Omer Pobriæ, osnivač Instituta sevdaha

Sto puta sam slušajući obrade sevdalinke bio nezadovoljan, ali sam se hiljadu puta uštinuo za obraz - nemoj Omere, hvala Dragom Bogu da smo dočekali da, konačno pravimo obrade naših, bosanskih pjesama, a ne tuđih... Svako estetiku doživljava na svoj način, ali svoje je, uvijek, svoje.
Ali ne mogodoh da odšutim ovo... Uz posljednji broj \"DANI\" objavio Ivan Lovrenović 200, po njemu najljepših sevdalinki, pod naslovom \"ZA GRADOM JABUKA\". Lijepo k`o lijepo... Opet, neka sevdaha među Hemingvejem, Lorkom, Gogoljem i ostalim velikanima jezika i mišljenja.
Ali ima nešto što tu ne štima…U uvodniku Lovrenović napisa:
\"Upotrijebljeno ozbiljno, sevdalinka je ime za jednu cijelu kulturu. Danas - gotovo propalu kulturu. U mojemu muzičkom osjećaju historijski počela je propadati kad se uz nju vezala harmonika, koja ju je ubila.\"
Nije tako Ivane... ako je harmonika \"ubila\" kulturu sevdaha i sevdalinke onda su rahmetlije Zaim Imamović, Zekerijah Djezić i dr. Himzo Polovina, pa pokojnici Jozo Kristić i Mile Petrović pjevali pored \"ubice\", što po Vama, znači da su i oni saučesnici u ubijanju sevdalinke, jer su je izvodili uz harmoniku, i da to što su takvi majstori uradili za kulturu sevdaha, ne vrijedi čemu.
Nisam znao, dok nisam Vaš tekst pročitao, da je genijalac Ismet Alajbegović -\"Šerbo\" također među \"ubicama\" sevdaha, samo zato što je muzicirao na harmonici.
Drugo, recimo da se složimo da je harmonika, kako rekoste, \"ubila sevdalinku\", iako ni u snu ne mislimo isto, pravo pitanje je: ko je pomogao da polahko ali sigurno nestaje saz, instrument uz koji se najbolje tumači sevdah i sevdalinka? Ne mogu napisati \"ko je ubio saz\"pregrubo je, uz sevdah i sevdalinku.
Kada je saz nestajao nebrigom ili ideologijom, onda je harmonika dolazila kao spasilac, jer je to evropski instrument, korijenom iz Kine, pa nema orijenta u njoj, a samim tim neće je, u Bosni i Hercegovini, niko ubijati.
Pa ste napisali da je sa, rahmetli, Muhamedom Mešanovićem-Hamićem, umro zadnji kompletan izvođač sevdalinki, što također nije tačno:
Sa Hamićem jeste umro jedan kompletan izvođač sevdalinki, ali je takvih bilo i prije, a, hvala Bogu, i poslije Hamića. Znači li to da «kompletni izvođači sevdalinki», nisu, još uvijek živi i aktivni: dr. Hašim Muharemović (što potvrđuje njegov sjajni CD «Saz i suze», Institut sevdaha, 2003.), Avdo Lemeš, zatim neponovljivi «ženski» tumač sevdalinki hadži-hanuma Emina Zečaj uz pomoć sazlija dr. Mehmeda Gribajčevića i ranije Ćamila Metiljevića (i njezini CD-ovi «Bosnian Traditional Songs», Gramofon, Sarajevo, 2003. i materijal sniman 1990., a objavljen u ediciji Instituta sevdaha «Saz u Bosni», 2003. kao i desetine arhivskih snimaka načinjenih za arhiv Radija BiH u zadnjih 30-ak godina)?
Iza Hamića neponovljivo autohtono je kucao u saz i tumačio sevdalinku i Smail-aga Mehurić,/umro 24.06.1992./ jedan od prvih osnivača Udruzenja sazlija u Tuzli. Član istog udruzenja je i Rajko Simeunović, također vrstan majstor kucanja u saz. Poslije Hamića je još uvijek kucao i sevdalinku donosio i rahmetli Selim Salihović iz Janje kod Bijeljine (umro 1988., pogledati o njemu radove dr. Muniba Maglajlića i poslušati neke od snimaka koje je objavila Muzička akademija).
Hamića su nadživjeli, i sevdah i sevdalinke, na njima specifičan način, doživljavali neponovljivi Behka i Igbal Ljuca (umrli 1995. odnosno 2001.) Ne smije se zaboraviti ni dobri Avdaga Vrabac iz Tuzle (umro 1996.) ni njegove nezaboravne interpretacije. (nastale, dijelom, u periodu agresije 1992.-1994. i objavljene u sklopu projekta Instituta sevdaha «Saz u Bosni», 2003.)
Osim toga, Institut sevdaha je, među svoje prioritetne ciljeve, stavio «reanimaciju» saza, iz čega je proistekao komplet «Saz u Bosni», objavljen 2003. godine i «Takum sazlija», sastavljen u BIH prvi puta nakon 73 godine, a predstavljen u sklopu «Baščaršijskih noći 2003» u Svrzinoj kući u Sarajevu.
Konačno, nedostižni i neponovljivi dr. Himzo Polovina (umro 1986.), čije ime Vam je, nadamo se slučajno, promaklo navodeći imena eminentnih tumača sevdaha, sedamdesetih godina je svoje antologijske snimke ostvario upravo uz sjajno sazlijsko kucanje Selima Salihovića. («Širi mjesec po Igmanu zrake», «Od mora, eto svatova», koju ste, usput govoreći, u antologiji skratili za početne stihove, zatim «Dunjaluče, golem ti si» («Morići»).
Treće, ako je sevdalinka \"gotovo propala kultura\" zašto ulazite u neizvijesnost i obavljujete \"antologiju sevdalinki\". Čemu afirmacija nečega što je propalo?
Pišete dalje: \"Po nastanku sevdalinka je pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskome razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko-zanatlijskom miljeu.Taj milje jest bio islamsko-orijentalni, i ova pjesma pretezno se prepoznaje kao izraz muslimanske sredine i kulture.”
U ovome se, uglavnom, slazemo, ali ne i u sljedećem: \"Ozbiljni znalci i uzivaoci, međutim, i danas znaju da prave pjesme nema bez akšamluka i bez majstorski ispečene rakije\".
Pitam Vas šta ćemo sa ženskim sevdalinkama? Treba li i njih primaći rakijskom kazanu?
Znači li to, gospodine Lovrenovići da je samo pijan musliman mogao napraviti sevdalinku, jer kao što ranije rekoste: \"…I ova pjesma pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske sredine i kulture\".
Ili, znači li to da smo praveći sevdalinku mogli koristiti jača opijumska sredstava, od rakije, recimo kokain? Kakve li bi tek tada sevdalinke pravili, u jačoj ekstazi?!
Ovo je sve u kontradikciji: ili ne vjerujete da je osnova sevdaha i sevdalinke muslimanska, ili mislite da su svi koji su pravili sevdalinku, obavezno, morali biti pijanice - to naravno isključuje muslimana koji drži do sebe i svojih nazora - što opet stavlja pod upit da je sevdalinka \"izraz muslimanske sredine i kulture\"?!
Nije tačno ni jedno ni drugo... Sevdalinka jest genezom muslimanska, ali je opstankom pjesma svih naroda Bosne i Hercegovine! Ne trebaju sevdalinci maligani da bi bila lijepa.
Ona je lijepa sama od sebe, kao žena kojoj ne treba šminka. Kad nešto valja, uvijek valja, samo treba biti sretnik pa to osjetiti.

Sa poštovanjem...

Omer Pobrić

Mulići, 30. 12. 2004.