Željko Milićević: Imao sam posebnu čast slušati hutbu u Seattle-u, kojom se je prilikom moj mozak otvorio. Objašnjena mi je bila razlika između vjerovanja i pouzdanja.

Rođen sam i odrastao u obitelji gdje se je petkom postilo. Jedan dan u hefti, sedmici, tjednu.

Moji roditelji, i djedovi i bake, su bili dobri vjernici. Pogotovo se sjećam Ivana i Ružice Ćorković, roditelja moje majke, Justine. Ivan i Ružica , rođena Perkić, su sve svoje unuke, a bilo nas je jedno desetero, vodili svaku večer na misu u Zenici. Bili su vjernici.

Moja majka, Justina, je bila najmlađe dijete u kući Ćorkovića. Njena sestra, moja tetka, je bila Ludmila, koja je narodila i izgojila, sa Ivanom Nikolićem, šestero djece. Brat moje majke, Justine, je bio Miroslav Ćorković. Zvali smo ga „stric Slavko“. Bio je vjernik, kod njega se je pozdravljalo sa „faljen Isus“ - odgovor je bio „na vijeke“.

Strica Slavka su u mjesecu Augustu, 1968. godine, policajci napali i istamburali na njegovom kućnom pragu na vratima njegovog stana u Zagrebu. Stricu Slavku su policajci izbili frontalne zube gornje i doljnje čeljusti, kad im je otvorio vrata. Njegov zločin je bio bavljenje poviješću Hrvata Bosne, uključivo izradu povijesnog, pletenog, hrvatskog križa, kojega prvi uzorak ja imam.

Rahmetli Osman Nuri-Hadžić, Bošnjak muslimanske vjere, i pokojni Ivan-Aziz Milićević, Bošnjak rimo-katoličke vjere, su bili ljudi od pera, uma i časti. Jedan je postio svakim petkom, a drugi mjesecom Ramazana. U tome oni nisu vidjeli razlike. Poštivali su vjere i pouzdali su se jedan u drugoga.

Ja sam redovno išao na vjeronauk Kapucinima u Rijeci. Kapucini su franjevačkog reda, i kao svi Franjevci, nema ih mnogo, ali su žilavi. Isto kao i Hercegovci. To je pola mene. A gdje je druga polovica? U Bosni. Ja sam dijete Bosne i Hercegovine. Ima nas mnogo, ali se neki uprpali. Zbog vjere? Zbog pouzdanja?

„Kad nestane metaka, a mi svi na ispovijed fratru“. Ovo iz ustiju mog roda, moje krvi. Ja vjerujem da su ti metci branili moju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Ali se ne pouzdajem u to. Vjera? Pouzdanje? Postoji razlika.

Imao sam posebnu čast slušati hutbu u Seattle-u, kojom se je prilikom moj mozak otvorio. Objašnjena mi je bila razlika između vjerovanja i pouzdanja. Pouzdanje je kad se na nekog može osloniti, bez potrebe razmišljanja da li toj osobi treba vjerovati.

Rahmetli Osman Nuri-Hadžić, Bošnjak muslimanske vjere, i pokojni Ivan-Aziz Milićević, Bošnjak rimo-katoličke vjere, su bili ljudi od pera, uma i časti. Pouzdanje ih je držalo skupa i u tom pouzdanju su zajedno pisali i objavljivali svoje intelektualne radove. Bili su vjernici dviju vjera, sinovi jedne domovine, i pouzdali su se jedan u drugoga.

Jedan je postio svakim petkom, a drugi mjesecom Ramazana. U tome oni nisu vidjeli razlike. Poštivali su vjere i pouzdali su se jedan u drugoga.