Dr. Safvet HALILOVIĆ: U posljednje vrijeme pažnju svjestke javnosti zaokuplja pisanje nekih zapadnih medija u kojima se omalovažava ličnost i djelo vjerovjesnika Muhammeda, a.s. U tim napisima, između ostalog, često se spominje da je Muhammed, a.s., imao više žena, uz krajnje tendenciozno tumačenje te činjenice. Jedan od tih prljavih napada je i nedavno objavljivanje blasfemičnog romana Dragulj Medine (The Jewel of Madina), američke autorice Sherry Jones, u kojem se na vrlo perfidan način blati posljednji Božiji poslanik i njegova časna supruga hazreti Aiša. U ovom radu pročitajte o istinskim razlozima Poslanikove ženidbe hazreti Aišom.

Poslanikove supruge su majke vjernicima
U islamu supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s., imaju posebno mjesto i tretman. Po slovu Kur'ana one su umehatu-l-mu'minin (majke vjernika): Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su – kao majke njihove. Ve ezvadžuhu ummehatuhum… (Kur’an, El-Ahzab, 6)
Poslanikove supruge nakon njegove smrti imaju i poseban tretman. Naime, njima nije dozvoljeno da se ponovo udaju. U vezi s tim postoji konsenzus, opća saglasnost svih islamskih učenjaka. Jedna od Poslanikovih posebnosti i privilegija bilo je i to što je njemu, za razliku od drugih muškaraca, bilo dozvoljeno da istovremeno u braku bude s više od četiri žene. ^[1]

Neprijatelji islama su činjenicu da je Poslanik, a.s., imao više žena tokom povijesti često koristili da bi napadali na njegovu ličnost i na taj način devalvirali njegovu misiju i djelo. Takvi napadi su dobili na intenzitetu u posljednjih nekoliko godina.
Potrebno je istaći da onaj ko ozbiljno proučava životni put Muhammeda, a.s., s lahkoćom dolazi do saznanja da se on nije opredjeljivao za višeženstvo radi zadovoljenja strasti. To je više nego očito. One, pak, koji prigovaraju da je to učinio zbog zadovoljenja tjelesnih potreba uputno je podsjetiti na nekoliko historijski neospornih činjenica:
Prvo: Poslanik, s.a.v.s., je mogao sebi za supruge birati najljepše mlade djevojke i na taj način postići veliki tjelesni užitak. Međutim, on nije tako postupao: jedina djevica koju je oženio bila je Aiša, r.a., sve ostale bile su žene koje su ranije bile udavane i većina ih je bila u srednjoj životnoj dobi. To, bez sumnje, ukazuje da je zadovoljenje tjelesnih potreba u Poslanikovom životu bilo sporedno, dok je ispunjenje visokih moralnih zahtjeva bilo primarno. Na taj način Poslanik, s.a.v.s., je potvrdio najviše ljudske vrijednosti. U to se možemo uvjeriti uvidom u posebne razloge u vezi sa svakom suprugom i onim što ga je opredjeljivalo za brak s njom. Očito je da nikad nije bilo presudno postizanje tjelesnog užitka.
Drugo: Poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., proveo djetinjstvo i mladalačko doba u Mekki, živeći časnim i neporočnim životom. U tome su saglasni i muslimanski i nemuslimanski znanstveni krugovi. Još tada su ga krasile visokomoralne osobine i bio je poznat po nadimcima Es-Sadik (Onaj koji uvijek istinu govori) i El-Emin (Povjerljivi). Poslanikovi biografi zabilježili su da je on, u vremenu kada se mekanska omladina odavala vinu, kocki i ženama, bio daleko od tih poroka.
Treće: Poslanik, s.a.v.s., u braku s jednom ženom proveo je veći dio svoga života, od dvadeset pete do pedesete godine. Dvadeset i pet godina je proveo u braku sa hazreti Hatidžom, koja je još od njega bila starija petnanest godina. Tek nakon njene smrti, kada je zagazio u šestu deceniju života on se opredijelio da ima više žena.
Navedene činjenice, koje su zabilježene u relevantnoj historijskoj literaturi, nedvojbeno ukazuju da je Poslanikovo višeženstvo imalo mnogo dublji smisao od pukog fizičkog zadovoljenja.
Postoji više razloga zbog kojih se Poslanik, s.a.v.s., opredjeljivao da ima veći broj supruga. Učenjaci navode četiri važna znamenja u Poslanikovim, s.a.v.s., brakovima: podučavanje islamu, ustanovljenje određenih šerijatskih propisa, društveni razlozi i politički motivi. O tome se opširno govori u brojnim izvorima. ^[2]

Brak sa hazreti Aišom
Aiša, r.a., je hazreti Ebu Bekrova kćerka. Ona je bila jedina supruga koju je Poslanik, a.s, oženio kao djevicu. Sve ostale su ranije bile u braku pa su im muževi umrli ili poginuli. Brak s Aišom Poslaniku nije bio u pomisli jer je ona bila veoma mlada. Međutim, jednom prilikom, nakon Hatidžine smrti, došla je Havla bint Hakim, supruga Osmana ibn Maz'una, i upitala: "Allahov Poslaniče, da li bi se ti oženio?" Poslanik je upitao: "S kojom?" Ona mu je odgovorila: "Želiš li djevojku koja nije bila udavana (bikr), ili želiš ženu koja je ranije bila u braku (sejjib)?" On je pitao: "Ko je djevojka?" Odgovorila je: "Aiša - kćerka tebi najdražeg Allahovog stvorenja (misli na Ebu Bekra)." Nakon toga, pitao je: "A ko je žena koja je bila u braku?" "Sevda bint Zem'a", odgovorila je. Poslanik joj je tada rekao da ide i zaprosi ih za njega. (Prenosi Ahmed u Musnedu)
Nakon toga, Poslanik, s.a.v.s., je počeo Aišu sanjati. Aiša u vezi s tim kazuje da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Tri puta si mi se u snu pojavljivala. Nakon toga, melek mi te je kradom doveo u odjeći od svile i rekao mi: 'Ovo ti je supruga.' Kad sam ti otkrio lice i vidio da si to ti, rekao sam: 'Kad je od Allaha, nek' bude tako.'" (Prenose Buharija i Muslim)
Navedena predaja jasno govori da je Poslanik, s.a.v.s., Aišu oženio po Objavi, tj. to mu je bilo naređeno. Zbog toga je njena udaja specifična: Poslanik ju je oženio kao djevojčicu, uz pristanak njenog oca Ebu Bekra. To se desilo u ševvalu, jedanaeste godine po Poslanstvu, ili godinu dana nakon ženidbe Sevdom, dakle, dvije godine i pet mjeseci prije Hidžre. S ozirom da Aiša tada nije bila šerijatski punoljetna, ona je ostala u kući svoga oca. Nakon što je postala punoljetna (baliga), došla je u Poslanikovu kuću. To se desilo u ševvalu, sedam mjeseci nakon Hidžre, u Medini, kada je izgrađena Poslanikova džamija.
U vezi s Poslanikovom ženidbom hazreti Aišom, koja je u vrijeme udaje bila veoma mlada, neprijatelji islama su tokom povijesti iznosili brojne primjedbe i napade na islam i Poslanika, s.a.v.s. Ti napadi traju sve do današnjih dana, kada smo i mi svjedoci objavljivanja blasfemičnih knjiga i tekstova. U vezi s tim, smatramo bitnim ukazati na sljedeće činjenice:

Poslanik, s.a.v.s., u braku s jednom ženom proveo je veći dio svoga života, od dvadeset pete do pedesete godine. Dvadeset i pet godina je proveo u braku sa hazreti Hatidžom, koja je još od njega bila starija petnanest godina. Tek nakon njene smrti, kada je zagazio u šestu deceniju života on se opredijelio da ima više žena. Navedene činjenice, koje su zabilježene u relevantnoj historijskoj literaturi, nedvojbeno ukazuju da je Poslanikovo vižešenstvo imalo mnogo dublji smisao od pukog fizičkog zadovoljenja.

Prvo: Udaju mladih osoba u tom vremenu treba posmatrati u kontekstu tadašnjeg historijskog i kulturnog miljea. Naime, ženidba mladim djevojkama bila je u tom vremenu sasvim uobičajena, tako da se na to niko nije obazirao, pa čak ni Poslanikovi najljući neprijatelji. Poznato je da su Poslanikovi neprijatelji iz reda arapskih idolopoklonika iznosili razne prigovore Poslaniku, s.a.v.s. Oni su se, zapravo, koristili svakom mogućom prilikom da napadnu Poslanika, s.a.v.s., i da mu nešto prigovore. Biografska literatura je puna brojnih prigovora koje su Poslaniku, s.a.v.s., iznosili arapski i drugi neprijatelji. Međutim, nije zabilježeno da mu je neko u tom vremenu prigovorio zbog toga što se oženio djevicom Aišom. To je, za to vrijeme, bila sasvim normalna pojava. To je veoma bitna činjenica koju treba imati u vidu kada se govori o Poslanikovoj ženidbi Aišom, r.a. Dakle, potrebno je uzeti u obzir kulturni i historijski kontekst prilikom razumijevanja tog događaja iz života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji s današnje tačke gledišta može biti pogrešno i, nažalost, često zlonamjerno protumačen.
Drugo: Potrebno je istaći da Aiša, r.a., iako je u vrijeme udaje bila veoma mlada, bila šerijatski punoljetna. Razlog zbog kojeg Aiša, r.a., nije odmah došla u Poslanikovu kuću je to što, po šerijatskim propisima, nije dozvoljeno živjeti bračni život sa ženom koja nije punoljetna (baliga), tj. u koje nije počeo menstrualni proces. Po islamskim propisima punoljetnost muškarca vezuje se za prvu poluciju a punoljetnost žene za prvu menstruaciju. Dakle, Aiša je, prilikom stupanja u bračni život s Poslanikom, bila šerijatski punoljetna.
Treće: Poslanikova ženidba hazreti Aišom kao veoma mladom djevojkom imala je, između ostalog, za cilj da Aiša uz Allahovog Poslanika, s.a.v.s., provede svoje mladalačko doba i da za se to vrijeme odgoji i obrazuje pod ličnim Poslanikovim nadzorom i na taj način stasa u vrsnu učiteljicu i odgajateljicu, koja će kasnije, gotovo pola stoljeća, podučavati i odgajati brojne naraštaje. U relevantnoj historijskoj literaturi se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret jedanaeste godine po Hidžri a hazreti Aiša je umrla 57. godine po Hidžri. Dakle, ona je nakon Poslanika živjela još skoro pola stoljeća a cijelo to vrijeme bila je aktivno uključena u edukaciji novih naraštaja koji su širili misiju islama. Veliki biograf i historičar Ibn Hadžer el-‘Askalani u svom kapitalnom djelu Takribu-t-Tehzib, u biografiji hazreti Aiše, r.a., kaže da je “ona bila najupućenija žena u području fikha – poznavanja šerijatskopravnih propisa i, općenito, razumijevanja vjere.” ^[3]
Ta činjenica je, također, veoma bitna ukoliko se želi pravilno razumijeti zašto se Poslanik, s.a.v.s., oženio hazreti Aišom tako mladom.
Jedan od temeljnih ciljeva Poslanikovog višeženstva bio je obezbjeđivanje kvalitetnih učiteljica koje će podučavati muslimanke propisima islama. Islamsko društvo bilo je u nastanku i Poslanikove, s.a.v.s., supruge imale su veoma važnu ulogu na planu podučavanja ženske populacije islamu. Poslaniku, s.a.v.s., bile su potrebne žene koje uspješno mogu širiti krug pozivanja i poučavanja islamskim propisima među ženama, pogotovo zato što se često radilo o propisima koji se tiču isključivo žena i što muškarac osjeća stid kad o tome treba govoriti ženama. Poznato je da je kultura islamskog porodičnog i bračnog života prožeta brojnim šerijatskim propisima kao što su: intimni odnosi supružnika, propisi o menstruaciji (hajz) i postporođajnom čišćenju (nifas), kupanje bračnih partnera poslije spolnog akta, propisi o čistoći žene itd. Također, poznato je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio osoba sa veoma izraženim stidom. U hadiskim djelima navodi se "da je Poslanikov stid bio veći od stida djevice koja se skriva u svojim odajama".
Zato je razumljivo da on nije mogao izravno odgovarati na sva pitanja drugih žena u vezi s bračnim i intimnim odnosima supružnika. Ponekad su njegovi odgovori bili metaforičke naravi, a često su njegove supruge drugim ženama, na izravan način, prenosile šerijatske propise u vezi s porodičnim i bračnim životom. Klasična islamska literatura puna je predaja koje govore o tome. Tako npr. Buharija i Muslim u svojim Sahihima prenose od Aiše, r.a., da je jedna ensarijka pitala Vjerovjesnika, s.a.v.s., o kupanju nakon menstruacije. Upućujući je kako će postupiti, on joj je rekao: "Uzmi komad mošusa i njime se obriši." Ona ga je pitala: "Kako ću se njime obrisati?" On je odgovorio: "Obriši se." Ona je ponovo pitala: "Kako ću se njime obrisati?" On je uzvratio: "Neka je Allah slavljen, obriši se njime." Aiša dalje kazuje: "Ja sam je privukla k sebi i rekla joj: 'Obriši se tako da otkloniš tragove krvi.'"
Hadiska literatura puna je sličnih primjera gdje se Poslanikove supruge pojavljuju kao učiteljice i odgajateljice kasnijih islamskih naraštaja. To naročito dolazi do izražaja kada je u pitanju Poslanikova supruga hazreti Aiša, r.a., kojom se Poslanik oženio dok je bila veoma mlada. Zahvaljujući toj činjenici ona je odgojena pod Poslanikovim nadzorom i naučila je propise o vjeri direktno od njega. Nakon Poslanikove smrti živjela je još gotovo pola stoljeća, podučavajući, cijelo to vrijeme, mnoge naraštaje propisima islama.

FussNote:
¹⁾ Vidjeti: Muhammed Rewwas Qal'ahdži, Ličnost posljednjeg Allahovog Poslanika, Sarajevo-Zenica, 2006., str. 147. Bitno je znati da islam nije prvi dopustio višeženstvo, nego je ono bilo prisutno kod gotovo svih drevnih naroda: Atinjana, starih Kineza, Indijaca, Babilonaca, Sumera i Egipćana. Većina tih naroda nije čak ni ograničavala višeženstvo. Jedan stari kineski zakon dozvoljavao je da muškarac ima stotinu trideset žena. Štaviše, zabilježeno je da je jedan kineski car imao više hiljada žena! Židovska vjera je, također, dopuštala da muškarac ima neograničen broj žena. Svi poslanici spomenuti u Tori (Tevratu) imali su više supruga. U Tori se navodi da je Sulejman, a.s., imao sedam stotina supruga, slobodnih žena, i tri stotine robinja. U kršćanstvu, također, ne postoje izričiti tekstovi koji zabranjuju višeženstvo. Štaviše, historijski je dokazano da su se stari kršćani ženili sa više žena, a i neki crkveni velikodostojnici imali su više od jedne supruge. Zbog toga ne treba da iznenađuje činjenica što i u islamu postoji ideja višeženstva. U islamu ono je ograničeno na maksimalno četiri supruge, i to se, naravno, odnosi na one koji ispunjavaju propisane uvjete. Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., bilo je dozvoljeno da u braku ima više od četiri supruge, i to je jedna od njegovih privilegija i posebnosti. Također, za svaku od njegovih ženidbi postoje krupni razlozi. (Opširnije o ovome vidjeti: Safvet Halilović, Sira – Životopis posljednjeg Allahovog Poslanika, str. 83-94)

²⁾ Vidjeti npr: Muhammed 'Ali es-Sabuni, Tefsiru ajati-l-ahkam, Daru-s-Sabuni, tom II, str. 318-326. Također, usporediti: prof. dr. Hamid Tahir, Islam između istine i optužbe, Sarajevo, 2004., str. 50-53 i Safvet Halilović, Poslanikove supruge (Ummehatu-l-mu’minin), Zbornik radova profesora Islamskog pedagoškog fakulteta, br. 5, Zenica, 2007.

³⁾ Vidjeti: Ibn Hadžer el-'Askalani, Takribu-t-Tehzib, Darul-l-kutubi-l-'ilmijje, Bejrut, 1993., tom II, str. 651. Ibn Hadžerov iskaz na arapskom glasi: „Kanet efkahu-n-nisa' mutlekan.“