Mr. sci. Alija MUMINOVIĆ U zajedničkoj izjavi od 3. septembra 1991. godine usvojen je princip po kojem “u okviru Konferencije predsjedavajući prenosi na Arbitražnu komisiju pitanja upućena na arbitražu i rezultati razmišljanja Komisije se vraćaju na Konferenciju preko predsjedavajućeg... šest republika je također prihvatilo ove dogovore.” [9] U kasnijem radu Arbitražne komisije, tačnije onda kada se njene odluke nisu poklapale sa interesima Srba, bilo je osporavanja njene nadležnosti, pa čak i nepriznavanja njenog legimiteta, kao što je zajedničko pismo Arbitražnoj komisiji od 8. juna 1991. godine, koje su uputili Slobodan Milošević i Momir Bulatović, prvi kao srbijanski a drugi kao crnogorski predsjednik. Nakon što je Arbitražna komisija na temelju međunarodnog prava dala svoja mišljenja koja se nisu uklapala u scenarij stvaranja velike Srbije, oni su joj potpuno osporili legitimitet. Arbitražna komisija u svom radu je na osnovu međunarodnog prava rješavala razlike koje su joj suprotstavljene strane dostavljale što precizno i čini definiciju arbitraže. [10] U daljnjoj opstrukciji Arbitražne komisije Srbija ide korak dalje i dostavlja “svoja tri pitanja” Arbitražnoj komisiji slijedeći taktiku prihvaćanja pa onda odbacivanja prijedloga. Najslikovitiji primjer “srpske taktike” u kasnijim pregovorima i “pristajanjima” na evropske planove se očituje u sljedećem tekstu: ”Priprema za razgovor republičkih predsjednika u Sarajevu 6. juna (1991. godine, op.a. A.M.) o jugoslovenskoj krizi....

Republiku Bosnu i Hercegovinu je kao suverenu, nezavisnu i cjelovitu državu prva priznala Bugarska, još 15. januara 1992. godine, a Evropska zajednica 6. aprila 1992. godine kada je na nju zvanično i otpočela agresija. Susjedna Hrvatska i SAD-e priznale su Republiku Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, tj. 7. aprila 1992. godine. Od tada, Bosnu i Hercegovinu priznalo je više od 130 zemalja, od toga su 44 arapsko-islamske zemalje s kojima BiH održava pune diplomatske odnose, ^[1] a u punopravno članstvo UN-a primljena je 22. maja 1992. godine.
Bosna je povijesna činjenica. Kad je došlo do njenog uobličenja u međunarodno priznati državni suverenitet, antibosanski centri moći, prije svega u Beogradu, a onda i u Zagrebu, su na najeklatantniji način “združenim” snagama krenuli u njenu državnopravnu destrukciju. Kao početna osnova uzimali su se dogovori Miloševića i Tuđmana iz Karađorđeva, (26. mart 1991. godine) naravno i “istorijska”, odnosno “povijesna” tumačenja dvaju aktera. Stipe Mesić javno je priznao u nekoliko navrata da je on lično aranžirao prvi susret Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu. Nakon tog susreta, kako je dogovoreno, “ekspertni timovi” ^[2] su trebali razraditi detalje podjele Bosne i Hercegovine. O ovim kao i drugim detaljima govorit ćemo kasnije. Međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine, dakle, dolazi u vrijeme disolucije SFR Jugoslavije i ekspanzije velikodržavnih projekata njenih susjeda. Prvi znaci ozbiljne krize jugoslavenske federacije manifestiraju se odbijanjem Stipe Mesića u maju i junu 1991. godine na položaj funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ, odnosno pokušajem proglašavanja “vanrednog stanja” od strane Raifa Dizdarevića “izlaskom” tenkova na beogradske ulice uslijed kosovske krize, zatim proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. juna 1991. godine. ^[3] Jugoslavenska kriza je automatizmom involvirala Evropsku zajednicu koja na samom početku šalje “ministarsku trojku” ^[4] te – u zamjenu za izbor Mesića – objavljuje da Evropa podržava jedinstvo Jugoslavije. ^[5] Izakulisne diplomatske aktivnosti, koje su bile na sceni još od januara do 18. jula 1991. godine ne daju još uvijek odgovore kako su se Milošević i Kučan, izvan utjecaja međunarodne zajednice, našli tako brzo na istom stajalištu. Poslije neuspjeha “evropske trojke” i “sedmodnevnog rata”, a time i definitivnog izlaska Slovenije, a zatim i Hrvatske iz bivše SFRJ, Evropska zajednica još uvijek ne shvaćajući srž jugoslavenske krize, poseže za novim globalnim rješenjem pod nazivom Elementi za globalno rješenje jugoslavenske krize sadržanim u Deklaraciji o Jugoslaviji koja je usvojena na ministarskom sastanku u Briselu 27. augusta 1991. godine u kojoj između ostalog stoji: “Evropska zajednica i njene države članice su užasnute sve većim nasiljem u Hrvatskoj. One podsjećaju odgovorne za nasilje na svoje opredjeljenje da nikada ne priznaju promjenu granica do koje nije došlo mirnim putem i sporazumno. Potpuno je pogrešna politika srpskih neregularnih formacija što nastoje da riješe probleme sa kojim očekuju da će se suočiti u novom ustavnom uređenju, vojnim sredstvima. Još više uznemirava to da se više ne može osporiti da pojedini elementi JNA pružaju aktivnu pomoć srpskoj strani....
Zajednica i njene države članice nikada neće prihvatiti politiku svršenog čina...
Zauzimanje teritorija, što ne priznaje međunarodna zajednica nikad, neće proizvesti onu vrstu legitimne zaštite koju traže svi u novoj Jugoslaviji...” ^[6] Posve je bilo bjelodano da poslije masakra civilnog stanovništva u jednoj bolnici u Vukovaru JNA nije više “čuvar tekovina revolucije”, već se “srbizirala” ^[7] u mjeri u kojoj je moguće ostvarivati komandovanje i rukovođenje jedinicama bez straha od ”krtica” iznutra. Bio je to kraj SFRJ. Međutim, pored demaskiranja i demistifikacije JNA, Deklaracija o Jugoslaviji unosi veoma povoljnu klimu za nepriznavanje silom stečenih pozicija, kao trajnog opredjeljenja “evropske dvanaestorice”, ^[8] odnosno ovakvim rezolutnim stavom utire put radu kasnije uspostavljene Arbitražne komisije, koja će biti veoma važan činilac u rješavanju jugoslavenske krize. Važno je naglasiti, da je Komisija prihvaćena od strane Evropske zajednice i Saveznog predsjedništva SFRJ, koje je i imenovalo dva člana, dok su ostala tri člana bila imenovana od strane Evropske zajednice. Slijedom toka događaja Predsjedništvo SFRJ je na svojoj sjednici od 1. septembra 1991. godine prihvatilo Deklaraciju o Jugoslaviji koju je sačinila Evropska zajednica, uključujući sve konsekvence koje ona pravno proizvede. To je bio ključ u budućem radu Arbitražne komisije koja je po primitku “međurepubličkih sporova” bila dužna u roku od dva mjeseca odgovoriti, iz čega se implicitno izvlače zaključci da je to operativno tijelo te da to tijelo raspolaže sredstvima za primjenu što će se kasnije potvrditi i kroz međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine, ali ne i okončanja agresije i agonije u Bosni i Hercegovini. U zajedničkoj izjavi od 3. septembra 1991. godine usvojen je princip po kojem “u okviru Konferencije predsjedavajući prenosi na Arbitražnu komisiju pitanja upućena na arbitražu i rezultati razmišljanja Komisije se vraćaju na Konferenciju preko predsjedavajućeg... šest republika je također prihvatilo ove dogovore.” ^[9] U kasnijem radu Arbitražne komisije, tačnije onda kada se njene odluke nisu poklapale sa interesima Srba, bilo je osporavanja njene nadležnosti, pa čak i nepriznavanja njenog legimiteta, kao što je zajedničko pismo Arbitražnoj komisiji od 8. juna 1991. godine, koje su uputili Slobodan Milošević i Momir Bulatović, prvi kao srbijanski a drugi kao crnogorski predsjednik. Nakon što je Arbitražna komisija na temelju međunarodnog prava dala svoja mišljenja koja se nisu uklapala u scenarij stvaranja velike Srbije, oni su joj potpuno osporili legitimitet. Arbitražna komisija u svom radu je na osnovu međunarodnog prava rješavala razlike koje su joj suprotstavljene strane dostavljale što precizno i čini definiciju arbitraže. ^[10] U daljnjoj opstrukciji Arbitražne komisije Srbija ide korak dalje i dostavlja “svoja tri pitanja” Arbitražnoj komisiji slijedeći taktiku prihvaćanja pa onda odbacivanja prijedloga. Najslikovitiji primjer “srpske taktike” u kasnijim pregovorima i “pristajanjima” na evropske planove se očituje u sljedećem tekstu: ”Priprema za razgovor republičkih predsjednika u Sarajevu 6. juna (1991. godine, op.a. A.M.) o jugoslovenskoj krizi.... Prema informacijama iz pouzdanih izvora, u EZ i NATO-u rade na izolaciji i kompromitovanju Srbije. U Sarajevu to treba da se potvrdi tako što će četiri republike da prihvate predlog Gligorova i Izetbegovića, ^[11] a Srbija i Crna Gora da se izoluju i osude. Inače, predlog je glup i nefunkcionalan. To bi bilo opravdanje Sloveniji i Hrvatskoj da konačno izađu iz Jugoslavije. Odlučili smo da ih šokiramo: da prihvatimo predlog kao osnovu za razgovore, da ih sprečimo u nameri, a

Nakon izvjesnog vremena, tačnije 18. oktobra 1991. godine na zasjedanju u Hagu, Evropska zajednica izlazi sa konačnim planom pod naslovom Okvir za generalno rješenje kojeg su dale na uvid svim republikama i za kojeg se vjerovalo da ima izgleda na uspjeh, budući da su ga potpisale sve republike izuzev Srbije, dakle i Crna Gora. I ovaj plan kao i prethodni doživio je neuspjeh. Ključnom stvari i kulminacijom raspleta jugoslovenske krize smatra se ovaj “evropski plan” za rješenje jugoslavenske krize.

potom da polako evoluiramo ka svom konceptu.” ^[12] Kasnije će se pokazati i Milošević kao dobar virtuoz u “evoluiranju” stavova kada se poslužio oprobanim receptom da prvo prihvati međunarodne prijedloge, a da u nastavku pregovora ili kad se vrati u Srbiju odbaci ili ospori. Istu metodologiju primjenjivao je i Radovan Karadžić, koji je međunarodnu zajednicu izluđivao oprobanim receptom: “voljom srpskog napaćenog naroda i pričom o srpskoj nejači”. Najeklatantniji primjer je svakako, prvo prihvaćanje međunarodnog plana od strane Miloševića (4. oktobra 1991. godine) a zatim, za samo četiri dana njegovo osporavanje i odbacivanje. Taj prijedlog je sadržavao tri principa:

1. Labava asocijacija ili savez suverenih ili nezavisnih republika
2. Odgovarajući sporazumi koji bi se sklopili radi zaštite nacionalnih zajednica, uključujući garantiranje ljudskih prava i eventualno davanje specijalnog statusa određenim područjima.
3. Nemogućnost jednostranih promjena granica. ^[13]

Nakon izvjesnog vremena, tačnije 18. oktobra 1991. godine na zasjedanju u Hagu, Evropska zajednica izlazi sa konačnim planom pod naslovom Okvir za generalno rješenje kojeg su dale na uvid svim republikama i za kojeg se vjerovalo da ima izgleda na uspjeh, budući da su ga potpisale sve republike izuzev Srbije, dakle i Crna Gora. I ovaj plan kao i prethodni doživio je neuspjeh. Ključnom stvari i kulminacijom raspleta jugoslovenske krize smatra se ovaj “evropski plan” za rješenje jugoslavenske krize. Naime, “prema Okviru za generalno rješenje, prevazilaženje krize uključuje sljedeće komponente:

a) Stvaranje nezavisne republike sa međunarodnim subjektivitetom za one republike koje to žele,
b) Slobodna asocijacija republika sa međunarodnim subjektivitetom kako je to predviđeno ovim sporazumom,
c) Sveobuhvatni sporazum uključujući i kontrolne mehanizme za zaštitu prava čovjeka i specijalnog statusa za pojedine grupe i oblasti,
d) Evropsko angažiranje u slučajevima gdje je potrebno,
e) U sklopu globalnog rješenja, priznavanje nezavisnosti onih republika koje to budu željele, u okviru njihovih postojećih granica, osim ukoliko se ne postigne drugojačiji sporazum.” ^[14]

Vrijedno je spomena da su na okvirni plan stavili svoje potpise i Rusi i Amerikanci, ali Milošević nije prihvatio ponuđeno rješenje. “U naknadnom obrazloženju svoga stava Milošević je istakao da pet principa sporazuma za globalno rješenje jugoslavenske krize praktično znači ukidanje Jugoslavije.” ^[15]

Ovim Sporazumom, kako se vidi, data su široka prava kada se tiče zaštite “manjina”. Međutim, poslije Miloševićevog odbijanja i Crna Gora se pridružuje istom “evoluiranom” stavu. Ilustracije radi navest ćemo “širinu zahvata” koji se ovim sporazumom predviđa: “U onim područjima, u Hrvatskoj i Bosni, u kojima su činili većinu, Srbi bi na osnovu haškog prijedloga imali pravo da, po vlastitom izboru, koriste nacionalna obilježja i zastave, pravo na drugo državljanstvo koje bi dobile pored državljanstva matične republike kao i na sistem obrazovanja koji poštuje 'vrijednosti i potrebe' Srba. Konačno, dato im je pravo na vlastiti parlament, vlastitu administrativnu strukturu, uključujući i regionalne policijske snage i vlastito sudstvo.” ^[16] Vidljivo je da je ovim “okvirnim planom” predviđena široka lepeza mehanizama za zaštitu nacionalnih posebnosti, a naročito Srba, budući da se Srbi apostrofiraju u tekstu ”okvirnog plana”. Evropska zajednica, uvidjevši da je “obmanuta” i ovim “planom” poseže za “novim odgovorom” na sastanku u Briselu 15. i 17. decembra 1991. godine na kojem se usvajaju dva nova dokumenta:

1. Deklaracija o Jugoslaviji i
2. Deklaracija o kriterijumima za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu.

Ovo je bio novi i kvalitativan iskorak Evropske zajednice koja je odaslala nedvosmislenu poruku svijetu. Više se nije moglo nazad. Za Bosnu i Hercegovinu, praktično, to je značilo “odbrojavanje” vremena.
Na drugoj strani, stvaranju povoljne atmosfere za rat u Bosni i Hercegovini doprinosile su krive predodžbe nekih akademski obrazovanih intelektualaca Zapada, pa i na Istoku koji su išli čak dotle da su tvrdili da nije izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, već da je na sceni bio rat između civilizacija (S. Hantington i Antony Givens), vjerski, građanski i etnički rat i da su Bošnjaci muslimani “oktroiran narod” kojeg su Tito i KPJ-u “oktroirali” i izmislili, a da su to zapravo Srbi ili etnički Hrvati. Ovakvi znanstveno neutemeljeni kvalifikativi samo su unosili dodatnu konfuziju naspram evidentno prisutnih elemenata budućeg “etničkog čišćenja” nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Poslije niza neuspjeha Evropske zajednice da “sačuva” Jugoslaviju, posve je bilo bjelodano da je izlaskom SR Slovenije^[17] i SR Hrvatske^[18] (obje proglasile nezavisnost 25. juna 1991. godine) iz bivše SFRJ nezaustavljivo otpočeo proces njene disolucije. Bosna i Hercegovina je slijedom raspleta Konferencije o Jugoslaviji^[19] ”izabrala svoj nezaustavljiv put ka punoj nezavisnosti”. U međuvremenu, pošto je Evropska zajednica “raspisala konkurs” za priznavanje onih republika koje to žele i koje ispunjavaju određene uvjete Predsjedništvo, Vlada i Skupština SRBiH čine vanredne napore da odgovore i zadovolje formalne kriterije koji se ogledaju u sljedećem:

a) Da li žele biti priznate kao nezavisne države;
b) Da li prihvaćaju sve obaveze sadržane u dokumentu o kriterijima za priznanje novih država;
c) Da li prihvaćaju uvjete navedene u Nacrtu Haške konvencije, koju razmatra Konferencija o Jugoslaviji, a naročito one u drugom poglavlju koji se odnose na ljudska prava i prava nacionalnih i etničkih grupa;
d) Da li i dalje podržavaju napore Generalnog sekretara i Vijeća sigurnosti UN-a i nastavak Konferencije o Jugoslaviji.

Aplikacije je trebalo dostaviti zaključno sa 23. decembrom 1991. godine, a Arbitražna komisija je trebala donijeti odluke do 15. januara 1992. godine. “Pripremajući se za nezavisnost Vlada BiH 8. januara 1992. godine izjavljuje da prihvaća Povelju UN-a, Završni akt iz Helsinkija, Parišku povelju, Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i sve druge međunarodne akte koji garantiraju prava čovjeka i slobode, kao i preuzete obaveze SFRJ u oblasti kontrole naoružanja.” ^[20] “Za bosansku je vladu situacija bivala sve nepodnošljivija. Predsjednik Izetbegović, koji je jednom kazao da je birati između Tuđmana i Miloševića isto što i birati između leukemije i tumora na mozgu, izjavio je na početku listopada (1991.) da je Bosna i Hercegovina neutralna u sukobu između Srbije i Hrvatske. Radovan Karadžić osudio je tu izjavu kao “antisrpski čin” i dodao da je rat u Hrvatskoj “rat protiv povampirene fašističke svijesti”. Rekao je i da “samo suverena vlada može proglasiti neutralnost.” Što se ovoga posljednjeg tiče, imao je potpuno pravo pa je bosanska Skupština počela ozbiljno raspravljati o prijedlogu da se proglasi suverenost Bosne i Hercegovine.” ^[21] Skupština Republike Bosne i Hercegovine na sjednici od 14. januara 1992. donosi Rezoluciju o suverenosti Bosne i Hercegovine. Uporedo sa usvajanjem referendumskog navedenog pitanja Skupština SR Bosne i Hercegovine na istoj sjednici od 25. januara 1992. godine usvaja Odluku o povlačenju predstavnika Bosne i Hercegovine iz svih saveznih organa i institucija. Tim činom praktično se raskidaju državnopravni odnosi Bosne i Hercegovine sa subjektivitetom i nastaje novo stanje, budući da je po Mišljenju broj (1) Arbitražne komisije od 29.11.1991. godine SFRJ već bila u procesu disolucije. Republička izborna komisija saopćila je i službeno proglasila rezultate Referenduma 6. marta 1992. godine, tako da se smatra da je od tog datuma Republika Bosna i Hercegovina suverena i nezavisna država sa međunarodnim subjektivitetom, odnosno postala je subjekt međunarodnog prava. Predsjedništvo BiH u funkciji Skupštine potvrdilo je izvještaj o referendumu, istovremeno donoseći Uredbu sa zakonskom snagom o provođenju odluke o republičkom referendumu. ^[22] Da je to tako, najilustrativnije potvrđuje činjenica o međunarodnom priznanju Republike Bosne i Hercegovine već 6. aprila 1992. godine. Što se Referenduma tiče, ne može se sa sigurnošću utvrditi i saopćiti procenat učešća pojedinih naroda na njemu. Međutim, uzmemo li posredan pokazatelj – etnički sastav stanovništva po općinama, izvlači se zaključak da se na Referendum odazvao najveći broj Hrvata, zatim Bošnjaka (ranije Muslimana op.a., A.M.), a onda Srba. Vidljivo je, da uprkos suprotstavljanju i prijetnjama SDS-a i SPO-a, ipak, na Referendum izlazi i glasa za suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu značajan broj Srba, naročito u gradskim jezgrama. Rezultati Referenduma prema tome potvrđuju da su oni bili izraz slobodne volje građana Bosne i Hercegovine što je uvažila i Arbitražna komisija, koja u svom Mišljenju broj (11) navodi: . ..”Na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine, većina ljudi te Republike izjasnila se za suverenu i nezavisnu Bosnu. Rezultati Referenduma su zvanično objavljeni 6. marta, i od tog datuma, uprkos dinamičnim događajima koji su se desili u Bosni i Hercegovini, ustavni organi ove Republike su djelovali kao organi suverene države da bi održali njen teritorijalni integritet i svoju punu i isključivu vlast. Tako se 6. mart 1992. godine mora smatrati datumom kada je Bosna i Hercegovina naslijedila SFRJ.”
U mišljenju broj (1) od 20. novembra 1991. godine konstatira se da je primljeno pismo od predsjednika Konferencije lorda Caringtona u kome su date smjernice i definiran glavni zadatak Arbitražne komisije. U istom mišljenju Arbitražna komisija^[23] (sastavljena od predsjednika ustavnih sudova zemalja – članica Evropske zajednice) je konstatirala: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je u procesu disolucije. ^[24] Također, u Mišljenju broj (8) od 4. jula 1992., “kao odgovor na pitanje da li se disolucija SFRJ može smatrati završenom stoji da proces disolucije SFRJ na koji se poziva u Mišljenju broj (1) od 20. novembra 1991. godine je sada završen i SFRJ više ne postoji..... ^[25]
S druge strane, na nivou Predsjedništva i Vlade SRBiH, nakon otvorenog konkursa Briselskog samita, vodi se presudna bitka oko zahtjeva za priznanje, tako da su uprkos srpskom^[26] protivljenju na odvojenim sjednicama 29. novembra 1991. godine donijeli sljedeće odluke^[27] :

1. “Predsjedništvo i Vlada SRBiH, u ime SRBiH, izražava želju da SRBiH bude priznata kao nezavisna država i mole Evropsku zajednicu i njene zemlje članice da je priznaju u postupku i roku predviđenom u Briselskoj deklaraciji o Jugoslaviji.
2. BiH izjavljuje da prihvaća sve obaveze sadržane u “Smjernicama za priznanje novih država u Istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu”, usvojenim na Savjetu ministara inostranih poslova u Bruxellesu 16. decembra 1991. godine.
3. Bosna i Hercegovina prihvaća Nacrt Haške konvencije uključujući svakako i poglavlje II koje se odnosi na ljudska prava nacionalnih i etničkih grupa koje se razmatra u okviru Konferencije o Jugoslaviji. Pri tome i ovom prilikom ponovo ističemo da u Bosni i Hercegovini žive tri ravnopravna konstitutivna naroda koji prema popisu stanovništva ove godine (1991. op.a., A.M.) čine: Hrvati 17, 27 %, Muslimani 43, 74 %, Srbi 31, 33 %. Osim toga u ovoj republici se 5, 51 % stanovništva izjasnilo kao Jugoslaveni, a samo 2, 15 % stanovništva pripada ostalim etničkim grupama.
4. Naš stav je da se pitanje odnosa među jugoslavenskim republikama treba riješiti mirnim putem. Mi cijenimo i podržavamo napore koje poduzima Generalni sekretar UN-a i Evropska zajednica i dajemo podršku Konferenciji o Jugoslaviji. Republika će se zalagati za stvaranje nove zajednice koja će osigurati prosperitet za sve učesnike. Poznato je da Bosna i Hercegovina dosada nije pravila nikakve opstrukcije u tom planu. Ovdje posebno ističemo da Bosna i Hercegovina nema niti će kao nezavisna država imati ikakvih teritorijalnih pretenzija prema bilo kojoj susjednoj državi i da neće voditi nikakve neprijateljske propagandne aktivnosti protiv koje susjedne države, uključujući i korišćenje naziva koji bi u sebi sadržavali teritorijalne zahtjeve. Zbog toga predlažemo da Evropska zajednica i njene države članice priznaju suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine.
5. Ova Odluka stupa na snagu danom objavljivanja u Službenom listu SRBiH. ^[28]

Veoma decidno uz uvažavanje svih dosega demokratije i ljudskih prava državni organi su se u svom obraćanju obavezali na poštovanje svih univerzalnih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti i postulata. Štaviše, prije donošenja ove Odluke od strane Predsjedništva podnešeni su Memorandum (Pismo o namjerama) i Platforma o položaju Bosne i Hercegovine i budućem ustrojstvu jugoslavenske zajednice, koju je zajedno sa Ustavom SFRJ iz 1974. godine, Ustavom SRBiH iz 1974. godine, sa Amandmanima iz 1990. godine dostavilo Arbitražnoj komisiji na uvid. Memorandum je sadržavao (7) tačaka od kojih je najvažnija da “Bosna i Hercegovina neće prihvatiti nikakvo ustavno riješenje buduće jugoslavenske državne zajednice u kojoj istvovremeno ne bi bila i Srbija i Hrvatska.” Nadalje, Memorandum tretira razlog svog donošenja kao što su: redefinicija i donošenje novog ustava Republike Srbije, zatim plebiscitarna i referendumska rješenja u Sloveniji i Hrvatskoj, čime se bitno i nepovratno mijenja ustavno-pravni sistem SFRJ itd. Platforma tretira dva pitanja i to: Strukturu buduće Bosne i Hercegovine, kao građanske republike u kojoj će biti potpuno zaštićeni nacionalni interesi stanovništva, i drugo da “zbog izvorne strukture nacinalnog sastava stanovništva Republike Bosne i Hercegovine, ova republika prihvaća i zalaže se za jugoslavensku zajednicu čiji su sastavni dijelovi i Republika Hrvatska i Republika Srbija.” Skoro do vapaja državni organi Bosne i Hercegovine obezbjeđuju zaštitne mehanizme i ustavne garancije da Bosna i Hercegovina ne bude sastavni dio “krnje Jugoslavije” u kojoj ne bi bilo Hrvatske, odnosno u kojoj bi Srbija i Crna Gora bili dominantan faktor. Vidljivo je da je cijeli set dokumenata stavljen na raspolaganje Arbitražnoj komisiji. Međutim, u svom odgovoru na zahtjev Predsjedništva i Vlade SRBiH od 20. decembra 1991. godine, Arbitražna komisija navodi da je razmotrila sljedeće dokumente:

1. Odgovor na upitnik koji je Komisija uputila zainteresiranim republikama 24.12. 1991. godine;
2. Izvod iz odredaba Ustava SRBiH iz 1974. godine. Amandmanima na taj Ustav usvojenim 1990. godine, izvode odredaba Ustava SFRJ i nacrta Ustava čija je priprema u toku;
3. “Memorandum” i “Platformu” Skupštine SRBiH od 14. oktobra 1991. godine;
4. Pismo predsjednika Predsjedništva SRBiH upućeno predsjedniku Konferencije o Jugoslaviji lordu Caringtonu od 27. decembra 1991. godine o konstituiranju “Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine”;
5. Odluku Predsjednika vlade SRBiH od 8. januara 1992. godine koja je objavljena u Službenom listu. Tom odlukom Vlada se obavezuje na poštovanje međunarodnih prava spomenutih u smjernicama;
6. Odgovore od 8. januara 1992. godine, na zahtjev Komisije od 3. januara 1992. godine za dodatnim informacijama;
7. Komisija je osim toga imala na raspolaganju dva pisma koja je 22. decembra 1991. godine i 9. januara 1992. godine uputio predsjednik^[29] “Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”. ^[30]

Rok za aplikaciju, kao što je i navedeno bio je 23. decembar 1991. godine. Međutim, Bosni i Hercegovini postavljen je dodatni uvjet. Naime, “kako se ističe u Izvještaju, Arbitražna komisija smatra da se izražavanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine da se BiH konstituira kao suverena i nezavisna država ne može smatrati potpuno osnovanim, a ta bi ocjena mogla da bude promijenjena ukoliko bi u tom pogledu garancije pružila Republika, koja bi formulirala zahtjev za priznanje eventualno putem referenduma, na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani SRBiH bez razlike i pod međunarodnom kontrolom”. ^[31] Sagledavši sva raspoloživa dokumenta kako ona kojima se traži međunarodno priznanje, odnosno samostalnost Republike Bosne i Hercegovine tako i ona koja su taj zahtjev osporavala, Arbitražna komisija je izrazila stajalište da bi jedinio referendum, koji bi se održao pod međunarodnom kontrolom/supervizijom, ^[32] bio mjerodavan.
Praktično nastala je nova situacija, drugim riječima “dodatne informacije” bile su uvjet da bi BiH bila priznata kao nezavisna i suverena država od strane članica Evropske zajednice, ali i drugih država. Nakon “ultimatuma” Arbitražne komisije Skupština SRBiH čini vanredne napore da bi udovoljila i ovom zahtjevu te obavezuje Vladu da provede Referendum o državno-pravnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine tako da, preciznije rečeno, na osnovama odluke, a na prijedlog Predsjedništva RBiH, Skupština Republike Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima sa 24. na 25. januar 1992. godine usvaja referendumsko pitanje koje glasi: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, ^[33] te na osnovama rezultata referenduma građana (od 3,253.847 ukupnog broja upisanih birača ZA nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine glasalo je 2,073.568 ili 63, 41%), koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine potvrđuje se, ne samo državnost “avnojevske” ^[34] BiH nego i volja građana o nezavisnosti i suverenitetu nad cijelim prostorom Bosne i Hercegovine. Referendum je, uz manje incidente, ^[35] održan pod strogim nadzorom promatrača Evropske zajednice i proglašen zakonitim, regularnim i demokratskim. Na Referendum je, uprkos protivljenju – pa i prijetnji SDS-a, izašao i veliki broj građana srpske nacionalnosti. Nakon objavljivanja rezultata Referenduma, Evropska zajednica^[36] će, uz konsultacije sa saveznicima, 6. aprila 1992. godine na sastanku u Luksemburgu donijeti jednoglasnu odluku, ^[37] a na osnovu izražene volje stanovništva putem Referenduma o priznanju Republike Bosne i Hercegovine, kao nezavisne i suverene države. Istovremeno to je bio i način da se potvrdi svrha Referenduma, tj. međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine, kao suverene i samostalne države. Bosnu i Hercegovinu dosada su priznale 132 zemlje, a uspostavljeni puni diplomatski odnosi s više od 70 zemalja. Najvažnije međunarodno priznanje, stiglo je, svakako, poslije priznanja Evropske zajednice, od SAD-a i Hrvatske 7. aprila 1992. godine. Međutim, državno rukovodstvo Hrvatske, na čelu sa Tuđmanom, po “srpskom receptu”, otpočelo je, uprkos tom priznanju državno-pravnu destrukciju, pa u jednom periodu i klasičnu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Smatra se da je tek za vrijeme održavanja Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu, koji je održan u Sarajevu 29. i 30. jula 1999. godine uz prisustvo predsjednika Clintona, zapravo došlo do stvarnog priznanja Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske, kada su Tuđman i Izetbegović potpisali Sporazum o granicama između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.
Na kraju, pored niza drugih pitanja Arbitražna komisija je razmatrala i pitanje sukcesije. Treba napomenuti da je pitanje sukcesije bivše SFRJ riješeno tako da je “prema nalazu Badinterove komisije verificiranom od strane Evropske zajednice, SFRJ prestala da postoji disolucijom (raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem) pojedinih država, to praktično znači da je tzv. SRJ (Srbija i Crna Gora) nova država sa jednakim pravima i obavezama kao i četiri sljednice (BiH, Hrvatska, Makedonija i Slovenija) te da se nijednoj novoformiranoj državi na području bivše SFRJ ne priznaje pravo na kontinuitet. Drugim riječima, sve države nastale na području bivše SFRJ imaju status država sukcesora, odnosno niko nema status države – prethodnika, shodno Bečkim konvencijama (o sukcesiji država u odnosu na državnu imovinu, arhive i dugove, iz 1983. godine i u odnosu na ugovore iz 1978. godine)”. ^[38]
Poslije ovakvog rezolutnog stava Evropske dvanaestorice nije bilo dileme u pogledu sukcesije kad se tiče njenog tumačenja, međutim, u praksi sukcesija nailazi na teškoće i još nije zaživjela.
Bugarska je, kako je već rečeno, držeći se kriterija Evropske zajednice, priznala i Republiku Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju, pored Slovenije i Hrvatske 15. januara 1992. godine i tako se upisala na prvo mjesto liste zemalja koje će kasnije priznati i uspostaviti pune diplomatske odnose sa Republikom Bosnom i Hercegovinom. Sa Bugarskom, nažalost, nemamo intenzivnije političke pa ni privredne odnose, a što je još gore, mnogi zaboravljaju tu činjenicu. Zapadne zemlje^[39] su šestog aprila 1992. godine priznale nezavisnost Bosne i Hercegovine, kao subjekta međunarodnog prava sa svim pravima i obavezama koja pripadaju državi kao takvoj, ali je istog dana, uprkos toj činjenici, počela agresija na nju. SAD, tačnije predsjednik George Bush, je 7. aprila, dan kasnije, od Evropske zajednice, potpisao Odluku o priznanju BiH. Ujedinjeni narodi u ostvarivanju svojih ciljeva, prije svega održavanju međunarodnog mira, nisu na adekvatan način odgovorili na očitu agresiju uperenu protiv jedne suverene, međunarodno priznate države, odnosno članice UN-a, iako je to bilo obaveza, u skladu sa Članom 1. Povelje koji glasi: “Organizacija Ujedinjenih naroda ima sljedeće ciljeve: 1. Da održava međunarodni mir i sigurnost i u tom cilju da preduzima kolektivne mjere radi sprječavanja i otklanjanja prijetnje miru i suzbijanja akata agresije i drugih povreda mira, i da ostvari mirnim sredstvima, u skladu sa načelima pravde i Međunarodnog prava, poravnanje ili rješenje međunarodnih sporova ili situacija koje bi mogle dovesti do povrede mira...” Povelja UN-a štiti suverenost i jednakost svojih članica. To je osnovni postulat filozofije na kojem počiva opstanak same Organizacije. Iz toga je Bosna i Hercegovina crpila sva prava koja proizilaze po osnovu članstva, a u vezi su sa njenim suverenitetom. Kao suverena država Bosna i Hercegovina imala je sva prava da koristi blagodati Člana 51. Povelje UN-a, dakle pravo na individualnu, odnosno kolektivnu samodbranu. Nadalje, iz Povelje proizilazi da su susjedne države SR Jugoslavija i Republika Hrvatska bile dužne poštovati teritorijalni integriet i političku nezavisnost, bez obzira da li su u tom času bile članice UN-a, s obzirom na obavezu Organizacije da se stara da i države nečlanice poštuju njena načela o održavanju međunarodnog mira. Kao što je vidljivo, Bosna i Hercegovina, a što je i rečeno, imala je pravo kao članica UN-a na indivdualnu i kolektivnu samoodbranu u slučaju da je napadnuta. Pravo pozivanja na Član 51. Povelje UN-a bi se primjenjivalo sve dok Vijeće sigurnosti ne preduzme određene mjere da se osigura i sačuva međunarodni mir, odnosno dok se ne suzbije agresija. Vijeće sigurnosti bi moglo to pravo prenijeti na neke ili na sve članice Ujedinjenih naroda (Član 48. stav 1. Povelje) ili se koristiti regionalnim sporazmima ili institucijama pod svojim rukovodstvom (Član 52. i 53.), kao što je NATO. Međutim, NATO djeluje efikasno tek polovinom 1995. godine. Dotada, državni organi čine sve da se bosansko pitanje aktualizira kao svjetski problem, i da što veći broj zemalja prizna i uspostavi pune diplomatske odnose sa Republikom Bosnom i Hercegovinom. Postojanje ili nepostojanje jedne države stvar je činjenica. Međunarodna zajednica je slijedom te logike priznala tu činjenicu određujući se prema nalazu Badinterove komisije verificiranom od strane Evropske zajednice, da je SFRJ prestala da postoji disolucijom (raspadom), dakle potvrđena je činjenica da se SFRJ raspala i da su njeno mjesto popunile novostvorene države. Međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine odvijalo se u otežanim i specifičnim uvjetima, tj. uvjetima nestajanja SFRJ kao subjekta međunarodnog prava. Otuda je utvrđivanje činjenice da li je Bosna i Hercegovina država ili ne, odnosno da li je izražena volja njenih žitelja na referendumu da ona postoji kao samostalna država “prepušteno” posebnom timu eksperata u okviru Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji. O nalazima Komisije dosta je rečeno, štaviše, oni su bili određujuću faktor i njime su se rukovodile države i organizacije koje su de iure priznale činjenicu postojanja Bosne i Hercegovine kao suverene države. Samo priznanje država je deklarativne naravi o čemu smo ranije govorili i ono po sebi ne znači ništa drugo do priznavanje i konstatiranje činjenice i izražavanje spremnosti drugih država da stupe u različite vrste bilateralnih i multilateralnih odnosa sa tom državom. Priznanje Republike Bosne i Hercegovine upravo predstavlja potvrdu ili konstataciju te činjenice, odnosno činjenice o njenoj egzistenciji i postojanju kao države. Ujedinjeni narodi su Republiku Bosnu i Hercegovinu na osnovu Rezolucije Vijeća sigurnosti broj 755 od 20. maja 1992. godine primili u svoje članstvo, kao punopravnu zemlju – članicu 22. maja 1992. godine, ali nisu ukinule nametnuti embargo^[40] na uvoz oružja od strane Vijeća sigurnosti, tako da se agonija i borba za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta nastavlja do konca 1995., odnosno završava Mirovnim sporazumom u Daytonu, ^[41] 21. novembra 1995. godine (potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine) na vojnom planu, dok se na političkom vodi i dan danas. Radi shvaćanja samog čina prijema i političko-pravnog aspekta potrebno se je ukratko osvrnuti na proceduralnu narav prijema novonastalih država u OUN. Naime, Organizacija Ujedinjenih naroda prijem vrši Odlukom Generalne skupštine, koja se isto tako donosi dvotrećinskom većinom, ali na preporuku Vijeća sigurnosti, koja je nužni uvjet za prijem i za koju se traži konsenzus svih pet stalnih članova Vijeća sigurnosti UN-a. Pitanje je pravno i političko. Prijem u članstvo Ujedinjenih naroda pristupačan je državama ako, prema Članu 4. Povelje, ispunjavaju ove uvjete: da je u pitanju država; da je miroljubiva; da uzima na sebe obaveze koje se nalaze u Povelji; da je sposobna da ispuni te obaveze, kao i da ih želi da ispunjava. ^[42] Kao što je ranije navedeno UN su organizacija država, pa otuda njene članice mogu biti samo države. Dakle, Republika Bosna i Hercegovina svojim prijemom i punopravnim članstvom u UN-u potvrila je i potvrđuje staro pravilo da su samo države subjekti međunarodnog prava i međunarodnih odnosa. Utvrđivanjem činjenice da li je Bosna i Hercegovina država bavilo se i Vijeće sigurnosti UN-a u fazi davanja preporuke Generalnoj skupštini da se Bosna i Hercegovina primi u punopravno članstvo, što implicira potvrdan odgovor. Drugo, i sama Povelja UN-a u Članu 3. i 4. definira da je članstvo u UN-u otvoreno samo državama. Stupajući u ovu krovnu svjetsku organizaciju, države daju formalnu saglasnost i izjavu da prihvaćaju obaveze iz Povelje UN-a, i ta se izjava registrira i pohranjuje u Sekretarijatu UN-a. Dakle, prijemom zajedno sa pravima država članica preuzima i obaveze koje joj nalaže Povelja. Kad govorimo o pravima zemalja članica UN-a, valja napomenuti da se po Povelji Organizacija temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova. Povelja štiti suverenost, jednakost, nezavisnost i opstanak država članica, jer zabranjuje svaku upotrebu sile i štiti članice od napada na njihovu teritorijalnu cjelovitost i političku nezavisnost. ^[43] Ona daje državama također pravo individualne i kolektivne samoodbrane u slučaju oružanog napada dokle god ne bi Vijeće sigurnosti poduzelo potrebne mjere za održanje mira.^[44]
Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je naša zemlja suverena i nezavisna država Vijeće sigurnosti UN-a nakon ispitivanja molbe Republike Bosne i Hercegovine za prijem u Ujedinjene nacije preporučuje Generalnoj skupštini da Bosnu i Hercegovinu primi u članstvo Ujedinjenih nacija. ^[45] Rezolucija Vijeća sigurnosti popraćena je izvještajem predsjednika Vijeća, koji je upućen Generalnoj skupštini UN-a u kojem se, uz ostalo kaže: Zadovoljstvo mi je u ime članova Vijeća, da izrazim naše čestitke Republici Bosni i Hercegovini u slučaju preporuke Vijeća Generalnoj skupštini, da Bosna i Hercegovina bude primljena u članstvo Ujedinjenih nacija. Mi ističemo sa velikim zadovoljstvom da se Bosna i Hercegovina svečano obavezala da podrži ciljeve i principe Povelje Ujedinjenih nacija, koji uključuju principe koji se odnose na mirno rješavanje sporova i ne upotrebu sile i neispunjavanje obaveza sadržanih u Povelji. Svi članovi Vijeća su uvjereni da će Bosna i Hercegovina učiniti značajan doprinos u radu Organizacije. Prilikom ceremonije svečanog prijema Republike Bosne i Hercegovine u članstvo UN-a bila je prisutna i skromna bh. delagacija u sastavu: Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova RBiH, Irfan Ajanović, poslanik u Skupštini RBiH, te Muhamed i Nedžib Šaćirbegović, kao voditelji Ureda RBiH pri UN-u prije samog prijema u članstvo. Silajdžić je tom prilikom, kao vođa delegacije, podigao zastavu Republike Bosne i Hercegovine na East River-u ispred zgrade UN-a. Istog dana delegaciju je primio tadašnji Generalni sekretar UN-a Butros Butros Ghali.
Međunarodnim priznanjem i prijemom u Ujedinjene narode Bosna i Hercegovina je stekla određena prava koja su zaštićena Poveljom UN-a, između ostalih, i pravo na suverenost (nezavisnost) i pravo na opstanak (samoodržanje). Ova osnovna prava, koja isključivo pripadaju državi, zagarantirana su Poveljom UN-a. ^[46] Vijeće sigurnosti UN-a u periodu od 25. 9. 1991. godine do 12. 7. 1995. godine donijelo je 73. rezolucije i niz predsjedničkih saopćenja vezanih za Bosnu i Hercegovinu, a najvažnija od njih su svakako one rezolucije koje se tiču prijema RBiH u UN rezolucija 755 (1992.), potom rezolucija o povlačenja^[47] JNA sa prostora RBiH 752 (1992.), zatim uvođenja sankcija prema tzv. SR Jugoslaviji 757 (1992.), odbijanje automatskog članstva tzv. SR Jugoslavije u UN-u 777 (1992.), zabrana vojnih letova iznad BiH 781 (1992.), Odluka o formiranju Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji 808 (1993.), uspostava “zona sigurnosti” – Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde, Srebrenica^[48] i Bihać 824 (1993.), rezolucija o etničkom čišćenju u Banja Luci i Bijeljini 941 (1994.), rezolucija o imenovanju tužioca Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji 936 (1994.), itd.
Uvažavajući činjenice i vrijednosti koje su navedene u ovom poglavlju o međunarodnom priznanju Republike Bosne i Hercegovine, većina država na svijetu na osnovama rečenog priznala je Republiku Bosnu i Hercegovinu i sa njom uspostavile pune diplomatske odnose kako je i navedeno u prilogu (Tabela broj 1.). ^[49]

FussNote
¹⁾ Bosni Hercegovinu još uvijek 13 zemalja članica OIC-a nisu priznale, niti uspostavile diplomatske odnose. Izuzev Iraka, ostale zemlje to nisu uradile isključivo zbog neažurnosti - i naše i njihove.
²⁾ “U Tuđmanovom timu su bili Dušan Bilandžić, Josip Šentija (prvi direktor HINE) i Zvonko Lerotić. Na srpskoj strani Smilja Avramov, inače rodom iz Pakraca u Hrvatskoj, Dušan Mihajlović i Vladan Marković i Vladan Kutlešić. Između timova su kako nam kaže akademik Dušan Mihajlović uz znanje političkih vrhova Srbije i Hrvatske, održana tri sastanka: u Belju kod Osijeka, Beogradu i Zagrebu.” Više, Slobodna Bosna, Dosije Karađorđevo, 6. april 1997., str. 8.-10.
Prema izvještaju sudionika ovih razgovora Dušana Bilandžića dato Nacinalu u oktobru 1996. godine: “U početku 1991., nakon njegovih pregovora sa Miloševićem, dogovoreno je da se sastanu dvije komisije koje bi raspravljale o podjeli Bosne i Hercegovine. Tuđman mi je tada rekao da se on sa Miloševićem načelno dogovorio, a da mi moramo konkretno razraditi na mapama.” Više, Slobodna Bosna od 10. 9. 1998., “Haag”, str. 31.-37.
³⁾ Povod ponovnog sastanka sa “evropskom trojkom” bilo je obznanjivanje nezavisnosti ovih dviju republika. “Do razgovora je došlo u vreme nastojanja da Slovenija i Hrvatska ispoštuju svoja obećanja uz garanciju EZ da izvrše suspenziju separatističkih odluka za tri meseca, da bi se u međuvremenu potražilo sporazumno političko rešenje.” Borisav Jović, Posljednji dani SFRJ, drugo izdanje Beograd 1996., str. 350.; Pored toga “na Brionima je 7. jula 1991. godine prihvaćena Deklaracija Evropske zajednice kao platforma za pregovore o budućnosti Jugoslavije”. Više, V. Kadijević, Moje viđenje raspada, Vojska bez države, Beograd 1993., str. 118.; “Otcjepljenje Slovenije je u stvari, bilo ozvaničeno 8. jula na sastanku na vrhu održanom na Brionima, idiličnom Titovom utočištu na Jadranu. I pre nego što su se tog jutra okupili učesnici, savez sklopljen 24. januara između srpskog i slovenačkog lidera, kada su se Milošević i Kučan prvi put dogovorili o pravu naroda na otcjepljenje, sada je definitivno potvrđeno.” L.Silber – A. Litl, Smrt Jugoslavije, Beograd 1996., str. 184.
⁴⁾ “Trojku” su sačinjavali predstavnici Luksemburga Žan Pos, Holandije Van den Bruk i Italije De Mikelis.
⁵⁾ “U sitne sate 1. jula, Mesić je konačno izabran za šefa države, koja u očima onih što su ga izabrali više nije postojala. Višestruko izmanipulisana, ali odlučna u svom optimizmu trojka evropske zajednice je izjavila da je postignut značajan napredak.” L.Silber – A. Litl, op. cit., str. 182.
⁶⁾ Borisav Jović, op. cit., str. 372.
⁷⁾ “U tom cilju je sva teritorijalna odbrana razoružana pre nego što su počeli oružani sukobi u Jugoslaviji...Naravno, da smo teritorijalnu odbranu srpskih delova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upotrebili u dejstvima zajedno sa JNA.” Više, Veljko Kadijević, op. cit., str. 94.
⁸⁾ Ovaj princip nije nikada ispoštovan do kraja. Republika srpska nastala je iskljičivo na osnovama pozicija koje su stečene silom, odnosno kao posljedica sile i etničkog čišćenja.
⁹⁾ Mišljenje Arbitražne komisije broj (8), (9) i (10).
¹⁰⁾ Arbitraža ima za cilj rješavanje sporova između država od strane izabranih sudija na bazi poštovanja prava, Član 37. Haške konvencije o mirnom rješavanju sporova iz 1907. godine. Više, Arbitražna komisija, I.C.F.Y., Sastav, zadaci i mišljenja 1. – 15.
¹¹⁾ “Asimetrična federacija”, koncept ustavnopravnog rješenja bivše SFRJ kojeg je u cilju izbjegavanja “krvavog raspleta” jugoslavenske krize ponudio Gligorov-Izetbegović.
¹²⁾ Borisav Jović, op. cit., str. 338.
¹³⁾ Silber L. – Litl A., op. cit., str. 214.
¹⁴⁾ Više, Kasim I. Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma, Sarajevo 1996., str. 24.
¹⁵⁾ Više, Kasim I. Begić, op. cit., str. 25.
¹⁶⁾ Silber L. – Litl A., op. cit., str. 215.
¹⁷⁾ Dana 17. juna 1991. godine izbio je sedmodnevni rat u Sloveniji. Ima dosta zagovornika da je “sedmodnevni rat” u Sloveniji zapravo bio lažni rat u dogovorenom aranžmanu Miloševića i Kučana još na Brionima 24. januara 1991. godine.
¹⁸⁾ Vatikan je odigrao centralnu ulogu. Papa je Hrvatsku proglasio “bedemom (Zapadnog) kršćanstva” i požurio da pomogne diplomatsko priznavanje dvije države prije nego što je to učinila Evropska zajednica (op.a. A.M. Island je prvi priznao Republiku Hrvatsku, a zatim Njemačka). Više, S. Huntington, Sukob civilizacija, Banja Luka, 2000., str. 313.
¹⁹⁾ Konferencija o Jugoslaviji započela sa radom septembra 1991. godine pod pokroviteljstvom Evropske zajednice.
²⁰⁾ Alija Izetbegović, Sjećanja, Sarajevo 2001., str. 106.
²¹⁾ Više, Malcolm Noel, op. cit., str. 301.
²²⁾ Oslobođenje, broj 15.661 od 26.1.1993., str. 1.
²³⁾ Arbitražnu komisiju su sačinjavali: Robert Badinter, predsjednik Ustavnog suda Francuske, Jose Maria Ruda, bivši predsjednik Međunarodnog suda pravde (Argentina), Francisko Paolo Casavola, predsjednik Ustavnog suda Italije, Elizabeth Palm, sudija Evropskog suda za ljudska prava (Švedska) i Roman Herzog, predsjednik Ustavnog suda Njemačke.
²⁴⁾ Više, Kasim I. Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma, Sarajevo 1996., str. 33.
²⁵⁾ Više, Kasim I. Begić, op. cit., str. 34.
²⁶⁾ Poznato je kako su se naspram tih Odluka odnosili “srpski” ekstremisti svrstani u Srpsku demokratsku stranku (SDS) i Srpski pokret obnove (SPO). Njihovi poslanici su odbili da učestvuju u donošenju ovih Odluka. Kao odgovor na njih oni su se 24. oktobra 1991. godine izdvojili i formirali tzv. “Skupštinu srpskog naroda” u BiH. Oni su htjeli da BiH ostane u samo “srpskoj” Jugoslaviji. Također, kao potvrda navedenom srpski narod u BiH (Karađžićevi Srbi), izjašnjava se putem plebiscita 10. novembra 1991. za “zajedničku jugoslovensku državu”, a 9. januara “Skupština srpskog naroda” proglašava nezavisnost “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”.
²⁷⁾ Odluka o priznanju državnosti usvojena 20. decembra 1991. godine
²⁸⁾ Vidi, Omer Ibrahimagić, Državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1997., str. 58. i 59.
²⁹⁾ Predsjednik samoproglašene “Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, Momčilo Krajišnik je optužen za genocid u Bosni i Hercegovini i nalazi se u zatvoru Haškog tribunala u Den Hagu.
³⁰⁾ Arbitražna komisija, Mišljenje broj (4).
³¹⁾ Više, Kasim I. Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma, Sarajevo 1996., str. 43
³²⁾ Po povratku iz BiH, šef posmatračke misije Evropskog parlamenta A. Ostlander, holandski poslanik u Evropskom parlamentu, izjavio je da je ”glasanje bilo iskreno, organizacija korektna i mada su neke političke stranke izrazile sumnju, evropski posmatrači su se na terenu uvjerili da nije bilo prevare i ne postoji valjana osnova za osporavanje vjerodostojnosti rezultata izbora...”, Više Kasim Begić, op. cit., str. 79.
³³⁾ Više, Zapisnik sa zasjedanja Skupštine Republike Bosne i Hercegovine od 25. januara 1992.
³⁴⁾ U Varcar-Vakufu (Mrkonić-Gradu) 25.-26. novembra 1943. godine održano Prvo zasijedanje ZAVNOBIH-a, a 29. novembra 1943. godine u Jajcu Drugo zasijedanje AVNOJ-a, gdje je potvrđena i uspostavljena državnost Bosne i Hercegovine, odnosno definiran teritorij prema svojim granicama iz 1918. godine, uz manje izmjene oko Sutorine i u oblasti Bosanskog Grahova i Bihaća.
³⁵⁾ Patriotska liga Republike Bosne i Hercegovine dobila je “zapovijed” da u mjestima u kojima je moguće “osigura” izbjegavanje bilo kakvog incidenta, odnosno da “osigura” mirnu i tolerantnu atmosferu na biračkim mjestima.
³⁶⁾ Turska, koja nije član Evropske zajednice je najavila priznanja samo u paketu i, kako je istaknuto, “bez segregacije i selekcije koje bi mogle dovesti do destabilizacije u tom području”.
³⁷⁾ Neposredno nakon ove odluke na ministarskom samitu, portugalski šef diplomatije (u to vrijeme Portugal je imao mandat predsjedavajućeg EZ), Pinnero je izvijestio novinare da je ovoj odluci prethodila ocjena da je BiH ispunila uvjete koje joj je postavila EZ u decembru 1991. godine.
³⁸⁾ Više, Kasim I. Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma, Sarajevo 1996., str. 35.
³⁹⁾ Interesantno je napomenuti da je Japan, kao važna država relativno kasno priznao Bosnu i Hercegovinu, tek poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naime, po tradicionalnim japanskim pravilima zemlja se priznaje ako upravlja sa 51% teritorije, a ako ne, ne može se priznati. Japanci su dolazili u BiH za vrijeme agresije i izražavali suosjećaj sa našim patnjama. Poslije rata su nas jako pomogli. To je zemlja koja je u rekonstrukciji BiH uvijek ispunjavala sve ono što obeća.
⁴⁰⁾ Rezolucija 713 (1991.) od 25.09.1991. godine - Uvođenje općeg i potpunog embarga na oružje i vojnu opremu u bivšoj Jugoslaviji. Vijeće uz uvođenje embarga, naglašava neprihvatljivost teritorijalnih osvajanja ili izmjena unutar Jugoslavije ostvarenih nasilno. Više, Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Bosni i Hercegovini, Press centar A RBiH, Sarajevo, decembar 1995. godine.
⁴¹⁾Dejtonski mirovni sporazum je potvrdio milenijumski kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine Ustavom u Članu 1. koji glasi: "Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada Bosna i Hercegovina, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama."
⁴²⁾ Branimir M. Janković, Međunarodno javno pravo, Beograd 1981. godine, str. 93.
⁴³⁾ Povelja UN-a, član 2, tačka 4.
⁴⁴⁾ Ibid, član 51.
⁴⁵⁾ (S/RES/755, 20. May 1992), The Yugoslav Crissis in International Law: General Issus, part I. Cambrige University Press, 1997., page 9.
⁴⁷⁾ Povelja UN-a poznaje iskonske i naknadno primljene članove UN-a. Drugačije rečeno, članice osnivače sa Konferencije u San Francisku (1948.) i članice koje su zatražile prijem u članstvo poslije toga. U radu, pravima i dužnostima nema razlike među "iskonskim" i "naknadno" primljenim članovima.
⁴⁷⁾ Rezolucija 752 (1992.) od 15.05.1992. godine – Povlačenje JNA sa područja R BiH. Vijeće zahtijeva poštivanje principa da je svaka promjena granica silom neprihvatljiva, nadalje zahtijeva da sve zainteresirane strane u BiH odmah zaustave djejstva, da se odmah prekinu svi oblici miješanja izvana, kao i pokušaji promjene etničkog sastava stanovništva i da one jedinice JNA i dijelovi Hrvatske vojske budu povučeni ili podređeni organima Vlade R BiH ili da budu raspušteni i razoružani, a da njihovo oružje bude stavljeno pod efektivnu međunarodnu kontrolu.
⁴⁸⁾ Pored grupne rezolucije o zaštićenim zonama Vijeće sigurnosti donosi Rezoluciju broj 819 (1993.) od 16.4.1993. godine u kojoj navodi: “Savjet zahtijeva da sve strane tretiraju Srebrenicu i okolinu kao zaštićenu zonu gdje se zabranjuje svaki oružani napad i drugi akt neprijateljstva. On, također, zahtijeva trenutno povlačenje paramilitantnih jedinica bosanskih Srba oko tog grada, kao i obustavu oružanih napada na grad; zatim zahtijeva od Generalnog sekretara da poduzme mjere da se povećaju snage UNPROFOR-a prisutne u Srebrenici, kao i da se osigura nesmetan prijevoz bolesnih i ranjenih i donese odluku o slanju misije članovima Vijeća da se uvjere, na licu mjesta, o situaciji u BiH.”
⁴⁹⁾ Lista je važila na dan 25. juni 2001. godine.