Poštovani čitatelji Bošnjaci.Net, U narednih devet hefti, u serijalu (svakog ponedjeljka), objavit ćemo istraživački rad mr. Alije Muminovića pod naslovom "Od disolucije Jugoslavije do međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine". Inače, cjelokupan istraživački rad je integralni dio knjige koju mr. Muminović planira uskoro objaviti. Radni naslov knjige je "Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine". Ujedno objavljivanje spomenutog rada je jedna od referensi u pripremi odbrane doktorske disertacije mr. Alije Muminovića koji će braniti pod naslovom "Političke kontroverze međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine". U ime redakcije i svih čitatelja želimo mu uspjeh! Redakcija!

Mr. Alija Muminović: Uzimajući u obzir sve dimenzije, a posebno dovođenje u pitanje biološki opstanak muslimana u BiH, a time i u Evropi, dimenzije koje su duboko prodrle u svijest muslimana u svijetu, čak i izvan OIC-a, a koje su rezultirale time da je, bez obzira kako se pojedine Vlade – članice OIC-a opredjeljivale, pritisak njihovog javnog mnijenja bio presudan faktor u opredjeljivanju u odnosu na događanja u Bosni i Hercegovini. B I O G R A F I J A Mr. Alija Muminović je rođen 15. 05. 1957. godine u Kalesiji – Bosna i Hercegovina Oženjen, otac troje djece. OBRAZOVANJE Diplomirani profesor Orijentalistike, Filozofski fakultet u Prištini – Odsjek Orijentalistika (1985. godine) Magistar političkih nauka, Fakultet političkih nauka u Sarajevu – Odsjek Politologija (2003. godine) STRUČNO USAVRŠAVANJE Diplomatski tečaj, 1998. godine – Ankara, u organizaciji MVP-a Republike Turske; Diplomatski tečaj, 2000. godine – Vašington - Njujork u organizaciji Vlade SAD-a; Diplomatski tečaj, “Javna uprava” 2000. godine u organizaciji “Phare programa EU-e”; Diplomatski tečaj, april 2003. godine – "Instrumenti bilateralne i mulrilateralne saradnje Republike italije" u okviru Programa Intenzivne obuke državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine; Diplomatski tečaj, maj 2003. godine – "Instrumenti za javnu komunikaciju" u okviru Programa Intenzivne obuke državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine; Diplomatski tečaj u Istanbulu 2004. godine "Obuka o izdavanju viza" u organizaciji IOM (Međunarodna organizacija za migracije). KARIJERA Od 30.08.2005. do 15.11.2007. ghodine, savjetnik u Ambasadi BiH u Rijadu; Od 10.02.2005. do 30.08.2005. godine, otpravnik poslova a.i. u Ambasadi BiH u Rijadu; Od 10.11.2003. do 10.02.2005. godine, savjetnik u Ambasadi BiH u Amanu; Od 31.01.2002. do 10.11.2003. godine, državni službenik u Ministarstvu vanjskih poslova BiH; Od 22.10.2001. do 31.1.2002. godine, savjetnik u Ambasadi BiH u Amanu; Od 19.03.2001. do 22.10.2001. godine, državni službenik u Ministarstvu vanjskih poslova BiH; Od 01.06.1998. do 19.03.2001. godine, rukovodilac Odsjeka za Aziju i Afriku u Ministarstvu vanjskih poslova BiH, u zvanju ministar-savjetnik - Sektor za bilateralne odnose; Od 12.12.1996. do 01.06.1998. godine, v.d. načelnik Odjeljenja za arapske zemlje i Afriku u Sektoru za međunarodne bilateralne odnose i saradnju u MVP-a BiH; Od 01.12.1995. do 12.12.1996. godine, savjetnik za arapske zemlje u Sektoru za međunarodne bilateralne odnose i saradnju u MVP-a BiH; Od 01.06.1995. do 01.12.1995. godine, savjetnik u Ambasadi RBiH u Kairu; Od 01.06.1994. do 01.06.1995. godine, savjetnik za saradnju sa državama saudijskog poluostrva u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine; Od 10.07.1991. do 01.06.1994. godine, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine; Od decembra 1981. do juna 1990. godine, prevodilac i savjetnik za arapske zemlje pri SSNO-u i SDPR-u – Beograd (radno angažovan po ugovoru o djelu u Libiji, Iraku, Kuvajtu itd).; Od 1980. do 1981. godine, služenje vojne obaveze bivše JNA. OBJAVLJENI RADOVI a) Knjige 1. Organizacija Islamske Konferencije i agresija na R BiH 1992-1995 u ediciji Posebna izdanja - Vijeća Kongresa bosansko-hercegovačkih intelektualaca 1998. godine. b) Članci 1. Osvrt na prijevod arapskog izdanja knjige "Prokletstvo muslimana" dr. Nijaza Durakovića, Walter 2004. 2. Osvrt na prijevod arapskog izdanja knjige "Prokletstvo muslimana" dr. Nijaza Durakovića, Al Sharq Al Awsat 2004. 3. Retrospektiva arapsko-izraelskih odnosa, Ljiljan 2004. 4. Analitičko izvještavanje diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH (u pripremi). 5. Vasly W. Clark "Politika SAD-a i Balkan", (u pripremi). 6. Osvrt na historiju diplomatije (u pripremi). 7. Web magazin BOSNJACI.NET (Serijal: "OD DISOLUCIJE JUGOSLAVIJE DO MEĐUNARODNOG PRIZNANJA BOSNE I HERCEGOVINE). Objavljen I dio pod naslovom "Značaj međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine". Objavljeno 05.10.2008. STRANI JEZICI 1. arapski jezik - (aktivno znanje); 2. turski jezik - (aktivno znanje); 3. engleski jezik - (dobar). UČEŠĆE U ODBRAMBENO-OSLOBODILAČKOM RATU Pripadnik Patriotske lige do izbijanja agresije (Pomoćnik komandanta Regionalnog štaba Patriotske lige - Tuzla); Pripadnik Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine od 14.04.1992. do 01.06.1994. godine; Zlatna plaketa Patriotske lige; Zahvalnica Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine; Plaketa za posebne zasluge u odbrani i pripremi otpora općine Kalesija. ČLANSTVO I DRUŠTVENO - POLITIČKE FUNKCIJE - Poslanik u Skupštini Republike Bosne i Hecegovine od 1990. do 1996. godine; - Član Foruma Parlamentaraca 1990.-1996., utemeljitelja suverenosti i nezavisnosti R BiH; - Član Udruženja logoraša Bosne i Hercegovine (bio u logoru od 02.05.1993. do 19.10.1993. godine); - Član Vijeća Kongresa bosansko-hercegovačkih intelektualaca; - Član Bošnjačkog instituta – Fondacija Adil Zulfikarpašić. HOBI - lov, - radioamaterizam.

Uvodni dio
Međunarodno priznanje države(a) je novijeg datuma i predmet je interesiranja znanstvenika, od prvobitne pojave Stalnih^[1] diplomatskih^[2] misija do današnjeg dana. Država Bosna i Hercegovina, kao organizirana društvena zajednica, kao društvena stvarnost i subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, po našem shvaćanju postala je predmet interesiranja arapsko-islamskog^[3] svijeta odmah po izbijanju agresije. Uloga arapsko-islamskih zemalja – članica Organizacije islamske konferencije, pored uloge SAD-a i Evropske zajednice, u procesu priznavanja političkog subjektiviteta i očuvanju teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine bila je vanredno značajna. Oblici državnosti u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine, kao datost, uopće nisu upitni u arapsko-islamskom svijetu, ali je znanstveno neophodno odgovoriti na pitanje, pomoću historijske i političko-pravne analize, koji su to činioci koji su omogućili politički subjektivitet Bosne i Hercegovine, ukupno uzevši, a posebno činioci i domen utjecaja arapsko-islamskih zemalja u priznavanju i profiliranju tog subjektiviteta, odnosno međunarodnog prizna(va)nja Bosne i Hercegovine. U savremenom svijetu dinamika globalnih međusobnih odnosa se izražava međusobnim međunarodnim priznanjem. Taj odnos odvija se između dvije ili više država. Narav tih odnosa je raznolika i različita – od zemlje do zemlje – a realizira se kroz raznovrsnu mrežu bilateralnih i multilateralnih odnosa, u rasponu od najprisnijih prijateljskih oblika saradnje i međusobnog obostranog uvažavanja do surovih konflikata, pa i ratova. U kakvom su međuodnosu Bosna i Hercegovina i zemlje – članice OIC-a, i da li unutar tih oblika izražavanja uzajamnog međunarodnog priznanja ima dodirnih tačaka te je li moguće razumijevanje tih odnosa - uloge bez razumijevanja njihovog nastanka i razvoja, odnosno bez uvažavanja historijskih, socijalnih, kulturnih i duhovno-idejnih činilaca znanstveno dokučiti, a naročito uloga arapsko-islamskih zemalja u procesu međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine^[4] u našem radu, a da ih ne tretiramo? Naš odgovor je da nije moguće. Pitanje Bosne i Hercegovine izazivalo je izraženu pažnju tih zemalja od svog pojavljivanja do danas. Ono je uvijek bilo aktuelno kako u kontinuitetu svoje afirmacije međunarodnog priznavanja i samopotvrđivanja tako i u kontekstu prepoznatljive uloge tih zemalja u tom procesu. Značaj i aktuelnost znanstvenog sagledavanja uloge islamskih zemalja – članica OIC-a još više dobija na aktuelnosti ako se zna, a danas je to nedvojbeno jasno da se nosioci negiranja državnosti Bosne i Hercegovine nisu zaustavili samo na prostom negiranju i državno-pravnoj destrukciji Bosne i Hercegovine, već naprotiv, težili su ka brutalnom i potpunom biološkom istrebljenju muslimana Bošnjaka, te poricanju njihovog neotuđivog prava na samostalnu organizaciju vlastitog kolektivnog života, što uključuje državno-pravno ustrojstvo Bosne i Hercegovine, a što su arapsko-islamske zemlje žestoko osudile i zbog toga snažno podržale Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i neovisnu državu. Jedan od aspekata postavljene teme upravo leži u toj snažnoj podršci, odnosno razumijevanju arapsko-islamskog svijeta da je neodvojiva ideja i praksa bošnjaštva, kao etnikuma i njihove duhovnosti,^[5] od ideje i prakse Bosne i Hercegovine kao geografsko-prostornog i državno-političkog okvira biološke egzistencije muslimana Bošnjaka. Spoznaja da bi te dvije stvari mogle biti dovedene u pitanje učinila je da je arapsko-islamski svijet odigrao značajnu ulogu u procesu međunarodnog prizna(va)nja Bosne i Hercegovine.
Tražeći znanstveni odgovor na ta pitanja nametnula se potreba kritičkog sagledavanja i objektivnog rasvjetljavanja kompleksnosti uloge arapsko-islamskog svijeta u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Ulazeći u ocjenu uzroka, proizvedenih stanja i kontroverznih kvalifikativa dosega ukupnosti uloge arapsko-islamskog svijeta na ishod samoodređenja historijske vertikale bosanske prepoznatljivosti ispred nas se imperativno postavio zahtjev šire elaboracije i naučno validnog i održivog određenja naspram te “prepoznatljivosti”. Namjera nam je da tu i takvu prepoznatljivost sistematično, objektivno i metodološki približimo našoj naučnoj, političkoj, kultururnoj i duhovnoj stvarnosti. Analizirajući političku zbilju Bosne i Hercegovine teško je bilo odoljeti izazovu – i znanstveno odgovoriti na pitanje značaja i uloge arapsko-islamskih zemalja u procesu međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine, odnosno opstojnosti Bosne i Hercegovine i njenog međunarodnog političkog subjektiviteta i teritorijalnog integriteta, a da pri tome ne upadnemo u zamku subjektivizma ili priskrbljenja etikete “islamskog fundamentalizma”, svejedno svoju ili tuđu zamku. No, uprkos rečenom, i prije iskaza “suda”, na želeći se unaprijed amnestirati, prihvatit ćemo izazov uz sve moguće posljedice iz razloga oskudnosti pisane riječi i znanstvenog pristupa predmetnoj temi.
Razumijevanje za patnje bosanskohercegovačkih naroda, a posebno Bošnjaka, ugrožavanje države Bosne i Hercegovine te moralna i politička podrška borbi za opstanak naroda i države Bosne i Hercegovine, nije svedena samo na odnos vlada pojedinih zemalja – članica, niti na OIC kao cjelinu, njen Sekretarijat ili Predsjedavajućeg OIC-a, već na narode zemalja – članica – njihove svjetovne i duhovne autoritete, koji su svojim osudama formirali javno mnijenje ili njegov najveći dio u osudi brutalne agresije, i mnogo više od toga. I usljed tog “višeg” kao sredstva i oblika pritiska na savjest i svijest nosilaca vlasti na svim nivoima došlo je do “drugačijeg” pristupa Bosni i Hercegovini.
Uzimajući u obzir sve dimenzije, a posebno dovođenje u pitanje biološki opstanak muslimana u BiH, a time i u Evropi, dimenzije koje su duboko prodrle u svijest muslimana u svijetu, čak i izvan OIC-a, a koje su rezultirale time da je, bez obzira kako se pojedine Vlade – članice OIC-a opredjeljivale, pritisak njihovog javnog mnijenja bio presudan faktor u opredjeljivanju u odnosu na događanja u Bosni i Hercegovini. Ipak, zavisnost pojedinih Vlada OIC-a i njihovi “specifični” odnosi sa Zapadom imali su odraza na njihovo konkretno opredjeljivanje naspram situacije u Bosni i Hercegovini. Iskustvo je pokazalo da nijedna vlada nije mogla značajnije izbjeći moralni i politički poticaj da se opredijeli, iako su u nekim od njih bili prisutni stalni unutarnji politički problemi (Egipat npr.), što je utjecalo na stepen njihovog političkog angažmana u procesu međunarodnog prizna(va)nja, a kasnije i obim pomoći Bosni i Hercegovini.
U početku borbe za opstanak BiH bili su prisutni faktori nepoznavanja problema, zatim politička inercija odnosa OIC-a sa bivšom SFRJ (pritisci Zapada i “jugoslavenska” propaganda – srpski lobiji u OIC-u). Ne treba zanemariti ni specifičnost odnosa nekih od članica sa Srbijom za vrijeme agresije kao rezultat prethodne ekonomske te naročito vojne saradnje sa bivšom SFRJ (Libija, Irak, Sirija i dr.), ali i njihove teške političko-ekonomske pozicije (izolacija, sankcije i dr.). Također, faktoru kolebljivosti i nedovoljne i pravovremene pomoći RBiH treba pripisati i naše objektivne ograničenosti da prodremo do svih vlada OIC-a (mlada i neiskusna diplomacija^[6], nepostojanje dokumentacije o BiH, o muslimanima Bošnjacima, o agresiji, o genocidu i dr.).

Ipak, zahvaljujući nadljudskim naporima te i takve, tadašnje bosanskohercegovačke diplomacije, ali i medija, istina o stradanju naroda, ugroženosti njihovog opstanka i prijetnja nestankom države BiH doprle su skoro do svakog muslimana u svijetu. Islamski svijet, na sva zvona, u cjelini gledano, po prvi put od nestanka Hilafeta, objedinjen i u taktici, i u strategiji, pozitivno odgovara na problem muslimana Bošnjaka i problem države Bosne i Hercegovine. Istina, jedan manji broj vlada – članica je od prvog dana agresije reagirao korektno i utvrdio konstante svoga odnosa i politike prema RBiH (politička podrška, materijalna pomoć, pomoć za jačanje odbrambenih kapaciteta) dok se jedan broj vlada – članica opredijelio za humanitarnu i političku podršku.
Najveći broj Vlada zemalja – članica OIC-a priznao je BiH i uspostavio diplomatske odnose sa BiH, od čega je na početku agresije vrlo mali broj imenovao svoje diplomatske predstavnike pri Vladi RBiH. Istini za volju, jedan broj Vlada zemalja-članica OIC-a još nije ni priznao BiH (Irak npr.) Sve članice OIC-a su prihvatile stvaranje Kontakt-grupe OIC-a za RBiH, (osnovana 24. maja 1993. godine), a činile su je Malezija, Pakistan, Iran, Turska, Saudijka Arabija, Egipat te Senegal u to vrijeme, predsjedavajući OIC-a. Kontakt-grupa OIC-a za RBiH dala je krupan doprinos osmišljavanju odnosa i politike svih zemalja-članica OIC-a prema RBiH, njenoj borbi i mirovnom procesu za RBiH. Svi dosadašnji samiti članica OIC-a pozitivno su se opredijelili prema problemu opstanka države BiH.
Međutim, ključno za razumijevanje opredjeljenja svih samita, redovnih i vanrednih ministarskih konferencija OIC-a i svih sastanaka Kontakt-grupe OIC-a za BiH je po našem mišljenju sublimirano u sljedećem:

a) Nikad ni u jednom detalju nije bilo sporno opredjeljenje za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta države Bosne i Hercegovine. U njihovom političkom djelovanju bio je jak akcenat na problemu ugroženosti Bošnjaka muslimana u BiH zbog evidentne agresije i stalno provođene genocidne politike etničkog čišćenja Republike Bosne i Hercegovine od strane dvaju agresora, posebno prijetnje uništenjem islamskog bića u Republici Bosni i Hercegovini;
b) Zemlje članice OIC-a su fundirale svoj stav na univerzalnim principima (Povelja OUN-a, Deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, rezolucije Generalne skupštine i Vijeća sigurnosti OUN-a i drugi ključni dokumenti OUN-a) te na principima Povelje o uspostavljanju Organizacije islamske konferencije;

c) Stav OIC-a u odnosu na legitimno pravo na samoodbranu evoluirao je od verbalne osude embarga na oružje za RBiH do stava da ovaj embargo nije legalno obavezujući za OIC-a, (stav usvojen 21.7.1995. na sastanku ministara vanjskih poslova Kontakt-grupe OIC-a u Ženevi);
d) Ove zemlje su kao članice OUN-a stavile na raspolaganje svoje snage za učešće u Misiji OUN-a u bivšoj Jugoslaviji, posebno u RBiH (30% vojnika u kontigentu UNPROFOR-a),

Rukovodeći se činjenicom da je međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine, kao pojava i realitet u sklopu međunarodnih odnosa nedovoljno istražena oblast, opredijelili smo se da tu oblast kritički i na znanstveno utemeljen način elaboriramo i rezultate prezentiramo našoj najširoj javnosti. Po našem sudu, pored ostalih zemalja, islamske zemlje – kao bitan faktor u oblikovanju međunarodnih odnosa “odigrale” su značajnu ulogu u procesu međunarodnog prizna(va)nja RBiH, što je na neki način svojevrstan i složen fenomen koji je neadekvatno znanstveno objašnjen. Upravo zbog kompleksnosti, složenosti i neadekvatnog znanstvenog pristupa tom ”fenomenu” – ulozi arapsko-islamskih zemalja u procesu međunarodnog prizna(va)nja Bosne i Hercegovine – smatrali smo da takva složenost predmeta istraživanja zahtijeva i nameće potrebu primjene različitih metoda i postupaka u procesu istraživanja političkih, ekonomskih, kulturoloških i ideoloških funkcija i faktora utjecaja arapsko-islamskih zemalja, članica OIC-a i njihovom interakcijskom djelovanju naspram BiH. Poslije ovako postavljenog određenja i razmišljanja kako ući u proučavanje problema, kao moguće rješenje se nametnula mogućnost da se poslužimo i primijenimo teorijsko-empirijski postupak u kome će se koristiti metod hronološkog određenja prema temi (kroz prikupljanje, sistematizaciju i obradu podataka, dedukciju te njihovu generalizaciju). Pored rečenog, ovaj metod, ne samo što će otrgnuti od zaborava ulogu arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine, već će olakšati i omogućiti uvid u samu prirodu i suštinu te uloge. Također, bit će korišćen prilikom unošenja u istraživanje dostupne građe i autentičnih kazivanja sudionika i suvremenika o i oko te uloge, a do čega smo došli posrednim putem – korišćenjem dostupne nam domaće i inostrane literature, koja je obilovala neobrađenim materijalima.
Dostupnu građu i izvore kritički ćemo analizirati iz aspekta “vanjske” kritike (utvrđivanje porijekla i autentičnosti izvora), te iz aspekta “unutarnje” kritike (utvrđivanje izvora i građe koju isti sadrže).
Imajući u vidu rečenu jednodimenzionalnost u pristupu, nameće se potreba i postavlja značajno pitanje: Je li dovoljno i može li se tako složeno pitanje, kakvo je međunarodno priznanje “novonastale” države kao što je Bosna i Hercegovina, odnosno društvena pojava, društvena datost, društvana zbilja koja je međunarodno-pravno potvrđena kroz notifikaciju i priznanje da je ta datost država sa svim atributima državnosti pravilno razumjeti i znanstveno objasniti samo iz jednog teorijskog ugla, dakle jednodimenzialno, a da se ne pribjegne i drugim, potvrđenim metodološkim pristupima? Svakako da bi takvo metodološko polazište dalo neke, ali ne i potpune odgovore na postavljen problem. Otuda smo pribjegli analizi raznovrsnih, ponekad suprotstavljenih polazišta, kroz koja smo pokušali dati što iscrpnije odgovore na pitanje kakva je uloga arapsko-islamskih zemalja, članica OIC-a u procesu međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine. Koristili smo se pri tome pored historiografskog i političko-pravnim metodom, analizom sadržaja dostupne izvorne građe, komparativnom analizom, posrednim promatranjima i intervjuiranjem vojno-političkih sudionika i tako pokušali znanstveno ponuditi odgovor na to pitanje. Zbog toga smo – polazeći od činjenice da je BiH država i da je tu činjenicu nakon disolucije bivše SFRJ priznala prvo Evropska zajednica a onda i međunarodna zajednica, uključujući i islamske zemlje, uzeli društveno-historijski kontinuitet državnosti i međunarodno priznanje BiH – kao metodološko polazište. Pored toga, kao subpolazište uzeli smo ocjenu i mišljenje Arbitražne komisije, odnosno rezultate referenduma koji su potvrdili tu činjenicu i izrazivši volju građana Bosne i Hercegovine o suverenosti i nezavisnosti, nastojeći stručno osvijetliti ta dva uzajamna, uvjetna i neodvojiva segmenta društveno-historijskog i političko-pravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine, i to bosanskohercegovačku državnost i akt međunarodnog priznanja te državnosti sa jedne strane, a s druge rezultate referenduma i ocjenu Arbitražne komisije na čijim stanovištima su, pored ostalih, islamske zemlje fundirale priznanje Republike Bosne i Hercegovine. Veoma je važno istaći da proces međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine i danas teče, s obzirom na činjenicu da BiH nisu priznale sve zemlje, sve članice UN-a, te neke islamske zemlje. Naravno, sa stanovišta predmeta rada sasvim je prirodno da ćemo težište našeg znanstvenog interesa fokusirati na međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine od strane OIC-a kao na akt političko-pravne naravi. Osobenost bosanske zbilje imperativno traži da se taj akt sagleda ne samo iz “vanjske” perspektive, kao rezultat djelovanja drugih subjekata međunarodnog prava, već i “iznutra” iz samog esencijalnog tkiva bosansko-hercegovačke državnosti, kao takve. Da bismo bosansku zbilju razumjeli i “iznutra” neophodno je načiniti teorijsko-metodološki iskorak u pravcu u kojem akt međunarodnog priznanja BiH uopće, pa i od strane islamskih zemalja, nećemo razumijevati samo pomoću definicije tog političko-pravnog akta, već naprotiv, uvažavajući specifikume prepoznatljivosti bosanske zbilje i državnosti (društveno-historijski kontinuitet, kompaktnost teritorije, autohtonost stanovništva, institucionalni okviri državno-pravnog uređenja i bosansku duhovnost – simbiozu bosanskog srednjovjekovlja i islama). Otuda smatramo značajnim istaknuti baš te i takve diferencirajuće činioce u formiranju uvjerenja subjekata međunarodnog prava da je Bosna i Hercegovina povijesna datost i da je treba krunisati međunarodnim priznanjem. Skloni smo mišljenju da se determinante državno-pravnog identiteta i prepoznatljivosti nalaze duboko u njegovoj prirodi, kao po sebi dovoljno jedinstvo, koje se da razumjeti samo iz “unutrašnjeg” poimanja simbioze različitosti i ukupnosti duhovnih naslijeđa. Svakako je vrijedno spomenuti, i od toga ne treba bježati, da je dio ukupnosti duhovnog naslijeđa pored ostalih i islam, kao proklamirana vrijednost i bitan činilac, koji je pored ostalih činilaca najdirektnije utjecao i poticao reakaciju islamskog svijeta na agresiju u Bosni i Hercegovini i njegovu ulogu u procesu međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine. Naše je stanovište da su pored islamskih zemalja i ostali subjekti međunarodnog prava dali puni doprinos u afirmaciji i priznanju RBiH, kao subjekta i partnera u međunarodnim odnosima kroz međunarodno prizanje. Da je to tako potvrđuje činjenica prijema Republike Bosne i Hercegovine u članstvo UN-a.

Općeprihvaćene definicije o državi i međunarodnom priznanju razumijevale su međunarodno priznanje kao političko-pravni čin, a državu kao društveno-historijski produkt na čije formiranje su bitno utjecali narod, kompaktna teritorija, kultura, jezik, običaji, tradicija, religija i institucionalni oblici predstavljanja i odlučivanja. Priznat ćemo da je to tako samo ako državnost, tj. međunarodno priznanje promatramo “izvana” kao objektivnu datost društveno-historijskog i geografskog prostora. Međutim, mi nastojimo vidjeti je i “iznutra” kao determinirajući faktor i iskorak ka međunarodnom priznanju, kao subjekta društveno-historijskih i međunarodno-pravnih normi. U konkretnom slučaju narod, teritorija, kultura, tradicija, jezik, običaji, religija, institucionalni oblici odlučivanja i samostalno i neovisno donošenje političkih, pa i svakih drugih odluka, te cjelokupna duhovna stvarnost javljaju se kao proizvodi bosanske zbilje i historijske datosti koju nazivamo državom kao subjektom međunarodnih odnosa. Kako se naša zadata tema tiče razumijevanja subjekta međunarodnih odnosa, tj. uloge islamskih zemalja u procesu međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine kao jednog od činilaca koji su bitno utjecali na proces međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine, otuda se razumijevanje te uloge, pored ostalog, i kroz prizmu islama nameće kao neophodnost. Pri tome islam nećemo niti možemo shvaćati samo kao dogmatsku proklamiranu vrijednost i teološko mišljenje^[7], već kao univerzalnu konkretizaciju istine u duhovnosti i društvenoj praksi Bošnjaka, kao autohtonih evropskih - bosanskih muslimana, čija je upitnost biološkog opstanka za vrijeme agresije dovela do naglašenog interesa islamskog svijeta i njihove uloge u procesu međunarodnog priznanja, pored ostalog i zbog spoznaje da se naspram njih vrši genocid samo zato što su muslimani. Na kraju, svakako ćemo voditi računa i o prostornom i vremenskom faktoru i to:

a) Geografsko područje na kome se prostiru arapsko-islamske zemlje, ali i ona područja dokle sežu njihove sfere utjecaja ili interesa. To veoma heterogeno i šaroliko područje će u interaktivnoj relaciji obuhvatiti i Bosnu i Hercegovinu.
b) Vremensko određenje istraživanja predstavlja period 1992.-2001. godine (zaključno sa održavanjem Donatorske konferencije za povrat izbjeglica u istočnu Bosnu u Kataru u Dohi, 15. maja, 2001. godine).

U procesu međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine, između ostalih zemalja – članica međunarodne zajednice, učestvovale su i članice Organizacije islamske konferencije. Uvažavajući principe međunarodnog prava i društveno-historijske egzistencije bosanskohercegovačke državnosti, Organizacija islamske konferencije je putem diplomatske, ekonomske (humanitarne) i vojne pomoći i djelovanja, zajedno sa Sjedinjenim Državama i zemljama Evropske zajednice bitno utjecala^[8] na međunarodno prizna(va)nje Republike Bosne i Hercegovine.
Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine od strane islamskih zemalja je jedna od društveno-historijskih datosti, koju određuju i karakteriziraju isti oni činioci, koji su odredili međunarodno prizna(va)nje drugih zemalja uopće. Promatrano u kontekstu savremenih teorija o međunarodnom priznanju Bosna i Hercegovina, kao članica međunarodne porodice zemalja je prije svega određena autentičnim bosanskim činiocima:

a) Društveno-historijskim: pojavni oblici kontinuiteta državno-pravnog ustrojstva;
b) Duhovno-kulturnim: simbiozom islama i bosanskog srednjovjekovlja;
c) Geografsko-prostornim: kompaktnost teritorija.

Imajući u vidu genezu razvoja bosanske državnosti savremene teorije o državi, međunarodnim odnosima i međunarodnom priznanju ne dovode u pitanje državnopravni kontinuitet Bosne i Hercegovine, što je najbolje potvrdila Badinterova komisija u svojim mišljenjima. Mađutim, oponenti državno-pravnog kontinuiteta – zagovornici velike Srbije i velike Hrvatske – nisu uvijek i podjednako interpretirali i imenovali ukupnost bosanskog društveno-historijskog sadržaja. Niz specifičnosti međuodnosa pojedinih oponenata ponekad su različito objašnjavane i imenovane, a najčešće su se doticale, preplitale i združeno djelovale na državno-pravnoj destrukciji Bosne i Hercegovine. Odgovori na pokušaje destrukcije, pa i agresije nalaze se unutar složenog sklopa demografskih, geografsko-klimatskih, društveno-ekonomskih, kulturnih, historijskih, jezičkih, tradicijskih, i duhovno-idejnih međuodnosa, koji su u zavisnosti od vremena uvijek nadilazili i formom i sadržajem različita kvaziteorijska promišljanja oponenata bosanske državnosti. Naposljetku, opstojnost Bosne i Hercegovine najbolje odbacuje takva promišljanja. Snaga bosanskog složenog sklopa bila je jedan od jakih argumenata islamskim zemljama da organizirano – kroz Organizaciju islamske konferencije ustanu i dignu svoj glas protivljenja agresiji te odigraju svoju ulogu. Bosna i Hercegovina, kao dio međunarodne zajednice kroz svoj državnopravni kontinuitet nije imala pretjerane potrebe da se dokazuje kao država, jer ona to jeste po svojoj prorodi, po svom društvenom sadržaju. Otuda je jedna od vlastitih zakonitosti državno-pravnog razvitka izrasla iz vlastite nužnosti i historijskog određenja koje se oplodilo međunarodnim priznanjem. Dakle, ako sagledamo kontroverze oponenata bh. državnosti vidjet ćemo da one nisu izdržale suštinu kritike historijsko-društvenog sadržaja državnosti te su kao takve odbačene od Badinterove komisije. Nameće se pitanje koji je to sadržajni činilac koji je determinirajuće utjecao i kojeg su se držale članice Organizacije islamske konferencije, odnosno kojeg ni najljući neprijatelji nisu mogli osporiti? Je li to isključivo i samo islamska solidarnost ili simbioza ukupne duhovne, civilizacijske, državno-pravne krize kroz koju je prolazila bivša SFRJ u procesu disolucije ili spoznaja da bi jednim dijelom i biološki opstanak evropskih muslimana Bošnjaka mogao biti doveden u pitanje te time porasti prijetnja njihovog nestanka – na čemu mi istrajavamo. Kasnije će se pokazati da su oba ova činioca bila presudna u diferenciranju uloge arapsko-islamskih zemalja u procesu međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine, te ih zbog toga ne treba promatrati izolirano, već zajedno – kroz jedinstvo različitosti.

Fussnote:
¹⁾ Uspostava Stalnih misija relativno je novijeg karaktera. Poslije Vestfalskog sporazuma iz 1648. godine, kojim je uspostavljen princip ravnoteže snaga u Evropi i koji je obavezao države na međusobnu obazrivost, otvaranje stalnih predstavništava postala je opća praksa. Do takvog kvalitativnog iskoraka je došlo onda kada su snažne i ujedinjene nacionalne države zauzele mjesto nekadašnjih feudalnih država. Krajem XVI i početkom XVII stoljeća u Evropi, uporedo sa utvrđivanjem moćnih apsolutističkih monarhija, sve veći značaj stiče i svjesna organizacija diplomatske službe. Postavljaju se stalna diplomatska predstavništva i utvrđuje diplomatska hijerarhija.

²⁾ Diplomatske misije, odnosno diplomatija je vanjskopolitička djelatnost u odnosu na druge subjekte međunarodnog prava i međunarodnih odnosa – države i od njih osnovane međunarodne organizacije. Najstariji drevni narodi i njihovi vladari služili su se diplomatijom kao sredstvom, odnosno diplomatija je bila u funkciji ispunjavanja vanjskopolitičkih zadataka i ciljeva.

³⁾ “Zašto se kaže islamske zemlje? I da li, uopće, postoje islamske zemlje? Postoje zemlje u kojima su muslimani većina. Takve zemlje se nazivaju islamskim.” Opširnije, Mustafa Cerić, Islam u Bosni, El-Kalem, Sarajevo 1994., str. 30.

⁴⁾ Na arapskom jeziku: الدول العربية و الإسلامية الأعضاء في منظمة المؤتمر الإسلامي و دورها في الأعتراف الدولي بالبوسنة و الهرسك

⁵⁾ Duhovno-idejni utjecaji urasli su u društveno-nacionalno biće Bošnjaka. Akcentiranje tih utjecaja na etničko biće Bošnjaka, kroz suodnos nacije i religije, dovest će nas do razotkrivanja i razumijvanja bošnjačke nacionalne supstance slavensko-bogumilsko-islamskog sinkretizma. Više, Šukrić,Traljić, Hadžijahić, Islam i Muslimani u BiH, El-Kalem, Sarajevo 1991., str. 145.

⁶⁾ Okosnicu bh. diplomatije su činili i najveći teret tog angažmana podnijeli muslimani Bošnjaci, što se najbolje vidi iz knjige Jadranka Prlića, bivšeg ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u kojoj kaže: “Od 41 diplomatsko-konzularnog predstavništva BiH, na početku 1996. godine 26 ih je bilo potpuno jednonacionalno (op.a. A.M. bošnjačko), a krajem te godine, i nakon već započete kadrovske popune predstavnicima Hrvata, Srba i ostalih, u sjedištu MVP-a i u diplomatsko-konzularnoj mreži ukupno je radilo 88% Bošnjaka, 11 % Hrvata, 3 % Srba i 0,5 % ostalih.” Više, Jadranko Prlić, Povratak Europi, Sarajevo 2001., str. 39.

⁷⁾ Među bitna učenja Kur'ana ubrajaju se filozofska, etička, ekonomska, politička i društvena/državna. Primjer: “Svim građanima države bili oni muslimani ili nemuslimani, moraju biti zajamčena sljedeća bitna prava, a država se obavezuje da će ih čuvati i braniti od svih oblika narušavanja:
a) lična sigurnost XVII/23;
b) sigurnost vlasništva II/188, IV/29;
c) zaštita časti XLIX/11 i 12;
d) pravo na privatni život XXIV/27 i XLIX/12.

⁸⁾ Ima zagovornika da je ukupni angažman OIC-a naspram BiH bio presudan faktor u stvaranju pretpostavki njene odbrane, a time i opstojnosti pa i međunarodnog priznavanja.