Istina je zapravo rezultat dugotrajnih procesa i spoznaje i prihvatanja, odnosno priznavanja i suosjećanja s onim što je bilo. A istina je da su zarad zaokruženja etničkih mapa i stvaranja religiozno, nacionalno i etnički čistih ostrva u moru multietničke Evrope na našim prostorima stvarani i realizirani državni i nacionalni programi čija je anahroničnost bila očevidna, štetnost nesumnjiva, i koji su bili poraženi u Drugom svjetskom ratu. I zarad toga su došla teška vremena, kada oni najmanje krivi najviše stradaju.

Kada su nam naši ljubazni domaćini predložili da se naše zajedničko istupanje tamo, na sjeverno-američkom kontinentu, nazove ovako, osjetio sam se pomalo zatečenim. Imamo li pravo, nakon svega, upotrebljavati te velike riječi? Šta je smisao govorenja o tome? I šta nas navodi da izađemo na javnu arenu tim povodom?

Nakon strahota Drugoga svjetskog rata, jedan velikan suvremene filozofije, Karl Jaspers, ovako je postavio vrijednosni poredak suštinskih temelja modernog društva: istina, sloboda, mir. A tek potom dolaze ostala pitanja. On je tako govorio, procjenjujući pogubni učinak mračnih ideja i njihovih razaranja koja su obavila u ljudskim dušama i u materijalnom svijetu, po pustoši koju su ostavile.

Da, mora se ponoviti, bez obzira koliko to izgledalo zaludno, kako nema slobodnog i demokratskog društva bez punog uvažavanja ljudskih prava, stvarnih sloboda, prava na istinu. To se neprekidno treba ponavljati, jer ništa nije krhkije i kratkotrajnije od ljudskog pamćenja. Naše nas je iskustvo naučilo da devedesetpet posto ljudi zaboravlja, odbacuje tu stvarnost, stvarnost istine koja kvari blistavu predstavu o sadašnjem svijetu. Samo se sjećaju oni čije je srce i tijelo pogođeno. A njima je, uglavnom, naređeno da šute. Sjećamo se šta su govorili zatočenici nacističkih

U IME ČOVJEKA, NE ODRIČEM SE PROŠLOSTI ZARAD BUDUĆNOSTI BOSNE, ZEMLJE KOJA ME IZNJEDRILA Autor: Bahra Pašić, prva Bošnjakinja član udruženja književnika Kanade Prof. dr. Smail Čekić Dr. Muhamed Mešić Asaf Džanić Elma Džanić Oni Vas pozivaju, u ime čovjeka, da se ne odričete prošlosti, zarad budućnosti Bosne, zemlje koja Vas je iznjedrila: Prof. dr. Smail ČEKIĆ Dr. Muhamed MEŠIĆ Asaf DŽANIĆ Elma DŽANIĆ Pozivaju Vas i stižu u Toronto za nas, za sijedu vlas i pramen zlatni, znatiželjne dječake i cvrkutave djevojčice. Za sve koji ne mogu prerezati pamćenje o prestravljenima danima, o užurbanim noćima bez uma, o praznoj cipeli, o suncu što na nebu izdiše, o žednom vrisku u odjeku tame, o ponorima u ljudskoj duši. Stižu u Toronto da svojim srcima, djelima i kazivanjima podsjete nas i planetu da su nam, kao mrežu pauka krstaša, sve BOSANSKE ulice i avlije, našim krvavim hodom prošarali i zapleli u lavirinte beznađa. A mračni likovi stoljećima dušama nam tumarali, uzdahom se hranili srca nam glođali. Stižu u Toronto da toplom riječju iz grla budućih dana zaliječe žive vulkane, otključaju vašu zaboravljenost glasa, neizrečenost misli, nedorečenost pogleda. I da nas podsjete da u Bosni nisu i nikad neće SVI osmijesi izginuti. Jer uništiti neiscrpno nije, na zemlji, ni u čijoj moći, pa će nova svanuća poletjeti i planuti kroz visine, svanuća, što će svojim srebrenim raskošjem preuzeti vlast nad crnim carstvom tame. I opet će se bjelasati najljepša, u kušnjama najponosnija, u bolu najneuhvatljivija, u srcu najvoljenija, u pjesmi najnedopjevanija BOSNA I HERCEGOVINA. Zato se ne odričite prošlosti, zarad budućnosti zemlje, koja Vas je iznjedrila.

koncentracionih logora u kojima je kaljen novi svjetski poredak, ljudi i žene izbjegli iz jama po Bosni i Hercegovini. Niko nije htio slušati. Niko nije htio čuti. I danas je, i u Bosni, a, nesumnjivo i drugdje u Evropi, isto tako. Osim nekoliko izuzetaka, kao da su cijele generacije izgubile pamćenje. A oksfordski istraživač Timothy Garton Ash kaže da osoba bez pamćenja jest dijete, da nacionalna ili svaka politička zajednica koja bi bila bez pamćenja ima velike izglede da bude djetinjasta. I da jedan od razloga koji danas objašnjava nedostatak jakog evropskog identiteta, u smislu identificiranja građana sa evropskim projektom, jeste slabost pamćenja, posebno, pamćenja rata, holokausta, gulaga, deportacija. Sve su to stvari protiv kojih je definiran evropski projekat.

Međutim, već više od deset godina, evo sad trinaesta godina, kako odgovorni evropski političari i diplomati, podržani brbljavom šutnjom medijskih intelektualaca, pjevaju staru pjesmu: okrenite stranicu, pomirite se! Zar oni ne znaju da pomirenje nije moguće, sve dok historijska istina ne bude jasno rečena, objelodanjena, potpuno podastrta, kolektivno razrađena i javno priznata? I da je svaki pokušaj da se prećuti i izbriše to pamćenje ne samo osuđen na neuspjeh, već da je kontraproduktivan za budući mir među mladim generacijama.

Nakon objavljivanja presude Međunarodnog suda pravda iz Haaga u povodu tužbe Republike Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid, posve je jasno da su bila pretjerana očekivanja da ta sudska presuda odgovori na sva pitanja koja se tiču prirode i karaktera rata u Bosni i Hercegovini 1992.- 1995. U tom, ali samo u tom pogledu, nalazi ovoga suda u određenom smislu dijele sudbinu rada istražnih komisija kojima su slične zadatke povjerili generalni sekretar UN, holandska vlada i francuski parlament, i koji su pružili samo djelimične i nezadovoljavajuće odgovore. Ni najviša sudska instanca u svijetu svakako nije jedini legitimni tumač historijskog značenja rata u Bosni i Hercegovini. Daljnja elaboracija sjećanja na rat predstavlja ključni zalog za njenu budućnost.

Jer, sjećanje na ovaj rat pripada svima onima koji su ga doživjeli. Iluzorno bi bilo očekivati da to sjećanje jednoga dana postane konsenzualno, da bi ono moglo biti zajedničko svim pojedincima, socijalnim i nacionalnim grupama koji sačinjavaju bosanskohercegovački prostor. Pokušaj jedne takve monolitizacije sjećanja u socijalističkom periodu se na kraju završio još tragičnijim neuspjehom i novim prolivanjem krvi. Upravo se iz raznovrsnosti sjećanja na rat, iz sposobnosti da se razumije sjećanje drugog iako se ono ne dijeli, mogu da prekorače bivše linije fronta.

Istina je zapravo rezultat dugotrajnih procesa i spoznaje i prihvatanja, odnosno priznavanja i suosjećanja s onim što je bilo. A istina je da su zarad zaokruženja etničkih mapa i stvaranja religiozno, nacionalno i etnički čistih ostrva u moru multietničke Evrope na našim prostorima stvarani i realizirani državni i nacionalni programi čija je anahroničnost bila očevidna, štetnost nesumnjiva, i koji su bili poraženi u Drugom svjetskom ratu. I zarad toga su došla teška vremena, kada oni najmanje krivi najviše stradaju.

Opet su čitave generacije žrtvovane. Tek će naše sljedeće generacije možda, tražiti krivce za ono što je propušteno, što nas vraća nazad, i možda za ono neizvjesno što nas tek čeka.