Saff: Da se zločin ne zaboravi: Historičar Safet Gagula preživio je i zabilježio sokolačku četničku torturu
OD LOGORA DO LOGORA
Autor: Ramiz Hodžić
Objavljeno: 13. Jun 2008. 12:06:04
Gagula svoju priču praktično počinje od 6. aprila 1992. godine, kada jutro na Sokocu sviće sa teškom artiljerijskom paljbom koja se čuje iz pravca Sarajeva, a koju sokolački Srbi proslavljaju, pa i njegove kolege u školi, i to vrlo javno, jasno i glasno. Priču profesor Gagula nastavlja iz svoje perspektive bez rekla-kazala, ali uspijeva i na taj način da pokaže svu silinu četništva i zločina na Sokocu, ali i onoga što su preživljavali Bošnjaci širom teritorije koju su držali Srbi. Posebno oni koji su bili po srpskim logorima ''Batković'' i ''Kula''. Iako ne tako detaljno, Gagula je opisao i proces etničkog čišćenja Sokoca, kako užeg gradskog jezgra, tako i sela. Govorio je kroz primjere u koje se uvjerio svojim očima, ili kroz iskaze iz povjerljivih izvora. Imenom i prezimenom profesor Gagula prozvao je značajan broj Srba koji su činili zločine, a o čemu smo detaljnije pisali kada je Sokolac bio na redu u našem feljtonu o zločinu
Safet Gagula je prijeratni profesor historije u sokolačkom selu Knežina. Kao i svi drugi Bošnjaci u Republici Srpskoj, pa i općini Sokolac, Gagula je na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu izložen teškoj četničkoj torturi. Božijom voljom preživio je torturu koja je podrazumijevala 13 mjeseci provedenih u nekoliko srpskih logora. Najprije logor na Sokocu u Osnovnoj školi ''Slaviša Vajner Čiča'', zatim logor u Čavarinama, također u općini Sokolac, napravljen od stare zgrade škole, logor ''Batković'' kod Bijeljine, i logor ''Kula'' kod Sarajeva.
Realna priča o zločinu
Nekoliko godina nakon okončanja agresije profesor Gagula odlučio je zabilježiti sve ono što je proživio kroz ove logore, ali i da detaljnije objasni predratnu i djelimično ratnu situaciju u općini Sokolac. Tako da je 2001. godine svoje zapise uokvirio u knjigu s nazivom Od logora do logora. Iako je preživio tešku, razumu u pojedinim trenucima neshvatljivu patnju i torturu, ipak je profesor Gagula smogao snage da u svojoj knjizi napiše samo ono što je njegovo lično iskustvo, bez špekulacija, bez vijesti iz druge ruke, samo ono što je doživio i svojim očima vidio. Prozvao je samo one ljude za koje se uvjerio da su bili dio etničkog čišćenja, zločina, progona, pritvora, mučenja, zlostavljanja na Sokocu. Dakle, nije htio optužiti nikoga za koga se nije uvjerio da je počinio zločin u nekoj formi, ali se odlučio i da progovori i javno prozove one koji su zločin počinili. Zbog toga knjigu započinje riječima: ''Grijeh je optužiti nevinog. Veći grijeh je ne kazniti one koji su počinili zločine na nevinim.'' Recenzije za ovu knjigu napisali su Hamza Bakšić, dr. Fahrudin Kalender i prof. dr. Ibrahim Tepić. Za ovu priliku izdvojit ćemo dio iz recenzije Hamze Bakšića: ''Riječ je o snažnom ratnom dokumentu koji kroz panoramsku sliku sudbina i likova ostavlja za pamćenje i razumijevanje najdramatičnije godine iz historije Bosne i Hercegovine. Autor se opredijelio da o tom vremenu i ljudima govori ne odmičući se od činjenica koje su njemu poznate. Sve što se pročita je svjedočenje iz prve ruke. Nema političkog ili pseudoliterarnog uopćavanja koje često memoarima oduzima vjerodostojnost...''
Prijeratno četništvo
Knjiga počinje pričom o Sokocu prije rata, o srpskom nacionalizmu koji je u ovoj općini počeo puno prije agresije, zapravo, upitno je da li je ikada i nestajao nakon Drugog svjetskog rata. Sokolački Srbi, općine nadomak Sarajevu, još 1983. godine javno su ispoljavali svoj nacionalizam. Bilo je to vrijeme montiranog ''Sarajevskog procesa''. To je dobro uvidio Gagula i zapamtio tešku priču i muku koju je doživio imam džamije u Knežini Safet Bećar koji je proglašen ''islamskim fundamentalistom'' zato što je tokom ramazana u selu Bare tražio pred klanjanje teravih-namaza da se pokrije Titova slika na zidu. To je bio dovoljan razlog da se provede istraga protiv ovog efendije. Sjeća se Gagula i kako se sa pojavom Miloševića situacija na Sokocu još više pogoršava za Bošnjake. Još tada se sva beogradska štampa mogla kupiti na Sokocu, dok se od sarajevskih moglo kupiti samo Oslobođenje i to u ograničenom tiražu. Gledala se TV Beograd, a srpstvo i četništvo se razvijalo. Pa je tokom proslave obilježavanja 200 godina od rođenja Vuka Stefanovića Karadžića izvedena predstava skoro u svakom selu u kojoj Vuk nije prikazan kao jezički reformator, već kao srpski borac protiv Turaka. Sjeća se Gagula u prvom dijelu knjige kako je srpski nacionalizam na Sokocu iz dana u dan rastao i bio sve otvoreniji. Mjesec i po nakon velikog Miloševićevog skupa na Gazimestanu, i sokolački Srbi su odlučili proslaviti ''Kosovski boj'' pa se u Knežini okupilo 100.000 Srba iz cijele Bosne i Hercegovine, Srbije, Vojvodine, Kosova. Tako su se Srbi osilili do te mjere da je već 1990. godine na udar došao Albanac Mehmedalija Izirija kome je lokal u više navrata demoliran i onda je morao otići. Kada je došao rat u Hrvatskoj, izvršena je mobilizacija na Sokocu i dosta je sokolačkih Srba otišlo na Vukovar. Svoju jedinicu zvali su ''Romanijski vukovi''. Sokolac je bio jako atraktivan za sve velike srpske vođe i paravođe. Na Sokolac su dolazili Vojislav Šešelj i to u više navrata, i prije rata, i tokom rata kada je 13. avgusta 1993. godine u manastiru u Knežini imenovao 13 vojvoda, zatim prvi čovjek KOS-a Aleksandar Aco Vasiljević, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić. Kroz Sokolac su prošle razne vojne i paravojne jedinice uključujući ''šešeljevce'', ''arkanovce'', ''rojaliste'' i dr. Sokolac je bio atraktivan zbog blizine Sarajeva.
Sokolački ''junaci''
Nakon pokazivanja svoje svjesnosti srpskog nacionalizma i četništva još puno prije agresije, Gagula svoju priču praktično počinje od 6. aprila 1992. godine, kada jutro na Sokocu sviće sa teškom artiljerijskom paljbom koja se čuje iz pravca Sarajeva, a koju sokolački Srbi proslavljaju, pa i njegove kolege u školi, i to vrlo javno, jasno i glasno. Priču profesor Gagula nastavlja iz svoje perspektive bez rekla-kazala, ali uspijeva i na taj način da pokaže svu silinu četništva i zločina na Sokocu, ali i onoga što su preživljavali Bošnjaci širom teritorije koju su držali Srbi. Posebno oni koji su bili po srpskim logorima ''Batković'' i ''Kula''. Iako ne tako detaljno, Gagula je opisao i proces etničkog čišćenja Sokoca, kako užeg gradskog jezgra, tako i sela. Govorio je kroz primjere u koje se uvjerio svojim očima, ili kroz iskaze iz povjerljivih izvora. Imenom i prezimenom profesor Gagula prozvao je značajan broj Srba koji su činili zločine, a o čemu smo detaljnije pisali kada je Sokolac bio na redu u našem feljtonu o zločinu. U svojoj knjizi Gagula se na indirektan način dotakao i mentaliteta bošnjačkog naroda, kao i njegove naivnosti i vjerovanja svojim komšijama koji ih onda pokolju, što se iz generacije u generaciju ponavlja. U ovoj agresiji mnoge je na Sokocu koštala naivnost, a posebno Bošnjake sela Novoseoci, koji su potpisali Srbima lojalnost i mirno živjeli do 21. septembra 1992. godine kada su došle srpske snage i ubile oko 45 ljudi.
Logorske muke
Posebno dobro i detaljno Gagula opisuje stanje u logorima, kako sokolačkim, tako i logoru ''Batković'' i logoru ''Kula'', jer je kroz sve prošao. Najprije je po hapšenju smješten u Osnovnu školu na Sokocu. Tu su uvjeti bili katastrofalni. Bila je to podrumska prostorija bez kreveta, spavalo se na klupama, bez ćebadi. Nužda se vršila u ćošku sobe u kojoj se broj stalno povećavao pa je u septembru tu već bilo 50-ak ljudi. Nije im bilo dozvoljeno izlaženje, kupanje, šišanje, tako da su svi postali vašljivi i dobili svrab, što je bilo posebno teško. Bili su u krastama, a zločinci im nisu htjeli obezbijediti lijek. Kada je počela školska godina i nakon nekoliko neprijatnosti i ismijavanja od strane kolega, Safet i ostali logoraši prebačeni su na novu lokaciju u logor u Čavarinama. Uvjeti i u ovom logoru bili su loši. Vode nije bilo, već nekakva žabokrečina u ograničenim količinama. Hrana loša, a nekad bi se četnici poigrali sa zatočenim pa bi im u hranu stavljali tablete za probavu što bi dovodilo do haosa u sobama gdje je bilo po 25 ljudi, a jedna kanta za nuždu. Kad je došla zima dobijali su poslije više dana mržnjenja po naramak drva i jedno palidrvce. Ako ne bi uspjeli pripaliti od tog jednog palidrvceta vatru, ostajali bi u hladnoj sobi. U ovom logoru bilo je zlostavljanja kao i u onom u sokolačkoj školi.
''Batković'' i ''Kula''
U svojoj knjizi Gagula opisuje i stanje u bijeljinskom logoru ''Batković''. To je jedan od najvećih logora za Bošnjake. Gagula je sa grupom logoraša iz logora u Čavarinama 15. marta 1993. godine prebačen u ''Batković''. U njemu je proveo nekoliko mjeseci. Hrana je bila loša, ali puno bolja nego u sokolačkim logorima. Bilo je česmi za umivanje, bilo je maltretiranja, ali manje, a postojala je radna obaveza po semberskim poljima. Iz ''Batkovića'' Gagula je prebačen u ''Kulu'' i odatle je razmijenjen.
U knjizi Od logora do logora profesor Gagula prozvao je puno zločinaca sa Sokoca koji su ovaj grad potpuno etnički očistili od Bošnjaka, a da gotovo nije ispaljen niti jedan metak od bošnjačke strane. Zbog otvorenog pisanja profesor Gagula danas ne može otići na Sokolac, ne može vratiti svoj stan u Knežini, stan u kome sada živi jedan od njegovih bivših učenika, i koji poručuje Safetu da se ne vraća i da ne pokušava vratiti stan. Iste poruke Gagula dobija i od drugih sokolačkih Srba koji su svoje ime našli ili su se prepoznali u knjizi Od logora do logora.
 Nekoliko godina nakon okončanja agresije profesor Gagula odlučio je zabilježiti sve ono što je proživio kroz ove logore, ali i da detaljnije objasni predratnu i djelimično ratnu situaciju u općini Sokolac. Tako da je 2001. godine svoje zapise uokvirio u knjigu s nazivom Od logora do logora. |
Safet Gagula je prijeratni profesor historije u sokolačkom selu Knežina. Kao i svi drugi Bošnjaci u Republici Srpskoj, pa i općini Sokolac, Gagula je na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu izložen teškoj četničkoj torturi. Božijom voljom preživio je torturu koja je podrazumijevala 13 mjeseci provedenih u nekoliko srpskih logora. Najprije logor na Sokocu u Osnovnoj školi ''Slaviša Vajner Čiča'', zatim logor u Čavarinama, također u općini Sokolac, napravljen od stare zgrade škole, logor ''Batković'' kod Bijeljine, i logor ''Kula'' kod Sarajeva.
Realna priča o zločinu
Nekoliko godina nakon okončanja agresije profesor Gagula odlučio je zabilježiti sve ono što je proživio kroz ove logore, ali i da detaljnije objasni predratnu i djelimično ratnu situaciju u općini Sokolac. Tako da je 2001. godine svoje zapise uokvirio u knjigu s nazivom Od logora do logora. Iako je preživio tešku, razumu u pojedinim trenucima neshvatljivu patnju i torturu, ipak je profesor Gagula smogao snage da u svojoj knjizi napiše samo ono što je njegovo lično iskustvo, bez špekulacija, bez vijesti iz druge ruke, samo ono što je doživio i svojim očima vidio. Prozvao je samo one ljude za koje se uvjerio da su bili dio etničkog čišćenja, zločina, progona, pritvora, mučenja, zlostavljanja na Sokocu. Dakle, nije htio optužiti nikoga za koga se nije uvjerio da je počinio zločin u nekoj formi, ali se odlučio i da progovori i javno prozove one koji su zločin počinili. Zbog toga knjigu započinje riječima: ''Grijeh je optužiti nevinog. Veći grijeh je ne kazniti one koji su počinili zločine na nevinim.'' Recenzije za ovu knjigu napisali su Hamza Bakšić, dr. Fahrudin Kalender i prof. dr. Ibrahim Tepić. Za ovu priliku izdvojit ćemo dio iz recenzije Hamze Bakšića: ''Riječ je o snažnom ratnom dokumentu koji kroz panoramsku sliku sudbina i likova ostavlja za pamćenje i razumijevanje najdramatičnije godine iz historije Bosne i Hercegovine. Autor se opredijelio da o tom vremenu i ljudima govori ne odmičući se od činjenica koje su njemu poznate. Sve što se pročita je svjedočenje iz prve ruke. Nema političkog ili pseudoliterarnog uopćavanja koje često memoarima oduzima vjerodostojnost...''
Prijeratno četništvo
Knjiga počinje pričom o Sokocu prije rata, o srpskom nacionalizmu koji je u ovoj općini počeo puno prije agresije, zapravo, upitno je da li je ikada i nestajao nakon Drugog svjetskog rata. Sokolački Srbi, općine nadomak Sarajevu, još 1983. godine javno su ispoljavali svoj nacionalizam. Bilo je to vrijeme montiranog ''Sarajevskog procesa''. To je dobro uvidio Gagula i zapamtio tešku priču i muku koju je doživio imam džamije u Knežini Safet Bećar koji je proglašen ''islamskim fundamentalistom'' zato što je tokom ramazana u selu Bare tražio pred klanjanje teravih-namaza da se pokrije Titova slika na zidu. To je bio dovoljan razlog da se provede istraga protiv ovog efendije. Sjeća se Gagula i kako se sa pojavom Miloševića situacija na Sokocu još više pogoršava za Bošnjake. Još tada se sva beogradska štampa mogla kupiti na Sokocu, dok se od sarajevskih moglo kupiti samo Oslobođenje i to u ograničenom tiražu. Gledala se TV Beograd, a srpstvo i četništvo se razvijalo. Pa je tokom proslave obilježavanja 200 godina od rođenja Vuka Stefanovića Karadžića izvedena predstava skoro u svakom selu u kojoj Vuk nije prikazan kao jezički reformator, već kao srpski borac protiv Turaka. Sjeća se Gagula u prvom dijelu knjige kako je srpski nacionalizam na Sokocu iz dana u dan rastao i bio sve otvoreniji. Mjesec i po nakon velikog Miloševićevog skupa na Gazimestanu, i sokolački Srbi su odlučili proslaviti ''Kosovski boj'' pa se u Knežini okupilo 100.000 Srba iz cijele Bosne i Hercegovine, Srbije, Vojvodine, Kosova. Tako su se Srbi osilili do te mjere da je već 1990. godine na udar došao Albanac Mehmedalija Izirija kome je lokal u više navrata demoliran i onda je morao otići. Kada je došao rat u Hrvatskoj, izvršena je mobilizacija na Sokocu i dosta je sokolačkih Srba otišlo na Vukovar. Svoju jedinicu zvali su ''Romanijski vukovi''. Sokolac je bio jako atraktivan za sve velike srpske vođe i paravođe. Na Sokolac su dolazili Vojislav Šešelj i to u više navrata, i prije rata, i tokom rata kada je 13. avgusta 1993. godine u manastiru u Knežini imenovao 13 vojvoda, zatim prvi čovjek KOS-a Aleksandar Aco Vasiljević, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić. Kroz Sokolac su prošle razne vojne i paravojne jedinice uključujući ''šešeljevce'', ''arkanovce'', ''rojaliste'' i dr. Sokolac je bio atraktivan zbog blizine Sarajeva.
Sokolački ''junaci''
Nakon pokazivanja svoje svjesnosti srpskog nacionalizma i četništva još puno prije agresije, Gagula svoju priču praktično počinje od 6. aprila 1992. godine, kada jutro na Sokocu sviće sa teškom artiljerijskom paljbom koja se čuje iz pravca Sarajeva, a koju sokolački Srbi proslavljaju, pa i njegove kolege u školi, i to vrlo javno, jasno i glasno. Priču profesor Gagula nastavlja iz svoje perspektive bez rekla-kazala, ali uspijeva i na taj način da pokaže svu silinu četništva i zločina na Sokocu, ali i onoga što su preživljavali Bošnjaci širom teritorije koju su držali Srbi. Posebno oni koji su bili po srpskim logorima ''Batković'' i ''Kula''. Iako ne tako detaljno, Gagula je opisao i proces etničkog čišćenja Sokoca, kako užeg gradskog jezgra, tako i sela. Govorio je kroz primjere u koje se uvjerio svojim očima, ili kroz iskaze iz povjerljivih izvora. Imenom i prezimenom profesor Gagula prozvao je značajan broj Srba koji su činili zločine, a o čemu smo detaljnije pisali kada je Sokolac bio na redu u našem feljtonu o zločinu. U svojoj knjizi Gagula se na indirektan način dotakao i mentaliteta bošnjačkog naroda, kao i njegove naivnosti i vjerovanja svojim komšijama koji ih onda pokolju, što se iz generacije u generaciju ponavlja. U ovoj agresiji mnoge je na Sokocu koštala naivnost, a posebno Bošnjake sela Novoseoci, koji su potpisali Srbima lojalnost i mirno živjeli do 21. septembra 1992. godine kada su došle srpske snage i ubile oko 45 ljudi.
Logorske muke
Posebno dobro i detaljno Gagula opisuje stanje u logorima, kako sokolačkim, tako i logoru ''Batković'' i logoru ''Kula'', jer je kroz sve prošao. Najprije je po hapšenju smješten u Osnovnu školu na Sokocu. Tu su uvjeti bili katastrofalni. Bila je to podrumska prostorija bez kreveta, spavalo se na klupama, bez ćebadi. Nužda se vršila u ćošku sobe u kojoj se broj stalno povećavao pa je u septembru tu već bilo 50-ak ljudi. Nije im bilo dozvoljeno izlaženje, kupanje, šišanje, tako da su svi postali vašljivi i dobili svrab, što je bilo posebno teško. Bili su u krastama, a zločinci im nisu htjeli obezbijediti lijek. Kada je počela školska godina i nakon nekoliko neprijatnosti i ismijavanja od strane kolega, Safet i ostali logoraši prebačeni su na novu lokaciju u logor u Čavarinama. Uvjeti i u ovom logoru bili su loši. Vode nije bilo, već nekakva žabokrečina u ograničenim količinama. Hrana loša, a nekad bi se četnici poigrali sa zatočenim pa bi im u hranu stavljali tablete za probavu što bi dovodilo do haosa u sobama gdje je bilo po 25 ljudi, a jedna kanta za nuždu. Kad je došla zima dobijali su poslije više dana mržnjenja po naramak drva i jedno palidrvce. Ako ne bi uspjeli pripaliti od tog jednog palidrvceta vatru, ostajali bi u hladnoj sobi. U ovom logoru bilo je zlostavljanja kao i u onom u sokolačkoj školi.
''Batković'' i ''Kula''
U svojoj knjizi Gagula opisuje i stanje u bijeljinskom logoru ''Batković''. To je jedan od najvećih logora za Bošnjake. Gagula je sa grupom logoraša iz logora u Čavarinama 15. marta 1993. godine prebačen u ''Batković''. U njemu je proveo nekoliko mjeseci. Hrana je bila loša, ali puno bolja nego u sokolačkim logorima. Bilo je česmi za umivanje, bilo je maltretiranja, ali manje, a postojala je radna obaveza po semberskim poljima. Iz ''Batkovića'' Gagula je prebačen u ''Kulu'' i odatle je razmijenjen.
U knjizi Od logora do logora profesor Gagula prozvao je puno zločinaca sa Sokoca koji su ovaj grad potpuno etnički očistili od Bošnjaka, a da gotovo nije ispaljen niti jedan metak od bošnjačke strane. Zbog otvorenog pisanja profesor Gagula danas ne može otići na Sokolac, ne može vratiti svoj stan u Knežini, stan u kome sada živi jedan od njegovih bivših učenika, i koji poručuje Safetu da se ne vraća i da ne pokušava vratiti stan. Iste poruke Gagula dobija i od drugih sokolačkih Srba koji su svoje ime našli ili su se prepoznali u knjizi Od logora do logora.