Èas historije
KOTROMANIÆI – NESTALA BOŠNJAÈKA LOZA
Objavljeno: 02. Jan 2008. 00:01:00
Piše: Adnan BALIÆ
Nijedna porodièna loza nije toliko uticala na bosansku historiju, i bosansku državu i zemlju, kao srednjovjekovna loza Kotromaniæa. Osim Kulina Bana i još nekoliko bošnjaèkih vladara rane bosanske države, veæina Banova kao i Kraljeva nezavisne srednjovjekovne Bosne su bili pripadnici porodiènog stabla Kotromaniæa.
Poèetci
Nije poznato egzaktno porijeklo porodice Kotromaniæ, niti postoji nekih jaèih teorija o tome. Ipak, prvi vladar Bosne iz reda Kotromaniæa bio je Ban Prijezda, koji je i bio osnivaè loze. Ban Prijezda je vladao od 1250. godine do 1287. godine. Njega je naslijedio njegov sin Prijezda II, koji je vladao do 1290. godine, što sam, što sa svojim bratom Stjepanom Kotromanom (još jednim Kotromaniæem), kada je i umro. Nakon smrti Bana Prijezde II. njegov brat Ban Stjepan Kotroman je naslijedio njegove zemlje te postao sam vladar kompletne Bosne. Po mnogim uvjerenjima, loza Kotromaniæa je dobila ime po njegovim imenom, Kotroman.
Širenje Bosne
Vladavina Bana Kotromana trajala je do 1314. godine. Tokom njegove vladavine, znatno je jaèao uticaj plemiæke porodice Šubiæ u Bosni, tako da je veæ 1302. godine Ban Kotroman izgubio kontrolu nad veæinom zemlje Mladenu I. Šubiæu. No je još uvijek je imao uticaja u zemlji, te je tako Ban Kotroman uspio izdržati, tako da je rat dobio vjersku dimenziju, nakon što je Mladen Šubiæ zapoèeo kampanju uništavanja Bosanske Crkve. To je rezultirao u tome da su se veæina njenih pripadnika stavila na stranu Stjepana Kotromana, te su isti i ubili Mladena Šubiæa u borbi 1304. godine. Nakon toga istog je naslijedio njegov sin, Mladen II. Šubiæ, no pošto nije bio tako uspješan, Pavao Šubiæ je poveo Armiju da suzbije otpor u Bosni. 1305. godine isti se proglasio vladarom cijele Bosne. Pavao umire 1312. godine, a Stjepan Kotroman 1314. godine.
Iako je nasljednik Stjepana Kotromana, Stjepan II Kotromaniæ, oca naslijedio odmah nakon njegove smrti, njegova stvarna vlast poèinje 1322. godine, te završava smræu 1355. godine, tokom koje se Bosna širi na Hercegovinu, Dalmaciju kao i mnoge druge susjedne zemlje i župe.
Vrhunac
1355. godine Stjepana II. Kotromaniæa naslijeðuje njegov neæak Tvrtko Kotromaniæ, koji æe tokom svoje vladavine proširiti Bosnu na istoène zemlje, skoro kompletnu Dalmaciju, te je uèiniti najmoænijom južnoslavenskom državom. Ovo æe i ilustrirati krunisanjem za kralja 1377. godine, nakon èega æe Kotromaniæi postati kraljevska loza, a Bosna Kraljevina. Pod Tvrtkom Bosna æe doživjeti vrhunac svoje moæi, nakon èega æe poæeti slabiti njena politièka stabilnost, smræu Kralja Tvrtka 1391. godine. Tokom svoje vladavine preuzeo je i srpsku krunu kao i hrvatske zemlje.
Posljedna desetljeæa
Nakon smrti Kralja Tvrtka I. Kotromaniæa 1391. godine, istog je naslijedio njegov neæak Stjepan Dabiša, koji se je pobunio protiv Tvrtka pod Tvrtkovim suparnièkim bratom za vrijeme Tvrtoke vladavine. Kralj Stjepan Dabiša nije dugo vladao, te je 1395. godine naslijeðen od strane Jelene Grube, prve i jedine bosanske vladarice. Nju na vlast doveo je Bosanski Rusag, tj bosansko plemstvo, te pod njenom vlašæu isto uveliko proširuje svoju vlast. Zbog ovoga stvarna vlast kraljice je bila ogranièena na mali teritoriji u centralnoj Bosni, dok su ostalim zemljama Bosne vladali nezavisni plemiæi. Iza sebe ostavila je dva dokumenta, jednu povelju Dubrovniku te jedan zahtjev. Vladala je do 1398. godine.
Kraljicu Jelenu Grubu naslijedio je Kralj Stjepan Ostoja, sin Tvrtka I. koji je doveden na vlast od strane plemiæa Hrvoja Vukèiæa. Nakon jednog rata sa Dubrovnikom, tada ugarskim vazalstvom, Bošnjaci pod Hrvojem Vukèiæem su 1404. godine smjenili Stjepana Ostoju zbog loše vladavine, te je morao pobjeæi u Ugarsku. Nakon toga vlast preuzima sin Tvrtka I. Tvrtko II. Kotromaniæ. Ovo je jako razljutilo ugarskog kralja koji šalje vojsku u pomoæ smjenjenom Kralju Stjepanu Ostoji, tako da on ponovo preuzima vlast 1409. godine. 1414. godine na scenu stupa moæno Osmansko Carstvo, koje daje svoju podršku bosanskom plemstvu te proglašava da jedino priznaje Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne.
Sa time dolazi do sukoba izmeðu Stjepana Ostoje potpmognutog Ugarima na jednoj strani, i Tvrtka II. potpomognutog Turcima na drugoj. Sukob završava porazom Stjepana Ostoje 1415. godien u srednjoj Bosni, no ipak se uspjeva održati na vlasti do svoje smrti 1418. godine, nakon èega bosansku krunu preuzima njegov sin Stjepan Ostojiæ. Tvrtko II. konaèno preuzima bosanski prijestol 1421. godine, no brzo i sam postaje ugarski saveznik zbog pobune bosanskih plemiæa Sandalja i Radivoja Ostojiæa, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz tursku pomoæ vladaju veæinom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. No Tvrtko II. se uspjeva održati na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a nakon toga bosansko plemstvo za kralja Bosne postavlja Stjepana Tomaša. Nakon što se isti izmirio sa humskim vladarom hercegom Stjepanom Vukèiæem Kosaèom, uzima njegovu kæerku Katarinu za ženu. Njih dvoje su imali troje djece, Sigismunda, Katarinu i još jednog sina o kome se vrlo malo zna. Vladavinu Kralja Tomaša je i obilježio progon heretika, tj pripadnika Bosanske Crkve po Papinom zahtjevu, nakon èega mnogi pronalaze sklonište kod hercegovaèkog vladara Stjepana Vukèiæa Kosaèe. Kralj Tomaš umire 1461. godine nakon èega vlast preuzima njegov sin Stjepan Tomaševiæ. Njegova vladavina je bila kratka, uprkos slanja pisma Papi i Veneciji o pomoæi protiv Osmanlija, nikakva pomoæ nije stizala. Nakon velike turske invazije pod Sultanom Mehmedom II. Fatihom 1463. godine, tvrðava Bobovac je prva pala, nakon èega Kralj Tomaševiæ bježi u Jajce, a zatim u Kljuè. U istom je i uhvaæen, te uprkos obeæanju o tome da æe mu se saèuvati život, vraæen je u Jajce i tu pogubljen, kao posljedni bosanski kralj.
Kraj
Nakon ovoga loza Kotromaniæa, najmoænija srednjovjekovna bosanska loza, je praktièki nestala. Iako su kasnije Turci za jedno novo-uspostavljeno(no i veoma kratko-trajno) bosansko kraljevstvo za kralja postavili izvjesnog Matiju Kotromaniæa, nakon toga nema puno evidencije o tome šta se desilo sa kraljevskom lozom. Kraljica Katarina je pobjegla u Rim, gdje je prije svoje smrti upravu nad Bosnom dala Vatikanu. Na njenom grobu i danas se nalaze bosanski ljiljani, stoljetni bosanski emblem. Njena djeca, Sigismund i Katarina, su odvedeni u Stambol gdje su i primili Islam, te nema dalje evidencije o njihovoj lozi. Po nekim teorijama, Gazi Husrev-beg je bio potomak Kotromaniæa, no o tome nema sigurnih historijskih dokaza.
U svakom sluèaju, Kotromaniæi su obilježili bosansku historiju više stoljeæa, kao sami vladari Bosne sve od 1250. do 1463. godine. Iako je njihov dolazak otprilike isto misteriozan kao i njihov nestanak, stoljeæa u kojima su vladali su obilježili Bosnu kao nezavisnu, i u jednom kratkom etapu, najmoæniju južnoslavensku državu. Njihovo naslijeðe, grb sa šest ljiljana, do dana današnjeg je opstao u bošnjaèkom narodu i bosanskoj državi.
 Grb bosanski kraljeva Kotromaniæa |
Nije poznato egzaktno porijeklo porodice Kotromaniæ, niti postoji nekih jaèih teorija o tome. Ipak, prvi vladar Bosne iz reda Kotromaniæa bio je Ban Prijezda, koji je i bio osnivaè loze. Ban Prijezda je vladao od 1250. godine do 1287. godine. Njega je naslijedio njegov sin Prijezda II, koji je vladao do 1290. godine, što sam, što sa svojim bratom Stjepanom Kotromanom (još jednim Kotromaniæem), kada je i umro. Nakon smrti Bana Prijezde II. njegov brat Ban Stjepan Kotroman je naslijedio njegove zemlje te postao sam vladar kompletne Bosne. Po mnogim uvjerenjima, loza Kotromaniæa je dobila ime po njegovim imenom, Kotroman.
Vladavina Bana Kotromana trajala je do 1314. godine. Tokom njegove vladavine, znatno je jaèao uticaj plemiæke porodice Šubiæ u Bosni, tako da je veæ 1302. godine Ban Kotroman izgubio kontrolu nad veæinom zemlje Mladenu I. Šubiæu. No je još uvijek je imao uticaja u zemlji, te je tako Ban Kotroman uspio izdržati, tako da je rat dobio vjersku dimenziju, nakon što je Mladen Šubiæ zapoèeo kampanju uništavanja Bosanske Crkve. To je rezultirao u tome da su se veæina njenih pripadnika stavila na stranu Stjepana Kotromana, te su isti i ubili Mladena Šubiæa u borbi 1304. godine. Nakon toga istog je naslijedio njegov sin, Mladen II. Šubiæ, no pošto nije bio tako uspješan, Pavao Šubiæ je poveo Armiju da suzbije otpor u Bosni. 1305. godine isti se proglasio vladarom cijele Bosne. Pavao umire 1312. godine, a Stjepan Kotroman 1314. godine.
Iako je nasljednik Stjepana Kotromana, Stjepan II Kotromaniæ, oca naslijedio odmah nakon njegove smrti, njegova stvarna vlast poèinje 1322. godine, te završava smræu 1355. godine, tokom koje se Bosna širi na Hercegovinu, Dalmaciju kao i mnoge druge susjedne zemlje i župe.
1355. godine Stjepana II. Kotromaniæa naslijeðuje njegov neæak Tvrtko Kotromaniæ, koji æe tokom svoje vladavine proširiti Bosnu na istoène zemlje, skoro kompletnu Dalmaciju, te je uèiniti najmoænijom južnoslavenskom državom. Ovo æe i ilustrirati krunisanjem za kralja 1377. godine, nakon èega æe Kotromaniæi postati kraljevska loza, a Bosna Kraljevina. Pod Tvrtkom Bosna æe doživjeti vrhunac svoje moæi, nakon èega æe poæeti slabiti njena politièka stabilnost, smræu Kralja Tvrtka 1391. godine. Tokom svoje vladavine preuzeo je i srpsku krunu kao i hrvatske zemlje.
![](\"foto/Kotromanici_gbovi_kraljeva_big.jpg\") Grbovi bosanskih kraljeva Kotromaniæa |
Nakon smrti Kralja Tvrtka I. Kotromaniæa 1391. godine, istog je naslijedio njegov neæak Stjepan Dabiša, koji se je pobunio protiv Tvrtka pod Tvrtkovim suparnièkim bratom za vrijeme Tvrtoke vladavine. Kralj Stjepan Dabiša nije dugo vladao, te je 1395. godine naslijeðen od strane Jelene Grube, prve i jedine bosanske vladarice. Nju na vlast doveo je Bosanski Rusag, tj bosansko plemstvo, te pod njenom vlašæu isto uveliko proširuje svoju vlast. Zbog ovoga stvarna vlast kraljice je bila ogranièena na mali teritoriji u centralnoj Bosni, dok su ostalim zemljama Bosne vladali nezavisni plemiæi. Iza sebe ostavila je dva dokumenta, jednu povelju Dubrovniku te jedan zahtjev. Vladala je do 1398. godine.
Kraljicu Jelenu Grubu naslijedio je Kralj Stjepan Ostoja, sin Tvrtka I. koji je doveden na vlast od strane plemiæa Hrvoja Vukèiæa. Nakon jednog rata sa Dubrovnikom, tada ugarskim vazalstvom, Bošnjaci pod Hrvojem Vukèiæem su 1404. godine smjenili Stjepana Ostoju zbog loše vladavine, te je morao pobjeæi u Ugarsku. Nakon toga vlast preuzima sin Tvrtka I. Tvrtko II. Kotromaniæ. Ovo je jako razljutilo ugarskog kralja koji šalje vojsku u pomoæ smjenjenom Kralju Stjepanu Ostoji, tako da on ponovo preuzima vlast 1409. godine. 1414. godine na scenu stupa moæno Osmansko Carstvo, koje daje svoju podršku bosanskom plemstvu te proglašava da jedino priznaje Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne.
Sa time dolazi do sukoba izmeðu Stjepana Ostoje potpmognutog Ugarima na jednoj strani, i Tvrtka II. potpomognutog Turcima na drugoj. Sukob završava porazom Stjepana Ostoje 1415. godien u srednjoj Bosni, no ipak se uspjeva održati na vlasti do svoje smrti 1418. godine, nakon èega bosansku krunu preuzima njegov sin Stjepan Ostojiæ. Tvrtko II. konaèno preuzima bosanski prijestol 1421. godine, no brzo i sam postaje ugarski saveznik zbog pobune bosanskih plemiæa Sandalja i Radivoja Ostojiæa, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz tursku pomoæ vladaju veæinom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. No Tvrtko II. se uspjeva održati na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a nakon toga bosansko plemstvo za kralja Bosne postavlja Stjepana Tomaša. Nakon što se isti izmirio sa humskim vladarom hercegom Stjepanom Vukèiæem Kosaèom, uzima njegovu kæerku Katarinu za ženu. Njih dvoje su imali troje djece, Sigismunda, Katarinu i još jednog sina o kome se vrlo malo zna. Vladavinu Kralja Tomaša je i obilježio progon heretika, tj pripadnika Bosanske Crkve po Papinom zahtjevu, nakon èega mnogi pronalaze sklonište kod hercegovaèkog vladara Stjepana Vukèiæa Kosaèe. Kralj Tomaš umire 1461. godine nakon èega vlast preuzima njegov sin Stjepan Tomaševiæ. Njegova vladavina je bila kratka, uprkos slanja pisma Papi i Veneciji o pomoæi protiv Osmanlija, nikakva pomoæ nije stizala. Nakon velike turske invazije pod Sultanom Mehmedom II. Fatihom 1463. godine, tvrðava Bobovac je prva pala, nakon èega Kralj Tomaševiæ bježi u Jajce, a zatim u Kljuè. U istom je i uhvaæen, te uprkos obeæanju o tome da æe mu se saèuvati život, vraæen je u Jajce i tu pogubljen, kao posljedni bosanski kralj.
Nakon ovoga loza Kotromaniæa, najmoænija srednjovjekovna bosanska loza, je praktièki nestala. Iako su kasnije Turci za jedno novo-uspostavljeno(no i veoma kratko-trajno) bosansko kraljevstvo za kralja postavili izvjesnog Matiju Kotromaniæa, nakon toga nema puno evidencije o tome šta se desilo sa kraljevskom lozom. Kraljica Katarina je pobjegla u Rim, gdje je prije svoje smrti upravu nad Bosnom dala Vatikanu. Na njenom grobu i danas se nalaze bosanski ljiljani, stoljetni bosanski emblem. Njena djeca, Sigismund i Katarina, su odvedeni u Stambol gdje su i primili Islam, te nema dalje evidencije o njihovoj lozi. Po nekim teorijama, Gazi Husrev-beg je bio potomak Kotromaniæa, no o tome nema sigurnih historijskih dokaza.
U svakom sluèaju, Kotromaniæi su obilježili bosansku historiju više stoljeæa, kao sami vladari Bosne sve od 1250. do 1463. godine. Iako je njihov dolazak otprilike isto misteriozan kao i njihov nestanak, stoljeæa u kojima su vladali su obilježili Bosnu kao nezavisnu, i u jednom kratkom etapu, najmoæniju južnoslavensku državu. Njihovo naslijeðe, grb sa šest ljiljana, do dana današnjeg je opstao u bošnjaèkom narodu i bosanskoj državi.