- Sužena srpska svijest je ubila svoju logiku. Ta zemlja nema snage da se nosi sa osnovnim moralnim normama. Odgaja generacije, koje gledajući kako se zlo isplati a zločinci se slave kao heroji, nemaju u svojoj svijesti limit dozvoljenog, već i kod najbanalnijih iskušenja, kakvo je krađa, upadaju u stanje moralnoga šoka.

Sužavanje već sužene svijesti vodi onesvješćivanju pa i umiranju logike. Emocionalnoj inteligenciji, onoj koja ljude odvaja od životinja tu nema mjesta. Štoviše, ona se pretvara u destruktivnu inteligenciju koja svoju sreću percepira kroz zlo naneseno drugima, što je stanje, najbolje vidljivo u današnjoj Srbiji.

Primjer prvi:
-Skupina ludih staraca, okupljenih u zločinačkoj organizaciji SANU, 1986. godine objelodanjuje dokument pod nazivom Memorandum, a u kojem, između ostalog, nekulturno guraju noseve i u spavaće sobe svojih susjeda. Izračunali su sve. Koliko puta susjedi vode ljubav... Koliko djece se rađa... Koliko od te djece završava visoke škole... Zaključili su da se njihova familija, desetkovana hendikepom ne-uticaja istopolnih ljubavi na natalitet, te iz tjelesno-zdrastvenih razloga, nije u stanju nositi sa susjedima, pa su još tada najavili raspad tadašnje zajedničke nam zgrade, drugim riječima najavili su zlo, a sve s ciljem stišavanja razdragane dječije graje koja je dopirala iz susjednih stanova.

Primjer drugi:
- Koštunica na obroncima opkoljenog Sarajeva, pred TV-kamerama objašnjava kako trebaju izgledati granice Srbije, pa nam govori ta najmudrija srpska glava, premijer, citiram:
“… I taj utisak… taj moral, o kojem sam znao, ali o kojem se čovek najbolje svedoči kada čuje kako ljudi govore, na neki način se meni u glavi suprotstavlja svim onim pokušajima da se raznim papirnatim ponudama, obmanama… aaa… institucionalnim konstrukcijama, jednostavnooo, taj svet obmane. Ovde se vidi, ustvar…, najbolje… kako trebaju da izgledaju teritorije… Kako treba da izgledaju, jednostavnooo, granice buduće Srbije. Kada kažem buduće Srbije, onda mislim na Srbiju s ove i s one strane Drine… i kako treba da izgleda njeno ustavno uređenje.”
Upravo je Koštunica stereotipni srpski lik zbog kojeg su starci i dali znak za uzbunu, a ovaj se tješio ubijanjem susjedove djece.

Primjer treći:
- Rašo Durmitorac, gledajući s brda, objašnjava nekoj budaletini iz Rusije, izvjesnom Eduardu Limonovu, etničku strukturu građana Sarajeva. Priča mu jednom da su to Turci, pa onda sam sebe negira govoreći da se radi o Srbima islamske vjere, koji eto žive na srpskoj zemlji. Srbi koji žive na srpskoj zemlji i zbog toga ih treba istrijebiti? Dotični ludak, Limonov, sa zanimanjem ga sluša. Preglup da uoči paradokse samo blentavo klima glavom. Rašo u prolazu dobacuje nekim kretenima, koji vjerovatno ne poznaju ni razliku između poezije i proze, kako se radi o velikom ruskom piscu, pa i ovi zadivljeno gledaju malo u svoga vođu, a malo u “velikog ruskog pisca”. Nešto kasnije Rašo telefonira, nepotrebno se dovikujući. Navika iz zavičaja. Istovremeno jedan od serbskih heroja pokazuje Limonovu kako se koristi strojnica, pa ovaj zaliježe kako bi dao doprinos pravednoj borbi svoje braće, te puca po Sarajevu. Rašo za to vrijeme miluje nekog psića i pita za svoju suprugu, babu, koja bi iz bez maske mogla učestvovati u Halloweenu, odnosno Noći vještica. Iz primjera Radovana Karadžića može se naučiti zašto divlju zvijer ne treba držati u gradovima. Hem što smrdi! Hem što, kada se dočepa šume reži i htjela bi odgristi ruku koja ju je hranila!

Primjer četvrti:
- Zoran Đinđić, kezeći se, okreće vola na ražnju na obroncima opkoljenog Sarajeva i tako se, svojim životom a i moralom, suprotstavlja intervenciji NATO-a i deblokadi tog logora u kojem su stotine hiljada ljudi bukvalno skapavale. Radi napomene, u Sarajevu je ubijeno hiljade civila, od čega više od 1.600 djece. Neki, među kojima ima i Bošnjaka s kompleksom niže vrijednosti, kasnije su se ponosili svojim “prijateljstvom” s pokojnikom. Da li je i on njima bio prijatelj nije teško zaključiti.

Primjer peti:
- Jedan bosanski Vlah, ili Vlaj što bi rekli Dalmatinci, Ratko Mladić, priča uime serbstva (terminološki nema ništa sporno u predstavljanju, jer Vlahe je u Bosnu, tokom 17 i 18 vijeka, dovodila bošnjačka vlastela, pa i ona pravoslavna, kao sluge, dakle serbe), ali genetski, bosanski serbi nemaju ništa sa serbima iz uže Srbije, jer radi se o drugoj etničkoj grupi, mada u tome nije poenta. Poenta je u sljedećim riječima našeg, domaćeg serba. Citiram:
“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikoga praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad… I napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.”
Uslijedio je genocid nad nedužnim stanovništvom, a bolesnik je našao utočište u kolektivnoj prekodrinskoj ludnici.

Primjer šesti:
- Milorad Dodik, zapjenušano govori o Miloševićevoj zaostavštini, genocidnoj tvorevini, tzv. republici srpskoj, koju su likovi poput Mladića poklonili srpskome narodu. I, dok se svako, iole moralan i normalan, ježi i od samog spominjanja tog zla, Milorad se zaklinje u njegovu opstojnost te prijeti svima koji ne prihvate genocidnu tvorevinu. Za Milorada je normalno da recimo u Srebrenici lepršaju izokrenute ruske trobojke, te dvoglavi orlovi simboli vizantijske dinastije Paleologa. Nije najveći problem u tome što su tuđi, pa nisu ni serpski ako ćemo u detalje, već zbog toga što ih je nosila Miloševićeva krvoločna bratija, na čelu s Mladićem, dok su zvjerski ubijali srebreničku mladost. Zar je moralno da majke Srebrenice gledaju te simbole zla, pod kojima su im djeca pobijena? Za Milorada očigledno jeste, jer on i njemu slični bi bez moralnih dvojbi i Auschwitz preuredili u hotel, a od njegovih krematorija napravili pećnice za spremanje hrane, jer i takvih bolesnih umova ima, a bilo bi i gostiju tipa Eduarda Limonova, siguran sam. Samo kada bi im se to dozvolilo, naravno!

Primjer sedmi:
- Dvadesetogodišnja Maja Trbojević i devetnaestogodišnja Jovana Petrović, zajedno sa stotinama hiljada drugih, tokom protesta za Kosovo u Beogradu, razbijaju trgovine i kradu. Dvije “ne-sretnice” snima neko mobilnim telefonom i to objavljuje, nakon čega spomenute djevojke postaju planetarno poznate. Prvi opštinski sud u Beogradu pokreće istragu protiv njih, na osnovu snimka, a prilikom pretresa njihovoga stana, policija, pored garderobe, pronalazi i bombonjere te viski. Djevojke šokirane, jer ne razumiju “šta su to loše napravile”, izjavljuju sljedeće:
“Nismo išle da krademo, razbijamo ili pljačkamo. I mi smo došle da branimo Kosovo, ali kada je 300.000 ljudi krenulo u poharu jednostavno smo krenule za njima. (zovu divljine se teško oduprijeti). Uzele smo što nismo imale a što nismo mogle da kupimo. Ljutita Jovana je na ovo dodala i:
“Za nama je izdata poternica kao da smo u najmanju ruku ubile čoveka. Pitam se u kakvoj
to državi mi živimo...I ja se pitam, Jovana! … Mislim stvarno! I ja mislim stvarno,
Jovana, jer ako vam je predsjednik sin jednog od ludih staraca iz SANU-a, Tadić, a
premijer Koštunica, nije ni čudo što ti ne kontaš da je krasti zabranjeno. Barem u
civilizovanim zemljama, podrazumijeva se. Da si ubila nekoga, recimo nekog mrskog
“Šiptara”, bila bi heroj! Drugi put kad bude protesta, recimo zbog Vojvodine, vas dvije
pamet u glavu, ali tada ciljajte nekog Mađara!

Zaključak:
Sužena srpska svijest je ubila svoju logiku. Ta zemlja nema snage da se nosi sa osnovnim moralnim normama. Odgaja generacije, koje gledajući kako se zlo isplati a zločinci se slave kao heroji, nemaju u svojoj svijesti limit dozvoljenog, već i kod najbanalnijih iskušenja, kakvo je krađa, upadaju u stanje moralnoga šoka.