Tilman Zülch, lider Društva za ugrožene narode - interview objavljen u “Sueddeutsche Zeitung“, nakon hapšenja Radovana Karadžića TRAČAK NADE
Autor: Thorsten Denkler Objavljeno: 22. Jul 2008. 08:07:33
Tilman Zülch (68) je generalni sekretar Društva za ugrožene narode Internacional i izdavač knjige Etničko čišćenje- Genocid za veliku Srbiju, kao i drugih publikacija o ratu i genocidu u Bosni. Zülch je odlikovan Srebrenim ljiljanom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a dobitnik je i Nagrade četiri udruženja “Majki Srebrenice” Gosp. Zülch, Radovan Karadžić je uhvaćen. Da li je to satisfakcija žrtvama? Tilman Zülch: Sinoć sam telefonski razgovarao s našim uredima u Sarajevu i Srebrenici. Rečeno mi je da je u Sarajevu mnogo ljudi na ulicama, da se čuju sirene auta i povici ushićenja. Ljudi se raduju onako kako se kod nas raduju nakon nogometne utakmice. Karadžićevo uhićenje je za mnoge Bosance tračak nade. Žrtvama se sada u najmanju ruku signalizira da će najodgovornije osobe za njihove patnje biti pozvane na odgovornost. Karadžić je bio 13 godina na slobodi. Zašto je toliko dugo trajalo dok je uhapšen? Zülch: Postoji niz indicija da je prilikom mirovnih pregovora u Daytonu za Karadžića i njegovog vrhovnog vojnog komandanta Ratka Mladića dogovorena neka vrsta zaštitnog roka. Ako je to doista točno, onda je taj zaštitni rok ekstremno dug. Zülch: To što je sada došlo do hapšenja ima veze s političkim preobražajem u Srbiji i pritiskom Evropske Unije. Zvuči ironično, ali Miloševićeva partija pripada nosećim demokratskim stubovima Srbije. Bivši predsjednik Vlade Vojislav Koštunica, koji je djelovao s nacionalističkih pozicija, isključen je. Zato bismo se radovali kad bi konačno i Mladić bio uhapšen. Kako su danas žrtve iz doba Karadžićeve vlade? Zülch: Žrtve su i danas rasute po cijelom svijetu. Ljudi se nisu usudili vratiti u svoju domovinu, a objektivno to ni ne mogu. Međunarodna zajednica je pogriješila zato što nije sprovela povratak bosanskih Muslimana. Ima gradova poput Banja Luke, u kojoj su Bošnjaci (Muslimani) ranije bili 50% stanovništva. Sva tri velika naroda tamo su dugo živjela u miru. Danas je to jedan gotovo jednoetnički grad. Da li je uopće moguće vratiti se na stanje kakvo je bilo prije protjerivanja? Zülch: Kako god da se gleda, polovinu Bosne drže nacionalisti u svojim rukama. Tu se etablirao čvrsto ustrojeni aparat, koji se ne da tako lako razmontirati. Posljedica toga je da se mnogi prognanici do danas ne mogu vratiti. I Njemačka je tome doprinijela: 50 000 izbjeglica koji su kod nas bili našli utočište moralo je kasniji emigrirati u Kanadu, Austaliju i Sjedinjene Američke Države. Neki od njih povremeno posjete Njemačku. Ogorčeni su. To je tragedija. U koga polažete nade kada se radi o pomirenju? Zülch: U jedan dio mladeži bosanskih Srba. Susretao sam se u Srebrenici s mladim srpskim policajcima koji danas sasvim drukčije gledaju na masakr u Srebrenici od onih koji su sudjelovali u genocidu. Što bi mogla uraditi Evropska unija da ubrza taj proces? Zülch: Ona bi morala što prije primiti u članstvo Bosnu i Hercegovinu, kako je to uradila i s Kiprom. Tragedija je što se najveće žrtve jugoslovenskih ratova nisu približile Evropskoj Uniji. Cilj bi morao biti da sva tri naroda u regiji jednako profitiraju od financijska potpore Evropske unije. Kako će izgledati Vas ubuduće u Bosni? Zülch: Imamo tamo mnogo posla. Situacija povratnika je katastrofalna. Jedva da postoji neka medicinska skrb. Tamo potpomažemo udruženja žena. U novembru ćemo organizitati veliki Kongres žena iz regiona genocida širom svijeta, na koji će doći i bivše zatočenice iz logora za silovanje iz Bosne. Mnogo toga nije rješeno. U Bosni ima dosta siromaštva, tako da i dalje imamo obvezu pomagati žrtvama. Original ovog članka (Nach der Festnahme von Karadzic"Ein Fanal der Hoffnung") može se naći na linku: sueddeutsche.de S njemačkog prevela: Jasna Čaušević |