Razgovori s članovima žirija Četvrtog natječaja za priču na temu “Bošnjakinja” za Književne nagrade “Srebrenica”
SVAKO NAPISANO SLOVO O GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA TREBA SAČUVATI I DISTRIBUIRATI ŠIROM SVIJETA
Autor: Esad Krcić
Objavljeno: 22. Jul 2008. 20:07:24
 Predsjednica žirija Münire Çoşkun i članovi Indira Kučuk-Sorguč, Arduana Kurić, Isnam Taljić, Drita Haziraj i Željko Milićević |
Indira Kučuk-Sorguč, član žirija Indira Kučuk-Sorguč rođena je 1971. u Sarajevu. Od 1993. profesionalno se bavi žurnalizmom i piše referentne članke iz oblasti kulture, historije i društvene fenomenologije. Svoje je publicističke radove objavljivala u BiH i u zemljama jugoistočne Evrope. Analitičarka je ukupne socijalne slike bosanskohercegovačkog društva i njegov sustavan i stalan kritičar. Dugogodišnji je kulturni kroničar i opserver svih pojavnosti u teatru, filmu, književnosti i likovnoj umjetnosti. Pisala je u “Avazu”, “Ljiljanu”, “Walteru”, “Focusu”, “Forumu” i drugim političkim magazinima u kojima je obavljala funkciju urednice kulturne rubrike. Danas je PR (public relation) menadžerka i kolumnistica magazina bh. dijaspore “Pete Strane Svijeta” te popularnog bh. časopisa “Azra”. Izvršna je urednica magazina Federalne novinske agencije “Fena.info” koji afirmira bh. vrednote i ljepote. Recite nam nešto o natječaju za Književnu nagradu “Srebrenica” i ovogodišnjoj temi? KUČUK-SORGUČ: Neosporno je da bosanskohercegovačka i bošnjačka literatura, a pogotovo suvremena književna praksa, ne poznaju uopće institut natječaja kao književne forme pod kojom izrastaju nova djela tematski determinirana i nominirana. Ovakav vid propitivanja naše književne i kulturne scene u cijelosti, omogućava filtraciju novih sadržaja i daje određenoj temi tretman kakav u tom vremenskom okviru i u skladu sa trenutačnim književnim kapacitetima, i zaslužuje. Tema “Bošnjakinja” je sjajno odabrana jer je mnogo recentnih elementa koji joj daju važnost kroz realitet vremena čiji smo saputnici. Prvi element je prava “nestašica” proznih i poetskih djela na ovu temu jer se uvijek u tom spisateljskom ramu nalazilo mnoštvo likova, ali je žena izostajala ili igrala samo efemernu ulogu. Bošnjakinja je u stvarnosnom, živom i krvavom putu kroz historiju sjedinila u sebi Majku Hrabrost kao antičku junakinju sjajnih etičkih osobina sa grandioznom ulogom čuvariteljice doma, koja nesalomivo korača dalje usprkos svim “scilama i haribdama”. Pošto joj u domaćoj književnosti nikad nije data dužna pažnja (čast nekolicini izuzetaka), sadašnjost nam nudi nepregledni okean priča, ljudskih drama i neporecivih sudbina, koji bi trebali biti izazov za svakoga ko se ozbiljno bavi pisanom riječju, a dakako i za one koji se u njoj pronalaze i tek su na putu vlastitog izvojštenja kao literate. Koliko natječaj koji organiziramo doprinosi – jačanju kulture Bošnjaka, te borbi protiv zaborava, opomena budućim generacijama? KUČUK-SORGUČ: Ovo je natječaj koji igra ulogu nacionalnih institucija i stoga ima nemjerljiv značaj u afirmaciji bošnjačkih vrednota i kvaliteta koje nema ko da probudi. A zašto nema? Zato što živimo u amorfnoj ustajaloj kulturnoj žabokrečini, zasnovanoj na principu “ne talasaj”jer svako “talasanje” tumači se kao sabotaža protiv tzv. multikulturnih vrijednosti. S druge strane, bošnjački književnici i cjelokupna kulturna nomenkaltura pristali su na tu surogat situaciju - u zamjenu za šutnju u afirmaciji nacionalnih atributa svoga naroda, oni dobijaju neke subvencije, nagrade, raznorazna žiriranja po ovim “mega” hepeninzima, mjesta u ministarstvima i sitne novčane dobitne kombinacije, itd. Upravo iz navedenih razloga, ovaj natječaj koji se provodi preko jedne neovisne internet stranice i jednog internet magazina koji reflektira da bude trajni cyber prozor u svijet, nadam se da će biti, pogotovo za mlađu bošnjačku populaciju, neobično snažan poticaj da govorimo o nama, zaboravu, opomeni i drugim temama, pripovjedački, slobodoumno, bez predrasuda…. Riječ dvije o nagrađenim i ostalim pričama koje su pristigle na natječaju. KUČUK-SORGUČ: Odziv na ovogodišnji natječaj uistinu je bio impozantan i upravo je ta kvantitativna širina pred žiri postavila izrazitu ocjenjivačku budnost. Kvaliteta radova bila je divergentna i prilično neujednačena, od doživljajno vrijednih no književno diletantskih radova do nekoliko pripovijetki koje će naći zasigurno svoje mjesto u različitim edicijama i časopisnim izdanjima u zemlji. Sve nagrađene priče imaju ono što svaku pripovjetku treba da karakterizira: snažna fabula, originalan stil, jezička kultura, pouka… Vjerujem da će ova natječajna tema biti nadalje podstrek mnogim, a posebno našim afirmiranim književnicima, da izađu ispod kišobrana podozrenja i huškanja, pa da hrabro kroče u ovaj vrlo inspirativan svijet za svakog ko hoće da se zove piscem. A u Društvu književnika BiH ima ih kao da smo mi mnogoljudna Rusija, a ne jedva četirimilionska BiH, i malo ko piše o jednoj tako veličanstvenoj temi kao što je Bošnjakinja. Da li smatrate da priče koje zadovoljavaju književni kriterij da ih treba publikovati? KUČUK-SORGUČ: Apsolutno… Time one dobijaju oficijelni okvir literature i neminovno ulaze u taj pomalo neosvjetljen prostor književne valorizacije, što je samo po sebi bitno kako za autore tako i za materiju o kojoj pišu. I oni i ona moraju biti verificirani. Kako vi i okruženje u kojem živite gledate na internet medije? KUČUK-SORGUČ: Internet je najbolji medij koji podnosi sve, a svojom brzinom, udruživanjem, reakcijom i akcijom, ide ispred svih drugih i čini svijet malim, korisnim i dopadnim. Naravno, ako apstrahiramo (a to možemo!) sav škart, imbeciliju i neznanje koje protiče krvotokom ovog cyber spacea! Vaše mišljenje o Bošnjaci.Net, šta bi rado ukloni a šta zadržali? KUČUK-SORGUČ: Nemam većih primjedbi jer je to magazin koji prati sve što izađe iz BiH bilo da je orijentirano desno ili lijevo. Islamska komponencija je izrazito jaka i tu uvijek treba biti na oprezu da se ne podvuče pod nju neka neprijateljska linija ili nešto što nije uopće komplementarno bošnjačkom povijesnom biću i njegovoj duhovnoj matrici i može nanijeti štetu. Koju temu predlažete za naredni natječaj? KUČUK-SORGUČ: … pa nešto u stilu “samo nam je ljubav potrebna”… jer je danas, u surovoj egzistencijalnoj praksi, Bošnjak Bošnjaku vuk. Drita Haziraj, član žirija  Drita Haziraj rođena je 04.02.1976. Novinarstvom se bavim od 1995. godine. Radila na Radiju BiH, potom na Radiju BiH, kartko na Radiju Stari Grad. Od 2000. radim na Radiju Slobodna Evropa. Od 2004. pokrenula vlastiti autorski projekat, TV emisija “Naša realnost” koja je klasičan primjer upotrebe medija u humanitarne svrhe. Istovremeno sam i osnivač i predsjednik Udruženja NAŠA REALNOST koje je producent ove emisije. Recite nam nešto o natječaju za Književnu nagradu “Srebrenica” i ovodgišnjoj temi? HAZIRAJ: Ako kažem da mi je bila čast biti član ovog žirija, onda sam valjda uspjela reći i šta mislim o Vašoj književnoj nagradi. A tema je više nego dobro odabrana. Motivirala je autore priča da pišu vrlo zanimljive priče. I dala potreban značaj našoj ženi, majci, supruzi, sestri… Zar ona tu važnost ne zaslužuje? O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju. HAZIRAJ: Meni kao članu žirija sve je bilo priprmljeno i time olakšano čitanje i glasanje. Tehnički, nije bilo problema. Ali ovdje želim pohvaliti i pošten i fer pristup svakoj od poslatih i čitanih priča. Sviđa mi se što zaista nismo znali ko su autori i što nam je to najmanje bilo bitno. Što smo se posvetili radnji, temi, događaju i kvaliteti spisateljskog izražaja. Koliko natječaj koji organiziramo doprinosi – jačanju kulture Bošnjaka, te borbi protiv zaborava, opomena budućim generacijama? HAZIRAJ: Smatram da mu je to osnovna uloga. I da se ide u dobrom pravcu kako bi svo od troje navedenog bilo cilj ovog natječaja. Treba nastaviti i svake godine ulagati napor da se ovo što rade Bošnjaci.net kroz ovaj natječaj čuje i čita. Riječ dvije o nagrađenim i ostalim pričama koje su pristigle na natječaju. HAZIRAJ: Vrlo je teško meni kao članu žirija, koji je jednu za drugom isčitavao priče izdvojiti, makar i nagrađene. Nekako za mene sve pročitane priče imaju neku cjelinu koja pokazuje da su Bošnjaci.net za natječaj kandidirali odličnu temu. Mislim da se uspjela afirmirati i skrenuti pažnja na Bošnjakinju Da li smatrate da priče koje zadovoljavaju književni kriterij da ih treba publikovati? HAZIRAJ: Itekako. Pa znamo koliko onima koji pišu znači imati to s kim podijeliti. A za publikovanje takvih priča trebaju nečiji poticaj i nečiju pomoć. Posebna je važnost dokumentovanja onog što su istinite neispričane priče o nekim od događaja koji su se desili. Tako s može sagledati ono što je bilo i znati šta se zaista dogodili. Kako vi i okruženje u kojem živite gledate na internet medije? HAZIRAJ: Vidim ih kao budućnost i jedan od najvažnijih medija danas, jer….prevelike su nam obaveze i tereti nametnuti da bismo imali priliku nešto gledati ili slušati dok radimo. Jedino što možemo izabrati danas (obzirom na količinu rada) jeste kad sjesti za računar i nešto pročitati. Vaše mišljenje o Bošnjaci.Net, šta bi rado ukloni a šta zadržali? HAZIRAJ: Smatram da nemam pravo ništa uklanjati, znajući koliko se trudite ali i kako to izgleda u konačnici. Odlična zamisao i veliki posao koji radite zaslužuje samo pohvale. I Vi, za razliku od mnogih danas, znate šta je zajedništvo. A to nam nedostaje da bismo kreirali procese i bili od koristi jedni drugima. Ako međusobno, kao Bošnjaci, nismu u stanju biti drugima korisni, kako ćemo sve dobro što nam daje naša vjera prenjeti na okolinu. Koju temu predlažete za naredni natječaj? HAZIRAJ: S obzirom u kakvom vremenu živimo, trebali bismo se malo posvetiti zajednici-džematu. Mnoštvo nam stvari tu šepa. Možda nas priče i razmišljanja na tu temu malo “razdrmaju” Još jednom srdačno vam se zahvaljujemo što ste odvojili vaše vrijeme da budete član našeg žirija i da na jedan čestit način odradite cijeli posao. HAZIRAJ: Bila mi je čast doprinjeti uspjahu natječaja i pomoći Esadu Karciću i portalu Bošnjaci.net. Nakon što smo se upoznali u NY, ovo kažem potpuno iskreno. |
Münire Çoşkun, novinarka i književnica, predsjednica žirija.
Rođena je u Pljevljima 19. augusta 1956. godine. U Tursku je došla sa familijom 1958. godine.
Udata je, ima kćerku Elifu.
U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bila je izvještač sa ratišta za više turskih novina i časopisa. Četnicu su je zarobili na Igmanu i bila je podvrgnuta patnjama i stalnim prijetnjama smrću. Nije klonula duhom. Razmijenjena je nakon nekoliko mjeseci tamnovanja. O tome je napisala roman koji je pobudio veliku pažnju čitalaca u turskoj.
Živi u Istanbulu. Sada je u penziji i dalje piše i prevodi na turski s bosanskog jezika.
Recite nam nešto o natječaju za Književnu nagradu “Srebrenica” i ovogodišnjoj temi?
Münire ÇOŞKUN: Čestitam cijeloj ekipu na čelu s Vama, gospodine Krciću, koja je realizirala ovaj netječaj i koji je posebno značajan da se ne bi nezaboravilo. Mislim na nezaboravljanje genocida u Srebrenici, odnosno genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju.
Münire ÇOŞKUN: Samo vam mogu opet čestitati. Na početku glasanja poslali ste nam podrobne informacije e-mailom, tako da nam je preostalo da svoj dio obaveza uradimo na najprofesionalniji način.
Koliko natječaj koji organiziramo doprinosi jačanju kulture Bošnjaka te borbi protiv zaborava, kao opomena budućim generacijama?
Münire ÇOŞKUN: To je veoma važno. Kako teku godine, sve manje se spominje minuli krvavi rat u Bosni i Hercegovini. Poznato je da se udalji od srca i od pameti ono što se ne spominje. Važno je i mora se stalno spominjati tako da se ne bismo zaboravili. Rat je bio krvoločan. Bio je genocid nad Bošnjacima. To nije romantika koja se može zaboraviti ili oprostiti.
Riječ dvije o nagrađenim i ostalim pričama koje su pristigle na natječaj.
Münire ÇOŞKUN: Priče nisu napisane sa ciljem da bi izgledale kao tragedija. Priče su istinske. To je istina. I tako su se napisane.
Smatrate li da priče koje zadovoljavaju književni kriterij treba publikovati?
Münire ÇOŞKUN: Naravno, treba ih publikovati. I svako napisano slovo o Bosni i Hercegovini, posebno o simbolima genocida u Srebrenici, treba sačuvati i distribuirati širom svijeta.
Mi nejmamo šta sakrivati. Neka se stide oni koji su počinili zločine.
Nastojat ćemo da se ova knjiga pojavi i na turskom jeziku.
Kako Vi i okruženje u kojem živite gledate na internet medije?
Münire ÇOŞKUN: Zavisi od interesa. Ja lično većinom pratim ono što se objavljuje o Bosni i Hercegovini.
Vaše mišljenje o Bošnjaci.Net, šta bi rado ukloni a šta zadržali?
Münire ÇOŞKUN: Sve najljepše. Želim Vam mnogo uspjeha.
Koju temu predlažete za naredni natječaj?
Münire ÇOŞKUN: Borba protiv zaborava.
Još jednom srdačno vam se zahvaljujemo što ste odvojili vaše vrijeme da budete član našeg žirija i da na čestit način odradite cijeli posao.
Münire ÇOŞKUN: Hvala i Vama. Bilo mi je izuzetno zadovoljstvo.
Isnam Taljić, književnik, prošlogodišnji dobitnik internacionalne književne nagrade “Srebrenica” i ovogodišnji član žirija
Isnam Taljić, rođen u Vlasenici 1954. godine. Objavio je 18 naslova književne proze, među njima i 10 romana. Knjige su mu dosad štampane u 30 izdanja u Bosni i Hercegovini i na različitim krajevima svijeta, tako i na engleskom, arapskom, turskom, slovenskom jeziku.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine.
Isnam Taljić živi u Sarajevu kao profesionalni književnik.
| Ispostavilo se da nagrađeni nisu anonimni, a ova priznanja doprinose njihovoj književnoj afirmaciji i trebaju im biti značajan podstrek. Lijepo je i to što se ispostavilo da su nagrađeni iz različitih krajeva, i ne samo iz Bosne i Hercegovine, i što nisu samo Bošnjaci, tako da se i u tome očituje internacionalnost natječaja. |
Recite nam nešto o natječaju za Književnu nagradu “Srebrenica” i ovogodišnjoj temi?
TALJIĆ: Gospodine Krciću, čestitam Vam na odabiru teme. Mislim da ste se opredijelili za najbolju moguću literarnu temu. U bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti krajnje je zapostavljen lik Bošnjakinje. Rijetko se ko usuđivao dirnuti u obrazac uspostavljen u “Hasanaginici”. Trpljenje, nečinjenje i slijepa pokornost postali su stereotip u tretiranju ženskih likova. Ali, “Hasanaginica” je “Hasanaginica”, neponovljivo remek-djelo. Ne bi se, pak, reklo da mnogima nije odgovaralo da se da matrica o našoj ženi uporno ponavlja u našoj književnosti, iako je u biti drukčije kad je u pitanju Bošnjakinja kao žena koja istrajava i opstaje na ovoj vjetrometini turbovalentnog prostora. Ja sam u svim svojim knjigama iz sve snage nastojao uticati na promjenu takvoga klišea. Raduje me da je taj novi pristup u književnom tretiranju Bošnjakinje veoma uočljiv u povelikom broju priča pristiglih na natječaj za književnu nagradu “Srebrenica”.
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju.
TALJIĆ: Vi ste to doveli do tehničke perefekcije, ali je dobro i da niste sve zapadnjački automatizirali, da propozicije nisu obezljuđene, što ste mogli učiniti da niste objavili sastav žirija, pa da ni članovi žirija ne znaju ko je još u žiriju. Time je ostao bitan “faktor čovjek”, odnosno vaš izbor članova žirija i povjerenje u njih. Istina, ostala su otvorena pitanja hoće li nas autori zvati ili preko drugih intervenirati za sebe i hoće li se žiri dogovarati i “usaglašavati”. E, sad je nemoguće utvrditi je li bilo i koliko je bilo interveniranja, ali sa mnom nije kontaktirao niko iz žirija, a znaju da nisam ni ja s njima. Time smo i formalno i suštinski čuvali dignitet žirija i književne nagrade “Srebrenica”. Autori su i nama ostali nepoznati sve dok niste objavili rezultate. Još nam nisu dostupna imena ni ostalih koji su sudjelovali.
Koliko natječaj koji organiziramo doprinosi jačanju kulture Bošnjaka te borbi protiv zaborava, opomena budućim generacijama?
TALJIĆ: Doprinosi i znatno više nego što mi to možemo i zamisliti. Ne trebamo se samo potcjenjivati. Ilustrirat ću to primjerom iz prakse. Prošle godine, kad sam ja dobio književnu nagradu “Srebrenica” za priču “Samo se varakam nagađajući koji smo još živi, a koji nismo živi”, imali ste registrator broja čitalaca/posjetilaca. Bilo je nevjerovatno koliko je mnogo ljudi to čitalo, zatim veliki broj suptilnih komentara, iako to nimalo nije bila priča za razonodu i razbibrigu, naprotiv.
Riječ dvije o nagrađenim i ostalim pričama koje su pristigle na natječaj.
TALJIĆ: Posložilo se tako da su sve četiri nagrađene priče s ratnom/postratnom tematikom. To je tako i radi načina glasanja, a na taj odabir žiri nije mogao uticati. Ali, ima i veoma kvalitetnih priča kojima tema nije ratna, i to u veoma širokom dijapazonu, a ne bi bilo nepravedno da su nagrađene. Ujednačenost zbira bodova prvorangiranih priča potvrđuje, pak, da su članovi žirija, sasvim neovisno, nagrađenim redom dali visoke ocjene. Ispostavilo se da nagrađeni nisu anonimni. Naprotiv, itekako se zna za Adisu Muhamedagić i Samira Kajoševića, i to ne samo u okvirima Cazinske krajine i Crne Gore, gdje njih dvoje žive, a borac Armin Behlulović je na prošlogodišnjem natječaju Bošnjaci.net dobio treću nagradu; on je iz okoline Doboja i živi u Sarajevu. Drago mi je što sam, uz nagrađenu priču, na Bošnjaci.net pročitao da i Anisa Trumić iz Živinica iza sebe već “ima” biografiju. Ova priznanja doprinose njihovoj književnoj afirmaciji i trebaju im biti značajan podstrek. Lijepo je i to što se ispostavilo da su nagrađeni iz različitih krajeva, i ne samo iz Bosne i Hercegovine, i što nisu samo Bošnjaci, tako da se i u tome očituje internacionalnost vašeg natječaja. Nadalje, vaš natječaj s pravom nailazi i na veliki publicitet...
Smatrate li da treba publikovati priče koje zadovoljavaju književni kriterij?
TALJIĆ: Smatram da, prije knjige, treba objaviti zbir bodova i imena autora sljedećih petnaestak priča, onih koje će biti objavljene u knjizi. Toliko ih, sigurno, zavređuje da budu objavljene. S takvom knjigom, u kojoj bi, dakle, bilo dvadesetak priča, javnost bi se još uvjerljivije osvjedočila u nesumnjivu vrijednost vašeg natječaja, a to treba učiniti i iz poštovanja prema onima koji su sudjelovali . Isto tako, smatram da u tu knjigu ne treba uvrstiti više priča. Time bi ta knjiga bila devalvirana, pogubili bi se vrjednosni kriteriji. Negdje treba podvući crtu i odvojiti kvalitet od nekvaliteta.
Kako Vi i okruženje u kojem živite gledate na internet-medije?
TALJIĆ: Oni su na sceni, znam da haraju Zapadom, da tamo dominiraju. To je šansa brojčano malima, kakvi su i Bošnjaci, da kvalitetno iskoriste priliku koju nudi globalna mreža informiranja.
Vaše mišljenje o Bošnjaci.Net; šta biste rado ukloni, a šta zadržali?
TALJIĆ: Smatram da su Bošnjaci.net na vrijeme zgrabili tu priliku i da to činite veoma kvalitetno. Finansijski vam je vrlo teško opstati time što nejmate političkih tutora, što niste dio ničijeg tala. Ali, u tome je vaša vrijednost. Za to ste najčitaniji. Dobro bi bilo da vas, u tom smislu, marketinški prate Bošnjaci biznismeni širom svijeta, da se oglašavaju i reklamiraju. Time bi se i između sebe uvezivati itd... O sadržaju se može govoriti s mnogo komplimenata, ali mi nemojte mi zamjeriti na dobronamjernosti da sadašnji tehnički prijelom Bošnjaci.net treba potpuno izmijeniti, da početna strana treba biti i preglednija, i primamljivija, i jednostavnija za rukovanje. Pretpostavljam da je sadašnje rješenje samo prijelazno, nakon havarije kojoj ste bili izloženi.
Koju temu predlažete za naredni natječaj?
TALJIĆ: Meni se toliko svidio odabir ovogodišnje teme da je ne bih napuštao. Vrlo veliki odziv i raznolikost priča na teme unutar te teme potvrđuje da je to pun pogodak. Bošnjakinja zavređuje što veću književnu afirmaciju i lijepo bi bilo da na tome istrajete. Možda samo temu treba specificirati, ali da to ne znači sužavanje.
Još jednom, srdačno Vam se zahvaljujemo što ste odvojili vrijeme da budete član našeg žirija i da na čestit način odradite cijeli posao.
TALJIĆ: Žiriju nije bilo lahko, bilo je vrlo naporno. Bilo je mnogo priča i trebalo je neprestano iščitavati nekoliko dana i pri tome sačuvati punu koncentriranost. Jer, bilo je podosta priča ujednačenog kvaliteta. Kao što se vidi po ocjenama nagrađenih, nijedna priča nije odskakala, ali je bilo podosta dobrih. Uz ostalo, i to potvrđuje da je vaš natječaj za ove četiri godine postao ubjedljivo najrespektabilniji natječaj za priču u Bosni i Hercegovini ili kako to već pojmovno oodrediti pošto naš svijet živi širom svijeta. To mogu argumentirano ustvrditi, jer sam najnagrađivaniji autor iz Bosne i Hercegovine na natječajima za priču. Želim vam da očuvate taj dignitet.
Željko Milićević, član žirija
Književna nagrada „Srebrenica“ je sinonimom za intelektualni otpor genocidu i rezultatima genocida nad Bošnjacima
Željko Milićević rođen je u Sarajevu 1950. godine. Prognan iz Bosne i Hercegovine zajedno sa svojim roditeljima, bratom i sestrom, 1956. godine, od strane Cvijetina Mijatovića.
Školovanje: Osnovnu i srednju školu, kao i fakultet, završio u Rijeci, diplomirao 1972. godine na Ekonomskom fakultetu u Rijeci.
Karijera: Od 1975. do 1981. živio i radio u Sloveniji („Gorenje“, Velenje), odgovoran za izvoz proizvoda u određena geografska područja. Delegiran u Privrednu komoru Slovenije, izabran u Izvršno vijeće. Od 1981. živi i radi u Ottawi, Kanada. Od 1981. do 2000. radio u sektoru elektronike. Od 1983. do 1987., obavljao funkciju Direktora za industrijski razvoj regije glavnog grada Kanade. Danas se bavi kulinarikom i publicističkim radom.
Društveni rad: Od 1992. do 1994. član dobrovoljnog društva „Informacioni ured Bosne i Hercegovine“. U tom radu putovao u Sjedinjenim Državama, Indoneziji i Maleziji, lobirao vlade i izabrane zastupnike za priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, i pomoć u obrani zemlje. U Kanadi i u SAD nastupao na radiju, televiziji, sudjelovao u organiziranju javnih demonstracija, držao javne govore.
Recite nam nešto o natječaju za Književnu nagradu “Srebrenica” i ovogodišnjoj temi?
MILIĆEVIĆ: Književna nagrada „Srebrenica“ je postala sinonimom za intelektualni otpor genocidu i rezultatima genocida nad Bošnjacima. Natječaj za književnu nagradu „Srebrenica“ otvara mogućnosti opisivanja ljudske patnje na putu u smrt i kao takav umeće ljudsku fazu između hladnih statistika. Na samom početku, i kako se je odvijao, znali smo da se genocid počinjava. Danas se to potvrđuje otkopavanjem i časnim shranjivanjem tjelesnih ostataka. Ono što šira javnost nije znala, sad je dostupno - prikazi niskosti i ništavnosti onih koji su počinili genocid, njihove monstruozne metode uništavanja ljudskih bića na jednoj strani, a kod Bošnjaka, pouzdanje u Boga i spoznanje da nacija ipak postoji i da će preživjeti. Ova književna serija je važan dio cjelokupnog rada na istraživanju i dokumentiranju genocida nad Bošnjacima.
Ovogodišnja tema, „Bošnjakinja“, od posebne je važnosti jer izražava patnje ljudskog bića, ali isto tako i emocije žene, majke, supruge, sestre dok gube svoje kćeri i sinove, braću i muževe, unuke i djedove, dok im se živa tijela zloupotrebljavaju. Bošnjakinja je heroj obrane Bosne i Hercegovine jer je dala, doslovno, sve od sebe - dala je gordo, dala je prkosno, dala je časno.
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju.
MILIĆEVIĆ: Sistem je radio izvrsno, bilo je jednostavno dostupiti, pročitati i ocijeniti književne radove. Anonimnost autora je bila zaštićena i to je i meni olakšalo moj rad. Ne znam koliko je vremena uzelo webmasteru pripremiti ovaj sistem, ali od mene samo hvale.
Koliko natječaj koji organiziramo doprinosi – jačanju kulture Bošnjaka, te borbi protiv zaborava, opomena budućim generacijama?
MILIĆEVIĆ: Već sam gore naveo da je ova književna serija važan dio cjelokupnog rada na istraživanju i dokumentiranju genocida nad Bošnjacima. Ovo daje elemenat koji je neophodan dodatak stručnom, forenzičkom, dokumentarnom i statističkom radu jer je svojim oblikom i sadržajem dostupan onima kojim su sami brojevi i statistika suhoparni i nedovoljni opisivači grozota kroz koje se je prošlo da bi se došlo do brojeva i statistike. Ovo daje temelje obvezatnog nezaborava kojeg je potrebno institucionalizirati tako da bi služio budućim generacijama, prvenstveno Bošnjaka, te i onima u širem okruženju, kao opomena.
Riječ, dvije, o nagrađenim i ostalim pričama koje su pristigle na natječaj.
MILIĆEVIĆ: Sve su priče bile emotivne jer, očito, oni koji se odluče pisati, to čine jer su odlučili izliti nešto iz svog srca. U svim pričama su opisi ljudi, osjećaja, situacija, vremena i događaja bili prisutni i snažni. Osnovna razlika je bila u izražajnosti.
Da li smatrate da priče koje zadovoljavaju književni kriterij treba publikovati?
MILIĆEVIĆ: Svakako, zbog žrtava, zbog preživjelih, zbog mladih i budućih naraštaja. A i za to da svijet ne zaboravi svoje grijehe i svoje političke i vojne voajere koji su pomno promatrali i nadgledali najgori zločin protiv ljudskosti, počinjen na kraju dvadesetog stoljeća u kolijevci civilizacije.
Kako vi i okruženje u kojem živite gledate na internet medije?
MILIĆEVIĆ: Komunikacije su jedna od osnova ljudskih odnosa. Sposobnost daljinskog komuniciranja označava sposobnost cjelokupnog društvenog napretka, u širem, ekonomskom, pa onda u društvenom i svakodnevnom životu. Internet se, na žalost, može manipulirati, međutim ako se odgovorno i pravilno koristi, onda postaje vrijedno oruđe u informiranju ljudi i u distribuciji sveopćeg ljudskog znanja.
Vaše mišljenje o Bošnjaci.Net, šta bi rado uklonili a šta zadržali?
MILIĆEVIĆ: Bošnjaci.net je jedinstven medij u kojem rade ljudi raznih vjera i nacionalnosti u utvrđivanju istine i donošenju pravde, a to su osnovni temelji za nastavak suživota i napredak svih u Bosni i Hercegovini. Ne vidim ništa što bi se trebalo ukloniti, a zadržati treba ovu kvalitetu suradnje, nepokolebljivost pred zločinima, sposobnost reagiranja na događaje od važnosti za Bosnu i Hercegovinu i inicijativu postavljanja novih gledanja na naše okruženje, čime se navodi sve nas biti bolje obaviještenim i bolje pripremnim u nadolazećim borbama. A one dolaze...
Koju temu predlažete za naredni natječaj?
MILIĆEVIĆ: Mišljenja sam da je potrebno dublje istražiti i osvrnuti se na perfidnost našeg okruženja, a i šireg svijeta, u ciničnom planiranju a onda i bestidnom javnom izvršenju groznog zločina, najvećeg ljudskog grijeha - „Ne ubij bližnjega svoga“. Nama je svima potrebno bolje razumjeti i sagledati razmišljanja i osjećaje onih koji su se odlučili hodati putem krivde, iako im je Bogom dano razlučiti između dobra i zla. Isto tako, potrebno je proniknuti i u glave onih koji su mogli spriječiti pravovremeno, i kazniti opravdano, ali to nisu učinili.
Još jednom, srdačno vam se zahvaljujemo što ste odvojili vaše vrijeme da budete član našeg žirija i da na jedan čestit način odradite cijeli posao.
MILIĆEVIĆ: Hvala i vama, i to i za natječaj i za pruženu priliku biti od koristi, a i za povjerenje koje mi je iskazano pozivom da budem članom ovog žirija, ovog skupa intelektualaca.
Željko Milićević rođen je u Sarajevu 1950. godine. Prognan iz Bosne i Hercegovine zajedno sa svojim roditeljima, bratom i sestrom, 1956. godine, od strane Cvijetina Mijatovića.Školovanje: Osnovnu i srednju školu, kao i fakultet, završio u Rijeci, diplomirao 1972. godine na Ekonomskom fakultetu u Rijeci.
Karijera: Od 1975. do 1981. živio i radio u Sloveniji („Gorenje“, Velenje), odgovoran za izvoz proizvoda u određena geografska područja. Delegiran u Privrednu komoru Slovenije, izabran u Izvršno vijeće. Od 1981. živi i radi u Ottawi, Kanada. Od 1981. do 2000. radio u sektoru elektronike. Od 1983. do 1987., obavljao funkciju Direktora za industrijski razvoj regije glavnog grada Kanade. Danas se bavi kulinarikom i publicističkim radom.
Društveni rad: Od 1992. do 1994. član dobrovoljnog društva „Informacioni ured Bosne i Hercegovine“. U tom radu putovao u Sjedinjenim Državama, Indoneziji i Maleziji, lobirao vlade i izabrane zastupnike za priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, i pomoć u obrani zemlje. U Kanadi i u SAD nastupao na radiju, televiziji, sudjelovao u organiziranju javnih demonstracija, držao javne govore.
Recite nam nešto o natječaju za Književnu nagradu “Srebrenica” i ovogodišnjoj temi?
MILIĆEVIĆ: Književna nagrada „Srebrenica“ je postala sinonimom za intelektualni otpor genocidu i rezultatima genocida nad Bošnjacima. Natječaj za književnu nagradu „Srebrenica“ otvara mogućnosti opisivanja ljudske patnje na putu u smrt i kao takav umeće ljudsku fazu između hladnih statistika. Na samom početku, i kako se je odvijao, znali smo da se genocid počinjava. Danas se to potvrđuje otkopavanjem i časnim shranjivanjem tjelesnih ostataka. Ono što šira javnost nije znala, sad je dostupno - prikazi niskosti i ništavnosti onih koji su počinili genocid, njihove monstruozne metode uništavanja ljudskih bića na jednoj strani, a kod Bošnjaka, pouzdanje u Boga i spoznanje da nacija ipak postoji i da će preživjeti. Ova književna serija je važan dio cjelokupnog rada na istraživanju i dokumentiranju genocida nad Bošnjacima.
Ovogodišnja tema, „Bošnjakinja“, od posebne je važnosti jer izražava patnje ljudskog bića, ali isto tako i emocije žene, majke, supruge, sestre dok gube svoje kćeri i sinove, braću i muževe, unuke i djedove, dok im se živa tijela zloupotrebljavaju. Bošnjakinja je heroj obrane Bosne i Hercegovine jer je dala, doslovno, sve od sebe - dala je gordo, dala je prkosno, dala je časno.
O načinu pripreme elektronskog glasanja na natječaju.
MILIĆEVIĆ: Sistem je radio izvrsno, bilo je jednostavno dostupiti, pročitati i ocijeniti književne radove. Anonimnost autora je bila zaštićena i to je i meni olakšalo moj rad. Ne znam koliko je vremena uzelo webmasteru pripremiti ovaj sistem, ali od mene samo hvale.
Koliko natječaj koji organiziramo doprinosi – jačanju kulture Bošnjaka, te borbi protiv zaborava, opomena budućim generacijama?
MILIĆEVIĆ: Već sam gore naveo da je ova književna serija važan dio cjelokupnog rada na istraživanju i dokumentiranju genocida nad Bošnjacima. Ovo daje elemenat koji je neophodan dodatak stručnom, forenzičkom, dokumentarnom i statističkom radu jer je svojim oblikom i sadržajem dostupan onima kojim su sami brojevi i statistika suhoparni i nedovoljni opisivači grozota kroz koje se je prošlo da bi se došlo do brojeva i statistike. Ovo daje temelje obvezatnog nezaborava kojeg je potrebno institucionalizirati tako da bi služio budućim generacijama, prvenstveno Bošnjaka, te i onima u širem okruženju, kao opomena.
Riječ, dvije, o nagrađenim i ostalim pričama koje su pristigle na natječaj.
MILIĆEVIĆ: Sve su priče bile emotivne jer, očito, oni koji se odluče pisati, to čine jer su odlučili izliti nešto iz svog srca. U svim pričama su opisi ljudi, osjećaja, situacija, vremena i događaja bili prisutni i snažni. Osnovna razlika je bila u izražajnosti.
Da li smatrate da priče koje zadovoljavaju književni kriterij treba publikovati?
MILIĆEVIĆ: Svakako, zbog žrtava, zbog preživjelih, zbog mladih i budućih naraštaja. A i za to da svijet ne zaboravi svoje grijehe i svoje političke i vojne voajere koji su pomno promatrali i nadgledali najgori zločin protiv ljudskosti, počinjen na kraju dvadesetog stoljeća u kolijevci civilizacije.
Kako vi i okruženje u kojem živite gledate na internet medije?
MILIĆEVIĆ: Komunikacije su jedna od osnova ljudskih odnosa. Sposobnost daljinskog komuniciranja označava sposobnost cjelokupnog društvenog napretka, u širem, ekonomskom, pa onda u društvenom i svakodnevnom životu. Internet se, na žalost, može manipulirati, međutim ako se odgovorno i pravilno koristi, onda postaje vrijedno oruđe u informiranju ljudi i u distribuciji sveopćeg ljudskog znanja.
Vaše mišljenje o Bošnjaci.Net, šta bi rado uklonili a šta zadržali?
MILIĆEVIĆ: Bošnjaci.net je jedinstven medij u kojem rade ljudi raznih vjera i nacionalnosti u utvrđivanju istine i donošenju pravde, a to su osnovni temelji za nastavak suživota i napredak svih u Bosni i Hercegovini. Ne vidim ništa što bi se trebalo ukloniti, a zadržati treba ovu kvalitetu suradnje, nepokolebljivost pred zločinima, sposobnost reagiranja na događaje od važnosti za Bosnu i Hercegovinu i inicijativu postavljanja novih gledanja na naše okruženje, čime se navodi sve nas biti bolje obaviještenim i bolje pripremnim u nadolazećim borbama. A one dolaze...
Koju temu predlažete za naredni natječaj?
MILIĆEVIĆ: Mišljenja sam da je potrebno dublje istražiti i osvrnuti se na perfidnost našeg okruženja, a i šireg svijeta, u ciničnom planiranju a onda i bestidnom javnom izvršenju groznog zločina, najvećeg ljudskog grijeha - „Ne ubij bližnjega svoga“. Nama je svima potrebno bolje razumjeti i sagledati razmišljanja i osjećaje onih koji su se odlučili hodati putem krivde, iako im je Bogom dano razlučiti između dobra i zla. Isto tako, potrebno je proniknuti i u glave onih koji su mogli spriječiti pravovremeno, i kazniti opravdano, ali to nisu učinili.
Još jednom, srdačno vam se zahvaljujemo što ste odvojili vaše vrijeme da budete član našeg žirija i da na jedan čestit način odradite cijeli posao.
MILIĆEVIĆ: Hvala i vama, i to i za natječaj i za pruženu priliku biti od koristi, a i za povjerenje koje mi je iskazano pozivom da budem članom ovog žirija, ovog skupa intelektualaca.
Napomena: Naknadno očekujemo još odgovore od Arduane Kurić.