Mr. sci. Alija MUMINOVIĆ Ovdje postavljamo pitanje kakve su doista bile reakcije islamskog svijeta na brutalnu agresiju i genocid? “Najšire i najdjelotvornije civilizacijsko okupljanje bilo je okupljanje muslimanskog svijeta na strani bosanskih muslimana. Bosanska stvar bila je univerzalno popularna u muslimanskim zemljama; pomoć Bosancima stizala je iz različitih izvora, javnih i privatnih; muslimanske vlade, najviše iranska i saudijska, nadmetale su se u pružanju podrške i stjecanju tako dobijenog utjecaja. Suniti i šiiti, fundamentalisti i sekularni muslimani, arapska i nearapska muslimanska društva od Maroka do Malezije, svi su se ujedinili.”

III-1. Reakcije arapsko-islamskog svijeta na agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu
Prije nego što prijeđemo na reakcije arapsko-islamskog svijeta o pitanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, naše je stanovište da treba u kratkim naznakama, po našem razumijevanju i redoslijedu, elaborirati kakve su bile zapadne reakcije i da li postoji interakcijski odnos uvjetovanog djelovanja između zapadnog i islamskog svijeta i u čemu se on ogleda, a napose elaborirati treba reakcije SAD-a. Zemlje Evropske zajednice imale su indiferentan stav, često oportun i nekonzistentan, uprkos činjenici da je BiH nedjeljiv geopolitički i ekonomski prostor Evrope. Sve do početka 1992. godine Bosna i Hercegovina je razmatrana prvo kao regionalni problem u sklopu Balkana, da bi se taj prostor polahko reducirao na prostor bivše SFRJ. Prosto rečeno, Evropska zajednica se tek u sklopu Konferencije o Jugoslaviji, ozbiljnije involvira u bosansku krizu i to kroz razne komisije i planove počevši sa Kutiljerevim. Da bismo upotpunili evropsko poimanje Bosne i Hercegovine, navest ćemo nekoliko izvoda: Prema francuskom filozofu André Gluksman-u, Mitterran je u zatvorenom krugu priznao “da je prosrbin, da podržava jačega i da neće dopustiti da se njemački interesi šire Balkanom”. Zamjenik šefa britanske misije Edward Chaplin rekao je našem ambasadoru u Ženevi, novembra 1992.: ...”Tamo, u BiH, građanski je rat; razlika je samo u tome što jedna strana ima više, dok druga ima manje oružja.” Torwald Stoltenberg je sličnom izjavom platio sva ona obilna gošćenja i druge pojedinosti koje su mu servirali u Beogradu tokom njegove funkcije kopredsjedavajućeg Konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Evropa je prihvatila ovu tezu i na tome gradila svoju politiku prema Balkanu. Odgovarajući Elie Viesel-u, nobelovcu i logorašu iz Auschwitza, na pitanje o evidentnoj agresiji u BiH, tadašnji pomoćnik državnog sekretara za vanjske poslove SAD, Peter Turnhoff je komentirao: ...”Ako priznamo da je to agresija i genocid, morat ćemo djelovati, a ako djelujemo i ne uspijemo, mogla bi pasti ova liberalna Klintonova administracija.” Znalo se ali se još kalkuliralo, odmjeravalo i kolebalo. Jedan broj časnih ljudi u Administraciji davao je ostavke. To je učinio u Bonnu i Schwartz Schiling. Nama dobro poznati portugalski ambasador Cutilleiro potvrdio je, nešto prije De Mikelisa, postojanje tog duha podjele među evropskim političkim krugovima. Rijetka iskakanja iz ovakvog duhovnog okvira (MVP Austrije, Mock, i rijetki političari kao Havel) nisu mogla promijeniti tendenciju saučesništva Evrope u zločinu u Bosni i Hercegovini.” ^[2] Na drugoj strani kontroverzna^[2] američka politika naspram agresije u Bosni i Hercegovini i uopće krize na Balkanu bi se mogla podijeliti u pet faza. Prvo, američka politika u prvoj fazi nastoji “spasiti” Jugoslaviju, zatim odašilja jasne signale Evropskoj zajednici da se ne želi miješati i da je to “evropski problem”. Istina donosioci spoljnopolitičkih odluka u to vrijeme u SAD-a nisu trerirali BiH, pa ni Jugoslaviju prioritetom u vanjskoj politici, niti pak, nacionalnim interesom. Tek kasnije, kada je pritisak javnog mnijenja dosegao tačku ključanja, ne samo u SAD i onda kada Klintonova administracija odlučuje uzeti stvari u svoje ruke (poznata Klintonova doktrina: “Ukini i udari”), tek tada zapravo američki stav evoluira od nemiješanja u aktivan odnos i postupno uplitanje da bi u svojoj konačnici bosansko pitanje dobilo potpuno američke konture. Dakle SAD, zahvaljujući predsjedniku Clintonu i “neviđenom” pritisku islamskih zemalja, kao dokazanih i strateških američkih prijatelja i saveznika, postaju glavni arhitekte i nosioci efikasnog rješenja u BiH. Pozadina promjene politike SAD-a naspram BiH je pod najdirektnijim utjecajem zemalja – članica OIC-a. Klintonova administracija odobrila je upotrebu američke zračne moći, ali ne i trupa na zemlji da zaštite sigurnosne oblasti UN-a, a u diplomatskim krugovima i neformalnim susretima zastupala je ukidanje embarga na oružje. Ona nije ozbiljno pritisla svoje saveznike da podrže ovo drugo, ali je oprostila iranske pošiljke oružja Bosancima^[3] i saudijsko finansiranje bosanske kupovine oružja i 1994. godine prestala je nametati embargo. ^[4] Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma “SAD-e su se saglasile sa Saudijskom Arabijom i ostalim muslimanskim zemljama u obučavanju i opremanju bosanskih snaga. Otuda pitanje: zašto su tokom i poslije rata Sjedinjene Države bile jedina zemlja koja je prekinula civilizacijski model i postale jedina nemuslimanska zemlja koja je promovirala interese bosanskih muslimana i zalagala se za stvar muslimanskih zemalja? Šta objašnjava ovu američku anomaliju? Jedna mogućnost je da to stvarno nije bila anomalija, nego pažljivo proračunata civilizacijska realpolitika.” ^[5] Ipak, imajući u vidu našu opservaciju i polazište skloniji smo postavljenom uvjerenju o alternativi. “Alternativno objašnjenje za američko ponašanje jeste da je Vlada Sjedinjenih Država bila pod pritiskom svojih prijatelja u muslimanskom svijetu, najviše Turske i Saudijske Arabije i da je pristala na njihove želje da bi održala dobre odnose sa njima.” ^[6] Međutim, ima i drugačijih prstupa koji ne idu u prilog navedenom, budući da američki odnosi sa tim zemljama ne bi bili značajno narušeni ako ne pomognu Bosni, jer još uvijek nema kvalitetnog odgovora zašto su “Sjedinjene Države implicitno odobrile da velike količine iranskog oružja odu u Bosnu u vrijeme kada su se redovno sporile sa Iranom na drugim frontovima i kada se Saudijska Arabija nadmetala s Iranom za utjecaj u Bosni.” ^[7] Američke elite također su bile naklonjene Bosancima zato što im se dopadala ideja multikulturalne zemlje. “Odbijajući da prizna uzroke rata, američka vlada je otuđila svoje saveznike, produžila borbu i pomogla da se na Balkanu stvori muslimanska država pod velikim utjecajem Irana. Na

Dužni smo spomenuti da je u mnogim pisanim medijima i publikacijama u arapsko-islamskom svijetu tragedija u BiH ponekad bivala umotana u foliju konfuznosti, odsustva podataka, pa čak dovođena u početnoj fazi agresije na razinu vjerskog ili građanskog rata. Raniji sukobi u Hrvatskoj su u islamskim medijima automatizmom uguravani u paradigmu “građanskog rata”, tako da se ta “stečena navika” – bez ulaska u analize – zapravo nastavila. O Muslimanima u BiH, kao političkom i državotvornom faktoru se – usljed navedenih razloga – pisalo: “Muslimani u BiH podržavaju demokratski kurs razrješenja krize u Jugoslaviji i odbacuju ekstremne zahtjeve o stvaranju “velike Srbije”, a najvjerovatnije će većina njih pribjeći – da ne bi bili razbijeni – traženju samostalnosti, kao aktivnog odgovora na velikosrpske ekstremne zahtjeve.”

kraju su Bosanci osjećali duboku gorčinu prema Sjedinjenim Državama koje su puno obećavale, a malo učinile i duboku zahvalnost prema svojim muslimanskim srodnicima koji su osigurali novac i oružje nužne za njih da opstanu i zabilježe vojne pobjede.” ^[8] Upravo smo citirajući kontroverznog Hantingtona i potvrdili našu naučnu opservaciju da su islamske zemlje presudno djelovale na opstanak muslimana u Bosni i Hercegovini, a time i Bosne i Hercegovine, budući da bez Bošnjaka/muslimana nema niti može biti Bosne i Hercegovine, ali smo potvrdili i to da Bosna i Hercegovina nije ekskluzivno muslimanska država.
Ovdje postavljamo pitanje kakve su doista bile reakcije islamskog svijeta na brutalnu agresiju i genocid? “Najšire i najdjelotvornije civilizacijsko okupljanje bilo je okupljanje muslimanskog svijeta na strani bosanskih muslimana. Bosanska stvar bila je univerzalno popularna u muslimanskim zemljama; pomoć Bosancima stizala je iz različitih izvora, javnih i privatnih; muslimanske vlade, najviše iranska i saudijska, nadmetale su se u pružanju podrške i stjecanju tako dobijenog utjecaja. Suniti i šiiti, fundamentalisti i sekularni muslimani, arapska i nearapska muslimanska društva od Maroka do Malezije, svi su se ujedinili.” ^[9]
Ipak, dužni smo spomenuti da je u mnogim pisanim medijima i publikacijama u arapsko-islamskom svijetu tragedija u BiH ponekad bivala umotana u foliju konfuznosti, odsustva podataka, pa čak dovođena u početnoj fazi agresije na razinu vjerskog ili građanskog rata. Raniji sukobi u Hrvatskoj su u islamskim medijima automatizmom uguravani u paradigmu “građanskog rata”, tako da se ta “stečena navika” – bez ulaska u analize – zapravo nastavila. O Muslimanima u BiH, kao političkom i državotvornom faktoru se – usljed navedenih razloga – pisalo: “Muslimani u BiH podržavaju demokratski kurs razrješenja krize u Jugoslaviji i odbacuju ekstremne zahtjeve o stvaranju “velike Srbije”, a najvjerovatnije će većina njih pribjeći – da ne bi bili razbijeni – traženju samostalnosti, kao aktivnog odgovora na velikosrpske ekstremne zahtjeve.”^[10] Čak u nekim ozbiljnim studijama '92. godine, pa i u studijama Al-Ahramovog Centra za strateška istraživanja zadugo će pravedna bosanska borba biti etiketirana vjerskim atributima. U Godišnjaku za '92 se kaže: “Od samog početka rasplamsavanja sukoba u Republici Bosni i Hercegovini postalo je jasno da je sukob poprimio vjerski karakter. Otuda je bosanska Vlada počela igrati na ulogu islama u zaustavljanju sukoba na njenoj teritoriji i kao garanta opstanka Republike, kao neovisne države. Bosanska Vlada je postepeno počela u tom pravcu da vrši pritisak i ističe ulogu islama u tom sukobu. Na drugoj strani, zauzvrat, islamske zemlje su preferirale i bile sklonije da svoju ulogu etabliraju kroz legitimne organe UN-a i poticanja SAD-a da vojno intervenira u nekom smislu. Ipak, na strani bosanske Vlade islamske zemlje su počele da se involviraju i igraju neku vrstu igre u sukobu. Ministar vanjskih poslova BiH je već 18. septembra obznanio svoju viziju, rekavši:”Tu postoje politički i ekonomski interesi, a ako ih naša braća iskoriste kao argument, uspjet ćemo u očuvanju naše muslimanske zemlje, a u suprotnom – bez pružanja vojne pomoći Bosni – ta će Republika pasti, a zatim će doći na red i ostali islamski regioni u širem prostoru Balkana i islam će postepeno nestati.” U odsustvu adekvatne, efikasne i istaknute islamske uloge u okvirima UN-a, bosanski ministar vanjskih poslova bio je primoran tražiti i uputiti hitan poziv islamskim zemljama već 29. novembra 1992. godine o upućivanju hitne pomoći prije negoli bude kasno. Islamske zemlje su nastavile da se kreću i rade u okviru legitimnih i zakonitih međunarodnih propisa, te je slijedom toga vanredna Islamska konferencija ministara vanjskih poslova održana u Džeddi 1. i 2. novembra 1992. godine zatražila od Vijeća sigurnosti da hitno reagira i da naredi upotrebu sile protiv Srbije i Crne Gore u skladu sa Poglavljem VII Povelje UN-a, i da se obaveže da će potpuno sprovesti rezolucije Vijeća sigurnosti broj 752 i 755. Da rezimiramo navedeno. Islamske zemlje su prvobitno nastojale da pokrenu inicijative kroz legalne međunarodne institucije u cilju zaustavljanja rata u Bosni. Međutim, te inicijative su se pokazale uzaludnim iz razloga što su se aktivne članice Vijeća sigurnosti, Rusija i još neke druge međunarodne institcije, žestoko usprotivile. Usljed toga islamske zemlje su natjerane na vojni izbor – pružanje vojne pomoći.” ^[11]
Što se tiče zvaničnih stavova islamskih zemalja po pitanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, oni se moraju gledati i osvjetljavati iz više uglova. Većina islamskog svijeta u zauzimanju stavova prema BiH bila je determinirana unutrašnjim i vanjskim faktorima. Sa unutrašnjeg aspekta promatrano, neke zemlje su situaciju u BiH koristile za opravdavanje svoje protuzapadne politike i nisu se ustezale da podgrijavaju mase stanjem u BiH i ukažu na svjetske faktore koji bi mogli, ali nisu zaustavili tragediju. Neke zemlje su se plašile, a nekim zemljama nije išao u prilog značajnije izražen interes stanovništva naspram situacije u BiH, jer je većina naroda tih zemalja upirala prstom na svoje režime, kao na suodgovorne za genocid nad muslimanskom braćom, a da oni sami ništa ne poduzimaju da se on spriječi. Otuda su neki režimi i pokušavali da u tom kontekstu kontroliraju medije i smanjuju euforiju naroda. Najispravnije su se ponašale one islamske zemlje koje su i svome narodu i međunarodnim faktorima bez uvijanja rekli da se na djelu odvija istrijebljenje muslimana i da međunarodna zejednica, ne čineći ništa, u tome indirektno učestvuje, bilo da se to radi politički i smišljeno, ili, pak, spontano, ukazujući istovremeno da će se to vratiti njima kao bumerang, što se kasnije potvrdilo u analizama i ocjenama međunarodnih faktora. Premijer Malezije, Muhammed Mahatir je kršeći čak protokolarnu kurtoaziju domaćina, oštro napao britanskog premijera Majora zbog britanske politike u BiH. Na međunarodnom planu neke islamske zemlje su bile limitirane svojim vezama sa Zapadom i nisu mogle iskakati iz tadašnjeg stava Zapada i međunarodne zejednice prema agresiji na BiH. Turska, kao vojno najjača islamska zemlja, vezana je članstvom u NATO-u, pa nije mogla izlaziti previše iz okvira generalne politike koju je NATO zauzimao prema BiH. Osim toga, situacija u BiH nekim zemljama nije bila dugo vremena u potpunosti jasna, zahvaljujući tvrdnjama i neprijateljskoj propagandi, koja je isticala da se radi o građanskom ratu i da nije oportuno vojno se miješati. Neke strane zemlje su doprinosile takvoj konfuziji tvrdeći da je BiH, kao i Hrvatska, izazvala rat otcjepljenjem od bivše SFRJ. Treba tomu dodati veoma važnu činjenicu da su politički odnosi između mnogih islamskih zemalja nestabilni i da objektivno politički utjecaj islamskih zemalja na međunarodnoj sceni nije velik, koliko se ponekad misli, pa čak ni ekonomski, imajući u vidu da se samo mali broj islamskih zemalja može smatrati bogatim, a da je većina siromašna. Sve je to doprinijelo da u početnoj fazi odsustvuje odlučniji stav i efikasniji doprinos islamskih zemalja u odbrani BiH i spašavanju naroda. Međutim, islamske zemlje ili bolje reći jedan broj islamskih zemalja, među kojima posebno treba istaći Saudijsku Arabiju, Iran, Maleziju, Ujedinjene Arapske Emirate, Kuvajt, Katar i dr., vrlo brzo, nakon ličnih saznanja pružile su značajnu humanitarnu i finansijsku (vojnu) pomoć. Također, ne treba ispustiti ni Pakistan. ^[12] Što se tiče političke podrške, ona nije izostala kako na međunarodnom planu tako i bilateralno. Istine radi, manji broj zemalja se pomalo pasivno odnosio prema situaciji u BiH, ali za to je bilo i naše krivice, jer su zaobilažene prilikom posjeta naših zvaničnika pojedinim regionima, čime je uloga tih zemalja u očima njihovih susjeda umanjena. Skoro sve Vlade zemalja – članica OIC-a priznale su BiH i sa njom uspostavile diplomatske odnose. Islamske zemlje su svoje stavove fundirale na univerzalnim principima (Povelja OUN-a, Deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, Rezolucije Generalne skupštine i Vijeća sigurnosti OUN-a i drugi ključni dokumenti OUN-a, principi Povelje o uspostavljanju Organizacije islamske konferencije i dr.). Principijelna politika BiH o očuvanju multietničke, multikulturalne i multireligijske BiH predstavljala je snažno uporište islamskim zemljama u vršenju pritiska na Zapad, jer su sve zemlje, članice OIC-a podržavale takvu politiku BiH. Nekoliko islamskih zemalja (Turska, Bangladeš, Egipat, Jordan, Pakistan, Malezija, i dr.) kontribuirale su sa 30% vojnika u kontingentima snaga UN-a u BiH. Bilo je i onih zemalja – članica, koje su predlagale kažnjavanje zemalja koje su pomagale agresora, kao i onih koje su prema njemu pokazivale popustljivost, ali ovakav način nije prihvaćen sa blagonaklonošću od međunarodne zajednice i on je postupno razvodnjavan. Ni sve članice OIC-a po ovom pitanju nisu imale jedinstven stav, jer su neke smatrale da je najsigurniji put da se agresor zaustavi i pronađe rješenje jedinstvenim stavom međunarodne zajednice, prije svega Vijeća sigurnosti OUN-a. Neke islamske zemlje su još tokom rata pružale vojnu pomoć kroz naoružanje i obuku. Nešto od toga je i publicirano tokom rata, a naročito je štampa kod nas i na Zapadu o tome pisala. U tom domenu se posebno isticao Iran, ali i još neke zemlje. Interesantno je spomenuti da od značajnih arapskih i islamskih zemalja Irak još uvijek nije priznao Bosnu i Hercegovinu, ali također, nije zabilježen slučaj da je opstruirao odluke i stavove OIC-a, AL-e i drugih u odnosu na BiH. Projugoslavenski stav Iraka bi se mogao tumačiti naglašenom nostalgijom za bivšom Jugoslavijom, zatim, zbog podrške SAD i Zapada Bosni i Hercegovini sa kojima je Irak u neprijateljskom odnosu, te iz razloga što su Srbija i Crna Gora bile među manjim brojem zemalja koje su nastavile održavati odnose i saradnju sa Irakom; “jugoslavenski” stručnjaci održavali su ogromne instalacije koje je bivša SFRJ izgradila u Iraku. Još dvije ili tri zemlje (članice OIC-a) su nastavile konkretnu saradnju sa SR Jugoslavijom iz istih razloga (održavanje vojnih instalacija i naoružanja isporučenog od strane SFRJ). Neke zemlje su nudile da eksperti iz BiH preuzmu te poslove, a da one otkažu saradnju sa SR Jugoslavijom. Većina zemalja je zamrzla saradnju sa SR Jugoslavijom. Što se tiče finansijske i humanitarne pomoći, njeni mehanizmi od strane članica OIC-a razlikuju se od zemlje do zemlje (direktna novčana pomoć; u vojnoj opremi i materijalima; direktna humanitarna pomoć; indirektna pomoć preko njihovih nevladinih organizacija; kombiniranje direktne ili indirektne pomoći). Kritične situacije (masakr na Markalama, zločini koji su pratili pad Srebrenice i Žepe), bile su podsticaj za pojačavanje angažmana OIC-a i obima pomoći. Kao rezultat svih faktora ukupna dosadašnja pomoć članica, njenih institucija i pojedinaca bila je relativno manja od stvarnih potreba Vlade i naroda BiH, bilo je spontaniteta i neregularnosti, ali i ta i takva pomoć, uz ogromne napore rukovodstva BiH i naroda, bila je jedan od stubova na kojima je izrasla A RBiH i jačala politička pozicija BiH u svijetu.
Zemlje – članice Organizacije islamske konferencije su od samog priznanja Republike Bosne i Hercegovine kao suverene i neovisne države održale niz sastanaka počevši od vanrednih i redovnih ministarskih konferencija do VII samita u Maroku (Kazablanka 13.-15.12.1994. god.) i osnivanja Kontakt-grupe OIC-a, koja je trebala biti pandan Kontakt-grupi zapadnih zemalja (SAD, Britanija, Francuska i Njemačka) i Rusije, a sve u cilju opstojnosti BiH i očuvanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Osnovana je Grupa za mobilizaciju pomoći BiH (Assistance Mobilization Group for Bosnia and Herzegovina of the OIC Contact group), također proizašla iz Odluke OIC-a. Članice OIC-a su održale desetine sastanaka, na različitim nivoima na kojima je tretirana Bosna i Hercegovina, bilo kao centralna tema ili jedna od važnih tačaka dnevnog reda. Pored Saudijske Arabije sastanci OIC-a su bili u Ženevi više puta, a zatim u Damasku, Kazablanki, Rabatu, Kuala Lumpuru, Islamabadu, Istanbulu, Sani (Jemen), Teheranu, Njujorku i Parizu itd.
Na svim sastancima dominantno mjesto i skoro centralna tema bila je Bosna i Hercegovina. Svojim deklaracijama i rezolucijama zemlje OIC-a su djelovale prema međunarodnoj zajednici i Kontakt-grupi zapadnih zemalja i Rusiji. Tražile su od UN-a i drugih međunarodnih činilaca da zaustave agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Naročito su insistirale da Vijeće sigurnosti UN-a prihvati rezoluciju o postavljenju osnovnih principa i okvira za mirno rješenje u Bosni i Hercegovini, gdje bi Međunarodna konferencija ispoštovala principe koji su trabali sublimirati sljedeće:
- trenutnu i potpunu obustavu neprijateljstava,
- nepriznavanje sticanja teritorija uz upotrebu sile, trenutno i bezuvjetno napuštanje teritorija dobivenih upotrebom sile ili etničkim čišćenjem,
- poništavanje posljedica agresije i etničkog čišćenja,
- priznavanje i poštovanje prava svih bosanskohercegovačkih izbjeglica na siguran i častan povratak u vlastite domove, uključujući i pravo na kompenzaciju,
- očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i jedinstva Bosne i Hercegovine,
- individualnu odgovornost za izvršenje ratnih zločina, genocida i zločina protiv čovječnosti,
- pravo Vlade Bosne i Hercegovine da zahtijeva i dobije nadoknadu za ratne štete koje je prouzrokovao agresor,
- pravo na samoodbranu.

Također, kao najznačajniji zahtjev OIC-a je ukidanje nametnutog embarga na uvoz oružja za Amiju RBiH (Rezolucijom 713 je nametnut embargo na uvoz oružja od strane Vijeća sigurnosti koji je spriječio žrtvu agresije da sprovede svoje prirodno pravo na samoodbranu sukladno Članu 51. Povelje UN-a, zatim adekvatna sigurnost zaštićenih zona. Na jednoj konferenciji OIC-a u Ženevi (21.7.1995. godine) Kontakt-grupa OIC-a je obznanila da nametnuti embargo na uvoz oružja i de facto i de iure za zemlje članice OIC-a više nije obavezujući.
Na XXIV konferenciji ministara vanjskih poslova OIC-a u Indoneziji, održanoj od 9.-13. decembar 1996. godine usvojeno je 130 rezolucija, pokrivši tako sva ključna područja angažiranja članica, od kriznih žarišta, razoružanja, sigurnosti, antipersonalnih mina do kulturne i obrazovne saradnje. Naglašena je nužnost dosljednije primjene ovih odluka; među njima dvije rezolucije su bile o BiH. Usvojene su i dvije Deklaracije, od kojih je jedna o kritičnom trenutku u primjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Deklaracija za Bosnu i Hercegovinu, na inicijativu naše delegacije i na osnovu tadašnje direktne instrukcije Izetbegovića, u suštini je bio poziv i apel Kontakt-grupi “petorice” – SAD, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Rusiji – da poduzmu sljedeće:

a) da odbrane univerzalne principe ugrađene u Dejtonski mirovni sporazum (jer se u primjeni to dovodilo u pitanje),
b) da odbiju prisutnu praksu izjednačavanja agresora i žrtve agresije,
c) da se odmah privedu Tribunalu za ratne zločine svi optuženi ratni zločinci, jer takav odnos ključnih zemalja u provedbi Sporazuma dovodi u pitanje opstanak i biće Bosne i Hercegovine pa se traži:
d) da se prekinu manipulacije oko sudbine BiH (Svi visoki predstavnici islamske zajednice cijelog svijeta su smatrali ”da u BiH nije moguć ni mir, ni pomirenje bez pravde, ni stabilnost bez stvarne demokratije, niti prosperitet bez istinskog mira)”.

Od međunarodne zajednice zemlje OIC-a su tražile da ”u ime ljudstva, pravde i demokratije osigura cjelovitu, dosljednu i istinsku provedbu svih odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma”.
Ne umanjujući reakcije cijelog slobodarskog svijeta – a prije nego što prijeđemo na način i vrste reakcija koje su na najrazličitije načine percipirane, memorirane i interpretirane u arapsko-islamskom svijetu – osvrnut ćemo se na nekoliko bitnih stvari vezanih za samu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Reakcije ostalog dijela svijeta ili svijeta u cjelini ne mogu se bitno razlikovati, osim u nijansama. Predmet rada i jeste dokučiti te nijanse, obraložiti i približiti našoj političkoj i duhovnoj stvarnosti. “Taj je put u startu bio označen pozicijom zemlje – žrtve agresije, odnosno rata uopće. Sudbina BiH je, zahvaljujući empatiji velikog dijela svijeta, po prvi put izazvala goleme javne reperkusije. Posljedice zakasnjele intervencije međunarodne zajednice vidjele su se diljem svijeta putem medija, a njihova mjera bila je zapravo derivacija količine krvi i najtežih patnji. Upravo je javnost natjerala vlade najvećih država da poduzmu odlučujuće korake. Razumljivo, glas javnosti bio je najsnažniji u zemljama za koje se moglo pretpostaviti da su među najvećim prijateljima Bosne i Hercegovine.”^[13] Ovako je Jadranko Prlić u svojoj knjizi Povratak Europi posredno ukazao na nekoliko bitnih stvari iz kojih se implicitno izvlače tri: prvo, da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, ali ne navodi ko je počinilac agresije, drugo, da na tu agresiju nije reagirala međunarodna zajednica i treće, da su reagirali samo prijatelji Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje ko su prijatelji Bosne i Hercegovine. U nastavku izlaganja Prlić kaže: ”Iako je dijelom samo potvdila svoje potencijale, Europska unija nije se pokazala sposobnom zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini. Ta je činjenica, vjerovatno, potakla razmišljanja o nužnosti zajedničke vanjske, a zatim sve više i sigurnosne politike Unije. Tom inovacijom htjelo se izmijeniti i u Bosni i Hercegovini potvđeno stajalište da su se jedino Sjedinjene Američke Države iskazale kao realna svjetska sila. Naime, one su jedino bile u stanju izvršiti dosljedno i efikasno svoja obećanja.” Suglasno navedenoj opservaciji koju smo mi učinili nekoliko puta u našem radu, skoro na istovjetan način, ne želeći minimizirati Prlićevu ukupnu ulogu, a naročito ratnu, te ulogu SAD-a – kao dokazanog prijatelja BiH –poslužit ćemo se ponovo Prlićevom opservacijom o “prijateljima”, i to ovom: “Dotadašnja^[14] naslonjenost Bosne i Hercegovine na dio islamskih zemalja je – da se ne ide u šire analize – izazivala sumnjičavost kod ostalih naroda, a značajnim dijelom i kod bošnjačkog jer je imala prizvuk ideje o prirodnim savezništvima. Na drugoj su strani bile percepcije da su, recimo, Rusi i Grci, pa i Francuska i Velika Britanija, zaštitnici srpskog naroda, a da iza Hrvata stoji dio kršćanske Europe, na čelu sa Vatikanom, Njemačkom i Austrijom. Snaga predrasuda bila je velika, bez obzira jesu li one bile utemeljene na pretpostavljenim povijesnim, geopolitičkim ili religijskim događajima/činjenicama.” Ne ulazeći u Prlićeve namjere o rečenom je dovoljno kazati da, iako ima istine u svemu, Bosna i Hercegovina, ipak, uspijeva iskočiti iz tog stereotipnog Hantingtonskog klišea o čemu ćemo u ovom poglavlju govoriti kada budemo govorili o reakcijama u arapsko-islamskom svijetu, ali i pomoći SAD-a. No, vratimo se na agresiju i da li je bila agresija u Bosni i Hercegovini? S obzirom da agresija nije predmet rada, ipak je nezaobilazna kada govorimo o međunarodnom priznanju RBiH i njom ćemo se baviti samo ukratko i posredno oslikavajući njene razmjere na odluke međunarodne zajednice i na akcije arapsko-islamskog svijeta u “spašavanju” Republike Bosne i Hercegovine. Naime, međunarodna zajednica je od samog početka involviranja u bosansku krizu pokazala da je amnezija zapravo njena službena politika, te da bi građani BiH trebali, po tom “utvrđenom receptu”, zaboraviti, ne sjećati se, potisnuti iz pisanih dokumenata sve patnje i stradanja kroz koja su prošli, a naročito Bošnjaci, naspram kojih je vršen i sprovođen sistematski i planski zločin. Također ti “iskreni” prijatelji BiH došli su, izuzev velikog broja časnih izuzetaka, i predstavili se kao naši “popravljači života” i “čuvari savjesti”. Međutim, ono što je opasno i sa našeg stanovišta neutemeljeno jeste postratno nastojanje da se “amnezija kao instrumentarij očuvanja rezultata rata” upotrijebi, čime se definitivno betoniraju kvazidržavni surogati na prostoru Bosne i Hercegovine. Sa druge strane, za razliku od “zapadnih prijatelja” arapsko-islamske zemlje, odnosno iskrene reakcije u arapsko-islamskom svijetu na agresiju u Bosni i Hercegovini polučili su nezaborav ne samo kod njihovih javnih mnijenja nego i kod njihovih vlada. U borbi Bosne i Hercegovine protiv agresije važnu ulogu odigrale su arapsko-islamske zemlje. Te zemlje, u skladu sa svojim mogućnostima ili nemogućnostima (realnim ili fiktivnim, pravim ili umanjenim) i sopstvenim interesima, na najrazličitije načine su pružile značajnu političku, moralnu i vojnu pomoć. Postavlja se pitanje da li je ta i takva pomoć bila dovoljna i jesu li te zemlje mogle više od toga. Odgovor je: mogle su više. Zašto nisu više pokušat ćemo naći odgovor kroz naš rad. Prvo da krenemo od onoga što su uradile, odnosno kako su reagirale? Prva od reakcija bila je ona iz Istanbula (na V vanrednoj konferenciji ministara vanjskih poslova OIC-a, juna 1992. godine) kada članice OIC-a iniciraju i osnivaju Grupu za zagovaranje bosanske borbe u UN-u, tako što je Turska, kao članica te Grupe, a na prijedlog Saudijske Arabije, u ime OIC-a predložila rezoluciju po kojoj se energično zahtijeva primjena Poglavlja VII Povelje UN-a, odnosno vojna intervencija protiv agresora. Takav isti zahtjev upućen je sa sljedeće VI vanredne Konferencije ministara vanjskih poslova OIC-a u Džeddi decembra 1992. godine. U to vrijeme Bosna i Hercegovina u iznalaženju mirovnog rješenja “ulazi” u razne planove međunarodne zajednice, naravno na štetu njenog suvereniteta ili teritorijalnog integriteta. Zemlje članice OIC-a su uvijek reagirale i osuđivale takve planove, a među prvima su žestoko osudile (u maju 1993. godine) Plan zapadnih zemalja i Rusije o osiguranju tzv. sigurnosnih zona, optuživši ih za getoizaciju muslimana u BiH. Naravno, od samog početka agresije islamske zemlje su osuđivale takav čin, a juna mjeseca 1993. godine OIC je na Konferenciji UN-a za ljudska prava uspjela nametnuti rezoluciju koja je osuđivala srpsku i hrvatsku agresiju i prvi put javno zahtijevala ukidanje neprirodnog embarga, faktički nametnutog samo jednoj strani, tj. bosanskoj armiji, na uvoz oružja, budući da su agresorske strane imale normalne tokove dotoka oružja i logistički su podržavane od svojih simpatizera. Kasnije, na jednoj Konferenciji OIC-a u Ženevi, 21. jula 1995. godine, poslije egzodusa u Srebrenici i Žepi, Kontak-grupa OIC-a je javno obznanila da nametnuti embargo na uvoz oružja za ARBiH više za njih nije obavezujući ni de iure ni de facto. Slijedom razvoja vojne situacije u BiH, a rukovođene svojim principima da očuvaju suverenitet i teritorijalni interitet BiH islamske zemlje u julu 1993. godine nude 18.000 vojnika za mirotvorne snage UN-a u BiH. Zapadne zemlje, tačnije vodeće zemlje Zapada su pristale tek na 7.000 vojnika koji su kontribuirali u snagama UN-a i to iz Malezije, Turske, Pakistana, Indonezije, Bangladeša, Jordana i Egipta. Naravno, Iranu nisu dozvolili, iako je Iran sam nudio da pošalje oko 20.000^[15] vojnika – dobrovoljaca, ^[16] pa i više ako se pokaže potrebnim. Međutim, i sama činjenica da su vojnici iz islamskog svijeta bili u sastavu mirotvornih snaga ukazuje na nekoliko stvari: Prvo, da su zemlje OIC-a u bh. krizi nezaobilazan faktor; drugo, ti vojnici su svojim Vladama direktno slali izvještaje o cjelokupnoj situaciji, stradanju i tragediji muslimana u BiH. Takvi izvještaji su na različite načine dopirali do medija i javnog mnijenja u tim zemljama. Javno mnijenje tih zemalja učinilo je presudan pritisak na svoje Vlade da energičnije stanu u odbranu BiH. Generalno promatrano, kako smo i naveli, islamske zemlje su na agresiju u BiH reagirale prvo kroz osudu agresije, dakle kroz moralni čin, da bi to vremenom preraslo u svjestan i organiziran politički čin, a zatim materijalni, putem kojeg su direktno pomagale na humanitarnom i vojnom planu. U ovom poglavlju mi ćemo se više baviti moralnim, odnosno političkim činom, a o humanitarnom i vojnom aspektu ćemo govoriti u posebnim poglavljima. Šta je za BiH značio moralni aspekt i podrška? Prvo, to je bila snažna podrška narodu i borcima A RBiH da nismo sami i da imamo prijatelja u svijetu. Naši prijatelji, pored miroljubive javnosti u Evropi i SAD-a su bili i oni iz daleke Malezije, tačnije bili su daleko hiljade kilometara, ali su znali i kvalitetno odgovorili na naš egzodus, bez obzira na fizičku udaljenost. Mediji, kao najmoćnije oružje, svakodnevno su pisali o tragediji u BiH. Najtiražniji dnevni listovi u arapskom svijetu, vladini ili nevladini, ovisni ili neovisni poput Al-Ahrama, Al-Hayata, Al-Ukaza, Al-Sharqa Al-Awsata su svakodnevno izvještavali o situaciji u BiH. U početku agresije mnogima u islamskom svijetu situacija nije bila potpuno jasna, međutim, s vremenom, a zahvaljujući upravo tim medijima, javnost tih zemalja “sklopila” je sliku o BiH. Pored medija, brojni državnici, političari, intelektualci, vjerski autoriteti, konzervativci, sekularisti, kolumnisti, analitičari i vojnici kao pojedinci dali su snažan pečat i svojim reakcijama obilježili epohu stradanja muslimana u BiH. No, najvažnije reakcije od svih su svakako one koje su dolazile od naroda. Upravo te reakcije su utjecale i promijenile stajališta svojih vlada.

III-2. Druga krizna žarišta u arapsko-islamskom svijetu kao faktor stagnacije interesa
Sa krizom u Bosni i Hercegovini koincidirale su brojne druge krize i žarišta u islamskom svijetu. Međutim, iskazano jedinstvo islamskog svijeta nikada u svojoj ranijoj historiji nije se manifestiralo na jedinstven i organiziran način kao po pitanju Bosne. O tom jedinstvu najslikovitije govori S. Huntington koji u obrazloženju svoje teorije o sukobu civilizacija kaže: “Nikada, u posljednjih stotinu godina, muslimanski svijet nije bio ujedinjen kao u slučaju Bosne. Tim nastojanjima pridružili su se svi – sunitsko i šiitsko, arapsko i nearapsko muslimansko društvo od Maroka do Indonezije. Bilo je to najšire i najdjelotvornije civilizacijsko svrstavanje u korist bosanskih muslimana.” Bez obzira što se teorija o sukobu civilizacija nije uvijek uklapala u realnost tokova, ipak, po pitanju Bosne bila je donekle tačna. Međutim, šta je sa drugim kriznim žarištima u islamskom svijetu? Koliko su ta žarišta utjecala na stagnaciju interesa naspram BiH, odnosno jedinstvo ili nejedinstvo islamskog svijeta. Preciznije rečeno, interes nije stagnirao, već je disperzija interesa kao nužnost odgovora učestalim i jednovremenim krizama u islamskom svijetu nametala drugačiji taktički i strateški pristup. O čemu se radi? Palestina, kao centralni problem islamskog svijeta uvijek je zauzimala prvo mjesto i plijenila pažnju, odnosno privlačila pozornost OIC-a. O pitanju Palestine, kao suštinskom problemu, bilo je riječi ranije. Ovdje se naznačava kao specifikum bez čijeg pravičnog rješenja nema ni mira na Bliskom istoku, ili specifikum koji će do svog okončanja biti u samom vrhu interesa arapsko-islamskog svijeta. Po pitanju Palestine OIC se uvijek zalagao za dosljednu sprovedbu rezolucija Vijeća sigurnosti, odnosno uvijek je osuđivao brutalnu izraelsku agresiju i nikad nije priznavao silom zauzete i okupirane teritorije.

Kašmir i Džamu, kao što je to i Palestina, neprirodno je podijeljen između Indije i Pakistana, iako je domicilno stanovništvo Kašmira u većini muslimansko. Vijeće sigurnosti donijelo je nekoliko rezolucija – Rezolucija 38 ili S651 od 17. januara 1948., Rezolucija 39 ili S654 od 20. januara 1948., Rezolucija 47^[17] ili S726 od 21. aprila 1948. i Rezolucija 51 ili S819 od 3. juna 1948. godine – po kojima se pitanje Džamu i Kašmira prepušta njegovom stanovništvu da ga riješe putem referenduma. Indijska strana, koja je okupirala najveći dio Kašmira, ne dopušta referendum i sprovedbu rezolucije Vijeća sigurnosti. Islamske zemlje su stalno podržavale i podržavaju pravo naroda Kašmira i Džamu na samoodređenje kao što su to nebrojeno puta potvdila dokumenta UN-a. Ispoljeno ignoriranje od strane Indije i oglušivanje da se putem pregovora dođe do konačnog rješenja u islamskom svijetu je uvijek izazivalo neodobravanje, a naročito kršenje ljudskih prava muslimana u Kašmiru. Budući da su dvije sukobljene strane – Indija i Pakistan – atomske sile i da se nalaze već nekoliko puta na granici iskušenja i prijetnje upotrebe svih sredstva, pa i atomske bombe, bilo ofanzivno ili defanzivno, islamske zemlje su uvijek izražavale zabrinutost i dozu straha od eskalacije sukoba, kao i od stalnog, planskog i kontinuiranog ubijanja civila i materijalnih razaranja od strane Indije. Islamske zemlje u okviru OIC-a su u više navrata na ministarskom nivou, putem Kontakt-grupe za Kašmir i Džamu o kojoj je bilo riječi istrajavali u iznalaženju trajnog rješenja i pomoći tamošnjim muslimanima. O najnovijim sukobima u Kašmiru i Džamu, nastalim kao posljedica kampanje poslije tragičnih događaja od 11. septembra 2001. godine u SAD-u, neću govoriti. To je isuviše složeno pitanje, mada se ne može oteti dojmu da je Pakistan, kao jedina islamska atomska sila, sljedeći cilj onima koji kreiraju zone sivog utjecaja u svijetu. Uzrok svih problema u Indijskom potkontinentu je historijsko naslijeđe, kao posljedica britanskog kolonijalizma i namjerne podjele muslimanskih teritorija, tako da je to izazvalo ne samo sukob između Indije i Pakistana već i onaj između Pakistana i Bangladeša.

Čečenija – kao specifičan problem “natjerala” je neke islamske zemlje da se zbog ličnih interesa po tom pitanju odrede različito. Naime, taj pristup je bio ponekad i suprotan, pa čak i dijametralno suprotan. Po pitanju Čečenije VIII samit OIC-a nije imao jedinstven stav. Turska, koja je nastojala uvrstiti čečensko pitanje u Dnevni red, kao centralno pitanje, zamjerila je organizatoru Iranu što to nije uradio, dok je Iran zamjerio Turskoj na njenoj otvorenoj vojnoj saradnji sa Izraelom. Iran je izbalansirano izbjegavao polemike koje bi vodile daljem zaoštravanju ili različitostima po pitanju Čečenije. Ima mišljenja da je takvom iranskom stavu prethodilo rusko uvjetovanje nastavka započetih vojnih programa sa Iranom. Zbog svega nevedenog islamske zemlje su pozvale Rusku Federaciju da pitanju Čečenije pristupe uvažavajući pregovore sa predstavnicima čečenskog naroda, odnosno odgovarajuće svjetske standarde iz oblasti ljudskih prava naspram Čečena. Također, islamske zemlje su izražavale spremnost da posreduju u iznalaženju mirovnog rješenja i okončanja čečenskog pitanja, koje je samo zaleđeno ili odgođeno za neka druga vremena.

Kosovo – kao i Čečenija predmet je interesa OIC-a zbog svog specifikuma, odnosno činjenice da je bilo objektom srbijanske agresije. Zbog toga je zauzimalo visoko mjesto u skali interesa islamskih zemalja. Islamske zemlje su prozvale UN da podrži i zaštiti pravo na nacionalni identitet kosovskih Albanaca, odnosno da se zaštiti njihovo kulturno naslijeđe i islamski identitet. Konstatirale su da je bezuvjetan povratak prognanih njihovim kućama uvjet za iznalaženje rješenja krize. Zemlje – članice OIC-a izrazile su spremnost da njihove oružane snage uzmu učešća u očuvanju mira sa svojim kontingentima u KFOR-u i UMNIK-u. Naročito su se založile za dosljednu sprovedbu Rezolucije Vijeća sigurnosti broj 1244 (1999.). ^[18] Islamske zemlje su se založile za poštovanje ljudskih i posebnih prava manjinama koje su ostale na Kosovu i pozvale ih da učestvuju u strukturi administrativne uprave. Također, zemlje – članice OIC-a značajno su pomogle obnovu i razvoj Kosova. Kao što se vidi problemi i krize sa kojima je suočen arapsko-islamski svijet su veoma kompleksni i zavisni od niza drugih faktora u svijetu. Pored navedenih problema, kao centralnih, islamski svijet se suočava i sa nizom unutarnjih nesuglasica po raznim pitanjima, pa i pitanjima međusobnih ratova. Vrlo često OIC se bavi pitanjem Iraka i Kuvajta (međusobno priznanje), Iraka i Irana (ratni zarobljenici), neriješenim teritorijalnim pretenzijama (Iran i Emirati, Jemen i S. Arabija), građanskim ratovima (Somalija), situacijom u Afganistanu, napadom Jermenije na Azerbejdžan, situacijom na Kipru (sa težištem na turski Sjeverni Kipar), zatim učincima D'Amatovog zakona protiv Libije i Irana, sankcijama prema Libiji i aferi Lockerbie, posljedicama američkih zračnih udara po Libiji iz 1986. godine. Pored naznačenih političkih problema OIC se bavio i bavi se i ekonomskim problemima kao što su: ekonomska situacija u Africi, solidarnost sa narodima Obale Slonovače, pomoć Republici Mali, Nigeru, Gvineji, solidarnost sa Sudanom i ekonomskim oporavkom poslije američkog bombardiranja tvornice lijekova u Kartumu. Na kraju OIC se bavio i nametnutim kolektivnim i pojedinačnim ekonomskim sankcijama (Libija, Irak, Iran, Sudan, Sirija itd.) Pored detektiranih problema OIC se bavio i položajem muslimanskih manjina na Sandžaku, Kosovu, Filipinima i još nekim azijskim zemljama, te pitanjima razoružanja. Vidljivo je da su brojni problemi, krize i žarišta, s pravom, privlačili pažnju OIC-a, čime je intenzitet i kvalitet interesa naspram BiH relativno smanjen ili ograničavan disperzijom interesa.

FussNote:

¹⁾ Husein Živalj, Bosna i Hercegovina i svijet, jučer, danas i sutra, Vijeće Kongresa bosansko-hercegovačkih intelektualaca, Sarajevo 1997., str. 7.
²⁾ Kontraverznost američke politike, prije svega ogledala se kroz nekonzistentnost naspram uvođenja i sprovođenja embarga, sprovođenja člana 51. Povelje UN-a, odnosno Poglavlja VII i na kraju, pozivima o unilateralnom ukidanju embarga do prešutne saglasnosti o njegovom kršenju.
³⁾ Pod “Bosancima” misli se na Bošnjake.
⁴⁾ O američkom pristanku na muslimanske pošiljke oružja, vidi New York Times 15. april 1995., str. 3. i 3. februar 1996., str. 6.; Washington Post, 2. februar 1996., str. 1.; Boston Globe, 14. april 1995., str. 2.
⁵⁾ S. Hantington, Sukob civilizacija, Banja Luka 2000., str. 321.
⁶⁾ S. Hantington, Sukob civilizacija, Banja Luka 2000., str. 321.
⁷⁾ S. Hantington, op. cit., str. 321.
⁸⁾ S. Hantington, op. cit., str. 322.
⁹⁾ S. Hantington, op. cit., str. 316.
¹⁰⁾ التقرير الإستراتيجي العربي – مركز الدراسات السياسية و الإستراتيجية بلآهرام – القاهرة 1991 م - ص. 65
Godišnjak Al-Ahramovog Centra za političke i strateške studije- Kairo 1991., str. 65.
¹¹⁾ Ibid, str. 94.
¹²⁾ Pakistan je u ratu dodijelio značajan kredit u visini od 20 miliona američkih dolara. Sredstva su po riječima potpisnika kreditnog zaduženja, dr. Harisa Silajdžića, tadašnjeg premijera Vlade R BiH upotrijebljena u odbrambene svrhe, a naročito u odbrani Sarajeva prilikom pokušaja prodora agresorskih tenkova prema središtu gradu iz pravca Ilidže.
¹³⁾ Jadranko Prlić, Povratak Europi, Sarajevo 2001., str. 14.
¹⁴⁾ Misli se do Dejtonskog mirovnog sporazuma.
¹⁵⁾ “ Sjedinjene Države su stavile veto na prijedlog Irana, a Srbi su bili energično protiv turskih trupa.” Više, Samuel Huntington, Sukob civilizacija, Banja Luka 2000., str. 317.
¹⁶⁾ Za vrijeme agresije na BiH, kao dobrovoljci na strani bosanske armije ratovali su mnogi mladići iz islamskog svijeta. Najveći broj je došao sa dobronamjernim namjerama i svrstan je bio u jednu dobrovoljačku jedinicu A RBiH, Al-Mudžahid čiji broj nikad nije prelazio tri stotine. Pored toga iz islamskog svijeta došli su mnogi kao pripadnici humanitarnih organizacija. Za islamske dobrovoljce, kako je to primijetio Bernar-Anri Levi “Bosna je bila njihova Španija” i oni koji su poginuli u bosanskoj borbi smatraju se mučenicima koji su pokušali da spasu svoju braću muslimane. Međutim, pored toga što su na srpskoj strani ratovali mnogi Rusi, Rumuni, Grci i HVO-u su se pridružile stotine, možda i hiljade dobrovoljaca iz “zapadne Evrope, hrvatske dijaspore i katoličkih zemalja istočne Evrope” koji su žudjeli da se bore u “hrišćanskom krstaškom ratu protiv srpskog komunizma i islamskog fundamentalizma” ali nikada u poslijeratnom periodu nikome to nije toliko smetalo kao što je smetalo i smeta prisustvo boraca iz islamskog svijeta. (Podvukao A.M.) Više, Samuel Huntington, op. cit., str. 313. i 322.
¹⁷⁾ “Recommends to the Governments of India and Pakistan the folowing measures as those which in the opinion of the Council are appropriate to bring about a cessation of the fighting and to create proper conditions for a free and impertial plebiscite to decide whether the State of Jammu and Kashmir is to accede to India or Pakistan.”
¹⁸⁾ Rezolucije UN-a.