Bili jednom jedni Trebinjci. U isto vrijeme praćeni srećom i nesrećom masovno su pristizali autobusima na svoju prvu stanicu „neznanog“ puta. Taj prvi korak muhadžirluka koji najkraće traje, najviše i boli. Kažem srećni jer uspjeli su da napuste Trebinje a da im se ne dogodi Srebrenica, a opet nesrećni jer ostavljaju sve što su imali i sada sa torbom u rukama i imenom „izbjeglice“ hodaju svijetom k’o bez glave, nesvjesni onoga što ih je zadesilo. A sudbina muhadžira je ista, samo što su im putevi različiti.

Dok pišem ovo sjećam se tih devedesetih. Sjećam se naših pasoša koji su stajali na vitrini kako bi nam bili na dohvat ruke.Bio sam dijete, al’ dovoljno veliki da bih osjetio strah. Nana je tokom cijelog rata slušala radio nebili čula imena poginulih. Tetka u ratu. Rodbina po svijetu. Tuzi prepuno novih ljudi. Centralna džamija - malo Trebinje.

Stigla je molba iz „Merhameta“ da svak' ko ima mogućnosti kod sebe prihvati par osoba jer u džamiji nije bilo više mjesta. A kako kod Tuzana uvijek biva mjesta za musafira ni u ovoj se muci nije osvrtalo na broj osoba već „samo šaljite“. Ne zna se ko je tada bio u većem strahu, musafiri ili domaćini. I jedni i drugi su bili spremni za put.

Plakao sam babi da ode i dovede nekoga kod nas. Pa kad je babo otišao doveo je ženu i dvoje male djece. U džamiji ostali stara nena i sin, otac djece. Te babo trč' opet po njih „što mi, to i oni“. Sedmočlana porodica odjednom se pretvorila u dvanaestočlanu. Mi i oni. Kod rođaka također puno musafira. Babo je mrzio riječ „izbjeglica“. Sve je govorio „vratiće se oni sine“. A ja volio da ostanu kod nas, ako ne što drugo bar zbog djece Emira i Elme.

U džamiji svakog dana nova lica. Registracija i potom „dalje“. Čitam pismo pjesnika Mehe Barakovića koje je poslao mešihatu gdje pita za stanje u Podgorici, a mislim da je napustio Trebinje među posljednjima. Pa onda uz pisaću mašinu napisao i izdao zbirku pjesama. Dok prevrćem papire nailazim na još par drugih pisama. Zahvalnice iz Švedske.
Pomoć. Spiskovi. Molbe. Sklapam dosije. Sjećanja su mi još uvijek sviježa. A slika dvoje djece sad već odraslih, stoji u sobi kao da nas svakog dana opominje o nekome i nečemu.

Trebinjani su napustili Tuzi. Otišli su daleko i nisu se vraćali u Trebinje. Mati je često plakala. Na početku su se često javljali. Svedska, Danska... A onda su prestali da se javljaju. Nestali su. Zato sam i započeo svoju prvu rečenicu „Bili jednom jedni Trebinjani...“ Pitam rođake ali ni oni nemaju habera. Pitam komšije, kažu prestali su da im se javljaju. Da ne postoji par mezara na tuškom groblju, nebi se danas ni poznalo da je ikad ovuda kročila trebinjanska noga.

Na otvranju džamiju u Trebinju 2005. godine Reis IZCG efendija Fejzić u svom obraćanju, prenio je prisutnima selame iz Podgorice i Tuzi. Bio sam duboko dirnut. Možda neko čuje. Evo, vratili su se Trebinjani ili su tu bar na kratko, ređaju se misli. Hodaju ponovo gradom. Pored mene su. Hoću li koga prepoznati? Sjetih se tih devedesetih. Raspitujem se za one koji su boravili u Tuzima, al’ bi mi rečeno da su se prijepodne ponovo uputili za Svedsku. Opet Svedska! Uz pratnju obezbjeđenja,napuštam Trebinje. Al' ono ne napušta mene.

Opet prolječe. Opet neke želje i misli. Nadam se da će moje pisanje vratiti nekoga u ta vremena, koja ne treba zaboraviti ma kakva ona bila. Posjeta Trebinjaca građanima Tuzi značila bi veliku sreću, ako ne što drugo makar zbog one dove musafirske koja nas je možda, a Allah zna, sačuvala tada od pakla.