Aličković: Samo ne zaboravi u Drinu noge operi, pa čistom nogom onda kroči na svetu bosansku zemlju.

Oprosti, šti to pita, putnik sam namjernik, čovjeka tražim, pa mi rekoše, tamo u toj čudesnoj zemlji, tamo će ga naći.
Oh kako me blago pogledaše te oči, kao prvi sabah s neba kad padne.

- Jah! - reče - Bošnjak ga zovu. Prepoznat će ga lahko kada ti duša k njemu pojmi, a ti ga poslije pitaj za ime - reče i išaretom put mi pokaza, pravo! Samo ne zaboravi u Drinu noge operi, pa čistom nogom onda kroči na svetu bosansku zemlju.

- Ja, Allaha mi moga, - zakle se tako, nema tog pedlja kojeg će stopom zgaziti, da šehit neki korak ti ne osluhne. Mnogi su proživljeni tamo. To zaman pamti, a pamti i čovjek. Ko čovjek jeste, ko čovjek bješe, ko čovjek hoće biti. Za druge ništa ti neću reći. Jer Allah, najbolje zna.
Pa ko to pogubi tolike ljude, reci dobri moj, kad sve mi reče i put mi pokaza upith. Ali njega ne bi više, on nekud ode. Kao da sa mnom ni zborio nije. Pomislih, sanjam.

Samo jedna crvena ruža na snijegu, iza njega osta, Bože moj, mirom miriš ko usred proljeća. Uzalud bi mi, traga ne nađoh, ni stopa u snijegu kuda je pošao, samo ta ruža, kao to rekoh. I uzeh tu ružu, u njedra je stavih i pravo pođoh kuda mi je rekao. Korak za korakom, snijeg se bijeli, a ja kao da zemlju ne dotičem.

I dođoh na tu Drinu. Kad po njoj snjegovi pali, učinje mi se tako, a bijela joj i Ćuprija. Vara li me to oko ili je ono dzamija to u havi s temeljom lebdi a alem joj sija, sija ...

I šta ću, krenuh, putnik sam namjernik, tražim tu Bosnu meni daleku, al’ ni slutio ne bi šta mi se ukaza. Hiljdu golubova ko biserje bijeli, na Drinu pali vodu joj piju. Ne, nije to gugut, glasovi to su, Allahovo ime s ljubavlju zbore.
Pređoh ćupriju i zastadoh na kraju. On mi u susret ide vidim. Iza koraka mu čudna svjetlost, sve mi je bili, a moja njedra puna mirisa
Ruže, kao da je on to proljeće koje joj godi.

I dođoh na tu Drinu. Kad po njoj snjegovi pali, učinje mi se tako, a bijela joj i Ćuprija. Vara li me to oko ili je ono dzamija to u havi s temeljom lebdi, a alem joj sija, sija ... I šta ću, krenuh, putnik sam namjernik, tražim tu Bosnu meni daleku, al’ ni slutio ne bi šta mi se ukaza. Hiljdu golubova ko biserje bijeli, na Drinu pali vodu joj piju. Ne, nije to gugut, glasovi to su, Allahovo ime s ljubavlju zbore.

Od kud ovolike ptice? - upitah, kada mi on dotaknu rame.
- To nisu ptice to su šehidi! To žedne duše njihove piju.
Drina je mezar putniče dobri, a Džennet ušće najbliže njeno, meni i tebi sveta je sedžda, hajde sad, zanijeti prvi, vakat je sabah da klanjaš, abdesa uzmi.
- Jarrabi, rekoh, - ovaj nijet u dobro mi piši, ja njima u tvoje ime fatihu zborim, i jasin dušama silom uzetim, a tebi slava i ljubav nepregledna, kao to i ti pravednog ljubi.

Allahu ukabuli, reče neko.

Ko li to reče neznam ni sad, samo mi pogled na dzemat svrati. On ispred nas na sedždi prvi, a nas hiljadu u trostruki saff stali...
Poslije selama, samo ja. Sam. Ni ljudi ni snijega čak. Samo čujem tespiha šum negdje na nebu hrskavo suste. I gle čuda, ugledah na kraju, svi oni uđoše u džamiju sto lebdi. Posljednji sjećam se kratko mi mahnu, pa onda ruku na grudi složi, a onda zatvori džamijska vrata i sve lagano nebom zaplovi. A onda sunce se rodi, vidici jasni kao kristali, i svijetli mi hajirli puti ko da su samo mene čekali.
Bismillahi, izustih samo i krenuh, putnik sam namjerinik, kao to rekoh, čovjeka tražim. I hodih, koliko dugo neznam reći, samo znam
akšam se spustio na prvo selo, kada pred kolibom jednom stadoh, vrata se sama otvoriše.
Bujrum neznani brate, reče mi žena i pogled obori, meni su muke majčinske dosle, halali, tamo će sjesti, tamo odmori. To reče i minder pokaza, a ona izađe maksuma da rodi, u maloj pojati, tako mi Boga. I ne bi malo vrati se opet, u krilu od dimija čedo nosi. Ja, Allahu Ekber! - ponosno reče - sina mi dao poslije kćeri. Uzmi ga, neznani brate, ime mu nadjeni, Alija, to mu je želja bila, oca njegovog Osmana, bosanskog šehida....
I taman sto zanijetih dovu, ustašca njegova se otvoriše, i gle Božijeg dara, dijete prozbori: Ja sam taj čovjek kojega tražiš ...
A onda i ja otvorih oči. Ruke mi prazne nema ga, jedva dođoh sebi.
Ali ipak ponovo zanijetih i kao da ništa sanjao nisam, uz dovu ime mu nadjenuh .... Alija!