Zastupnik u Evropskom parlamentu (EP), član Odbora za vanjsku politiku EP i izvjestilac EP za Srbiju Jelko Kacin, prisustvovao je komemoraciji povodom 13-godišnjice genocida i sahrani žrtava genocida
SREBRENICA 13 GODINA POSLIJE
Autor: Jelko Kacin
Objavljeno: 17. Jul 2008. 19:07:20
ENGLISH


Jelko Kacin, MEP,
Poslanik/zastupnik u Evropskom parlamentu (LDS/ALDE/ADLE)
Član Odbora za vanjsku politiku EP i
Izvjestilac EP za Srbiju

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Poslanik/zastupnik u Evropskom parlamentu (EP), član Odbora za vanjsku politiku EP i izvjestilac EP za Srbiju Jelko Kacin, prisustvovao je komemoraciji povodom 13-godišnjice genocida i sahrani žrtava genocida u Srebrenici 11. jula/srpnja 2008. godine. U članku predstavlja svoje utiske i poglede na taj događaj i nove mogućnosti za dijalog i razumijevanje. Njegov članak »SREBRENICA 13 GODINA POSLIJE« objavljujemo u cijelosti.
U petak, 11.jula/srpnja učestvovao sam na komemoraciji povodom 13. godišnjice genocida i sahrani 308 bošnjačkih žrtava genocida, koje su bile identificirane u posljednjoj godini. Na groblju u Potočarima okupilo se na desetine hiljada ljudi, koji su se poklonili sjećanju na hiljade nedužnih žrtava i na svoj posljednji put ispratili posmrtne ostatke žrtava genocida. Prije ukopa govorili su mnogi ugledni govornici, prije svega političari, na čelu s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Harisom Silajdžićem, američkim ambasadorom Charlesom Englishem, visokim predstavnikom međunarodne zajednice u BiH Miroslavom Lajčákom i potpredsjednicom Evropskog parlamenta (EP) Dianom Wallis s kojom smo zajedno predstavljali Evropski parlament. Kao mnogi drugi položili smo cvijeće i razmišljali o Srebrenici danas. Moje razmišljanje je namijenjeno živim, koji žive u siromaštvu i sanjaju budućnost. Iako je ime grada u svijetloj prošlosti povezano s rudnikom srebra, sadašnjost nije tako obećavajuća.

U petak u Potočarima nije bilo predsjednika Vlade Republike Srpske (RS) Milorada Dodika, koji je mogao svojom prisutnošću na komemoraciji ogromno i odlučno doprinijeti pomirenju. Naredni dan, mogao je doći u Srebrenicu i prisustvovati srpskoj priredbi u Domu kulture u centru grada. Očajni Bošnjaci su se prije trinaest godina našli u krivo vrijeme, na krivom mjestu, u zaštićenoj zoni i bili okrutno pobijeni u zanosu »oslobođenja Srebrenice od Turaka“, kao što je tada hladnokrvno izjavio komandujući Ratko Mladić i dodao jedan zastrašujući zaključak: »sada je došlo vreme, da se mi Srbi osvetimo Turcima za sve ono, što su oni vekovima činili nama…«.

Bošnjaci naravno nikada nisu bili Truci, jer su dio slavenskog stanovništva, koji u BiH pripada trema vjeroispovijestima: pravoslavnoj, katoličkoj i islamskoj. Međutim, situacija u pogledu suživota u Sandžaku (Srbija) i na sjeveru Crne Gore posve je drugačija među različitim etničkim skupinama u odnosu na BiH gdje su odnosi još uvijek veoma napeti. Kako i ne bi bili? Kao najbolja ilustracija stanja učinila mi se misao, koju je u našem razgovoru sa mladim iz Srebrenice izrekao mladi Bošnjak: Za mene je nemoguće prihvatiti tvrdnju, da živim u Republici Srpskoj, jer živim u BiH, za mog srpskog susjeda i prijatelja važi, da ne može prihvatiti BiH, jer živi u Republici Srpskoj.

Srpski predsjednik Tadić javno osuđuje zločine, priznaje genocid i izvinjava se, njegove kolege iz RS su još uvijek daleko od toga. Izjave britanskog ambasadora, da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić po svemu sudeći (očito) u Srbiji izrečene u danima poslije komemoracije u Srebrenici su značajne i odražavaju ocjenu dvoličnosti država sa tog područja, kada se radi o hapšenju i izručenju Haagu. »Više svjetlosti, više djela!« mogao bih parafrazirali Goethea. Bez pune saradnje svih država u regiji s Haagom nema pomirenja ni evropske budućnosti. Zar nije na neki način bilo perverzno, da je za saradnju s Haagom u donedavnoj Koštuničinoj vladi odgovoran jedini ne-Srbin, Bošnjak, ministar za rad i socijalu Rasim Ljajić? Te države i posebno manje razvijena područja naseljena Bošnjacima trebaju neophodnu razvojnu pomoć i programe za razvoj sela, koje može obezbijediti EU. Zato je EU način kao i smjerokaz za put u budućnost. Pitanje je samo - kada.


Na komemoraciji povodom 13-godišnjice genocida i sahrani žrtava genocida u Srebrenici 11. jula/srpnja 2008. godine
U utorak su majke iz Srebrenice i Žepe u Novoj Kasabi položile cvijeće na mjestu gdje su ih Srbi preobučeni u pripadnike mirovnih snaga UN prevarom namamili na fudbalsko igralište pored rijeke i tako skupili bošnjačke izbjeglice. Na putu iz Srebrenice u nadi da je kraj agonije i da su na sigurnom u očaju i bez nade našli su se najizmučeniji i iznemogli, koji nisu bili sposobni za put preko rijeke Jadar nazad u brda i naprijed prema Tuzli. Sa tog mjesta su na gubilište odveli dvije hiljade djece i muškaraca.

U mjestu Kravice, u susjednoj opštini Bratunac, samo nekoliko kilometara od Potočara, u zgradi bivše Poljoprivredne zadruge, gdje su okrutno mučili Bošnjake iz Srebrenice, nisu im dozvolili da polože cvijeće. Tome se suprotstavilo lokalno stanovništvo i zbog toga je majke i udovice zaustavio kordon policajaca Republike Srpske.

Sve dok u BiH bilo gdje bude problem zbog polaganja cvijeća u znak sjećanja na ubijene u ratu imat ćete problem i tamo, ali i u susjednim državama i članicama EU.

S Dianom smo se odlučili da na konferenciji predsjednika, koja priprema i usklađuje rad EP, predložimo da u Brisel pozovemo mlade iz Srebrenice iz obje etničke zajednice. Nadamo se i želimo, da bi zajednički višednevni boravak na putu i u EU, u okviru institucija EU, omogućio otkrivanje historije, zabluda i upoznavanje Zapadne Evrope. Možda će to omogućiti nove mogućnosti za dijalog i razumijevanje. Potrebne su mjere i napori za jačanje povjerenja, kojeg nema. Ko to može, ako ne mladi?