11. po redu, veæ tradicionalni susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike su se održali ove godine 26-29. maja 2006 u Èicago-u uz uèešæe sedamdeset i tri delegata KBSA, preko dvije stotine ostalih gostiju iz raznih registrovanih bošnjaèkih udruženja i asocijacija iz  SAD i Kanade.

Razlog izbora ovog grada se sam po sebi nametnuo: Bošnjaci Èicaga su slavili 100. godina od formiranja prve bošnjaèko-amerièke institucije na prostorima SAD  - Džemijetul Hajrije, ovaj grad je prošle godine na izvanredan naèin obavio komemoraciju 10. godina genocida u Srebrenici, bošnjaèka organizacija tog grada je jedna od najefikasnijih u SAD.  

Tri dana druženja, nogometa, sevdalinke ali i bosanske savremene muzike, prekrasno dekorisanih prostora, ali i zijafeta i ukusnih sofri je proletjelo kao san. San za mnoge od gostiju, a mnogo rada, ponekad i more za organizatore kongresa, vrijedne domaæice i domaæine, za pokretaèke snage iza KBSA, za podstrekavajuæe duhovnosti iza IABNA, za pristigle humanitarce koji su cijelo vrijeme trajanja kongresa predstavljali svima nama dobro znane, ali slabo pomagane jetime, te mnogo truda i zalaganja svih prisutnih kokuznih bošnjaèkih medija. 

Bošnjaci Èicago-a su pokazali kuda žele da idu: onim putem kojim su išli njihovi stariji, koji su uspješno, nakon 100 godina oèuvali bosanski jezik i bosanštinu na Srednjem Zapadu Amerike, u srcu kravljih stampeda, kaubojskih kampova koji su se jednom branili od crvenokožaca i brojnih saluna kojih ni danas, doduše u nešto izmijenjenoj formi, ne manjka po ovome vjetrovitom gradu.

Zato se nametnulo pitanje: kuda idete, o vi ostali Bošnjaci dijaspore?

Dva okrugla stola u okviru pomenutih susreta, “Bitka za bosanski jezik” i “Muslimanski identitet” su dali djelomiène odgovora na ova pitanja, a ko zna, mozda i otvorila Pandorinu kutiju problema. Problema koji se ne mogu riješiti bez pravovaljane suradnje pružene od strane naše danas šepave diplomatije, koja nema više izgovor da je ona nevina, naivna, napaæena, nevoðena, navuèena, mamještena ili pak neplaæena. Ti izgovori kojim se navodno Pravda neaktivnost su važili u doba imenovanja prvog ministra vanjskih poslova, prvog ambasadora u UN-u ili otvaranja prvog diplomatskog predstavništva BiH u SAD. Danas, više nema mjesta nesposobnosti, nedovoljnosti i nezastupljenostima te vrste. Diplomatija mora da bolje radi. Pa i na ovom, za njih marginalnom problemu. 

Boljševici i fašisti, svako na svoj naèin, su nas dobro istrenirali da se danas stidimo vlastitog “babe”, “matere”, “nane”, “dede”, “amidže”, “dajdže”, “zaove”, “jetrve” ili “kone”, i uveli su ono “tata” za karijeriste na uspješnom službenom putu. Zato se danas u dijaspori ili stidimo vlastitog “muslimanskog” identiteta, izvlaèeæi se jalovim modernistièkim stavovima koji nisu u suštini iskreni, ili se odrièemo svoga “bosanskog” jezika, zamjenjujuæi ga neèim novim, navodno globalnijim rješenjem.

STID OD VLASTITOG ISLAMA

Bosanac po novom imenu “George” je nedavno odbio da svom ocu klanja dženazu. Iako je dedo rahmetli bio pravovjerni musliman cijelog svog vijeka, koncept islamske dženaze valjda se nije uklapao u sliku boljeg života njegovog sina. Drugi Bosanac je zvanièno promijenio svoje ime Meho u “Bob”, valja sjeæajuæi se neke bob staze sa Trebeviæa i interesa za tamo neku Olimpijadu u Bosni.

Treæi je opet službeno predjenuo svoje lijepo bošnjaèko ime “Midhat” u “Mike” žudeæi valjda za estradom, i stideæi se pri upoznavanju ukoliko se otkrije njegovo prvo ime.  

Ova tri primjera su samo najradikalniji uzorci udaljavanja od dijela bošnjaèkog identiteta koji je ukorijenjen u islamskoj vjerskoj tradiciji. Nije mi jasno – zašto? Pa ljudi moji, naš islam je èist, pun snage, sunca i dobrote. Nemojte gledati šta neko izvræe, neèasno govori ili podmeæe. Iz ljubomore, zato ga Allah dž. š. prži na ovome svijetu; iz pakosti, zato mu drugi, napakoste; iz prevare,  zato ga Amerikanci preðu. Zašto je to tako kod nas?

Valjda zato što su nam džamije poluprazne, a sveèane veèere prepune; zato što poneki imami dopuštaju da se širi jaz izmeðu Bošnjaka islamske vjerske tradicije na one koji stalno klanjaju i one kojima je puna kapa nekih i hodža i hadžija i njihovih kuhanija, mjesto da se i jedni I drugi podsjeæaju bosanske tolerancije koju olahko iskazujemo drugima a najmanje našima. Ima ona stara “radi kako hodža kaže a ne kako hodža sam radi”.

Bosanac o svom suzemljaku Bošnjaku mora uvijek lijepo i objektivno da zbori. Bosanac ili Bošnjak mora uvijek da komunicira sa svojim Bošnjakom, ako ne baš s poštovanjem a ono barem sa pristojnošcu.

Bosanski je islam pun je plemenitosti i ljepote – kad je pravi. Zato je bilo divno vidjeti sa kakvom skromnošæu i beskrajnim strpljenjem tokom susreta divni bosanski muslimani skupljaju donacije za jetime, kako po stoti put bez dosade objašnjavaju svoj rad i neèiju potrebu. Kako vrijedne Bosanke hrane svoja ali i neèija tuða, musafirska gladna usta. Kako lijepo suraðuju jedni s drugima. Kako se meðusobno poštuju.

Zato lijepi moji Bošnjaci, držite se što dalje od onih prvih, nesretnih munafika, a što bliže onim drugima – pravim nosiocima bosanskog islama.

“UZMI ÈIKENA, MOJ FADILE!”

Najraširenija pojava meðu Bošnjacima, ne samo dijaspore veæ i Bosne jeste nadijevanje nadimaka i skraæivanje vlastitih imena. Dok skraæivanje nije toliko problematièno, jer potpomaže da Bošnjaci postanu lakše integrisani u milje amerièkog društva, nadijevanje nadimaka koji kasnije u potpunosti zamijene ime jeste problem. Tako Muhamed može postati “Mo”, Mersiha “Meri” a Meliha “Mel” pa èak i “Midhat” privatno “Mike” jer njima u vlastitim dokumentima stoji bosanski identitet. Identitet kojeg oni nisu odbacili ni u kom sluèaju.

Èak i nadijevanje nemuslimanskih imena poput “Izabela”, “Milada”, “Vesna”, “Dijana”  koja su se u jednom drugom dobu smatrala “narodskim” ne znaèi odbacivanje vlastite kulturne baštine Bošnjaka, iako znaèajno sužava opseg njenog ispoljavanja.

Ono što predstavlja odbacivanje bosanske kulturne baštine jeste      

1. upotreba engleskih rijeèi u reæenici na bosanskom jeziku


2. zamjena bosanskih imena u nebosanska


3. zanemarivanje i nedovoljno prenošenje ostalih tekovina bošnjaèke kutlurno-historijske baštine


4. odbacivanje bošnjaèke muslimanske vjerske tradicije i identiteta

Tako se previše èesto može èuti:”Uzmi èikena, moj Fadile!” k’o da nam je nestalo ukusne piletine pripremljene od strane bosanskih majki na bosanskom "plejtu" iako imamo i sahana i sinija i tanjira. Ili se zakazuje sastanak “na 48. stritu” jer k’o biva bosanski nejma ni sokaka, ni ulica, ni avenija, ni džada. A da ostajemo i bez nogometne meraje pokazuje ono: “hajmo lopte na fildu, jarane”.

Razlozi za to su:

1. navodna zauzetost roditelja koji k’o biva nikako nemaju vremena da djeci objasne neke elementarne stvari iz bošnjaèke sehare.


2. nedovoljna informisanost i nezainteresovanost mladih za ostale aspekte kulture iz Bosne.

Što reèe jedan gost Bošnjak ne tako davno “sve vam se u dijaspori svelo na nanulice, dimijice, cingulice i tepsijice…” to jeste folklore je jedini naèin druženja ove djece. A folklor, iako jeste potreban, nije dovoljan uslov oèuvanja bošnjaèke kulture u dijaspori. I dok svjetski muzeji bilježe zvuk bosanskog jezika radi potreba starnih buduæih generacija, mi svoje vlastite nepromišljeno udaljavamo od njegove ljepote.

Sve dok ta djeca koja vole da igraju na folkloru, da se pokazuju na sveèanim bosanskim veèerama ili ih roditelji dovedu nevoljke na neke komemoracije, da nastave da komuniciraju jedni sa drugima na engleskom, a ne bosanskom jeziku jer im je tako lakše, nastaviæe da se gubi u nepovrat Bošnjaštvo i tegobno izboreni, historijski zaokruženi lijepi bosanski jezik bosanskog naroda èije su noseæe jezgro jedino ostali Bošnjaci. Zato mi kao sadašnji i buduæi roditelji nekih novih Bošnjaka treba da se zapitamo: ”Kuda ideš, Bošnjaèe i Bošnjakinjo?”

Nego nakon ovih 11. susreta dodala bih da dobre Bošnjakinje koje su odigrale ulogu domaæice nisu zaboravile kako se prave dobre hurmašice, ukusne baklavice, prave halve i fantastiène pite i pitice i drugi specijaliteti koji su proteklih dana krasili bošnjaèku sofru u Chicagu. Za razliku od nekih drugih koje svoju djecu redovno vode u McDonalds. Zato je izbor bio oèigledan i sasvim razumljiv. Hvala dobrim domaæinima!