Naročito me interesuje položaj žrtve i mučitelja. Da li se te dvije bliske vrste podudaraju u bilo kojoj tački, da li se njihova uloga mjenja, Ko pobjeđuje na kraju, i kada, i u stvari ko je žrtva a ko mučitelj. Jednom davno, u onaj vakat, stari kadija sjedeći na Baščaršiji i pijući kahvu ugledao je kako Janjičari progone jednog kome se nije njihova vlast sviđala. Kada prođoše, kadija uzdahnu i reče okupljenima kraj sebe “Teško onom što ga tjeraju, a još teže onima što progone.” /Iz mog dnevnika - 17. juli 1992 godine, petak/

Bio je mart 1993. godine. Ulazio sam u četvrti mjesec muhadžerskog života u Ljubljani. Privikavao se na nešto što ni u snu nisam mogao zamisliti. Ne spavajući noćima. Sa živim slikama pred očima. Događajima koji su prethodili mom izgnanstvu iz rodnog grada. Vraćao se dugo, dugo godina unazad. Do momenta kada se sve srušilo i postalo težak teret. Kada je nestalo ljudskog lica naših komšija. Hiljade pitanje su me razdirala. Nisam mogao naći odgovor. Jedino u šta sam bio siguran je da neću šutjeti i i ponizno se sagnuti nad sudbinom. I hrabro sam se uhvatio u koštac sa novim JA, koji misli i ima šta reći i napisati, za sva vremena. Zbog moje i druge napaćene djece.
Upoznao sam već nekoliko novinara i željno očekivao svoje zabilješke. koje sam svakodnevno vodio od momenta kada je ispred dubičke opštine izvješena ogromna srpska trobojka sa četiri ćirilična «C», pa do zadnje provedene noći u mojoj kući, prije nego sam je morao napustiti.
I napokon, majka iz svog izbjegličkom smještaja u Puli posla moj dnevnik. Iznijela ga iz Bosne zamotanog i zamjesenog u poluispečenom kruhu, u jednom od zadnjih prognaničkih konvoja koji je izašao iz Bosanske Dubice krajem 1992. godine. U dnevniku sam pažljivo bilježio događaje, zločine, imena, datume...vjerujući da će to jednog dana biti najjači dokument protiv onih koji su nas ubijali, proganjali, zatvarali, mučili, silovali....za nizašto, na pravdi Boga. Bilo je dosta materijala i trebalo mi je nekoliko dana da izvadim najvažnije zabilješke i donesem Darku Švarcu, tadašnjem tehničkom uredniku ljubljanske filijale sarajevskog „Oslobođenja“
Darko Švarc je bio po očevoj strani Slovenac, ali odrastao i završio školovanje u Sarajevu, nakon čega je dobio posao u Oslobođenju. Sjedili smo u uglu njegove male kancelarije na trećem spratu najtiražnije slovenske novine „Delo“ koje je ustupilo Oslobođenju skoro čitav sprat za štampanje evropskog izdanja. ,
Bio sam strpljiv gledajući kako se Darko potpuno predao tekstu. Napokon je završio, duboko uzdahnuo, pogledao me i rekao:

-Ovo je dobro napisano. Jesi li se ti bavio prije pisanjem? -Jesam, ali više za sebe, - odgovorio sam. Uvijek mi je bila želja studirati književnost, filozofiju ili novinarstvo ali na kraju me je otac ubijedio da se trebam prihvatiti tehničkih nauka. -Znaš ,- nastavio je Darko, treba mi vremena da ovo malo tehnički uredim i onda ću to staviti u jednom od sljedećeih brojeva. Ja ću odabrati naslov, ako se slažeš. -U redu,- odgovorio sam.

Poslije dvije sedmice u rukama sam imao Oslobođenje i moj tekst preko dvije velike srednje stranice pod naslovom „Bosanska krvava Dubica“. Nikad neću zaboraviti momenat kada sam ugledao svoje ime ispod njega. Bio sam neobično sretan. Kao da sam se ponovo rodio. Nov, pun života, nade i optimizma da moram dočekati dan potpune slobode mog naroda. Tada sam postao vječni vojnik Republike Bosne i Hercegovine, do kraja mog života.
Poslije su se u svim BiH novinama redali tekstovi, eseji, poezija, reportaže,, da bi na kraju objavljena prva samostalna knjiga „Ram za sliku moje Bosne“.
Kruna rada u svim elementima moje poetske, prozne, rodoljubive, analitičke i na kraju političke duše doživljena je u web magazinu Bošnjaci.net. Koliko samo radosti mi je donijelo novo poznanstvo sa članovima redakcijskog kolegija i čitateljima ovog magazina ne može se riječima opisati. Oni su postali dio moje familije, koju sam ja izabrao svojim srcem. Oni su ustvari zamjenili dio moje prave šire familije koja nikad nije imala sluha za ovo što radim. Spoznao sam da je ideja istine, rodoljublja, oslobađanja čovjeka svih okova straha, beznađa i svega što ga čini sjenom jača od svake krvne rodbinske veze. San da moj narod napokon pronađe sebe u svim ovim tamnim vremenima je postao java kad me je Esad Krcić pozvao telefonom jedne decembarske noći 2002. godine i rekao :
„Dobio sam na poklon web site od Afana Pašalića i od njega želim napraviti bošnjački web magazin kakvog niko do sada nije imao.
Hoćeš li mi se pridružiti?

Malo je reći koliko ponosa zrači iz mene danas. I nisam sam. Dočekali smo pet godina na najbolji način, pobijedivši one koji bi nama, jedva spašenih od masovnih grobnica, stavili teroristički pečat na čelo. Našu pravu istinsku bošnjačku, bosansku, hercegovačku, evropsku, muslimansku i svaku drugu ljubav su prepoznali i Stefan, i Željko, i Sonja, i Dragoljub, i Aleksandar, i Daijel, i Owen, i mnogi drugi poput gospodina Steve M. iz Crne Gore koji nam ovih dana u pismu kaže:

Dragi prijatelji,
Žao mi je zbog ovog što vam se dešava sa sajtom.
Nadam se da ćete što prije uspjeti da se izborite sa napadom i uspješno nastavite sa svojim poslom..
Ako nekako možemo pomoći javite
Pozdrav.

A mi se nikad i nismo opravdavali za ono što jesmo i nikad nismo za sebe tražili ono što bi drugima oduzeli. Ostali smo na liniji našeg dostojanstva, uporni do kraja. Otvoreno javno kazavši;
“Kome smeta naš selam - ne može nam biti prijatelj;
Kome smeta naša dova za nevino ubijeno i šehide - ne misli nam dobro;
Kome smeta naše bošnjaštvo - ne može sa nama ni raditi, ni sjediti jer mu ne vjerujemo.
I na kraju poštujemo druge u istoj mjeri kako oni nas, ni manje ni više.
Nikad nećemo prihvatiti da nam neko drugi piše historiju i određuje kako ćemo se zvati, gdje ćemo živjeti i šta će nam biti vjera.”

Tako mi, u Timu Bošnjaci.net postasmo braća i sestre po ideji, humanisti po opredjeljenju, a vječni optimisti po pitanju sudbine našeg naroda i jedine Domovine BiH. I sve u ime onih čija usta su krvljom zapušena, čije oči su zadnje prije vječnog sklapanja vidjele krvnika sa kamom u ruci i čija leđa su bila meta dušmanskim mecima.
I začudo, svega se nagledasmo a očuvasmo se od mržnje. Poslije je sve bilo lakše. Nismo došli u iskušenje da nam se srca zapečate a duša izgubi u vilajetima beskonačne ljudske zlobe.
Malo zastadoh u pisanju. Uhvati me snažan poetski damar. Odavno ga ne osjetih. Skoro pomislih i da ga zauvijek izgubih. Evo, napisah i koji stih mojim prijateljima iz redakcije. Samo za njih. Ali eto, da ga podijelim i sa vama.
Neće mi oni valjda zamjeriti.

Obucite najbolje odijelo, komplet, haljinu… dotjerajte lice, kosu, usne, obrve, trepavice… neka vam sjaj iz očiju žari Izglancajte cipele, Stavite prstenje i sat, Neka sve blješti na Vama I onda, Stanite pred ogledalo, Recite onom ili onoj na drugoj strani: Selam, svako dobro, sabahajrula, dobro jutro i dobar dan insanu, Srcem mehkanim k’o u djeteta kada se rodi. Proučite dovu i molitvu, Obratite se Svevišnjem riječima: Onda, kada je trebalo ja sam izabrao istinu, Sada kada je trebalo ja sam je branio, I onda kada je moje dijete, i druga djeca budu vadila ponovo nazad Ja sam je ostavio na sigurno. I Tako u ljubavi prema sebi, barem na momenat, onakvim kakvom se vidiš u tom ogledalu, Odi do fotografa, uslikaj se I tu sliku postavi pored teksta koji će izaći ovog vikenda. Za novi početak, Za neraskidivo prijateljstvo, Za majku domovinu, Za narod čiji si najbolji sin i kćerka, Za djecu koja će se ponositi tobom, Zbog sebe i onog sto će ostati iza tebe u pisanoj formi, I kada odeš jednog dana, Znaj, ostaje iza tebe misao, dokumentovana na listu hartije, koju će uvijek ponovo prelistavati I tako Opet se vraćaš, oživljavaš i postaješ U stvari, Besmrtan.. Sretna Vam petogodišnjica rada Za moje prijatelje: Esada, Mirsada, Afana, Sonju, Muhameda, Željka, Muharema, Ferida, Emira, Mo, i… Iz redakcije web magazina bošnjaci.net Nihad Krupić Vancouver, Canada Januar 23, 2008