Emrah, sevdah i harmonika

U jednom od većih istambulskih kvartova, kriju se uski sokaci koji čine par mahala poznatih po stanovništvu koje je pretežno bošnjačko. U ovom kvartu zvanom Bajram-paša smatra se da živi oko 50 hiljada Bošnjaka pristiglih u raznim periodima. Mahale su se počele formirati 50-tih godina. Danas dok hodate Jildirim i Pišman mahalom gubite svaki osjećaj da se nalazite u Turskoj.

Pažnju će vam privući razni natpisi na prodavnicama i zgradama. Ako vas zatekne akšam na Bajram-paši u prilici ste da čujete muziku koja odjekuje iz obližnjih svadbenih salona ili sa tkz. “džumbuza” u mahali koji su vrlo česti.

Emrah Tašli, majstor harmonike kako ga naziva omladina, danas je među najboljim harmonikašima u Turskoj. Jedni ga smatraju novim Omerom Pobrićem, drugi su ipak ubijeđeni da je pred Emrahom velika budućnost i očekuju da ovaj mladi talenat opečati sve ono što je prethodnih godina u Turskoj prekriveno velom tuge i zaborava. Rođen je 1990. godine u Istambulu. Još kao dijete gajio je veliku ljubav prema muzici. Slučajan dodir sa harmonikom tokom jedne posjete rodbini, za kratko vrijeme postaće jedan od najznačajnijih trenutaka u životu mladog Emraha Tašlija (Murić).

Sa svojih trinaest godina kupuje svoju prvu harmoniku kod izvjesnog Salih-amidže. Od njega uzima prve časove sviranja. Mnogi su već tada uočili njegov talenat. Želja za usavršavanjem vodi Emraha u Novi Pazar gdje uzima časove harmonike kod Dragana Badnjara. U međuvremenu Emrah počinje da svira po svadbama i teferičima. Kako kažu u ovoj mahali: “Prvo se zakaže Emrah pa se tek onda odredi datum svadbe”. Emrah postaje sve traženiji u gradovima van Istambula. Česte su večeri sevdaha u kojima je Emrah neizostavljen. Sa Emrahom imam priliku da se često viđam. Razlozi su upravo večeri sevdaha, svadbe i teferiči. Kao i mnogi mladi, ne žalim stotine kilometara preći da bih čuo majstorsko sviranje harmonike. Emrah planira ove godine da upiše Muzičku akademiju. Cilj mu je da bude najbolji harmonikaš u Turskoj. I dok ne postigne svoj cilj nastaviće da radi marljivo kao i do sada.

Tokom iseljavanja bošnjačkog stanovništva sa prostora bivše Jugoslavije, sve više je nestajala sevdalinka. Međutim, decenijama ona je ljubomorno čuvana u srcima muhadžerima, rasla zalijevana suzama, vjetrena bolnim uzdasima sjedih nana. Kao najveća veza sa domovinom i jezikom sevdalinka zaslužuje da se i dalje prenosi i njeguje. I dok god postoje ljudi poput Emraha tradicionalna lična karta će i dalje biti sevdah.