Edit Agović: Kako bismo shvatili zlo kojem smo već duže vrijeme, u kontinuitetu, izloženi od strane Srba potrebno je ući u genezu problema, odnosno pokušati odgovoriti na pitanje: Otkud im, i otkad, ta nesuvisla ideja da su oni nositelji državnosti Bosne?

Uoči posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu neko je na zgradi glavne sarajevske pošte bio napisao: “Ovo je Srbija!”, sutradan je uz taj grafit osvanuo duhoviti odgovor: “Ovo je pošta, budalo!” Ako uzmemo u obzir ono što je uslijedilo, navedeni primjer jasno ilustruje manifestaciju kulture, odnosno nekulture kroz grafite, kao i stanje duha ili zloduha, pa je i njihovo pažljivo čitanje isto što i praćenje medija, jer oni često najavljuju i pojašnjavaju događaje. Kako bismo shvatili zlo kojem smo već duže vrijeme, u kontinuitetu, izloženi od strane Srba potrebno je ući u genezu problema, odnosno pokušati odgovoriti na pitanje: Otkud im, i otkad, ta nesuvisla ideja da su oni nositelji državnosti Bosne?

GENEZA VELIKO-SRPSKOG ZLA
Načertanije
3. “Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu primi…”. Ovo je odlomak iz Načetanija, djela Ilije Garašanina, prvog u nizu veliko-srpskih pamfleta, koje je objavljeno 1844. godine. Interesantno je ovdje ukazati na terminologiju koja je korištena u ovome djelu, u kojem, za razliku od svojih nasljednika, Garašanin Bošnjake islamske vjeroispovjesti nije nazivao Turcima, a također ni one pravoslavne i katoličke Srbima i Hrvatima, što ćete u odlomcima koje ću citirati u nastavku i sami vidjeti. Sama instrukcija koju je

Planeri veliko-nacionalističkih prekrajanja Velika Srbija do Tokija Garšanin Ćosić i Milošević Dželati nad Bosnom: Tuđman, Milošević, Karadžić, Krajišnik i druga zločinačka svita

Garašanin iznio u navedenom tekstu odnosila se na mobilizaciju labilnih, nacionalno suicidalnih Bošnjaka, svih vjera, koji će biti u službi razbijanja svojeg naroda i domovine, odnosno svoga identiteta, to jest sebe, a zarad mutiranja u Serbe. Da je Garašaninov plan dao određene rezultate ne može se poreći, jer asimilacija velikog dijela Bošnjaka (prevashodno nemuslimana) sprovedena je u djelo, dok su i oni islamske vjere izgubili kompas. Najočitiji suvremeni pokazatelj uspješnosti uzimanja mladih Bošnjaka u srpsku službu (čitaj: državne bezbednosti) i njihove instrumentalizacije, bili su kvislinški pokreti iz posljednje agresije na Bosnu, kao i prva inauguracija Borisa Tadića, sračunato održana na dan obilježavanja genocida u Srebrenici, a koju su, svojim prisustvom, “uveličale” neke “vajne” bošnjačke hodže i političari. No, vratimo se Načertaniju u kojem se dalje kaže:

4. “Osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i opšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka.”, on dakle Bošnjacima islamske vjere pristupa kao naivnoj grupaciji, koju je moguće pridobiti simboličkim gestima, a osvrće se i na pravoslavce i katolike:

6. “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake (čitaj pravoslavce) veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.” Dakle, Garašanin je znao da će asimilacija Bošnjaka-pravoslavaca ići lakše, posebno zbog njihove vjerske srodnosti sa Srbima, ali i zbog činjenice da je ta populacija dodatno nacionalno bila razvodnjena naseljavanjem rumunskih stočara, Vlaha, u 17 i 18 stoljeću. Katolike, pak, smatrao je tvrđim orahom i s tim u vezi preporučivao je pokušaj pridobijanja Franjevaca, međutim, velikohrvatski ideolozi su ubrzo udarili kontru velikosrpskim kolegama, pa su, zahvaljujući etničkom Njemcu, biskupu Josipu Juraju Strossmayeru, koji je, kako bi, zbog njihove bošnjačke nacionalne odrednice, institucionalno neutralisao i zaobišao franjevce, osnovao Vrhbosansku nadbiskupiju a za prvog nadbiskupa, uz njegovo posredovanje kod pape Lava XIII, umjesto katolika iz Bosne (Bošnjaka) 1881. godine postavljen je “stranac” Josip Stadler, također etnički Njemac iz Hrvatske, tako da su Bošnjaci-katolici, umjesto da budu asimilirani u serbe=sluge, spletom po njih sretnijih jer nisu postali serbi, no po njihovu domovinu Bosnu, nesretnih okolnosti, asimilirani u Hrvate.

Homogena Srbija
Stotinjak godina nakon Garašanina javio se Stevan Moljević, banjalučki advokat, direktni izdanak Garašinovog asimilatorskog plana, koji 1942. u pismu upućenom Dragiši Vasiću, savjetniku Draže Mihailovića, iznosi sljedeće viđenje tadašnje situacije:

“Što se tiče našeg razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svršen čin:

a) Zaposesti na karti označenu teritoriju.

b) Očistiti je prije nego li se iko pribere. Zaposedanje bi se moglo izvršiti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela cela glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar, Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi trebalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a Bošnjacima u Tursku (ili Albaniju)...” Kao što se vidi, u međuvremenu su odmetnuti Bošnjaci pravoslavci počeli i sami osmišljavati i sprovoditi velikosrpski projekat, i to pribjegavajući agresivnijoj metodi od one “pridobijačke” koju je preporučivao Garašanin, jer, očito je, da su zarad autentičnosti, ruke posrbica trebale biti krvavije. Simptomatično je i to da je Moljević, Banjalučanin, tada pisao ekavicom, te koincidencija toga s današnjim govornim navikama dijela bosanskih pravoslavaca! Draža Mihailović u kontekstu načela Moljevićeve Homogene Srbije u jednoj depeši upućenoj komandantu limsko-četničkih odreda Đorđiju Lasiću i kapetanu Pavlu Đurišiću, u tački (1) sugeriše: “Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke”, dalje u tački (4) precizira: “Stvoriti neposredne granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog, a Bosne od muslimanskog i katoličkog življa…”
Memorandum SANU-a

Mada si Načertanije i Homogena Srbija dobrim dijelom polučili rezultate Serbi su ipak bili nezadovoljni količinom svojih zločina pa su ubrzo izašli s novim nacionalnim pamfletom, Memorandumom SANU-a, u kojem, u uvodu, direktno nagovještavaju raspad tadašnje države: “Objektivno ispitivanje jugoslovenske stvarnosti dopušta da se sadašnja kriza završi socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne isključujući ni tako katastrofalan ishod kao što je raspad jugoslovenske državne zajednice.”, tvrdila je ta grupa ludih staraca. Inače, tekst Memoranduma su u nastavcima 24. i 25. septembra 1986. godine objavile beogradske Večernje novosti.
Dalje, u tački 5. b) na zaprepaštenje svih onih koji su živjeli u toj Jugoslaviji i poznavali su stanje stvari “bolesnici” potenciraju svoju tobožnju ugroženost tvrdeći sljedeće:
“Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija na primer nije dobila pravo na vlastitu državu.” (!?); a onda u tački 8., još ekplicitnije pozivaju na rat, odnosno prijete:
“Sudbina Kosova ostaje životno pitanje čitavog srpskog naroda. Ako ono ne bude rešeno jednim pravim ishodom nametnutog rata, ako se ne uspostavi istinska bezbednost… itd… itd.”,
Iz navedenog se vidi da su sve konferencije nacionalnih lidera s početka devedesetih bile samo igrokazi za raju, jer “serbi” su imali jasan zločinački cilj, što su uostalom potkrepljivali Ćosić i Milošević izjavama: “Jugoslavija je mrtva, treba se okrenuti pitanju (veliko)srpskih granica”, kako je tvrdio prvi, odnosno: “Rat je neminovan”, kako je tvrdio drugi. Memorandum je, dakle, bio nastavak Načertanija i Homogene Srbije, čija načela su obezbijedila logističku osnovu za, mislili su njegovi autori, konačnu, završnu fazu velikosrpskog projekta, jer, glede Bosne, s aspekta ideološke podloge i premoći u naoružanju i ljudstvu imali su neuporedivo najbolje uslove do tada, s obzirom da su načela prva dva pamfleta, vezana za asimilaciju i protjerivanje, odnosno reduciranje broja Bošnjaka, u velikom dijelu već bila ostvarena. Pored toga, na ruku im je išao i tadašnji zagrebački režim, odnosno Franjo Tuđman, koji je s Miloševićem i Ćosićem dogovorio etnički inžinjering i podjelu Bosne, te s ciljem sprovođenja tog dogovora izvršio agresiju na BiH.

U sljedećem nastavku ove kolumne, između ostalog, autor će se pozabaviti teritorijalnim i demografskim sakaćenima Bosne i Bošnjaka; bošnjačkim vladarima kroz historiju; potrebom formiranja Bošnjačke autokefalne pravoslavne crkve; Poveljom Kulina bana kao tapijom na naziv jezika kojim govore Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci, Srbi i drugi.