinovići, tu kod Kalinovika, za komandanta Vojske Republike Srpske.
Osoba koja je donijele papire, očito dosijee, pretpostavljam da je vršila istragu o likvidaciji četničkih bandi poslije rata. Poznato je da je Nikola Kalabić izdao Dražu Mihajlovića i kao maskirani pripadnik OZNE, omogućio njegovo hapšenje. A Nikola Kalabić, kako mi je ustvrdio dr Osman Zametica, rodom iz Jeleča, prvi je silovao, pa zatim zaklao i izbacio na ulicu, najljepšu djevojku u Foči, dok je bio prvi Dražin suradnik. U to vrijeme, napominjao bi Zametica, kralj Petar se nalazio u bijegu preko Kaira, za London, želeći reći kakav su odnos muslimani ostalog svijeta imali prema zločinima nad njihovom sabraćom u BiH.
Raspitao sam se kod drugih Fočaka o imenima koje je Sabina upamtila. Zaista je bio odmetnik Vlado Šipčić, i dugo se krio između Toholjske i Mazalačke planine. Navodno ga je izdao Vojo, ili Milan Pavlović, koji su mu odsjekli glavu i predali je UDB-i, da bi dobili azil u Rusiji. Zvanično, ubijen je 1958. g. negdje kod Bijelog Polja.
Narod tih sela pamti priču i o Cmilji, nekoj djevojci koja je bila Šipčićev jatak. Navodno su je ubili trojica muslimana ispred mlina. Očito su tragali za familijama te trojice muslimana radi osvete.
Adil Zulfikarpašić tvrdi da je iz Foče samo 12 muslimana pristupilo ustašama. Jedna mi je žena potvrdila da je čula priču kako je baš neki Bobo zaklao dvije starice, čije su kosti nađene u teknetu, negdje u smrekama baš oko te Toholjske planine. Jednu od njih, Melču, zvali su ustaškom hudovicom, jer joj je muž poginuo kao ustaša.. Umrlo joj je dvoje djece od tifusa, a ona se nikad nije preudavala.
Poznato mi je da je samo jedan učitelj iz Foče osuđen kao pripadnik organizacije Mladi muslimani, iako nije bio Fočak. Nekoliko hodža je također hapšeno, ali ne kao pripadnici Mladih muslimana. No, poznata mi je priča o nekom Sulejmanu, ne sjećam se prezimena, iz sela Varupi, kojeg su osudili i uhapsili kao Mladog muslimana. Uhapsili su ga dok je klanjao akšam i nikad se nije vratio. Pa je neko, nakon pobjede SDA, dolazio u Centralu, raspitujući se da li bi mogli saznati šta se zbilo s njim. Neki su ga vidjeli da je sproveden u voz. Ta majka bi mu držala sliku pod kamenom kod pojila za hajvan. Pa bi, krijući se, dok bi pojila krave, gledala tu sliku.
Nisam mogao više otkriti za čime bi i zbog čega toliku istragu vodio taj Krizni štab SDS-a u Kalinoviku te noći, da bi se svetio za zločine nad Srbima. Dakle, vjerovatno su iščekivali da li će, na osnovu do tada počinjenih osveta na Turcima, Skupština RS-a, usvojiti njihov prijedlog da u ime pranja četničkog obraza, kojeg je ukaljao Nikola Kalabić, njihov novi komandant biti njihov mještanin Ratko Mladić. U korijenu imena njegovog rodnog sela je riječ bog (Božinovići), pa je moguće da su ga slavili kao novog sprskog boga! Ili je već Mladić bio postvaljen za komndanta VRS, pa oni stoga proslavljali to kao svoju «veliku pobedu».

***
« Ja sam sva krvava bila, non-stop sam krvarila. Rekla sam ti kako su mi razderali ono trenerke, i kako sam obukla dimije, sve je na meni vonjalo i smrdilo na lešinu. Da mi je bilo oprati ruke i da se umijem, ko da bih se rodila. Samo su nam davali vode, kad vide da ne možeš više da pričaš. I to, opet, ne daju da piješ koliko hoćeš. Jednom je Nečko rekao: »Daj mi, jarane, cigaru». Oj , kad ga je on zviznuo kundakom pa zatim izgazio nogama, opsovao mu majku što ga tako nazvao. I te noći sam platila baš od njega. Uveli nas u to mučilište, ko opet, na naka ispitivanja. Ona četnikuša me je držala i govorila: »U ime svete Cmilje!», dok me je krstila i škropila vodom. Govorila je kako moram roditi Srbina. «Ove balijke su bolje od naših», govorio je onima što su me držali, kad je otišla ona četnikuša. Kad je, anamoon, završio na meni, obris'o se peškirom i onako umazanom slinom svu razmazao po Nečku. Ono moje dijete je počelo povraćati sve iz sebe. Od tada, jadan, često povraća.
Tako su prolazili dani i noći. Ipak sam mislila da će nas konačno pobiti. Šta ćemo im više. Nismo bili pomrli. Ne znam ni kako je toliko života bilo u nama. Šta smo sile batina dobili?! Nema mjesta na tijelu, gdje nije bilo modro. Više u Nečka nego u mene. Ma stotinu ljudi, meni se čini podleglo i umrlo samo nakon jedne takve tuče. A, eto nema smrti bez edžela. I te noći, bilo je negdje pred kraj juna, došao je jedan Crnogorac. Toliki, čafir, da ti ne mogu opisati. To su ludi ljudi. Mrcine goleme, ugojeni k'o prasci. Kad su me povalili na sto onaj jedna kaže: «Ja ne mogu, usmrđela se! Ovo treba odvesti u rijeku i okupati je!» A, ovaj će drugi :»Nema kupanja, znaš li ti da se Turci kupaju poslije jebačine!» I onaj hoće, onaj neće, prikradaju se, pa onaj jedan reče: «Nećemo nijedan. Svakako prasica više ne može roditi Srbina, pa ću ja ovo sad ovako završiti.» Kako pije onu pivu, on je onaj grlić pravo u mene... Kako sam zajaukala, i zavriskla ja, moj Nečko je krisnuo još više! Kako je kriknuo, ko da ima sedamdeset i sedam nakih glasova, oni se uhvatiše za uši. «Vidi Turčina!!!», začudio se onaj krmak. Onda se Nečko zasmijao, ko da se smije njima što ih je prepao pa su zapušili uši rukama. Onda se nastavio smijati, ko da je ga je veselje obuzelo od nečega. Prišao je iznad mene i počeo me tješiti s osmijehom na licu, k'o sav sretan kaže mi: »Mama, haj'mo na more.» Malo mjesečina kroz onaj prozor probila, a on se okrenu prozoru i poče vikati :»Vidi, mama, Sunca! Mama, molim te haj'mo se kupati na more!» Došao je do mene i počeo da me pridiže, moleći da se idemo kupati...
A, onaj zovnu nakog Neđu: »Vodi ovo i pobij, sredili smo ih! Jebali smo im balijsku majku!» Da je, Bogdo, odveo nas i pobio. Ali, sleti onaj drugi pa kaže: »Nemoj ih ubijati, učinio bi im uslugu. Plavšićka je naredila da se s njima mora drugačije postupati.», derao se onaj drugi. «Eto postupaj kako ti je naređeno, ja sam im jebo majku za sve vremena», smijao se ovaj što je pio pivu. «Treba ih poslati ujutro do Alije, dati im po krišku hljeba i flašu vode da mogu stići do Predsjedništva, nek vidi šta će mu biti s njegovim mudžahedinima. Naredi komandi da ih niko ne dira putom!», čula sam kad mu naređuje. »Nek odnesu poruku Aliji da će mu svi mudžahedini biti ovakvi, a da ćemo sve bule njegove obući po ovoj najnovijoj modi!» smijao se. A na meni one dimije sve krvave. To im je ta Plavšićkina moda za muslimanke!
Opet im nisam vjerovala, kad su me vratili u hangar da će nas pustiti. Bila sam sa dijetom i mislila kako je ranije trebao da se pravi da je lud, možda bi ga pustili na miru, a meni što su radili da su radili. Nikako nisam vjerovala da mi je dijete izludilo. I bio je miran tu noć. Nismo smjeli šaputati, jer ako bi nas čuli, odmah bi priskočio onaj stražar i psovao da nešto dogovaramo. Tako da je brzo svanulo i onaj nas pozva da nam da naku potvrdu da smo bili sedam dana u pritvoru». (Potvrda je imala štambilj Skpštine oštine Kalinovik, i potpis predsjednika Kriznog štaba SDS-a, Gruje Galovića.) «Pravo putom i da niste metar s puta skrenuli. Znate đe ćete se zaustaviti!» naredio nam je onaj što je spominjao Plavšićku. I mi se zaputismo... Kad smo prelazili preko mostića jednog, vidjela sam nakamarane ljude k'o drva, jedno na drugom i muško i žensko. Boga mi je potočič krvi isticao ispod te kamare. Bili su poklani. Nisam se zagledala i prošla sam k'o da ih ni ne vidim. Sve sam mislila da nas prate. Usput smo jeli ono bukovo lišće, baš smo se okrijepili. Ima ljutkast okus, godilo mi je ko najslađa salata. Kad smo prolazili Dobro polje, aman jarabi, bilo je sila vojske s tenkovima. Vidjela sam ih svakakvijeh; i onih s trakama i onim lančičima. E, ti su mi bili najgori; ti sa lančičima i njihovijem ikonama! Kad bi me povalili na te daske, pa bi me preksti i lajali kako bula mora rađati Srbe, te bi im ikone visile ispred očiju mi! Žmurila sam jadna, stiskala oči, gušila u sebi bol i muku da bi mi srce kako puklo. Govorili bi da su bule slađe od njihovijeh žena i da kući ne smiju spavati sa svojim ženama, jer trebaju bulama napraviti dosta Srba koje će roditi k'o što su njihove prababe Turcima rađale Turke!
A, eto, niko mi nije prišao dok smo išli putom. Cijeli dan smo pješačili preko Rogoja, do Trnova. Kad smo došli do jedne riječice, misleći da nas više ne vide, jer smo im zamakli, napila sam se vode koliko sam mogla. Tako sam se i nagrdila, nisam smjela toliko vode piti. Sve su rane u meni oživjele. I od te rane, boljelo me rano ljuta, kad mi je uturio pivsku flašu, bila sam sva iskrvarila. A moj Nečko bi sve usput govorio: »Mama, vidi ljepote... Vidi grožđa i cvijeća, mama...» Nisam znala, grdna rano, da halucinira, sve dok nije htio zaplivati u tom potočiču. «Vidi, mama, mora. Haj'mo se kupati». Jedva sam ga smela da ne skoči u vodu. Tad mi se srce slomilo. Znala sam da je presvisnuo. Otimao mi se, sve hoće na kupanje. Tako smo došli do jedne bukve i sjeli. Vala, nisam imala snage dalje hodati. One mi se tene raspale, noge mi krave i nabuhle. Morala sam se odmoriti. Koja su doba bila, negdje iza ikindije, bahnuo je jedan vojnik. Mislila sam da je četnik i da će nas ubiti. Nek ubije, pomislila sam. Kaže taj vojnik da idemo s njim. Sakrio nas je u jednu šuplju bukvu i zaprijetio da se ne mičemo. «Ako ga ne možeš čuvati, svezat ću ga», rekao mi je vojnik za Nečka. Ja ću se vratiti i odvesti vas. Vidio je da ne mogu hodati. Vala, brzo su došli po nas, njih četverica. Pomogli su nam da hodamo. Mene su, vaka, i nosili. Kad sam došla do jedne kuće i ugledala nanu u dimijama i šamiji, Bože, Sunce me je ogrijalo. K'o da sam vidjela džennet u njenom licu. Ona mi je jemenija bila ljepša od svakog behara. Tu su mi dali mlijeka, umotali mi noge u vunu natopljenu u ulje. Okrijepili smo se. Ali, tek tad mi je Nečko dobio temperaturu. Valjda što smo toliko pili vode. Kako nećeš, grdna rano, kad smo toliko trpili žeđ. To su bili ti Jukini borci! Rekla sma im da sam bila u logoru i da su nas poslali Aliji. «Ne možeš ti do Alije, Sarajevo je okruženo, ti se trebaš prebaciti vani ako imaš koga.» savjetovali su mi vojnici.»
***
Sabina je bila prebačena u jedno mjesto do Crveg krsta, a zatim u inozemstvo. Tamo je ostala dok joj ljekari nisu savjetovali da joj Nečko neće ozdraviti i da bi mu bilo bolje među svijetom i ljekarima sa kojima će komunicirati na maternjem jeziku. Ne mogu ništa više reći o njihovim životima. Može se pretpostaviti s kolikom patnjom žive ovako bolesni.
«Samo mi je jednog dana, kad smo se vratili u Bosnu, i bio mi je puno bolji, rekao:»Mama, haj'mo na Alijin mezar!» Od kud mu je to došlo u pamet, ne znam!