Originalna Povelja Kulina bana, to jedinstveno svjedočanstvo bosanske državnosti u ranom srednjem vijeku, nakon 820 godina se "ne vraća" kući, u Bosnu i Hercegovinu - čak ni na određeno vrijeme. I umjesto da bude izložena u Zemaljskom muzeju BiH 21 dan - period koji je trebao isteći ovog ponedjeljka, a u sklopu Dana Kantona Sarajevo koji je počeo 5. maja, svi zainteresirani Bošnjaci i mnogi Hrvati podjednako - su se našli - još jednom izdani od strane hinjskih sljedbenika "karađorđevskog malog Tite" Tuđmana.

Napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom, Povelja bosanskoga bana Kulina je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja i najstariji državni dokument kod svih južnoslovenskih naroda i država. Čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku i svojim sadržajem vjerno svjedoči o bosanskoj državnosti, govori o pravima i povlasticama dubrovačkih trgovaca na teritoriju bosanskog vladara, zazivajući ime Božije, potvrđujući stoljetnu tradiciju prijateljstva naroda Bosne-Hercegovine i Hrvatske. Povelja Kulina bana pisana je dvojezično: pored bosančice i bosanskog jezika rabljen je i klasični latinski jezik.
Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti sačuvanih primjeraka te rasprave vis-a-vis Rusije i ex-Yugo Hrvatske. Danas je Povelja sačuvana u tri primjerka, od kojih se dva nalaze u Dubrovačkom arhivu, a jedan u St. Peterburgu (Petrograd a.k.a. Lenjingrad, Rusija) - koji je ukraden, navodno od strane izvjesnog patrijarha u doba ukidanja neovisne Dubrovačke Republike i njenog aneksiranja prvo Francuskoj a zatim Austro-Ugarskoj, te data na peškeš nekom nebitnom ruskom caru.

Ali vratimo se današnjici. Zahvaljujući prijateljstvu Dubrovnika i Sarajeva, potom suradnji Historijskog arhiva Sarajevo i Državnog arhiva Dubrovnik, rodila se izvanredna ideja o predstavljanju bosanskohercegovačkoj javnosti ovog iznimno značajnog dokumenta. Ali, opet politika nije dala nama jadnim Bosancima (te Hercegovcima) ovaj zavidni kulturni užitak. Kleta politika je nanovo uskratila svim građanima Bosne i Hercegovine - kako Bošnjacima, suvremenim čuvarima amaneta bosanskog jezika i zemlje, bosanskim Hrvatima, nosiocima tradicije srednjovjekovnog bosanskog katoličanstva te svim ostalim pismenim, kulturno savjesnim stanovnicima Bosne i Hercegovine - od bosanskih sefardskih Jevreja, bos. Srba do bosanskih Roma te svih ostalih radoznalih posjetilaca koji navrate u Zemaljski muzej.

No, tako je - a ko drugi nego Tuđmanova "politika" iz Karađorđeva - namjerno, perfidno i tko zna iz kog nepismenog razloga - osujetila tradicionalnu dobru saradnju ova dva grada - Sarajeva i Dubrovnika. O čemu je dakle riječ?

Prijateljska suradnja Sarajeva i Dubrovnika

20. aprila, iskusni ravnatelj dubrovačkog Državnog arhiva Ivo Orešković, ističući u telefonskom razgovoru izuzetnu agilnost Sejdalije Gušića, ravnatelja sarajevskog arhiva i doprinos Emira Hadžihafizbegovića, koji je dao značajan trud realizaciji ovog historijskog projekta“ je za Oslobođenje izjavio:
"Najveći znanstveni autoriteti koji su se bavili problematikom izvornosti, originalnosti ili autentičnosti srednjovjekovnih povelja i dokumenata potvrđuju činjenicu da je upravo ovaj primjerak, koji čuvaju u Dubrovačkom arhivu, najstariji, odnosno prvi. Kancelarijska praksa Dubrovačke republike bila je izrađivati trgovačke ugovore, ugovore o miru ili prijateljstvu s drugim gradovima ili državama u svom okruženju u više primjeraka, najčešće četiri. Ova povelja ima i svoje dvojnike, odnosno znanstveno dokazano mlađi prijepis kojega jednako tako mi čuvamo u Arhivu," - kazao je ravnatelj Dubrovačkog arhiva. "Treći primjerak je otuđen, ili bolje kazano, ukraden od strane srpskog patrijarha, najvjerojatnije u vrijeme ili nakon nesretnog požara u Kneževom dvoru 1817. godine, u kojem je tada bio smješten Dubrovački arhiv. Da je to uistinu tako, potvrđuje činjenica da kad su temeljem naredbe Vlade u Beču 1833. godine najvrjedniji dokumenti iz Dubrovačkog arhiva odneseni u Beč, među njima su bila samo dva primjerka Povelje. I to ona koja su kasnije zajedno s ostalim dokumentima doživjela svoje “proputovanje“ preko Beograda 1921. godine u Dubrovnik, potom 1941. godine ponovo u Beč i konačno pedesetih godina prošlog stoljeća u Dubrovnik, kome i pripadaju.
Za pretpostaviti je, dakle, da je i u ovom slučaju bilo tako, te da je jedan, odnosno četvrti primjerak vremenom izgubljen u kneževim kancelarijama, a ostala tri doživjela već opisanu sudbinu. Najispravnije je tvrditi da su sve tri povelje u biti izvorne, odnosno originalne, s tim da suvremeni znanstvenici dijele mišljenje kako je ova povelja iz Dubrovačkog arhiva najstariji izvornik."

Povelja Bosanskoga Bana Kulina je napisana 29.avgusta 1189. godine na starobosanskom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji, dosad pronađeni, bosanski državni dokument, nego je Povelja Bosanskoga Bana Kulina i najstariji državni dokument,od svih južnoslovenskih država!! Ban Kulin, u glavnom dijelu te Povelje, kaže: ....Ja, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi, kneze Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s`pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davati ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje. Prijepis glavnog dijela teksta Povelje Bosanskoga Bana Kulina na originalnom starobosanskom jeziku sa bosančice na latinicu glasi: ....Ja, Ban Bosanski Kulin prisezaju Tebi, kneze Krvasu i vsim gradjam Dubrovcam, pravi prijatelj biti Vam, od sele i do vijeka, i prav goj drzati s vami i pravu vjeru do kole sam ziv. Vsi Dubrovcane kire hode po moemu vladaniju, trgujuce, gdje si kto hoce kretati, gdje si kto mine, pravov vjerov i pravim srcem drzati je, bez vsake zledi, razvje sto mi kto da po svojov voljov poklon, i da im ne bude od mojih castnikov sile, i do kole u mene budu, dati im svijet i pomoc kakore i sebi, kolikore moze, bez vsega zloga primisla. Tako mi Bog pomagaj i sije Sveto Evandjelje.

Entuzijasta Emir Hadžihafizbegović, glumac, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo kazao je istog datuma i ovo: "Radili smo dugo, u medijskoj ilegali, kako bismo uspjeli "dovesti" Povelju Kulina bana u Sarajevo nakon 820 godina i predstaviti je bosanskohercegovačkoj javnosti. Veliku zaslugu za to ima Istorijski arhiv Sarajevo i njegov direktor Sejdalija Gušić i Ivo Orešković, ravnatelj Državnog arhiva u Dubrovniku. Vjerujem da će izazvati veliko zanimanje Sarajlija koji će željeti da je vide."

No, kako vele Bosanci, "ne dade im se."

Perfidne igre protiv Bosne i Hercegovine

Ova hvale vrijedna Inicijativa Historijskog arhiva Sarajevo i Državnog arhiva u Dubrovniku vezana uz posudbu povelje bana Kulina iz 1189. godine – najstarijeg dokumenta koji potvrđuje bosansku državnost – dovela je na veliku žalost kako Bosanaca tako i Hrvata - do sukoba Sarajeva i Zagreba te diskretne ostavke ravnatelja Arhiva Ive Oreškovića - što predstavlja veliki gubitak za hrvatsku i dubrovačku kulturnu scenu.

Dakle, što se dogodilo? NAime, 2006. godine iskusni ravnatelj Orešković je iz DAD-a na posudbu Mađarskoj dao povelju ugarsko-hrvatske kraljice Marije iz 1384. godine. 2006. je od dubrovačkih konzervatora tražio i dobio suglasnost za posudbu Mađarskoj. Sve je proteklo glatko i "slatko". Istu je proceduru nastojao sprovesti i za Kulinovu povelju.
Tako je i ovaj put pratio isti put, pokriven članom 28. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, kojom ministar odobrava iznošenje dokumenta, ta zatim prenosi ovlasti na konzervatore.
Nakon toga je napravljen i ugovor između dvaju arhiva, na čije se potpisivanje čekalo dok se ne dobije suglasnost Ministarstva kulture, ali i jamstvo Vlade kantona Sarajevo. Premijer sarajevske vlade Samir Silajdžić potpisao je suglasnost i jamstvo je osigurano u visini od milijun eura. No, samo desetak dana nakon tumačenja da nema promjene u proceduri, dubrovački konzervatori Oreškoviću priopćuju da mora tražiti suglasnost od ministra.

On je to i učinio, a onda je HAV odbio dati suglasnost.

Naime, Hrvatsko arhivsko vijeće, tzv. savjetodavno tijelo ministra kulture Bože Biškupića, je 28. aprila odbilo suglasnost da se iz dubrovačkog arhiva u Sarajevo na 15 dana pošalje Kulinova povelja te je ponudilo kopiju, što su u Sarajevu sasvim prirodno odbili.

Nakon takve odluke HAV-a cijenjeni g. Orešković je podnio 25. aprila ostavku. O oklonostima zbog kojih je podnio ostavku Orešković nije želio govoriti, nego je dao ovu izjavu svim medijima. “U duhu višegodišnje suradnje, kao ravnatelj ustanove, prihvatio sam inicijativu da se originalna povelja Kulina bana iz 1189. godine izloži u Sarajevu povodom obilježavanja 60 godina rada Istorijskog arhiva. Ovu inicijativu nije prihvatilo Hrvatsko arhivsko vijeće kao savjetodavno tijelo ministra kulture RH. Nakon toga, podnio sam ostavku na dužnost ravnatelja, što je moj osoban čin koji ne želim dodatno komentirati u javnosti”, naveo je ravnatelj Orešković. Ranije on je rekao i ovo: "Kako je bilo potrebno udovoljiti zakonskim propisima koji reguliraju postupak iznošenja pokretnog kulturnog dobra van granica Republike Hrvatske, Vlada Kantona Sarajevo je pružila garancije na pomenuti iznos. (Od ravnatelja Oreškovića saznajemo da se radi o dokumentu koji ima neprocjenjivu materijalnu vrijednost za sve narode koji žive na ovim prostorima, ali zbog njenog osiguranja, Povelja je procijenjena na iznos od milion eura.)

No, sramotno ponašanje hrvatskog ministra kulture Boža Biškupića se nije okončalo ostavkom ravnatelja - po znanom balkanskom metodu, već je nastavljeno atakom na lik i karakter ravnatelja Oreškovića.

Prvo: Hrvatsko Ministarstvo kulture izvijestilo je 29. aprila t.g. da ravnatelj Državnog arhiva u Dubrovniku Ivo Orešković nije tražio iznošenje Povelje niti prateće dokumentacije, što je vrlo neuobičajeno s obzirom na to da osoba koja inicira iznošenje arhivskog gradiva nije nadležna u takvom postupku. Dalje, održana je sjednica Hrvatskog vijeća za kulturna dobra i Hrvatskog arhivskog vijeća kao mjerodavnih tijela. Vijeća su odlučila da se arhivska gradiva od najvišeg nacionalnog značaja (kao spomenuta povelja) ne mogu iznositi i izlagati bez prethodne verifikacije mjerodavnih tijela (podsjetimo vas: Orešković je od dubrovačkih konzervatora tražio i dobio suglasnost za posudbu). Dalje, kako ističu u Ministarstvu, potrebno je prethodno temeljito pripremiti projekt, analizirati stručne i sigurnosne aspekte prezentacije, zaštite i očuvanja gradiva (iz dubrovackih izvora saznajemo da je g. Orešković, sa gospodom profesionalno i adekvatno odradio i ovaj dio posla mnogo prije saopćenja za javnost 20. aprila).

Drugo: Ministar kulture Božo Biškupić izjavio je da slučaj Povelje Kulina bana nije razlog ostavke ravnatelja Ive Oreškovića, nego da su u tom arhivu utvrđene druge nepravilnosti. Tako je na pomolu novi natječaj za ravnatelja Državnog arhiva u Dubrovniku, četvrti u zadnjih pola godine. No, da podsjetimo znalce i informiramo neznalce, g. Ivo Orešković je na mjesto ravnatelja izabran ne jedanput nego tri puta! Prvo 2000. i ponovno 2004. godine, a treći mandat je dobio prije par mjeseci, nakon tri ponovljena natječaja na kojima je bio jedini (kako nam javljaju i daleko najkvalificiraniji) kandidat. No, njegov treći mandat je jako kratko trajao. Dakle ako je bilo nepravilnosti, zbog čega je ministar kulture Božo Biškupić dopustio da se g. mr. Ivo Orešković postavi na rečenu poziciju tri puta? Vidljivo je da je stvar ipak druge naravi. Navodno kolaju glasine da je mr. Ivo Orešković smijenjen (iako je izjavio da je sam dao otkaz) s mjesta prvog arhiviste Sponze, a jedini razlog smjene se može vrlo lahko iznaći! Da nije možda dogovor o izlaganju Povelje Kulina Bana u Sarajevu sredinom svibnja/maja? Ono što je Orešković dogovorio onako kako to DAD, sarajevski Zemaljski Muzej i sve ostale evropske kulturne ustanove rade.

No, ovakve upitne odluke ostavljamo hrvatskoj javnosti, jer se ipak radi o ministru nama Bosancima jedne strane, i ne uvijek prijateljske zemlje - sudeći po ovakvim ili po nekada gorim postupcima (poput rušenja Starog mosta u Mostaru, zar ne?)

Za kraj ostaju pitanja...

1. Da li će Hrvatska dozvoliti Bosni i Hercegovini da dobije original povelje na posudbu u trajanju od godinu dana za 820 obljetnicu državnosti Bosne i Hercegovine koja nastupa 2009.? Jer za 800. obljetnicu Bosni je to bilo uskraćeno.
2. Da li će vlada države Bosne i Hercegovine pokrenuti zakonsku proceduru za povrat ukradenog primjerka koji se danas nalazi u St. Petersburgu a na koje Rusija nema nikakvog prava? Imajući na umu način na koji je Republika Turska 1993 povratila nacionalno blago poznato kao "Kresusovo blago / Karun hazinesi", ukradeno 1965. iz Usaka izlagano godinama u Metropolitan Muzeju u Njujorku, SAD, nije nemoguće povratiti ovakve predmete od nacionalne važnosti ne samo za Bošnjake već i sve građane Bosne i Hercegovine. Na kraju, imajući na umu činjenicu da nikada nije izvršena pravovaljana dioba kulturno-historijske imovine bivše Jugoslavije, te da je Bosna i Hercegovina ostala kratkih rukava po ovom pitanju ne svojom krivicom - Hrvatska bi trebala pokazati daleko više razumijevanja, daleko manje birokratske rigoroznosti i mnogo više spremnosti na kulturnu suradnju.

Jer, ako se jedinstveno svjedočanstvo bosanske državnosti u ranom srednjem vijeku, nakon 820 godina "ne vraća" kući u Bosnu i Hercegovinu - čak ni na određeno vrijeme i nakon vrlo kulturnog primjerenog dijaloga sa dubovačkim gosparima - onda je krajnje vrijeme da se država Bosna i Hercegovina lati nekih drugih metoda da povrati ono što su joj neki drugi seljaci sa drugih dijelova brdovitog Balkana oteli, a što je bilo i ostalo njeno "od Kulina bana i dobrijeh dana".

NAPOMENA I ISPRAVKA:
Da nije kriticara na ovom dunjaluku, trebalo bi ih izmisliti.

Zahvaljujem se izvjesnom broju citalaca koji su mi ljubazno ukazali na izvjesne detalje:

Ko radi taj i ponekad grijesi a posto ja sebe smatram kulturnim entuzijastom, i amaterkom istoricarkom kojoj je bosanska istorija hobi a ne zanimanje, nastojim da dam u svojoj sredini pozitivan doprinos razvoju bosnjacke kulturne misli - prateci savjet jednog Slavoljuba Bosnjaka.

Posto tema gornjeg teksta nisu suvremene vjersko-religijske skupine unutar Bosne-Hercegovine, nego od Bosnjaka i Bosne-Hercegovine otudjena nacionalna blaga od vitalnog drzavnog interesa, koju nam izvjesni krajnje nekulturno uskracuju, smatram da moja grjeska minorna a komentar/i na nju prekomjereni. Oni skrecu paznju sa pravog problema - zasto je jedna Povelja Kulina Bana danas u St. Petersburgu a druge ekskluzivno u Hrvatskoj a niti jedna u BiH i zasto nikada bh. vlade nisu nista ucinile da makar jednu od njih povrate u Bosne-Hercegovinu. Ili zasto ih to niko od vajnih i slavnih bh. opozicionih politicara i kriticnih novinara nije zapitao.

Posto je jedna odlika bosnjackog karaktera vatrenost, dosta "hitimo pred rudu".

Zato pa cu po uzoru na g. Krlezu, a po pitanju "hrvatstva" ukratko znalce podsjetiti a one koji ne znaju prosvijetliti:

Vjersko-etnicka skupina koja danas predominantno bira, historijski netacno ali bh. demokratijom dozvoljeno i priznato, pod svoje "hrvatsko" ime bez ili sa "bosanskim" atributom, u svoj korpus je apsorbirala ili integrisale na razne nacine sve ostale etnicke grupe unutar Bosne-Hercegovine koje su dijelile rimokatolicku vjersku tradiciju.
Ostatak je ratovima i ekonomskim ne/prilikama uglavnom otjeran iz zemlje ili sveden na statisticki malehnu grupu skoro bez prava politickog ili socijalnog predstavljanja.
Stoga se njihov glas danas vrlo, vrlo slabo cuje.

Medjutim posto gore navedena skupina, odnosno njeni vise-manje demokratski imenovani lideri, zele koristiti naziv "bosanski Hrvati" - iz javno-tajno svima znanih razloga - ja im nemam prava niti zelje taj naziv uskracivati. Niti ulaziti u trivijalne polemike tipa "koka ili jaje".

Licno sam ubijedjena, nakon citanja radova izvanredne hrvatske historicarke pok. gdje. Nade Klaic, bh. historicara dr. Mustafe Imamovica, za amatera-historicara uvijek interesantnog rahm. dr. Muhameda Hadzijahica, rahm. dr. Smaila Balica te radova izvjesnog broja austrijskih, italijanskih te turskih autoriteta (po pitanju srednjovjekovne franacke, venecijanske i Osmanlijske arhivske gradje o Bosni) da je termin "bosanski Hrvat" historijski i nacionalno apsolutno pogresan u kontekstu BiH.

Svima je poznato da je taj termin poceo uvoditi tek pred A&U okupaciju i aneksiju Bosanskog pasaluka 1876. No u bh. javnosti, medijima i skolama o tome odgovorni nece ili ne zele da govore.

Kako veli Prof. Dr. Mustafa Memić: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine (koji je, uz kabul izvjesnih politicki nepismenih Bosnjaka islamske i katolicke vjere 1908 i privremeno ukinut). Od tada počinje proces kod bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.“

Dr. Nada Klaić u svome izvanrednom djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE” (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija: "No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.

….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila BOSANSKA."

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi - Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj i organizator hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni 1860-tih bio je Stjepan Radić, samo jedan u nizu ubacenih vatrenih zagovaralaca otudjenja bosnjackog naroda. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. O tome, ubuduce detaljnije.

Bitno je napomenuti da, iako su brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslani upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka, oni nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju. Niti su se bosanski katolici ikada ranije tako osjećali - sudeci po navedenim historijskim izvorima.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj, / I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire, Oba stranca ko u svome šire. [...]

A izvanredni Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk.”

Za mene je svaki gradjanin/ka Bosne-Hercegovine, zavisno od njenog/njegovog doprinosa razvoju Bosne-Hercegovine kao drustvene zajednice, kao jedinstvene drzavne jedinice i demokratske zemlje slobodnih ljudi - jednak.
No nikako se ne smije zaboraviti da su Bosnjaci iznijeli najveci teret odbrane BiH na svojim ledjima, da su Bosnjaci islamske vjerske tradicije bili i ostali u praksi kraljeznica bosnjastva (iako se doprinos Bosnjaka ostalih vjerskih tradicije ovim nije zanemario), da je Islam uglavnom te jedan dio krscanstva u Bosni u manjem dijelu nosilac autohtonih bosanskohercegovackih kulturnih tradicija te da su zato Bosnjaci islamske vjeroispovjesti bili primarna meta genocida.
Bosnjaci islamske vjerske tradicije su bili i ostali glavni nosioci bh. drzavnosti, bh. kontinuiteta, bosanskog jezika i bh. kulture. No Bosnjaci rimokatolicke vjerske provinencije su ocuvali kult bosanske kraljice Katarine (ciji grob u Rimu danas jedino oni redovno posjecuju), veliki broj povelja i zapisa o Bosni (u Kraljevoj Sutjesci, u Visokom) te izvjesne tradicije svojstvene jedino bosanskohercegovackom krscanstvu rimokatolickog mezhepa koji vuce svoje korijene u srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu.
Zato su, na izvjestan nacin, tzv. bosanski "Hrvati" zaista prilicno imenovani "nosiocima tradicije srednjovjekovnog bosanskog katoličanstva". No s obzirom na moderne pokusaje da se omnibus tolerantnog srednjovjekovnog krscanstva bosanske kraljevine uzurpira od strane izvjesnih hrvatskih nacionalista u BiH te Hrvatskoj i ekskluzivno proglasi samo "rimokatolickim" ispravnije je bi bilo da stoji "bosanskim Hrvatima, danasnjim samopozvanim prenosiocima tradicije srednjovjekovnog bosanskog katoličanstva".



Hvala na saradnji.