Kliknite na sliku za uvećati Šefkija i Fuad: Gusinjanin i Hercegovac skupa na putovanju (nije fotomontaža)

Dugo je vremena razmšljano i planirano gdje, kada i kako da se putuje. Dobar povod je dugi vikend i Dan Predsijednika. Najednom se rodila ideja da odemo do Williamsburga. To je jedno staro historijsko mijesto, koje svjedoči kako se rađala i razvijala Amerika. Mnogi su se pitali zašto u Williamsburg? Jedan od njih me upita: “Gdje ti je bolan taj Williamsburg”? “U Vriginiji” ja rekoh. Opet mi ništa nisi rekao, ko da ti ja znam gdje ti je ta Virginija. Koliko se vozi do tamo? Otprilike oko šest, sedam sati. Koliko je to milja? Oko 600 milja. Pa dobro Sejo, ja odgovorih, za dva tri dana a zatim upitah “Ko sve ide znadeš li ti”. “Haza, registruje putnike, i Sejo počne nabrajati putnike. Idu ti iz Sarajeva Nihad i ja, iz Sanskog Mosta Zejna i majka joj. Iz New Jerseya Zlatka i Safija. Iz Filadelfije jedna gospođa, ne znam joj sad ime. Iz Čapljine Jana. Iz Gusinja Šefkija, iz Plava Skender i još neka raja (mada je Skenda skoro čitav život proveo u Sarajevu). Ide i Mirza sa Skendom. Iz Brčkog Zahid, Haza i još dvije gospođe. Iz Beograda Nela-Mevla. Iz Foče Munira i sa njom ide njezina prijateljica Fatima. Ići će, što je najvaznije, ja dobacih, Salko Blambić, prva harmonika naše Astorije, što se na putu pokazalo netačno. Tu poziciju polahko ali sigurno preuzima njegov sin Edo. “A ko će, Sejo, biti vođa puta, ja ga priupitah?”. “Kako bolan ko? Na put ide predsjednik Zahid zvani Zack, dva potpredsijednika Fuad i Nermin a tu je i naša sekretarica Zejna. To ti je ona lijepa gospođica koja nam je olovke donjela u Udruženje.”

Bosansko-američko udruženje iz New Yorka sa putovanja u Williamsburg

Primicao se 16. februar kada je zakazano putovanje. Nekoliko dana prije u New York-u je bilo strašno hladno. Mnogi su se plašili zime. I tako konačno osviće blag i sunčan subotnji dan u New Yorku. U prostorije Udruženja pristiže sva ona raja koju mi je Sejo napbrajao. Tu vidim Safiju i Selmu, vrlo kršne Hercegovke iz Mostara. Među ovom rajom ugledah Zinku, Hikmetu i Igbalu koje su uvijek bile horne za ovakva putovanja. Tu ugledah i neke nepoznate gospođe. Namirisane, zategnute, našminkane i prigodno obučene. Pristiže nam i autobus. Pravi turistički, opremljen sa svim potrebnim uređajima. Vozač obučen u odijelo sa kravatom. Pravi profesijonalac. Počeli smo se polahko ukrcavati u autobus. Svi smo ušli i krenuli. Svi smo bili veseli, raspoloženi i horni za pjesmu i priču. Čim smo malo odmakli iz New Yorka počelo se dijeliti pita, kolači, bombone, keksi grožđe…. Svak’ je nešto ponio i podijelio. Najednom se čuše zvuci harmonike i pjesma “Bosno moja, divna, mila”. Jedna prokomentarisa ovo je zaista fino; ništa nama našu Bosnu ne može zamijeniti. Pjevalo se i pričalo i tako neprimijetno prolazimo Philadelphia, Baltimore, Washington. Dogovaramo se da se svratimo u Ridgemont. Tu ostajemo više od tri i po sata i posjećujemo “The Virginia State Capital.” To je prva zgrada koja u novijem svijetu liči na “Roman classical” hram. Iza toga smo obišli stari dio grada gdje smo, u nekoliko grupa posijetili više restorana. Iz Ridgemont smo pošli u Wiliamsburg oko 5:30pm. Taman tako da stignemo u motel u kom je rezervisano spavanje. Čim smo stigli dobili smo ključeve od soba. Odmah smo “kužnuli”, uz samu recepciju, jednu salu u kojoj bi mi mogli te večeri napraviti žurku za nas. Odmah poslije smještaja i kratkog osvježenja počeli su se okupljati na recepciji da se dogovorimo kuda večeras. Palo je nekoliko prijedloga. Jedno od njih je da ostanemo u sali koju su u međuvremenu Nihad i Zejna obezbijedili. Jedni su postavljali stolove i stolice, drugi su otišli da naruče hranu, treći da donesu piće. Nabrzinu su bili puni stolovi svega i svačega. Stiže i Salko sa harmonikom, dolazi i Edo Salkin sin. U međuvremenu i Nermin uštimava gitaru. Pravi štimung. Malo sevdalinke, malo starogradske, pa onda kolo. Taman kada je bila prava atmosfera proču se jak i prodoran glas. “Neko mi je od vas zvao ženu kući”. “Ko je?”. “Ja sam joj rekao da odoh u zgradu da nešto radim” - reče Šefkija. Najednom se javi jedan Šefkijin prijatelj. Nisam ja zvao nju. Nego je ona mene zvala i pitala me “Bogati da li ti znaš išta za Šefkiju?” Ja kažem: “Znam. Evo ga sa mnom”. “Gdje, s tobom”? “U Williamsburgu, čuješ li ovu muziku. To je u Virginiji”. “Kako u Virginiji? Meni je rekao da ode u zgradu da nešto radi”. “Bogami” - zakuka Šefkija, “šta ću sad ljudi”. Neko ovo, neko ono. Jedan mu dobaci “Što nisi mislio o tome prije?”. Uglavnom, Šefkija putuje a nikom ne kazuje. U neko doba noći proču se i ona pjesma “Trepetljika trepetala”….

Mislio sam da se to pjeva sasvim slučajno. Međutim, sutra dan, u povratku sam saznao da je ova pijesma zapjevana s posebnom namjenom i da će se u pravom smislu i na pravoj svečanosti ova pjesma vrlo brzo pjevati. Ali za sada neka to ostane tajna. Već je podobra odmakla noć. Jedan je sat po ponoći. Neki zagovaraju da sada krenu u kafiće, neki u šetnju. Nalazimo se izvan Motela. Nebo je plavu i puno zvijezda. Noć je blaga i topla. Iznenada se iz daleka začu lavež pasa, koji nas posjećaju na one nekadašnje mirne bosanske noći. Strasti su se stišale i svi smo otišli na spavanje. Jer, nas očekuje naporan dan. Ujutro već u 9 sati kafiterija je bila puna. I dalje se priča kao da se nije ni spavalo. Dolazi Šefkija i prodera se “ljudi, ljudi, sanjao sam moju ženu, obijema rukama ide na mene.”

Jedna grupa nastoji da odgonetne šta taj san znači i priupita ga trebali tebi pratnja. Smiješ li sam kući?”. Šefkija dobaci nema problema moja žena je prava. A ja rekoh “sto puta bolja od tebe”. I ta priča se jedva utihnu. Već u 10 sati smo spremni za obilazak Williamsburga. Čitav grad je muzej koji svjedoči o jednom periodu američke historije. Povratak je dogovoren u 2 sata. Najprije u Jamestown a kasnije prema New Yorku. Čitavo vrijeme se razlijegala pijesma. Svi su bili veseli. U toku puta data je informacija da će se obilježiti i Dan nezavisnosti BiH u nedjelju 2. marta u prostorijama Udruženja i 8. mart “Dan žena”. Izražena je želja da se ove godine na organizovan način posljedni vikend u maju krene autobus na ovogodišnje susrete Bošnjaka Sijeverne Amerike koji će se održati u Saint Louisu. Vratili smo se kao da smo svi jedna familija, iako su se neki tek na ovom putu upoznali, što je zaista i najveća vrijednost ovog putovanja.