Paradoksalno, demografski oporavak bošnjačke nacije počinje 1921. godine, u vrijeme kada oni nisu priznati kao nacija! U periodu 1921.-1991. godina broj Bošnjaka u jugoslovenskim zemljama povećan je za 3,2 puta, dok je ukupno stanovništvo u BiH istovremeno poraslo za 2,2 puta. Porast je bio brži u periodu 1921.-1931. (2,5% godišnje) nego u periodu 1941.-1991. (1,4% godišnje). Ta decenija predstavlja prekretnicu u kojoj je prekinut gotovo tri stoljeća opadajući trend udjela Bošnjaka u ukupnom stanovništvu BiH. Genocid nad bošnjačkim narodom i druga negativna kretanja, izazvana ratom u BiH, deformirala su demografska kretanja kod sva tri naroda u BiH i izazvala dugoročne teške posljedice; kod Bošnjaka je sedamdesetogodišnji pozitivan trend prekinut, premda je do tada ispoljavao veliku sposobnost da se održi u usponu i pored pritiska ekonomske i tehnološke modernizacije; sve to u obimu i na način koji nije poznat u historiji BiH.

Na Grand Walley State University (GVSU) u Grand Rapidsu, Michigan, u petak, 4. aprila 2008. godine, održan je panel na temu „Pravo na istinu – pravo na buducnost“. Panel za akademsku zajednicu toga univerziteta je organiziran pod ravnateljstvom prof. Marka Hoffmana, koji je vodio i rad panela, u kojem su sudjelovali prof.dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva i mr Haris Alibašić sa GVSU univerziteta.

Premda organiziran u iznimno kratkom vremenu, panel je privukao pažnju najrelevantnijih eksperata sa ovoga univerziteta. U uvodnom izlaganju dr. Smail Čekić je prezentirao osnovne značajke genocida izvršenog nad Bošnjacima tokom agresije i rata 1992.-1995. godine, sa naučnog stanovišta. Osnovni sadržaji toga izlaganja prikazani su u našem izvješću sa panela na Concordia University u Montrealu, te ih ovom prilikom nećemo ponavljati. Izlaganje je metodologijom bilo prilagođeno akademskoj istraživačkoj publici, a opći dojam rezimirao je prof. Hoffman, kazavši da je ovdašnja akademska zajednica znala dosta toga o genocidu izvršenom nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, da imaju na raspolaganju značajan broj međunarodnih studija i dokumenata o tome, ali da je i pored toga iznenađena surovošću i bezobzirnošću u provođenju genocida, te da iznijeti rezultati istraživanja prof. Čekića ukazuju na potrebu daljnjeg bavljenja i pitanjem odgovornosti međunarodnih faktora za počinjeni genocid.

Ovaj panel održan je odmah nakon što je gradonačelnik Grand Rapidsa, George K. Heartwell, razgovarao sa učesnicima programa „Pravo na istinu–pravo na budućnost“ – prof. Čekićem, mr Elmom Džanić i Asafom Džanićem. Premda zamišljen kao protokolarni, sastanak se pretvorio o otvorenu razmjenu mišljenja o pitanjima identiteta bošnjačke zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u njihovoj staroj domovini. Gradonačelnik je, pored ostaloga, rekao da izuzetno cijeni doprinos koji su Bošnjaci kao zajednica dali razvoju ovoga grada u kratkom periodu, te ocijenio da je njihova najveca uloga upravo u stvaranju kulturnog kolorita i raznolikosti, uključujući tu i religijsku komponentu, u široj regiji Grand Rapidsa. Oni više nisu ljudi kojima se pomaže, već su sada u situaciji da participiraju u svim oblastima života, posebno u preobražaju regiona Grand Rapidsa u region gdje se proizvodi znanje umjesto ranijih tradicionalnih industrijskih proizvoda.

Osvrćući se na pitanje ratnih zločina, prof. Čekić je rekao da je počinilaca ratnih zločina bilo kod svih naroda u BiH, da niko nema apsolutni „kredit bezgrešnosti“, ali da je vrlo lako i jasno razlikovati zločin genocida od drugih vrsta ratnih zločina, prije svega po namjeri i planiranju, te da je ono sto bismo svi mi u Bosni i Hercegovini trebali napraviti zapravo jedna v rsta dezideologizacije pogleda na rat, kao i stvaranje jedne vrste aktivne politike sjećanja.

Pomenuti panel i prijem kod gradonačelnika Grand Rapidsa odvijali su se dan nakon sto je bošnjačkoj zajednici u Grand Rapidsu predstavljen program „Pravo na istinu – pravo na budućnost“. Pomenuto je da Bošnjaci ”nemaju priliku”, ili im se ona vrlo rijetko pruža, da putuju svijetom i drže predavanja, organizuju seminare i simpozije o genocidu izvršenom nad njima, u periodu od 1991. do 1995. godine. Genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini od mnogih se pokušava definirati kao ”etničko čišćenje”, ”građanski rat”, ”vjerski sukob”, ili potpuno cinično kao ”komšijska svađa – tuča u balkanskoj krčmi”, premda su njegove posljedice izuzetno velike.
Demografsku sliku Bosne i Hercegovine kroz prošlost predstavio je Asaf Džanić, istakavši da je sadašnja njena slika u stvari rezultat neprekidnih i složenih procesa mnogih tranzicija. Ona se može ispravno shvatiti samo ako se promatra u kontekstu geopolitičkih determinanti Balkana. Nakon što je ocrtao specifične geopolitičke karakteristike Balkana s pocetka 20. i 21. stoljeća, izlozio je etnodemografski modalitet razvoja bošnjačke nacije.
Kod nje je izdvojio tri osnovna demografska perioda. Do 1650. godine procenat bošnjačke populacije u Bosni i Hercegovini se popeo na preko 70 odsto od ukupnog broja tadašnjeg stanovništva u BiH. Tokom naredna dva stoljeća taj visoki procenat opada, 1750. godine iznosi 57 odsto, 1850. približno 43 odsto, a 1879. godine, u vrijeme prvog savremeno organiziranog popisa stanovništva u BiH, 37,9%. Opadanje procentualnog udjela Bošnjaka u ukupnom stanovništvu BiH nastavljeno je sve do kraja druge decenije dvadesetog stoljeća, nepovoljne okolnosti za bošnjačku populaciju trajale su u osmanskom periodu 230 godina, a u austrougarskom 40 godina.
Paradoksalno, demografski oporavak bošnjačke nacije počinje 1921. godine, u vrijeme kada oni nisu priznati kao nacija! U periodu 1921.-1991. godina broj Bošnjaka u jugoslovenskim zemljama povećan je za 3,2 puta, dok je ukupno stanovništvo u BiH istovremeno poraslo za 2,2 puta. Porast je bio brži u periodu 1921.-1931. (2,5% godišnje) nego u periodu 1941.-1991. (1,4% godišnje). Ta decenija predstavlja prekretnicu u kojoj je prekinut gotovo tri stoljeća opadajući trend udjela Bošnjaka u ukupnom stanovništvu BiH.
Genocid nad bošnjačkim narodom i druga negativna kretanja, izazvana ratom u BiH, deformirala su demografska kretanja kod sva tri naroda u BiH i izazvala dugoročne teške posljedice; kod Bošnjaka je sedamdesetogodišnji pozitivan trend prekinut, premda je do tada ispoljavao veliku sposobnost da se održi u usponu i pored pritiska ekonomske i tehnološke modernizacije; sve to u obimu i na način koji nije poznat u historiji BiH. Bošnjačko stanovništvo se i poslije jednog i Drugog svjetskog rata relativno brzo obnavljalo, a iza ovoga nema izgleda da se nešto tako ponovi. Pod pretpostavkom da nije bilo rata 1992.-1995., bošnjačka depopulacija ne bi započela prije 2040. godine; ratom izazvane posljedice ubrzale su depopulaciju za 30 godina. Slični učinci su još i veći u hrvatskoj populaciji, a najveći u srpskoj.

U zaključku, Asaf Džanić je naglasio da svaka aktivna populaciona politika mora poći od Bosne i Hercegovine kao demografske cjeline, a to pretpostavlja globalni pristup problemu, uključujući i regionalnu perspektivu Balkana. Parcijalne intervencije kod bilo koga naroda uzetog pojedinačno, neće dati nikakve rezultate. Uslov za pozitivnu demografsku politiku jeste da Bosna i Hercegovina postane privlačna i sigurna sredina, a stvarati takvu sredinu znači savladavati posljedice rata. Bosna i Hercegovina je u ratu pretrpila razaranja nezabiljezena u njenoj historiji, njeni gradjani podnijeli mnogobrojne patnje i tegobe, a mnogi ih podnose i danas kao posljedicu rata. Istraživači ICTY, temeljeći svoje procjene na rezultatima istraživanja Instituta za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu kao vjerodostojne, utvrdili su 2003. godine broj žrtava na 102.566, uzimajući to kao minimalni broj.
Osvrćući se na pitanje ratnih zločina, prof. Čekić je rekao da je počinilaca ratnih zločina bilo kod svih naroda u BiH, da niko nema apsolutni „kredit bezgrešnosti“, ali da je vrlo lako i jasno razlikovati zločin genocida od drugih vrsta ratnih zločina, prije svega po namjeri i planiranju, te da je ono sto bismo svi mi u Bosni i Hercegovini trebali napraviti zapravo jedna v rsta dezideologizacije pogleda na rat, kao i stvaranje jedne vrste aktivne politike sjećanja.

Nakon Grand Rapidsa, program „Pravo na istinu – pravo na budućnost“ izložen je 5. aprila bošnjačkoj zajednici i u Chicagu, u Gradskoj biblioteci. Tom prilikom, pored izlaganja prof. dr. Smaila Čekića i Asafa Džanića, predstavljen je i dokumentarni film u produkciji Bosansko-kanadskog humanitarnog udruženja iz Toronta (BCRA) o pojedinim sekvencama iz genocida nad Bošnjacima tokom rata 1992.-1995. godine. Prije projekcije filma, Esad Trokić je predstavio program djelovanja BCRA i nabrojao najznačajnije akcije i rezultate u dosadašnjem radu.

Narednog dana su učesnici programa „Pravo na istinu – pravo na budućnost“ informirali članove udruženja „ODGOVOR NA GENOCID“ iz Chicaga o naučno-istraživačkim projektima na kojima radi Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i medjunarodnog prava iz Sarajeva, na kratkom brifingu koji je organizirao predsjednik toga udruženja Mujko Erović. Premda su izloženi vrlo konkretni prijedlozi o mogućnostima zajedničke saradnje na određenim projektima od strane direktora Instituta, oni su ostali bez adekvatne recepcije i potvrde.