Rekordni odziv na američkim izborima i možda, još više, nevjerojatan svjetski interes za ovogodišnje predsjedničke izbore, učinili su, neprijeporno, 4. studenoga 2008. godine historijskim datumom.

Od historijske je važnosti činjenica da je crnac, pedesetak godina od početka crnačkih prosvjeda u Alabami (gdje se crnci nisu smjeli voziti u istom dijelu autobusa kao bijelci), postao američki predsjednik.



Od historijske je važnosti činjenica da je duboko kompromitiranog Georgea W. Busha naslijedio čovjek koji obećava i simbolizira uistinu radikalne, strateške promjene, kakve Hillary Clinton nije mogla reprezentirati; Bushev nasljednik došao je iz tipičnog političarsko-obiteljskog establišmenta iz kojeg dolaze i Bushevi i Clintoni (iako ne i izvan američkog establišmenta).

Od goleme je važnosti činjenica da je skoro cijeli svijet aklamacijom i euforijom dočekao izbor Baracka Obame za novog američkog predsjednika. Svatko tko u tako povoljnim okolnostima preuzima tako važan, zapravo najvažniji posao na svijetu, bitno će lakše obavljati svoju dužnost i pronositi svoje poruke nego da je svijet prema njemu hladan ili nezainteresiran.
Naposljetku, od velike je važnosti i činjenica da su američki predsjednički izbori postali medijski spektakl zamalo ravan Svjetskom nogometnom prvenstvu, Olimpijskim igrama ili Band Aidu (ako se još bilo tko sjeća Band Aida).

Američki su izbori sinoć postali jedan od onih događaja koji u potpunosti globaliziraju svijet: kao takvi, američki su izbori pokazali da je golem broj ljudi i dalje zainteresiran za politiku, i to za politiku koja ih se neposredno ne tiče (ovo, naravno, vrijedi za sve one koji su pozorno pratili izbore, a nemaju američku putovnicu).

Barack Obama najveća je suvemena svjetska politička zvijezda poslije pokojnog pape Ivana Pavla Drugog.

I dok sam Obamin ulazak u Bijelu kuću, kao i svjetska obamomanija nesumnjivo imaju povijesni značaj, presudno je pitanje je li Barack Obama uistinu dorastao strahovito velikom zadaku koji stoji pred njim.

Posve banalno rečeno, Obamina državnička i povijesna sudbina zavisi od odgovora na sljedeće pitanje: može li novi američki predsjednik promijeniti svijet?

Prvi korak ili bolje rečeno, prvi preduvjet u promjeni jest novi, pozitivni imidž Sjedinjenih Država na međunarodnoj javnoj i političkoj sceni.

Amerika ponovo mora postati simbol slobode i dobrih vrijednosti, kao što je to bila u većem dijelu prošlog stoljeća.

Druga su pitanja kompliciranija i na njih, bojimo se, još nitko nema kompetentne odgovore.

Ta se pitanja protežu od svjetske ekonomske krize, preko američkih odnosa sa sve jačom Kinom i sa sve imperijalnijom Rusijom, preko egzistencijalnih i političkih kriza u Africi (gdje George Bush jest odigrao pozitivnu ulogu), pa do globalnog zatopljenja.

Još prije svega toga, od Baracka Obame očekuje se da riješi iračku krizu, da podupre efikasno rješenje stanja u Afganistanu, te da napokon uspješno posreduje između Izraelaca i Palestinaca.

U takvoj konstelaciji problema ne treba očekivati (suprotno nekim, pomalo naivnim najavama), da će se Obamina administracija osobito predano baviti stanjem u Bosni i na Kosovu.

Očekivanja s kojima se suočava novi američki predsjednik najveća su u zadnjih pola stoljeća, što predstavlja strahovito opterećenje za Baracka Obamu.Iskoristi li pozitivnu atmosferu koja se stvorila oko njegova izbora, za uspješan početak rješavanja barem dijela te iznimno opsežne agende, Obama će pokazati kako su nade, koje veći dio svijeta ulaže u njega, više nego opravdane. Vjerojatno je pretenciozno reći da će Barack Obama promijeniti svijet, ali bi prvi crni predsjednik, vrlo vjerojatno, mogao najaviti doba velikih, suštinskih, dobrih promjena.
/Davor Butković/ Jutarnji list