Blog postovi
SANDŽAKLIJA SAM, TIME SE DIČIM!
Autor: Sulejman Kupusović
Objavljeno: 18. Mar 2008. 19:03:08

Ako me neko pita, o sebi ću reći:

Zovem se Sulejman Kupusović, dolazim iz Sarajeva i imam 56 god., a po horoskopu sam ovan.
Diplomirao pozorišnu, filmsku, tv. i radio režiju na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu 1974. godine, te filozofiju i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Prvi školovani teatarski, filmski, televizijski i radio reditelj u historiji BiH, rođen u ovoj zemlji. Specijalizirao teatarsku režiju u Varšavi i Krakovu 1986. U Narodnom pozorištu Sarajevo u angažmanu kao prvi reditelj još od novembra 1975. godine. U dva navrata bio direktor Drame Narodnog pozorišta Sarajevo; prvi put u periodu 1987.- 1989. te ratne 1992. do kraja 1993. kada je pokrenuo potpuno zamrli rad Narodnog pozorišta postavivši na scenu prve dvije ratne premijere ovoga pozorišta. Od kraja 1993. do kraja 1995. po pozivu turske Vlade živio i radio u Ankari i Istanbulu gdje je uspješno režirao u Turskom državnom pozorištu i pokrenuo čitav niz institucija bosansko-hercegovačko-turske kulturne suradnje. Cijelu 1996. bio umjetnički direktor Narodnog pozorišta Tuzla. U poslijeratnom periodu 1995.-2000. kao honorarni suradnik režirao glavne projekte Narodnog pozorišta ("Derviš i smrt" Selimovića, "Generalium" Isakovića, "Hanka" Samokovlije, opera "Hasanaginica" Horozića). Od polovice 2000. godine ponovo u angažmanu u Narodnom pozorištu kao prvi reditelj. U sveukupnoj 85-godišnjoj povijesti Narodnog pozorišta pozorišni umjetnik i reditelj sa najviše postavljenih premijernih naslova, najvećim brojem izvođenja predstava, najvećim brojem posjetilaca i najvećim brojem nacionalnih i internacionalnih nagrada i priznanja za predstave izrežirane za Narodno pozorište Sarajevo. Režirao u teatrima širom bivše Jugoslavije i BiH, te u Rumuniji, Bugarskoj i Turskoj. Predstave gostovale u Meksiku, Gvatemali, Francuskoj, Njemačkoj, Španiji, Turskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Švedskoj, Italiji i Austriji. Na televiziji realizirao desetak tv. drama, nekoliko serija: Tale, Teversenove bajke,"TV Cabaret", "Memoari porodice Milić", "Žene s broja 13" i veliki broj dokumentarnih i muzičkih programa. Značajne rediteljske postavke u Narodnom pozorištu Sarajevo: Kralj Lear, Propercije, Bjesnilo, Braća Karamazovi, Veliki vezir, Hrvatski faust, Jugoslovenska antiteza, Duplo dno, Gamllet, Roman o Londonu, Hasanaginica, Prosjačka opera, Majka, Kidaj od svoje žene, Derviš i smrt, Hanka, Tvrđava, Legenda o Ali-paši, Prvi put s ocem na izbore, te operni projekti Hasanaginica, Nabucco u Sarajevu i La Boheme. Dobitnik je i mnogobrojnih nagrada na nacionalnim i međunarodnim televizijskim festivalima.
U vrijeme pojave hrvatskog nacionalizma osamdesetih godina po Zagrebu je kružila sljedeća doskočica: na pitanje šta je to šovinizam, mali Štef odgovara
- To je kad mrziš Srbina više nego što je to normalno!
A ovih dana sam na pijaci Markale čuo pravu "balijsku" parafrazu ovog liskaluka.
U šupljoj priči o svačemu i ničemu jedna sarajevska piljarka kaže jednoj sarajevskoj gospođi:
- Ja ti vala mrzim više Sandžaklije nego četnike!
I ostade jadnica živa!
Najgore je, nažalost, što se ovako nešto može čuti i na drugim mjestima i ne samo iz usta nesretnih piljarki i dokonih domaćica.
Animozitet tzv. "pravih Sarajlija" i rođenih Bosanaca spram došljaka iz Novog Pazara, Sjenice i ostalih sandžačkih kasaba je postao javna stvar i mnogo više od verbalnih dosjetki i neukusnih viceva o "skorojevićkom mentalitetu i materijalnoj nezajažljivosti" ovih naših sunarodnjaka.
Čovjeka skoro bude stid dok mora slušati glasne egzaltacije vremešnih "šehirlija" i njihove prostačke aluzije kojim se generaliziraju svi koji su došli preko Drine i potražili sreću u našoj zajedničkoj domovini.

Nesporno je da u svakom soju ima i nesoja, da u svakoj bratiji ima i odroda, da i među melecima ima azraila, pa zašto ne bi bilo i među Sandžaklijama.
Ali isto onoliko koliko među Sarajlijama sa "dna kace" ili rođenim Mostarcima, ili kozjim mlijekom napojenim Tuzlacima.
Ni jotu više ni jotu manje.
Ali ima zaista nešto po čemu se Sandžaklije izdvajaju od nas, takozvanih domicilnih Bosanaca i Hercegovaca: po spremnosti da pomognu jedni drugima više nego što je to uobičajeno.
I to nas, priznajte, nervira!
Morali bi učiti od njih kako se ne napušta brat ili rođak ili zemljak u nevolji, kako se iznad svega cijeni i poštuje žena, posebno majka i sestra.
Nisam čuo Sandžakliju da nekom psuje mater ili sestru jer zna dobro da nema veće uvrede nego pogano nasrtanje na čast i obraz nečije ženskadije.
A nama je, izgleda, takva psina postala pukom uzrečicom, onako usput, umjesto pozdrava i zdravovanja.
I još po nečemu se Sandžaklije izdvajaju od nas zakletih zaljubljenika u ovu zemljicu Bosnu: po tome što ljudi donesoše svoje pare i počeše nešto da grade po Sarajevu i da proizvode.
Ne treba biti puno pametan i ćorav pored očiju pa ne vidjeti da ono novosagrađenih fabrikica i kompanija što se blista na prilazima bh metropoli uglavnom nastade pod okriljem i znojem onih koje ona nesretna piljarka s početka naše priče "mrzi više nego one tamo"...
A mnoge prave Sarajlije svoju lovu poslaše u švicarske i njemačke banke.
Dvanaest godina od Deytona bilo je dovoljno da se rukuju i popiju zajedno pivo bivši ljuti suparnici sa borbenih linija.
I valjda tako treba da bude nakon svih ratova.
Ali, da ostaje da tinja i razbuktava jedna patološka mržnja unutar istog nacionalnog kruga jeste zastrašujuće i poražavajuće za sve misleće ljude ove zemlje.