Nedžad Latić: Veličanstvena dženaza rah. Aliji Izetbegoviću mi daje vjeru u da još nije presušilo jezero naše plemenitosti. Samo je, brate, opoganjeno! Zato se, kad god pišem o Aliji, osjećam kao da stojim (uspravno!) na kiši! Prljavi talasi još nisu minuli!

Dušmani su učinili sve da ogade i onemile Alijinu ideju! Kao i njegove iskrene prijatelje i, zašto ne reći, saborce u bukvalnom smislu te riječi! Ali, takva dušmanska posla, nisu ni upola doprinjela tom anatemisanju koliko su to učinili, i čine, oni koji pjevaju i zaklinju se u Aliju.
To su oni koji su imenovali za dekane i profesore ljude poput Bajre Golića!

Primiče se godišnjica dženaze Alije Izetbegovića. Bila je to veličanstvena manifestacija emocija koje je njegov narod izlio na njega, poput kiše koja se toga dana slijevala nad Sarajevom. I da nije toga dana, zbog svega što se poslije dešavalo, ne bih ništa lijepo mislio o sopstvenom narodu. Ali zbog toga moram vjerovati da jezero plemenitosti u tim dušama još nije presušilo. Zbog te vjere i pišem. Inače se ustručavam spominjati Alijino ime iz nekoliko razloga.

Priča o slijepcu
Prvo, stoga što mi se gade oni koji ga najviše spominju, a zatim što sam bliži mišljenju onih islamskih teoretičara da koncept vođe nije sukladan islamskoj ideji političkog organiziranja. Takvi teoretičari argument svojoj tezi nalaze u Kur'anu (sura Abese) koji govori o događaju kada je Muhammed a.s. ukoren jer je ignorirao slijepca koji je želio da ga poduči, a žurio na sastanak sa glavešinama koje je imao namjeru pridobiti za svoju ideju, te preko njih ojačati poziciju islama.

Dakle, poenta uspjeha jedne ideje je na malom običnom čovjeku, kakva je i poenta kur'anske priče sa slijepcem. Jedan od posljednjih mojih razgovora sa Alijom bio je na temu zašto gasne njegova ideja koju će neki analitičari svrstati među stostinu događaja koje su obilježile 20. stoljeće. Bilo je to kad me je Alije pozvao u kabinet da mi punudi pisanje njegovih memoara. Razgovor je otpočeo ovako: «Kad budemo pisali memoare, zamisli pred sobom lik jednog mladića koji će tamo nekad i tamo negdje ovo čitati».

Taj spisateljski uradak pretočen je u knjigu Sjećanja. Od toga je, ne mojom krivicom, ispao više jedan kabinetski izvještaj nego memoarsko štivo. Ne vjerujem da mu ga takvog čita omladina. Bukvalno, ma koliko izgledalo jeftino i patetično, od sveg tog posla oko memoara samo sam ponio u srcu njegov jedini iskreni emanet da tamo neki mladić bude ispravno shvatio njegovu ideju! U tim razgovorima u njegovom kabinetu, kojima je samo povod bilo pisanje i skupljanje građe za memoare, osjetili smo da će dušmani ebulehebovski udariti svom žestinom protiv njega i njegovih iskrenih sljedbenike u političkoj ideji!
«Protiv nas ide tako prljav talas da ne vidim načina kako mu se možemo suprostaviti», rekao sam.

«Šta ćeš činiti?», pitao me je pun sažaljenja.
«Važno je ostati moralan i uspravan!» - dao sam odgovor kakav je i želio čuti, iako, priznajem, nisam imao toliko pouzdanja u samoga sebe. Stoga mi je njegova posljednja pjesma koju je ostavio u fioci bolničkog kreveta «Ostani uspravan!» dala najveće moguće smaopuzdanje i potvrdu da je i na samrti mislio o «mladiću» kao o sopstvenom sinu, kome je pjesmu posvetio!

I jesu dušmani učinili sve da ogade i onemile Alijinu ideju! Kao i njegove iskrene prijatelje i, zašto ne reći, saborce u bukvalnom smislu te riječi! Ali, takva dušmanska posla, nisu ni upola doprinjela tom anatemisanju koliko su to učinili, i čine, oni koji pjevaju i zaklinju se u Aliju.

To su oni koji su imenovali za dekane i profesore ljude poput Bajre Golića! Da, on je kao kadar SDA dobio funkciju dekana! Ko mi nevjeruje i ko sumnja u moje motive pisanja, nek zamisli danas živima mladomuslimanske studente, Stupca, Kajtaza, Bibera, Fazlibegovića, koji su krvlju svojom u ćeliji napisali poruku svojoj braći i sestrama da krenu njihovim putem i da neće zažaliti! Da li bi oni krenuli svojim putem, ili bi se, kao esdeaovi omladinci, zaposlili u već privatiziranom Bh. telecomu ili postali ministri, a nakon što bi se stambeno osigurali, pa i oženili esdeaovskim bogataškim kćerkama, pa bi im bilo svejedno šta rade Golići njihovoj braći i sestrama. Usporedbom tir-četiri bivša predsjednika MOS-a, ili Akademije omladine SDA, sa ovim mladomuslimanskim liderima dobiva se odgovor kuda su krenula njihova braća i sestre, i da li još postoji njihova ideja i ideali za koje su dali živote!

Povod za pisanje
Smrt je neumitna činjenica. Zato taj događaj sam po sebi ni ne bi mogao biti povodom mom pisanju i prisjećanju na Aliju. U pitanju je Alijina ideja, odnosno njegovi ideali. Ako su oni umrli s njim, i njegovim prijateljima poput nedavno preminulih Munibe Spaho i Edaha Bećirbegovića, onda je izlišna priča o Aliji Izetebegoviću. Ali, kako rekoh, ta veličanstvena dženaza mi daje vjeru u da još nije presušilo jezero naše plemenitosti. Samo je, brate, opoganjeno! Zato se, kad god pišem o Aliji, osjećam kao da stojim (uspravno!) na kiši! Prljavi talasi još nisu minuli!