Priprema: Tim BOŠNJACI.net

Festival bošnjaèkih i bh. folklora Kliknite na sliku da pregeledate galeriju

Od 25. - 28. maja 2007. u Seattleu su se održali 12.-i Susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike i po prvi put Festival bošnjaèkog i bosanskohercegovaèkog folklora u okviru ovih Susreta. Ako ni po èemu drugom, a ono bar po ovom Festivalu Susreti u Seattleu su bili jedinstveni i bit æe kao takvi zapamæeni. Na Festivalu je uèestvovalo sedam kulturnoumjetnièkih društava iz Sjedinjenih Amerièkih Država i Kanade koja njeguju folklor Bošnjaka i Bosne i Hercegovine i okupljaju našu omladinu i djecu kao i naše komšije koji vole našu kulturu i žele da o njoj uèe s nama i od nas. Iz tople Californije, iz šeher San Josea prispjela su bila dva kulturnoumjetnièka društva „Jorgovan“ i „Mladost Bosne“. Sa istoène obale došli su KUD „Bosna“ iz Chicaga, te KUD „Bosanski ljiljani“ iz Detroita. Iz komšiluka, iz kanadskog Vancouvera, stigli su i èlanovi KUD-a „Zambak“. Na Festivalu su, naravno, uèestvovali i domaæini KUD-ovi „Behar“ i „Sevdah“ iz Seattlea. Nažalost, prijenajavljeno KUD „Gajret“ iz Sarajeva nije bilo u moguænosti da nam se pridruži. Nadamo se da æe doæi neki drugi put.
Ispod panoa koji su doèaravali kulturnu historiju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka od vremena antièkih Ilira pa do naših dana vila su se stara narodna kola – od anterije do jajaèke truske, od trehe do hodavki, od kola okolo do varoških igara, … Bilo je tu i igara iz susjednih zemalja sve od Kosova, pa do Turske koje su naši Bošnjaci uvijek voljeli, pa i sami igrali. Mirisali su pozornicom jorgovan i zambak, ljiljani i behar, blistala se Bosna u svojoj mladosti i sve se opet stapalo u jedno u sevdahu. Ljudima se punila duša nekom toplinom, oèi suzama radosnicama. Bili smo ljudi puni dostojanstva i dobre volje. Èarolija umjetnosti, šta li je? Elem nejse, Nešto je po svoj prilici uèinilo Svoje.
Na sceni su se prvi pojavili „Bosanski ljiljani“ iz Detroita sa svojom djeèijom grupom narodnih igara. Ovo KUD je osnovano 25. marta 2006. i djeluje pri Bošnjaèkoamerièkom centru “Detroit”. Skakutali su veselo i skladno na pozornici uz pjesmu Jesi l’ išla Fato u šeher Saraj’vo, kao i uz pjesmu Oj curice, dina ti, te igrajuæ’ Djevojaèku zavrzlamu, Kolo okolo, te nekoliko drugih kola bosanskohercegovaèkih naroda. Kada govore o sebi, „Bosanski ljiljani“ su jako skromni. Doèim, nakon samo godinu dana rada, djeèija grupa „Bosanskih ljiljana“ uspjela se tehnièki popeti jako visoko. Privukli su pažnju publike skladnošæu svojih koraka i jednostavnom elegancijom jajaèkih muslimanskih nošnji i zato su Bosanski ljiljanèiæi iz Detroita i njihova koreografkinja Ernesta Bagariæ pobrali veliki aplauz. Naroèit aplauz su izmamila dvojica djeèaka iz „Bosanskih ljiljana“ koji su se vrlo skladno nadigravali propinjuæi se iz èuènjeva u poskoke i mijenjajuæi simultano strane dok ih je u nadmetanju nadgledao jedan stariji mladiæ i publiku pozdravljao fesom. Bila je to jedna jako lijepa i dirljiva slika koja je publiku ponijela kroz vrijeme i prostor do jedne stare Bosne i Hercegovine koja se, eto, nije izgubila, nego je zaživjela i u sred Seattlea ove 2007.-e godine.
Slijedeæi se na sceni pojavio „Jorgovan“ iz San Josea sa svojim voditeljem i koreografom Edinom Kuljanèiæem. „Jorgovan“ je oformljen u augustu 2005. pod pokroviteljstvom EESA agencije (Eastern European Service Agency). Za manje od dvije godine rada uspjeli su napraviti mnogo. „Jorgovan“ se publici predstavio s tri koreografije - Spletom igara iz Bosne i Herecgovine, igrom uz pjesmu Zapjevala sojka ptica, te orijentalnom igrom uz pjesmu Karanfile. Buduæi da im nažalost nisu mogli doæi svi èlanovi, „Jorgovan“ je nastupio u mješovitom sastavu, njihova omladinska i djeèija grupa zajedno u jednom kolu. I ne zna se ko je bolje i žustrije igrao. Ili ona èetiri djeèaka, ili èetiri djevojèice, ili omladina, ili njihov koreograf? Koreograf, Edin Kuljanèiæ, je zasigurno privukao pažnju znalaca ljepotom svoje muške narodne nošnje. Njihova posljednja numera, orijentalne igre uz pjesmu Karanfile i gracioznost njihove solistice Azre Èauševiæ su, èini se, privukli najveæu pažnju publike koja ih je nagradila burnim aplauzom. „Jorgovan“ je pokazao na sceni jako puno izuzetno talentiranih djeèaka i djevojèica, kao i omladine, koji su uz njihovog vrijednog koreografa Edina Kuljanèiæa garancija njegove uspješne buduænosti.
Žlijeb je htio da se slijedeæi predstavi „Sevdah“ iz Seattlea i njihov koreograf Denis Bašiæ, koji je ujedno bio i voditelj i režiser Festivala. Gledaoci koji redovito prate nastupe Sevdaha, još od marta 2004. kada je društvo osnovano, veæ su navikli da se Sevdah predstavlja na sebi svojstven artistièki naèin koji se bitno razlikuje od uobièajenih nastupa folklornih društava. I na ovom Festivalu oduševili su publiku neobiènim i kvalitetno izradjenim narodnim nošnjama. Djevojke se u prvom setu nosile kalkan kape koje se vrlo rijetko vide na našim folklornim pozornicama. Poznavaoci folklora su primijetili i njihove zlatom vezene košulje, mevludske ili svadbene bijele dimije sa zlatnim širitima, kao i njihove svilene jeèerme. U drugom dijelu programa su se predstavile u nošnjama anadolskih Bošnjakinja sa zlatom i svilom vezenim šamijama i u svilenim šalvarama. Djeca „Sevdaha“ su uveselila publiku bosansko-amerièkim hip-hopom uz pjesmu Što nas ima, mašalah, a Sevdahov sazlija Nihad Djoziæ je publiku bacio opet u sevdah kucajuæi uz saz i pjevajuæi o starom Travniku i bejaz anteriji. Mladiæi „Sevdaha“ su odigrali tradicionalno bošnjaèko muško kolo Horkan koje se rijetko vidja na pozornicama. Sevdahove djevojke i mladiæi su jako puno pažnje i divljenja publike privukli svojim èoèecima, ali èini se da su, ipak, ponajviše pažnje privukle Sevdahove djevojke svojom uvodnom igrom, bošnjaèkim kolanjem, pod koreografskim nazivom Sestre.
Nakon „Sevdaha“ publici se s isto tako raznolikim programom predstavilo i KUD „Zambak“ iz kanadskog Vancouvera sa svojim voditeljicama, Melinom Krupiæ i Altijanom Krakan. I „Zambak“ je vrlo mlado KUD, osnovano tek 2004. godine, ali je u ovo malo vremena uspjelo dovesti svoje nastupe na vrlo zavidan nivo. „Zambakov“ ženski pjevaèki hor je donio na scenu šarm naših hanuma, begovica, aginica i šeherskih gospodja. Ljepotu njihovih anterija je mogla zasjeniti samo ljepota njihovih interpretacija sevdalinki Èije je ono djevojèe, Tamburalo momèe uz tamburu, Mejra na tabutu, te Mila majko šalji me na vodu. I dok su „Zambakove“ hanume elegantno i veselo pjevale, uz njih su u lijepim nošnjama skakutala „Zambakova“ djeca. Ovaj podmladak „Zambaka“ obeæava uspješnu buduænost njihove sekcije narodnih igara. Na Festivalu se, dakako, predstavila i „Zambakova“ omladinska igraèka sekcija. Nakon samo dva mjeseca rada sa svojim marljivim koreografima, Eminom Hurtiæ i Jasminom Džinom, omladinska igraèka grupa „Zambaka“ vrlo je uspješno izvela kolo Anteriju, zatim Šotu, te jedan Romski èoèek. Od svih društava „Zambak“ se na ovom Festivalu predstavio s najviše sekcija. Doveli su i predstavnika svoje dramske sekcije, Mehmeda Hasakoviæa, koji je publiku doslovno doveo do suza i podigao na noge u gromkom aplauzu upuæenom njegovoj izuzetnoj interpretaciji ulomka iz monologa Godine prevare Emira Hadžihafizbegoviæa.
Nakon Zambakovog šarolikog nastupa, publici se predstavilo KUD „Bosna“ iz Chicaga. KUD „Bosna“ iz Chicaga je najstarije bošnjaèko KUD u Sjevernoj Americi. To je èinjenica kojom se ovo društvo i njihov koreograf Mirzet Džubur s pravom ponose. Društvo je oformljeno u junu 1995. godine i od tada je kroz društvo prošlo preko 150 aktivnih èlanova, kako kroz sekciju narodnih igara i plesova, tako i kroz muzièku i dramsku sekciju. Na ovom Festivalu predstavila se sekcija narodnih igara sa svoji šesnaest djevojaka i mladiæa. Izuzetno uigrani i skladni u autentiènim nošnjama centralne Bosne zadivili su publiku svojim scenskim držanjem i igraèkom vještinom. Mirzet Džubur je uspješno i kreativno iskoristio velièinu naše zajednice u Chicagu i sav talenat koji se u njoj nalazi, te sa svojim predanim radom uspio napraviti grupu koja plijeni pažnju publike èistinom svoje igre. Igraèi „Bosne“ su svoje umijeæe definitivno dokazali publici kada se desila tehnièka greška i kad im je na skoro minut kompletno prestala muzika tokom nastupa. Oni su nastavili igrati ne gubeæi ritam ni na trenutak. U njihovim dobro izvježbanim ušima muzika je i dalje svirala. I tako su mladiæi i djevojke KUD-a „Bosna“ iz Chicaga ovu situaciju koju svaki igraè smatra velikom nesreæom pretvorili u svoj veliki uspjeh. Teško je reæi šta su bolje odigrali, svoju igru Jesi l‘ išla, Fato?, Muslimanske gradske igre, Varoške igre, ili igre uz pjesmu Zapjevala sojka ptica. Nadamo se da æemo ih vidjeti opet s još mnogo lijepih novih koreografija.
Nakon Chicaga na sceni su se pojavili još jedni domaæini – KUD „Behar“ iz Seattlea. KUD “Behar” iz Seattle je osnovano u septembru 2004. godine od strane nekoliko mladih ljudi koji su željeli da se druže i uèe o svojoj tradiciji u pozitivnom okruženju. Kako god se “Bosna” iz Chicaga ponosi èinjenicom da su prvoosnovano bošnjaèko društvo u Sjevernoj Americi, tako se i sijetljanski “Behar” ponosi èinjenicom da su oni prvo bosanskohercegovaèko kulturnoumjetnièko društvo koje je otišlo nazad iz Amerike u Bosnu i Hercegovinu da pokažu tamo kako to oni u Seattleu njeguju svoj folklor. U ljeto 2006. KUD “Behar” je nastupio na festivalu Bašèaršijske noæi u Sarajevu. Na svojoj turneji kroz Bosnu nastupali su još i na Konjièkoj Sehari i na Festivalu Prijateljstva u Goraždu. Na sijetljanskom Festivalu, u koreografiji Mehmeda Meše Salihoviæa, èlanovi “Behara” su se predstavili nizom tradicionalnih igara - od truske do brsca, od tapkalice i begovskog kola do trokoraka, itd. Skakutali su lijepo ukrašeni fesiæi “Beharovih” djevojaka uèvršæeni ukusnim tradicionalnim bošnjaèkim bošèicama, a na momcima su se isticali lijepi adžemi pojasevi. Jedna od najjaèih taèaka “Beharovog” nastupa na ovom Festivalu bila je hodavka uz pjesmu Na vratniku pod orahom koju su “Beharove” djevojke izvele uživo, tradicionalno, bez muzièke pratnje ili play-backa. Publika æe se isto tako još dugo sjeæati “Beharovih” momaka i njihove odliène izvedbe begovskog kola. Sjeæat æe se i „Beharovog“ završnog kola na kolu uz pjesmu Šehidski rastanak (pratnja na harmonici Elvir Beèiæ) iz kojeg se iz ruku mladiæa koji su stajali na ramenima svojih suigraèa zaviorila zastava Bosne i Hercegovine.
Poslije sijetljanskog „Behara“ publici se predstavilo i KUD „Mladost Bosne“ iz San Josea sa svojim vrijednim voditeljima Hidajetom i Dževadom Zeriæem. KUD „Mladost Bosne“ djeluje pri bošnjaèkom džematu u San Joseu. „Mladost Bosne“ je isto jako mlado društvo koje radi tek od augusta 2005. U manje od dvije godine vrijednim radom i talentom uspjeli su se dobro pripremiti i za ovaj Festival u Seattleu. Njih 23 je uspješno odigralo èetiri duže igre. Svoj nastup su zapoèeli vatreno s Romskim èoèekom u izvedi njihove starije grupe uz pratnju koreografa Dževada Zeriæa na harmonici. Igrati uz živu muziku je najveæi kako izazov tako i uspjeh za svakog i igraèa, i koreografa, i muzièara. Ostatak svoga nastupa „Mladost Bosne“ je odigrala uz muziku s CD-a. Njihova djeèija grupa odigrala je prvo Šotu, tu lijepu staru albansku igru koju su Bošnjaci uvijek voljeli. Vidjelo se mnogo talentiranih djeèaka i djevojèica na sceni. S tako talentiranom djecom, i ansamblu narodnih igara „Mladost Bosne“ zagarantirana je dobra buduænost, samo trebaju nastaviti s radom. Poslije Šote, djeèija grupa „Mladosti Bosne“ zaigrala je Jajaèku trusku u kombinaciji s hodavkama odigranim uz naše stare sevdalinke S one strane Plive i Vezak vezla Adem kada. U ovoj numeri djeca „Mladosti Bosne“ su dokazala i da su talentirani i samouvjereni pjevaèi. Znali su svaku rijeè ovih dvaju sevdalinki. Na kraju svog programa, uz vrlo zanimljivu scenografiju - dvije sofre, table, findžane i džezve - zaigrala je starija djevojaèka grupa svoju hodavku i zapjevala sevdaliku Mehmeda majka budila, a onda su nastavili sa spletom bošnjaèkih kola u koje su uvrstili tapkalicu, ilidžanku i druga kola.
I da bi Festival zaista bio bosanskohercegovaèki, nakon iskušavanja publike koje je trajalo skoro èetiri sata, na kraju je i publici data prilika da zaigra. Dževad Zeriæ je zasvirao kolo i pred pozornicom je zaigralo toliko ljudi da bi se od njih moglo napraviti bar još pet kulturnoumjetnièkih društava. Nadajmo se da æe ovaj Festival motivirati mnoge Bošnjake širom Amerike i Kanade da se prikljuèe nekom od naših postojeæih folklornih društava ili da u svojoj zajednici naprave KUD ako ga veæ nemaju.
Folklor je jedna lijepa engleska rijeè koju mi èesto pogrešno koristimo. Rijeè folklor ne znaèi ansambl narodnih igara i plesova. Rijeè folk znaèi narod ili narodni. Lore na engleskom znaèi predaja. Otuda je folklor – narodna predaja - skup tradicija i znanja po nekom pitanju, bila to igra ili pjesma, narodni ep ili usmena balada, pletenje ili tkanje, ili bilo šta drugo što se prenosi s generacije na generaciju obièno usmenom predajom. Zato ne treba misliti da se u folklorna društva trebaju uèlanjivati samo djeca i omladina da nauèe par kola od koreografa, nego i naše nane i žene da nauèe djecu plesti naše mustre na èarapama, muzièari i stari gangaši da nauèe djecu pjevati i svirati naše pjesme i svi drugi koji znaju nešto od svojih tradicija. Nadajmo se da je sijetljanski Festival motivirao mnoge Bošnjake da još više porade na zaštiti i prezentaciji svojih kulturnih tradicija - svog folklora, jer narod bez kulture i nije narod.
Tokom sijetljanskog Festivala bošnjaèkih i bh. folklora sazidala su se mnoga nova prijateljstva i uèvrstila stara. Izvodjaèi su nauèili mnogo toga jedni od drugih i pronašli puno energije i motivacije za svoj buduæi rad. Publika se lijepo zabavila i ispunila se zanosom, dostojanstvom i ljepotom. Poslije Festivala, bilo je dovoljno vremena da se ugrabi porcija dobrih æevapa, popije šerbe i kahva i posluša predavanje o web magazina Bošnjaci.net. A onda je zapoèeo dugo oèekivani koncert Al Dina koji je došao kao šlag na tortu. Al Dino je oduševio publiku ne samo svojim lijepim glasom i raznolikim repertoarom, nego i svojim pravim bosanskim humorom.
I tako, uz crven fesiæ i dimije, kolo i kolanje, æevape i šerbe, kahvu i cigaru, naše šale i pjesmu, 12. Susreti u Seattleu uljepšali su jedan dan u životu jednog naroda koji je to zaista zaslužio. Rijeè je o Bošnjacima - ljudima koji su preživjeli koješta i opet najveæi broj njih nikog ne mrzi, nego igraju kola i svoja i od svojih prvih i daljih komšija. To je, kao što rekoše, miroljubiv narod golubije æudi.