Mr. sci. Alija MUMINOVIĆ Islamske zemlje su kroz OIC na svojim redovnim ministarskim konferencijama, još od XXI konferencije, koja je održana u Pakistanu 25.-29. juna 1993. godine, pa sve do XXVIII konferencije, koja je održana 25.-29. juna 2001. godine u Islamskoj Republici Mali – Bamako, redovno razmatrale situaciju u Bosni i Hercegovini i dnosile određene zaključke. Dakle, islamske zemlje su u kontinuitetu kroz OIC na dvije vanredne, osam redovnih ministarskih Konferencija i tri samita OIC-a poklanjale pažnju i raspravljale o Bosni i Hercegovini ne računajući brojne ad hoc sastanke u Njujorku, Ženevi i sastanke u nižim organima i tijelima OIC-a po pitanju Bosne i Hercegovine. Na svim tim, za BiH veoma važnim sesijama OIC-a, donesene su određene rezolucije i deklaracije...

Analizirajući ulogu islamskog svijeta na planu donošenja, usvajanja i sprovođenja brojnih zaključaka i dokumenata, svakako – pored ostalih, najznačajnije mjesto zauzimaju rezolucije i deklaracije po pitanju Bosne i Hercegovine. Reakcije islamskog svijeta na agresiju u Bosni i Hercegovini, u prvi mah, bilježe simetričan pristup. Prve reakcije bile su moralne naravi, dakle, moralna podrška naporima za očuvanje opstojnosti BiH, zatim je uslijedila politička podrška, kroz međunarodno priznanje RBiH i multilateralno jedinstveno djelovanje islamskih zemalja u okviru OIC-a, da bi na kraju ta uloga dobila svoje potpuno dimenzijalno djelovanje i oblikovanje kroz stvaranje pretpostavki i jačanje odbrambenih kapaciteta Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao jedine legitimne oružane sile, i na kraju njihovo aktivno učešće u rekonsolidaciji bosanske zbilje u svim segmentima. Mnoge islamske zemlje su bile limitirane unutarnjim i vanjskim problemima. Na unutarnjem planu ti problemi su se, manje-više, manifestirali u međuodnosu njihovog javnog mnijenja i valadajućih struktura, a na vanjskoj ravni u odnosu vladajućih struktura i njihovih (ne)ovisnosti o zapadnim zemljama, pa i NATO-u. Kompleksnost tog problema najupečatljivije je iskazana u činjenici, da je za operaciju “Pustinjska oluja”, Kuvajt, skoro sam, “čekom” platio sve nastale troškove Sjedinjenim Državama u toj operaciji. Ipak, u odgovoru na agresiju u BiH islamske zemlje čine vanredne napore i organiziraju dvije specijalne vanredne ministarske konferencije OIC-a, koje su isključivo bile posvećene Bosni i Hercegovini. Prva, kako će biti prikazano u Tabeli broj 13. održana je Istanbulu (sa ove konferencije nemamo nikakvih dokumenta, uprkos našem nastojanju da do njih dođemo. Međutim posrednim putem, putem Rezolucije broj 1/6 – EX iz Džedde i Rezolucije sa XXI redovne ministarske konferencije možemo doći do zaključaka i sadržaja Rezolucije iz Istanbula, o čemu će biti riječi), a druga u Džeddi. Također, na VII, VIII i IX vanrednoj ministararskoj konferenciji, u sklopu drugih pitanja, uvijek je razmatrana i situacija u Republici Bosni i Hercegovini. Pored toga islamske zemlje su kroz OIC na svojim redovnim ministarskim konferencijama, još od XXI konferencije, koja je održana u Pakistanu 25.-29. juna 1993. godine, pa sve do XXVIII konferencije, koja je održana 25.-29. juna 2001. godine u Islamskoj Republici Mali – Bamako, redovno razmatrale situaciju u Bosni i Hercegovini i dnosile određene zaključke. Dakle, islamske zemlje su u kontinuitetu kroz OIC na dvije vanredne, osam redovnih ministarskih Konferencija i tri samita OIC-a poklanjale pažnju i raspravljale o Bosni i Hercegovini ne računajući brojne ad hoc sastanke u Njujorku, Ženevi i sastanke u nižim organima i tijelima OIC-a po pitanju Bosne i Hercegovine. Na svim tim, za BiH veoma važnim sesijama OIC-a, donesene su određene rezolucije i deklaracije koje će biti pojedinačno prikazane. Međutim, nezaobilazno je, a ne spomenuti, da su u kreiranju sadržaja tih deklaracija i rezolucija, koje su u pravilu i uvijek odražavale političko-sigurnosno stanje i potrebe Bosne i Hercegovine za prevazilaženje tog stanja, aktivno učestvovali pored Predsjedništva i Vlade BiH, bosanskohercegovačka diplomatija, a najviše je dao ličnog doprinosa, kao pojedinac u profiliranju deklaracija i rezolucija Mustafa Bijedić. Vidjet ćemo kada budemo obrazlagali pojedine deklaracije i rezolucije da je njihov sadržaj odslikavao i validno dokazao da je utjecaj i uloga arapsko-islamskih zemalja – članica Organizacije islamske konferencije u procesu međunarodnog prizna(va)nja Bosne i Hercegovine bio veoma značajan, kako sa aspekta očuvanja njenog političkog subjektiviteta, tako i kad se tiče njenog teritorijalnog integriteta, odnosno opstojnosti u najširem smislu značenja. Otuda smatramo da treba, upravo kroz multilateralni doprinos OIC-a, rasvijetliti i znansveno obrazložiti šta je to što je presudno utjecalo na opstojnost Bosne i Hercegovine kad je u pitanju uloga islamskih zemalja? Krenut ćemo redom. Prvo, poslije tabelarnog prikaza, prikazat ćemo domen Konferencije iz Džedde, koja je definitivno utrla put i verificirala tu tanahnu, neprekinutu nit između BiH i islamskih zemalja. U Tabeli broj 13. prikazana je dinamika i hronologija održavanja islamskih konferencija zemalja OIC-a po pitanju BiH.

Tabela broj 13. (Islamske konferencije i samiti po pitanju BiH)

Red. br.	Konferencija MVP-a OIC-a	Mjestoodržavanja	Datum održavanja	Naziv i brojrezolucije
1.	V vanredna	R. Turska– Istanbul	16.-18.06.1992.	Situacija u BiH 1/5 – EX
2.	VI vanredna	S. Arabija– Džeda	1.–2.12.1992.	Situacija u BiH 1/6 – EX
3.	XXI redovna	IR Pakistan–Karaci	25.-29.06.1993.	Situacija u BiH 7/21 – S
4.	XXII redovna	Kraljevina Maroko– Kazablanka	10.-12.12.1994.	Situacija u BiH 6/22 – S
5.	XXIII redovna	Gvineja– Kontauri	9.-12.12.1995.	Situacija u BiH 6/23 – S
6.	XXIV redovna	Indonezija–Džakarta	9.-13.12.1996.	Situacija u BiH 6/24 – S
7.	XXV redovna	Katar– Doha	15.-17.03.1998.	Situacija u BiH 7/25 – SProgram rada za BiH 8/25–S
8.	XXVI redovna	Borkina Faso– Vagadogo	28.06.-1.07.1999.	Situacija u BiH 7/26 – SProgram rada za BiH 8/26–S
9.	XXVII redovna	Malezija– Kuala Lumpur	27.-30.06.2000.	Situacija u BiH 9/27 – SProgram rada za BiH 10/27–S
10.	XXVIII redovna	Mali– Bamako	25.-29.06.2001.	Situacija u BiH 10/28–SProgram rada za BiH 10/27–S
11.	VII samit OIC-a	Kraljevina Maroko– Kazablanka	13.-15.12.1994.	Deklaracija o Republici Bosni i Hercegovini
12.	VIII samit OIC-a	Iran– Teheran	9.-11.12.1997.	Rezolucija o BiH
13.	IX samit OIC-a	Katar– Doha	12.-13.11.2000.	Rezolucija o BiHSpacijalna Deklaracija

Budući da o V vanrednoj ministarskoj konferenciji OIC-a, za sada, nemamo dovoljnih pokazatelja, osim što sa sigurnošću znamo – posrednim putem – da je na toj Konferenciji inicirana ideja o formiranju Kontakt-grupe OIC-a, te donesena Rezolucija 1/5 – EX, u kojoj se islamske zemlje pozivaju na Poglavlje VII Povelje UN-a i traže primjenu i upotrebu sile od Vijeća sigurnosti i UN-a protiv Srbije i Crne Gore u sprečavanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu osvrnut ćemo se na njene učinke. No, da vidimo šta se u to vrijeme dešavalo u Republici Bosni i Hercegovini.
Neposredno pred održavanje V varedne konferencije ministara vanjskih poslova zemalja OIC-a u Istanbulu agresorske snage činile su neviđene zločine diljem Bosne i Hercegovine, a naročito u Podrinju, Prijedoru i drugim mjestima pod kontrolom karadžićevih Srba. Tek rođena Armija Republike Bosne i Hercegovine, istovremeno zaokupljena pružanjem herojskog otpora, ali i unutarnjim preustrojstvom činila je okosnicu očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta, uprkos početnim agresorskim napredovanjima. U tim, novonastalim okolnostima svi politički subjekti se stavljaju na raspolaganje odbrani države. Predsjednišvo Republike Bosne i Hercegovine je utvrdilo Platformu djelovanja. Republika Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata i već primljena u punopravno članstvo u Ujedinjene narode. Državni organi vode dvostruku bitku, jednu u organizaciji otpora, a drugu na međunarodnom planu u očuvanju digniteta i borbi za očuvanje političkog subjektiviteta novopriznate države. U takvoj neravnopravnoj borbi, Predsjedništvo i Vlada RBiH, povlače odsutne političke poteze i animiraju svo slobodoljubivo svjetsko javno mnijenje. Među njima su, svakako, bile i islamske zemlje, koje su među prvima adekvatno odgovorile na agresiju. Jedan od, u to vrijeme jedinih mogućih odgovora, bio je sazivanje Konferencije islamskih zemalja.

Genocid u Prijedoru Zločin nad bošnjačkim civilima u Bijeljini

Nema sumnje da je VI vanredna konferencija ministara vanjskih poslova OIC-a održana u Džeddi 1. i 2. decembra 1992. godine, po svom značaju i zaključcima bila prekretnica u odnosima članica prema Bosni i Hercegovini. Vojno-politička situacija u zemlji bila je veoma teška. Agresorske snage su svom silinom nastojale slomiti bosanski otpor. Posve je bilo jasno u islamskom svijetu da za muslimane u BiH ne važe isti standardi dijela međunarodne zajednice i da je rat protiv njih u BiH genocidni rat. Za muslimane Bosne i Hercegovine, iako su autohton evropski narod nisu, važili isti standardi kao za zapadnjake. Da je to tako najbolje potvrđuje izjava jednog američkog senatora iz 1995. godine. Naime, “senator Joseph Biden iz Delawarea, 13.12.1995. godine izjavio je u Senatu: 'Da to nisu muslimani koji su ovaj put bili u logorima za silovanja, da to nisu bili muslimani koji su istrebljivani u okviru ove nove fraze – etničko čišćenje, svijet bi se drugačije ponašao.”^[2] Negdje u isto vrijeme, siva eminencija američke politike, Henry Kissinger, izjavljuje da je bila greška što je BiH priznata kao država, jer je u njoj dominantan muslimanski narod. Ova izjava nije čudo ako se zna da je Kissinger američki Jevrejin. Međutim, na drugoj strani jedan musliman, Sadruddin Aga Kan, ugledni direktor Fondacije za islamsko kulturno blago, u drugoj polovini 1992. godine komentira: ...”Da su slučajno bosanski muslimani učinili tako nešto bosanskim kršćanima, Zapad bi već intervenirao.” Diplomatski predstavnici Bosne i Hercegovine u vršenju svoje diplomatske misije su u islamskom svijetu susretali brojne ljude i pri spomenu imena Bošnjak, komentirali su: ...”Vas tamo u Bosni ubijaju zato što ste muslimani.” “Ovaj sentiment je bio snažno prisutan i u pristupu islamskog svijeta na mobilizaciji pomoći za BiH, iako je politički establišment ovih zemalja reagirao na osnovama Povelje OUN-a i Povelje OIC-a u odbrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, članice OUN-a; dakle, jasno se opredijelio prema suverenoj državi i njenim građanima.” ^[3] Dotle, muslimani Bošnjaci su ponižavani, mučeni i ubijani, a njihovi spomenici kulture i ukupno duhovno naslijeđe je bestijalno rušeno do temelja pred očima svjetske javnosti. Ta činjenica i to saznanje snažno je uzdrmalo javno mnijenje, ali i vlade islamskih zemalja. Stanje koje je proizvela agresija dovelo je islamski svijet pred odluku da nešto značajno uradi kako bi se nastalo stanje zaustavilo. Šta učiniti – pitali su se odgovorni u islamskom svijetu? Kao jedan od prirodnih odgovora, kako smo rekli, pored drugih koraka – bio je sazivanje vanredne ministarske konferencije članica OIC-a. Na zakazanu konferenciju iz BiH je otputovala visoka državna delegacija – koju su pored Izetbegovića, kao šefa države, činili Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova, Mustafa Cerić, Muhamed Šaćirbegović, Džemaludin Latić i Senahid Bristrić. Delegaciju BiH je na aerodromu u Džeddi dočekao princ Selman, koji će kasnije odigrati najznačajniju ulogu u organiziranju pomoći Bosni i Hercegovini. Prilikom protokolarnog zadržavanja u salonu aerodromske zgrade, princ Selman je rekao Izetbegoviću: “Predsjedniče, sazvali smo ovu vanrednu konferenciju kako bismo svi zajedno učinili što više za Vaš narod! Nećemo mirno gledati ovo stradanje muslimana!”
Sutradan, “u Kasru-l-mu´temeru, palači za važne skupove konferenciju je otvorio suveren Saudijske Arabije, kralj Fahd, Čuvar i Sluga dvaju harema, kako je glasila njegova zvanična titula. Govorio je tečno i odvažno, pozivao se na međunarodno pravo i povelje, na vjerske obaveze svakog muslimana i svake članice OIC-a i isticao stradanja muslimana u Bosni. Konferencija je, po starom običaju u diplomatiji, imala dva kolosijeka: onaj službeni i onaj iza kulisa. Egipatski ministar vanjskih poslova Amre Musa, pakistanski ministar Muhammed Sattar, ministar vanjskih poslova Irana Ali Ekber Velajati i, naravno, princ Selman davali su ton dvodnevnom skupu. Saznao sam da u Ankari turski predsjednik Turgut Özal živo prati sve što se događa u Džeddi. Navečer, nakon prvog dana rada, pojavio se nacrt rezolucije koja treba sutra biti usvojena. Taj draft je bio suviše mlak i općenit, bez obaveza i rokova. Silajdžić i Šaćirbegović su nervozno šetali po hotelskoj sobi razočarani “milijardom muslimana”. Najednom je zazvonio telefon: zvao je Velajati. Sutradan je nacrt u bitnome prerađen. Bili smo zadovoljni i čekali smo usvajanje rezolucije. Tada smo saznali da je konferenciju ljutito i prije vremena napustio lord Owen, međunarodni posrednik u pregovorima za Bosnu i Hercegovinu, očito nezadovoljan novom verzijom rezolucije. Rezolucijom su muslimanske zemlje tražile od Ujedinjenih nacija da ukinu embargo na uvoz oružja Bosni i Hercegovini. Ukoliko se ta odluka ne ukine do 1. februara naredne godine (op.a. A.M. 1993.), muslimanske zemlje je neće poštovati.” ^[4] Međutim, Vijeće sigurnosti nije ukinulo nametnuti embargo na uvoz oružja sve do okončanja rata, odnosno poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali je istina i da taj embargo za islamske zemlje nije bio više obavezujući niti su ga poštovale de facto. Upravo zahvaljujući toj odluci stvorene su značajnije pretpostavke odbrane, odnosno BiH je opstala kao država i kao subjekt međunarodnih odnosa, čemu su značajno doprinijele islamske zemlje. Važno je napomenuti, također iz memoarske građe Izetbegovića, koja, inače, oslikava samo tri-četiri događaja/konferencije, da je pri protokolarnom ispraćaju bh. delegacije, ponovo princ Selman prišao Izetbegoviću i rekao: “Predsjedniče, dozvolite da vam kažem da me, pred polazak na aerodrom, iz Amerike nazvao Al Gore i prenio mi da će Amerika preispitati svoj stav prema embargu na transfer oružja u Bosnu i Hercegovinu.” Mladi guverner iz Arkanzasa, Bill Clinton upravo je tih dana pobijedio na predsjedničkim izborima. Al Gore je bio njegov zamjenik. Pokazalo se da su Amerikanci pažljivo pratili tok i zaključke Konferecije i da će jedino oni i Njemačka od zapadnih zemalja imati pozitivnog utjecaja na razvoj situacije u BiH. Naša nadanja i prognoze su se u nekoj mjeri pokazala tačnim. Amerika je, odnosno Clinton je, zajedno sa svojom administracijom koju je u vajskim poslovima vodila Madelaine Albright, stupio na evropsku političku scenu i počeo se ozbiljnije baviti Bosnom i Hercegovinom. Da se vratimo na Rezoluciju. Sadržaj Rezolucije o Bosni i Hercegovini, odnosno stav i zahtjev članica obuhvaćao je sve aspekte problema u BiH, pa i šire. Sama rezolucija, ne samo da je potvrdila kontinuitet zaključaka istanbulske rezolucije (1/5–X), već je na sveobuhvatan način donijela sljedeće:

Nedvosmisleno je potvrđeno – ako se nastavi srpska agresija na državu Bosnu i Hercegovinu i njen narod – islamske zemlje će nastojati i početi u potpunosti primjenjivati pravo Bosne i Hercegovine, da bude zaštićena i da se primijeni Član 51. Poglavlja VII iz Povelje UN-a, koji dopušta toj Republici da traži i dobije vojnu pomoć, sve dotle, dok se ne osposobi da njene oružane legitimne snage ne budu u stanju potpuno zaštiti njene granice, odnosno nju, kao Republiku.

U preambuli rezolucije, na samom početku, ukazuje se na “veliku zabrinutost” islamskih zemalja – članica usljed moralnog sunovrata zapadnih zemalja, i onoga što se dešava u Bosni i Hercegovini, ali i bivšoj Jugoslaviji, odnosno kvalificira se “da je to stvar koja predstavlja prijetnju međunarodnom miru i stabilnosti”. Prilikom donošenja ovog dokumenta, uzete su u obzir međunarodne odluke, nastojanja i uloženi trud u iznalaženju mirovnog rješenja u Bosni i Hercegovini, kao i “tvrdoglavost” srbijanskog političkog i vojnog vođstva, a koje se manifestiralo u ignorantskom odnosu i neodazivanju na upućene pozive (odluke) međunarodne zajednice, da trenutno zaustave agresivne oružane aktivnosti i zlodjela koja čine protiv Bosne i Hercegovine. Pored toga, ukazano je na pokušaje, koje je uložila Evropska zajednica, i UN, sa svoje strane u cilju uspostave odluka Londonske konferencije, čiji je cilj, također, bio iznalaženje mirnog rješenja krize putem pregovora, što sa srbijansko-crnogorske strane, kao i njihovih paravojnih snaga u BiH, nije naišlo na bilo kakav pozitivan odziv ili odgovor. Rezolucija je sa svoje strane ponovo potvrdila stajalište i princip nepriznavanja rezultata (okupaciju teritorija), koji su posljedica upotrebe sile ili koji su silom stečeni. Također, bezrezervno je podržano pravo dostojanstvenog i sigurnog povratka svih izgnanih Bosanaca njihovim ognjištima, i riješenost OIC-a da efikasno učestvuje u onim naporima međunarodne zajednice koji imaju za cilj iznalaženje pravičnog mira u Bosni i Hercegovini, očuvanju njenog teritorijalnog integriteta, političkog subjektiviteta, njene neovisnosti i unutarnje sigurnosti. Nedvosmisleno je potvrđeno – ako se nastavi srpska agresija na državu Bosnu i Hercegovinu i njen narod – islamske zemlje će nastojati i početi u potpunosti primjenjivati pravo Bosne i Hercegovine, da bude zaštićena i da se primijeni Član 51. Poglavlja VII iz Povelje UN-a, koji dopušta toj Republici da traži i dobije vojnu pomoć, sve dotle, dok se ne osposobi da njene oružane legitimne snage ne budu u stanju potpuno zaštiti njene granice, odnosno nju, kao Republiku. U tom smislu Rezolucija broj 1/6–EX od 2.12.1992. godine donosi sljedeće:

1. Osuđuje srpsku agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, zatim osuđuju oglušivanje i nepoštovanje svih dosadašnjih odluka međunarodne zajednice od strane Srbije i Crne Gore i njihovih paravojnih snaga, u vezi s Bosnom i Hercegovinom.
2. Suprotstavlja se očitom i neskrivenom kršenju i ignoriranju ljudskih prava Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini, a politiku etničkog čišćenja, prisilnog protjerivanje Muslimana, Hrvata i ostalih iz njihovih kuća koju sprovode Srbi, smatra genocidom i zločinom protiv čovječnosti.
3. Potvrđuje svoju prvrženost povratku mira i zagovaranju mirnog rješenja u Republici Bosni i Hercegovini, a u skladu sa odlukama koje su donijeli UN po pitanju i očuvanju teritorijalnog integriteta, političkog subjektiviteta, političke neovisnosti i unutarnje sigurnosti.
4. Konstatira svoju privrženost svim odredbama sadržanim u Rezoluciji (1/5–EX) u vezi s BiH, a koja je donesena na V vanrednoj ministarskoj konferenciji.
5. Zahtijeva od Vijeća sigurnosti garancije efikasnog sprovođenja Rezolucije zabrane letova broj 781 (1992.) od 9. oktobra 1992. godine (non flite zone) iznad teritorije Bosne i Hercegovine.
6. Traži od Vijeća sigurnosti da donese Rezoluciju o postavljanju kontrolora na granice između BiH i Srbije i između BiH i Crne Gore, a u cilju sprečavanja ulaska direktne ili indirektne pomoći srpskim snagama i paravojnim jedinicama.
7. Zahtijeva od Vijeća sigurnosti da bezuvjetno i bez odlaganja verificira upotrebu sile protiv Srbije i Crne Gore u skladu sa odredbom Poglavlja VII – Povelje UN-a, u cilju potpunog pružanja garancija i sprovedbe obaveza UN-a u vezi tog Poglavlja, a naročito u vezi s dvije rezolucije (752) ^[5] i (757), ^[6] odnosno suprotstavljanja i odvraćanja neprijateljskih aktivnosti (agresije) izvana na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
8. Obznanjuje da Republika Bosna i Hercegovina, na koju je izvšena agresija ima prirodno pravo, u skladu sa Članom 51. Povelje UN-a da preduzme sve potrebne odgovarajuće mjere da odbrani sama sebe, što podrazumijeva zahtjev za pružanje bilateralne ili multilateralne vojne pomoći i upotrebu te pomoći u koordinaciji sa Vijećem sigurnosti.
9. Poziva članice OIC-a da odmah i neodložno upute ograničeni kontingent oružja za samoodbranu Vladi Bosne i Hercegovine, kako bi mogla braniti sopstvenu teritoriju od stalnog i žestokog srpskog napada u kojem dominira upotreba oklopnih sredstava i tenkova u sjevernim, istočnim i središnjim dijelovima BiH, a koji ugrožava hiljade života građana Bosne i Hercegovine, i koji će potaći – u uvjetima njegovog nezaustavljanja – progon i iseljavanje hiljada nedužnih civila iz njihovih kuća.
10. Potiče Vijeće sigurnosti da javno obznani, da se nametnuti embargo na uvoz oružja, Rezolucijom broj (713) za bivšu Jugoslaviju, ne odnosi na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
11. Osuđuje kršenje obvezujućih sankcija donesenih od strane Vijeća sigurnosti Srbiji i Crnoj Gori, odnosno potiče Vijeće sigurnosti da preduzme efikasne mjere i ojača nametnute sankcije.
12. Zahtijeva od zemalja – članica da preduzme odgovarajuće mjere, pojedinačno i kolektivno, protiv zemalja koje krše nametnute sankcije Srbiji i Crnoj Gori od strane UN-a
13. Traži od Generalnog sekretara UN-a da umnogostruči napore, s ciljem ponovnog otvaranja aerodroma Tuzla, kako bi zračnim putem stizala humanitarna pomoć i opskrba koju šalju međunarodne humanitarne organizacije.
14. Zahtijeva od UN-a i drugih kompetentnih međunarodnih organizacija, da "zaštićene zone" stave pod vojnu zaštitu u Bosni i Hercegovini, i da učinkovito zaštite u najvećoj mogućoj mjeri i broju, koridore za dotok i transport humanitarne pomoći.
15. Podržava sadašnje aktivnosti koje preduzima i ulaže UN u cilju osiguranja humanitarne pomoći narodu Bosne i Hercegovine i drži neophodnim da se uspostave kopneni koridori, osposobljeni za humanitarne aktivnosti diljem Bosne i Hercegovine.
16. Traži od članica da potvrde svoju spremnost Generalnom sekretaru UN-a i Vijeću sigurnosti da će učestvovati, kako finansijski tako i u ljudstvu (vojno), što bi se ogledalo u slanju kopnenih snaga u cilju izvršenja bilo kojih zadataka, za koje se odredi i zatraži Vijeće sigurnosti, a sve radi ponovne uspostave mirovnog rješenja u Bosni i Hercegovini.
17. Potiče međunarodnu Konferenciju o bivšoj Jugoslaviji, Evropsku zajednicu, Savjet Evrope za sigurnost i saradnju, NATO i sve druge zainteresirane subjekte da umnogostruče napore u cilju povratka mirovnog rješenja u Bosni i Hercegovini, kao i neodložne i hitne aktivnosti u pravcu efektivnog odbacivanja srpskih planova, koji su imali za cilj promjenu demografske strukture stanovništva u Bosni i Hercegovini, a kroz protjerivanje autohtonog njenog stanovništva.
18. Zahtijeva poštovanje međunarodnog Zakona o ljudskim pravima i potpunog povinovanja Ženevskoj konvenciji od 12. augusta 1949. godine, kao imperativu.
19. Ponovno traži razoružavanje svih paravojnih srbijanskih snaga u Bosni i Hercegovine, njihovo izručenje i podvrgavanje efikasnoj međunarodnoj kontroli.
20. Zahtijeva od Komiteta UN-a za ljudska prava da najurgentnije pristupi istrazi stanja u Bosni i Hercegovini, a u cilju poduzimanja odlučnih mjera u sprečavanju i zaustavljanju počinjenog zločina od strane Srba u oblasti kršenja ljudskih prava naspram Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini.
21. Podsjeća srpsko rukovodstvo u Beogradu i u BiH – i sve one druge počinitelje ili naredbodavce kršenja ljudskih prava – na Ženevsku konvenciju, odnosno podsjeća da će lično biti odgovorni i snositi konsekvence za počinjena zlodjela i kršenja i da će ih dostići kazna za počinjene ratne zločine.
22. Izražava veliku zabrinutost i uznemirenost usljed razvoja napetosti na Kosovu, Sandžaku i Makedoniji i eventualne upotrebe sile protiv muslimana u tim područjima, čije bi posljedice bile nepredvidive, pa čak dotle, da je moguće da dovedu do regionalnih širih sukoba.
23. Potiče Vijeće sigurnosti da urgentno razmotri mogućnost slanja međunarodnih snaga na Kosovo, Sandžak i Makedoniju i druge krajeve kojim je obuhvaćena rastuća eksplozivna situacija.
24. Zahtijeva od UN-a imenovanje međunarodnih promatrača u svim koncentracionim logorima u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini i zahtijeva od srpskog vođstva da dopusti Međunarodnom komitetu Crvenog križa da bezuvjetno i odmah uđe na mjesta u kojima su zatočeni civili.
25. Ponavlja punu spremnost za sve napore koji imaju za cilj i u vezi su sa sprečavanjem Srbije i Crne Gore da umjesto bivše Jugoslavije – bez aplikacije i procedure prijema –zaposjednu članstvo u svim organima, pripadajućim organizacijama i radnim tijelima u okviru UN-a.
26. Izražava poštovanje svim zemljama i međunarodnim organizacijama koje su dostavile humanitarnu pomoć narodu Bosne i Hercegovine i poziva sve zemlje članice OIC-a da učestvuju i umanje patnje koje preživljava taj narod.
27. Zahtijeva od Generalnog sekretara da prati implementaciju ove Rezolucije i da s tim u vezi sačini i podnese izvještaj na sljedećem samitu OIC-a^[7] .

Sljedeći samit OIC-a je održan, tek 1994. godine u Kazablanki, za vrijeme čijeg održavanja je Bosna i Hercegovina stekla status promatrača. A dotle? Do tada su – u međuvremenu održane; još jedna izvanredna ministarska Konferencija u Pakistanu (VII konferencija ministara vanjskih poslova OIC-a) i još dvije redovne Konferencije ministara vanjskih poslova OIC-a (jedna ponovo u Pakistanu – Karači 25.-29. juna 1993. godine, a druga 10.-12. decembra 1994. godine u Kazablanki, neposredno pred VII samit OIC-a) na kojima su podnijeti izvještaji sa ranijih Konferencija i ponovo sagledana situacija u BiH. Opravdano se postavlja pitanje šta su poslije VI, odnosno VII izvanredne konferencije ministara vanjskih poslova zemalja OIC-a, činile islamske zemlje? Sudeći po preuzetim obavezama u rezolucijama, po našem shvaćanju, islamske zemlje su od tog momenta učinile mnogo za Bosnu i Hercegovinu. Prvo, embargo na uvoz oružja za njih de facto više nije važio. Drugo, obim i značaj pitanja koja su pokrenuta usvojenim rezolucijama ulazila su u srž problema u BiH, tako da su, detektirajući goruće probleme, zapravo najdirektnije utjecale na ishodište opstojnosti Bosne i Hercegovine. Ako je tako, o čemu su to onda govorile rezolucije?
Sasvim sigurno je da su po pitanju Bosne i Hercegovine, odmah poslije održavanja dva specijalna izvanredna ministarska sastanka OIC-a u Istanbulu i Džeddi, arapsko-islamske zemlje, suočene sa novim izazovom – ugroženost muslimanske manjine u većinskom kršćanskom okruženju – otvorile novu stranicu u svojoj historiji, ali i historiji Bosne i Hercegovine promatrano u interakcijskom međuodnosu. Razumljivo je da je uloga islamskih zemalja u tom odnosu bila očekivana. To najbolje potvrđuje, ne samo održavanje izvanrednih ministarskih konferencija, već, općenito, odgovor tih zemalja na takav izazov, odnosno ulogu islamskih zemalja u procesu međunarodnog prizna(va)nja Bosne i Hercegovine. Na tom fonu i islamske zemlje, članice OIC-a okupljene na XXI redovnoj konferenciji u Karačiju, koja se održavala 25.-29. aprila 1993. godine, držeći se dosljedno zadatih ciljeva i preuzetih obaveza po pitanju Bosne i Hercegovine, ponovo donose niz zaključaka i jednu rezoluciju. U svojim razmišljanjima i zaključcima članice OIC-a su ponovo potvrdile svoju privrženost kako Povelji OIC-a tako i Povelji UN-a, te ponovo pozvale sve zemlje članice UN-a da se uzdrže od upotrebe i prijetnje silom u ostvarivanju svojih ciljeva. Naravno, na prvom mjestu su izražavale ciljeve proizašle iz Povelje OIC-a, odnosno prvrženost OIC-a jačanju međunarodnog mira i stabilnosti. U sklopu toga pitanja, pitanje Bosne i Hercegovine, kao priorotetno i centralno pitanje, obuzimalo je punu pažnju učesnika XXI redovne konferencije ministara vanjskih poslova OIC-a. Islamske zemlje su izrazile čuđenje i ponovo osudile indolentnost evropskih zemalja naspram rastuće klime nasilja, agresije i genocida, a da one pri tome ništa efektivno ne preduzimaju u sprečavanju ratnih zločina koje čine Srbi u Republici Bosni i Hercegovini. Ponovo su se pozvale na rezolucije 1/5 – EX i 1/6 – EX^[8] koje su donesene i usvojene na dvije uzastopne izvanredne ministarske konferencije u Istanbulu i Džeddi, i koje su isključivo bile posvećene stanju u Republici Bosni i Hercegovini. Također, u međuvremenu donesene odredbe i kominikei vezani za Bosnu i Hercegovinu od strane Kancelarije VI samita OIC-a (predsjednici Stalnih komiteta pri OIC-u) na sastanku održanom u Dakaru – su ponovo potvrđene i razmatrane. Učesnici XXI redovne konferencije ministara vanjskih poslova OIC-a su podsjetili na, i podržali sve ranije donesene rezolucije od strane Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine po pitanju BiH, a naročito rezoluciju Vijeća sigurnosti 757^[9] i dvije rezolucije Generalne skupštine: 242/46^[10] i 121/47. ^[11] S posebnim pijetetom su pozdravile rezoluciju Vijeća sigurnosti 808 (1993.) ^[12] po kojoj se ustanovljava Međunarodni sud za počinjene ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, to jest za počinitelje zločina protiv čovječnosti i naredbodavce kršenja svih konvencija o ljudskim pravima. Također, po pitanju rezolucije Vijeća sigurnosti 816 (1993.) ^[13] islamske zemlje su sa oduševljenjem konstatirale i pozdravile nužnost zabrane letova u zračnom prostoru Republike Bosne i Hercegovine i pozvale zemlje inicijatore/podnosioce rezolucije da energično poduzmu sve potrebne mjere u tom pravcu kako bi se agresorska avijacija "prizemljila". U tom smislu, zemlje – članice OIC-a ulagale su izvanredne diplomatske napore, i ne samo to, već su pored toga izrazile duboku zabrinutost što srpski agresor koristi pregovore kao sredstvo za ostvarivanje drugih ciljeva, odnosno daljnje okupiranje teritorija i stavljenje Vijeća sigurnosti pred svršen čin, a da Vijeće sigurnosti nije poduzelo odgovarajuće mjere, pa i upotrebu sile u pravcu implementacije svojih rezolucija i rezultata pregovora. U kontekstu navedenog, islamske zemlje su izrazile žaljenje što Srbija i Crna Gora i Srbi općenito u kontinuitetu odbijaju da se povinuju svim rezolucijama međunarodne zajednice. Smatrale su da je nužno – sada i u buduće – nametanje efikasnih mjera koje bi osiguravale potpunu, bezuvjetnu i preciznu sprovedbu odluka međunarodne zajednice ili odluka Konferencije o Jugoslaviji, pa čak i odluka o kojima se suglase zainteresirane strane. Imajući u vidu dimenzije destrukcije subjektiviteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, odnosno razmjere počinjenog zločina, islamske zemlje su ponovo konstatirale da Republika Bosna i Hercegovina ima prirodno pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu u skladu sa Članom 51. Poglavlja VII, iz Povelje UN-a, te da trenutno nametnuti embargo na isporuku oružja za Armiju Republike Bosne i Hercegovine predstavlja glavnu smetnju i čvor u ostvarivanju prava na samoodbranu. U cilju prevazilaženja tadašnjeg stanja u Republici Bosni i Hercegovini zemlje – članice OIC-a, pozivajući se na Član 42. Povelje UN-a na XXI redovnoj konferenciji ministara vanjskih poslova OIC-a u Karačiju su usvojile Rezoluciju broj 7/21 – S^[14] u kojoj se kaže:

1. Primamo k znanju i poštujemo izvještaj Generalnog sekretara UN-a broj (ICFM/21–93/PIL/D.1) ^[15] po pitanju BiH,
2. Ponovo konstatiramo privrženost odredbama Rezulucije broj 1/5 – EX i 1/6 – EX, kao i sve odluke međunarodne zajednice vezane za Bosnu i Hercegovinu, te u tom kontestu zajhtijevamo njihovu hitnu i neodložnu primjenu,
3. Potvrđujemo odluke sa proširenog sastanka Kancelarije VI samita OIC-a (predsjednici Stalnih komiteta pri OIC-u) održanog u Dakaru – Bangladeš dana 11. januara 1993. godine, a u vezi s Bosnom i Hercegovinom,
4. Konstatiramo svoju privrženost iznalaženju mirovnog rješenja u Republici Bosni i Hercegovini i ponovnu uspostavu mira, zaštitu i očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i sigurnosti,
5. Najoštrije osuđujmo srpsku agresiju i genocid koji sprovode u Republici Bosni i Hercegovini, odnosno nepokoravanje bosanskih Srba, Srbije i Crne Gore rezolucijama Vijeća sigurnosti, Generalne skupštine UN-a i Organizacije islamske konferencije,
6. Izražavamo žaljenje usljed kršenja sankcija od strane Srbije i Crne Gore koje je kao obavezujuće nametnulo Vijeće sigurnosti. U tom kontekstu potičemo Vijeće sigurnosti da preduzme efikasne mjere u sprovedbi sankcija, a naročito u pravcu sprečavanja dotoka i opskrbe Srbije preko Dunava, odnosno drugim putevima,
7. Energično osuđujemo otvoreno i masovno kršenje ljudskih prava naroda Bosne i Hercegovine, kao i kršenje međunarodnog humanitarnog prava od strane bosanskih Srba te Srbije i Crne Gore,
8. Najoštrije osuđujemo sramotnu "politiku" etničkog čišćenja koju slijede i sprovode Srbi, te u tom kontekstu potvrđujemo pravo povratka svih izgnanih i protjeranih Bosanaca svojim kućama,
9. Zahtijevamo od Vijeća sigurnosti da odlučno i neodložno preduzme korake u skladu sa odredbama Poglavlja VII iz Povelje UN-a i da u tom pravcu obaveže zemlje – članice UN-a da sarađuju na tom planu sa Vladom Republike Bosne i Hercegovine i da upotrijebe sva neophodna sredstva za zaštitu stabilnosti i suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta Republike Bosne i Hercegovine,
10. Također, tražimo od Vijeća sigurnosti da osigura nesmetan i siguran dotok i podjelu humanitarne pomoći Republici Bosni i Hercegovini,
11. Zahtijevamo od Vijeća sigurnosti da bez odlaganja izuzme od primjene Republiku Bosnu i Hercegovinu od nametnutog embarga na uvoz oružja po osnovu Rezolucije 713 (1991.) za bivšu Jugoslaviju,
12. Potičemo zemlje – članice OIC-a, kao i druge zemlje da sarađuju sa Republikom Bosnom i Hercegovinom na polju praktične sprovedbe njenog prirodnog i legitimnog prava na individualnu i kolektivnu samoodbranu u skladu sa Članom 51. Poglavlja VII iz Povelje UN-a, što podrazumijeva opskrbljivanje Republike Bosne i Hercegovine oružjem,
13. Ponovo potičemo i dajemo inicijativu Vijeću sigurnosti da odmah i bezrezervo poduzme adekvatne mjere – upotrebljavajući mjere sile u skladu sa Poglavljem VII Povelje UN-a – i da osigura sljedeće:

a) stavljanje cjelokupnog teškog naoružanja u Republici Bosni i Hercegovini pod efikasnu međunarodnu kontrolu, odnosno njegovo ograničenje ili stavljanje van funkcije,
b) zabranu opskrbe Srba svim vrstama oružja,
c) preduzimanje adekvatnih mjera kako bi Srbija i Crna Gora platile reparacije Vladi Republike Bosne i Hercegovine,
d) da Srbija i Crna Gora snose odgovornost u skladu sa međunarodnim pravom po pitanju nanesenih ratnih šteta – direktnih ili indirektnih, odnosno bilo kojih šteta po osnovu okolnosti ili odnosa sa stranim vladama ili institucijama, a kao posljedica agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu,
e) nametanje potpunog i cjelovitog ekonomskog embarga na Srbiju i Crnu Goru,
f) zamrzavanje bankovnih računa Srbije i Crne Gore u inostranstvu,

14. Zahtijevamo od zemalja – članica koje još nisu prekinule ekonomske i trgovinske odnose sa Srbijom i Crnom Gorom da to učine,
15. Potvrđujemo neophodnost našeg solidariziranja sa zvaničnim zahtjevom da se bivša Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) izbaci iz članstva UN-a, odnosno iz svih njenih organa, ustanova i programa,
16. Tražimo od zemalja – članica da preduzmu odgovarajuće mjere, pojedinačnio i kolektivno u skladu sa Poveljom UN-a protiv zemalja koje krše i podržavaju kršenje nametnutih sankcija Srbiji i Crnoj Gori od strane UN-a,
17. Ponavljamo zahtjev da se održi zasjedanje Generalne skupštine UN-a po pitanju BiH ukoliko Vijeće sigurnosti ne preduzme ili ne mogne efikasno zaustaviti srpsku agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu,
18. Izražavamo poštovanje UNHCR-u, UNPROFOR-u, međunarodnim humanitarnim organizacijama za pruženu humanitarnu pomoć narodu Bosne i Hercegovine,
19. Tražimo od UN-a i drugih organizacija da hitno razmotre dodatnu uspostavu zaštićenih zona – pored onih koje je definiralo Vijeće sigurnosti u Rezoluciji 819/1993.) – u koordinaciji sa Vladom Republike Bosne i Hercegovine, a u cilju pružanja humanitarne pomoći putem kopnenih koridora, odnosno dostave zračnim putem,
20. Potičemo zemlje – članice OIC-a, kao i druge zemlje da finansijski i u ljudstvu participiraju u izvršenju rezolucija Vijeća sigurnosti, a u cilju ponovne uspostave političkog subjektiviteta, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine, kao i uspostavi stabilnosti i mira,
21. Tražimo da odmah i neodložno Vijeće sigurnosti pristupi zatvaranju koncentracionih logora koje su Srbi uspostavili u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Bosni i Hercegovini, kao i oslobađanje svih zatočenih, a sve to pod međunarodnim efikasnim monitoringom,
22. Zahtijevamo da Vijeće sigurnosti omogući Međunarodnom komitetru Crvenog križa slobodan i neometan pristup svim logorima koje su uspostavili Srbi u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, te lociranje logora sa imenima svih zatočenih i to bez odlaganja, a sve to pod međunarodnim efikasnim monitoringom,
23. Zahtijevamo da se sve strane obavežu na poštovanje odredaba Humanitarnog plana koji je uspostavljen po odluci Londonske konferencije o Jugoslaviji od 27. augusta 1992. godine, a naročito pridržavanje odredbi o puštanju i oslobađanju zarobljenika shodno postignutom i potpisanom dogovoru u Ženevi 1. oktobra 1992. godine pod pokroviteljstvom Međunarodnog komiteta Crvenog križa,
24. Po drugi put upozoravamo sve kršitelje ljudskih prava, naredbodavce i počinitelje ratnih zločina u Bosni i Hercegovini da će lično snositi odgovornost za kršenje, naređivanje i izvršavanje i da će biti krivično gonjeni i kažnjeni za sve počinjene ratne zločine u skladu sa Ženevskom konvencijom,
25. Zahtijevamo od UN-a da ubrza osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine, a u cilju procesuiranja i kažnjavanja počinitelja genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini,
26. Izražavamo poštovanje i zahvalnost zemljama i međunarodnim organizacijama koje su nesebično pružile humanitarnu pomoć narodu Bosne i Hercegovine i pozivamo sve zemlje članice OIC-a da velikodušno ublaže humantarnu katastrofu, stradanja i tragediju koju preživljava narod u Bosni i Hercegovini, te u tom pravcu pozivamo da pruže pomoć sabirnim centrima bosanskih izbjeglica u susjednim zemljama,
27. Ističemo važnost da se sve strane u Bosni i Hercegovini suprotstave srpskoj agresiji,
28. Potičemo Vijeće sigurnosti da preduzme efikasne mjere i spriječi narastanje aktualne i ozbiljne napetosti na Kosovu, Sandžaku, Makedoniji i Vojvodini,
29. Pohvaljujemo Kontakt-grupu OIC-a za Bosnu i Hercegovinu sa sjedištem u Njujorku pri UN-u i tražimo od njih da nastave i istraju u svojoj misiji,
30. Potičemo zemlje – članice OIC-a koje još nisu uspostavile pune diplomatske odnose sa Republikom Bosnom i Hercegovinom da to učine odmah i neodložno,
31. Odlučujemo zadužiti misiju/tim na ministarskom nivou kojeg bi pored Kontakt-grupe OIC-a činili sadašnji i prethodni predsjedavajući Konferencije, predstavnik VI samita OIC-a i Generalni sekretar da posjete glavne gradove zemalja – stalnih članica Vijeća sigurnosti u cilju pojašnjenja odredaba ove rezolucije, njihovu saglasnost i animiranje u praćenju aktivnosti u UN-u po pitanju Bosne i Hercegovine,
32. Zahtijevamo od Generalnog sekretara OIC-a da prati implementaciju ovih odredbi, te da u vezi s time sačini izvještaj koji će podnijeti na Godišnjem koordinacijskom sastanku zemalja OIC-a pri UN-u u Njujorku, odnosno na sljedećoj ministarskoj konferenciji. ^[16]

Pored niza pitanja koja je otvorila ova konferencija za nas je – s obzirom na predmet istraživanja – vanredno važno službeno pokrenuto pitanje uspostave punih diplomatskih odnosa sa Vladom RBiH, odnosno međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine. Naravno, naše je stajalište da i druga pitanja zauzimaju važno mjesto u šarolikom mozaiku bosanske zbilje, pa ćemo otuda kroz naš pristup i tim pitanjima dati odgovarajuće mjesto i pokloniti neophodnu pažnju. Međutim, ratna zbilja, dimenzije razaranja državno-pravne destrukcije i humanitarna katastrofa stanovništva u Bosni i Hercegovini tražili su kvalitetniji odgovor. Državni organi u traženju i modeliranju efikasnih odgovora, uprkos početnoj moralnoj pomoći, a zatim političkoj i materijalnoj (vojnoj) te brojnim rezolucijma OIC-a, uvidjevši dimenzije razmjera destrukcije države Bosne i Hercegovine iznalaze i pokreću i druge mehanizme pri OIC-u. Takav jedan mehanizam je, po našem shvaćanju – i Kontakt-grupa Organizacije islamske konferencije, koja je, samostalno ili u saradnji sa Kontakt-grupom međunarodne "petorke" odigrala značajnu ulogu, ne samo u ublažavanju i sprečavanju humanitarne katastrofe, već, vrlo važniju, i odsutniju ulogu koju mi u našem radu nazivamo odsutnom u profiliranju i očuvanju političkog subjektiviteta, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da je u finalizaciji državne politike prema zemljama, članicama Organizacije islamske konferencije – sa naše strane – pored Izetbegovića, kao predsjedavajućeg predsjedništva RBiH, važnu ulogu odigrao Haris Silajdžić, bilo u funkciji ministra vanjskih poslova ili premijera Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Ovu važnu činjenicu ne treba nikada u objektivnom razumijevanju uloge islamskog svijeta u odnosu na Bosnu i Hercegovinu gubiti iz vida.

FussNote:
¹⁾ Najvažniji korak koji je Predsjedništvo poduzelo smatra se donošenje i usvajanje Platforme o radu Predsjedništva RBiH 1992. godine.
²⁾ Husein Živalj, Bosna i Hercegovina jučer, danas i sutra, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, septembar 1997., str. 6.
³⁾ Husein Živalj, op. cit., str. 6.
⁴⁾ Alija Izetbegović, Sjećanja, Sarajevo 2001., str. 139.
⁵⁾ Rezolucija 752 tiče se povlačenja tzv. JNA sa prostora R BiH.
⁶⁾ Rezolucija 752 tiče se povlačenja tzv. JNA sa prostora R BiH.
⁷⁾ Rezolucija 757 tiče se uvođenja sankcija prema tzv. SR Jugoslaviji.
⁸⁾ Više, Muhammed Harb, Bosna i Hercegovina od “otkrića” do katastrofe, Kairo 1994., str. 187. البوسنة و الهرسك من الفتح الي الكارثة , الدكتور محمد حرب , القاهرة 1994 م ص 187
⁹⁾ قرارت منظمة المؤتمر الإسلامي - Rezolucije OIC-a.
¹⁰⁾Rezolucije UN-a.
¹¹⁾ Ibid.
¹²⁾ Ibid.
¹³⁾Ibid.
¹⁴⁾ قرارت منظمة المؤتمر الإسلامي - Rezolucije OIC-a.
¹⁵⁾Rezolucije UN-a.
¹⁶⁾ قرارت منظمة المؤتمر الإسلامي - Rezolucije OIC-a.