Što ste radili prije poèetka hrvatsko-bošnjaèkog rata u Hercegovini?
- Ukratko, završio sam Filozofski fakultet u Zagrebu, grupu južnoslavenskih jezika i književnosti te komparativnu književnost. U Zagrebu sam magistrirao i doktorirao. Nakon toga vratio sam se u Stolac, premda je moj profesor akademik Ivo Frangeš, tražio da ostanem na Sveuèilištu. No, ja sam se zanosio idejom povratka u Stolac, gdje æu, korak po korak, kvadrat po kvadrat, obnoviti porodièni kompleks Rizvanbegoviæa, koji se zove Begovina, i datira s kraja 18. stoljeæa. U Stocu sam i uhiæen, odveden u Dretelj, a Begovinu je HVO potpuno spalio.

Zašto ste odabrali studij u Zagrebu?
- Ako aludirate na to da sam bio jedan od politièki prohrvatski orijentiranih muslimanskih intelektualaca, onda imate krivo. Nisam se zanosio nacionalnim orijentacijama, nisam se bavio konkretnom politikom, niti sam ikad bio èlan SDA. Èak ni kao ministar u Vladi Federacije BiH. No, istina je da sam zarana prihvatio jedan kulturološki hrvatski krug koji mi je i civilizacijski bio blizak. S tim sam krugom, uostalom, i do danas privatno i profesionalno vezan, a mnogi od tih Ijudi još su moji prijatelji.

Uhiæenje u Mostaru

Zašto vas je 1993. uhitio HVO?
- Mislim da je razlog oèit. Bio sam ugledan bošnjaèki intelektualac, profesor na Univerzitetu u Mostaru i prodekan Pedagoške akademije. Uz to, bio sam predsjednik kulturnog društva Preporod u Stocu. U travnju 1993. u Mostaru su neki hrvatski krugovi pokrenuli inicijativu za preimenovanje Univerziteta u \"Hrvatski Univerzitet u Mostaru\". Kao èlan Vijeæa Univerziteta i kao prodekan suprotstavio sam se tome. Dekan Rudolf Kraljeviæ, inaèe Hrvat, nije htio sudjelovati u toj raboti, a njoj se suprotstavio i èestiti rektor Božo Æoriæ, koji je kasnije napustio Univerzitet i Mostar te je danas poduzetnik u Zagrebu. Mislim da je to presudilo. Od tada sam na cmoj listi HDZ-a.

Lokalni HDZ-ovci tada su vas spominjali kao organizatora pobune meðu Muslimanima, u pretrazi su vam, navodno, pronašli oružje i planove o prekrajanju Hercegovine?
- Tu su informaciju podlo pustili i mom profesoru i prijatelju Frangešu, koji se zbog toga rastužio i razoèarao. Kasnije sam mu objasnio da nikad nisu pronašli oružje, ni bilo što od \"opasnih dokumenata\" u mom mostarskom stanu, kako su tvrdili, jer ja nikad nisam ni tražio ni dobio stan u Mostaru. Lagali su akademiku Frangešu kao što su lagali svima. Nisam imao oružje i nisam imao mape s ucrtanom \"zelenom transverzalom\".

Kundakom po licu

Kako ste završili u Dretelju?
- Prvo sam, od 20. travnja do 1. lipnja 1993., bio u kuænom pritvoru. Na vrata moje kuæe èavlima su prikovali obavijest da ne smijem napuštati svoju adresu i da bilo tko od nadležnih može uæi i provjeriti jesam li kod kuæe. Nakon dva mjeseca, rano ujutro, pozvali su me na informativni razgovor koji je, eto, potrajao sve do ukidanja logora Dretelj. Odveli su me u bolnicu za koštana oboljenja, koja je te godine slavila 100. godišnjicu postojanja. Po dolasku sam vidio da to više nije bolnica, nego neka vrsta kasarne i zatvora, zapravo Uprava Vojne policije HVO-a. Tamo sam tražio zapovjednika, na što me jedan od vojnika oborio na zemlju i kundakom me stao udarati po licu, polomivši mi zube. Nakon toga odveli su me u logor Dretelj kod Èapljine, tamo me zateklo još èetiri-pet zarobljenih Bošnjaka. Logor je bio u osnivanju. Sve popise i dokumentaciju logora vodio je Ivica Kraljeviæ.

Je li on zapovijedao logorom?
- Ne znam. Ali je imao utjecaj. U logoru nas je potom u vrlo kratkom roku bilo 6 do 7 tisuæa. Veæina je živjela u tunelima 150 metara pod zemljom. Tamo su se doslovno pretvarali u kosture. Na mog se brata, naprimjer uhvatila zelena mahovina, a ja sam od 90 spao na 54 kilogrania težine. Hranili su nas jednom šesnaestinom kruha, i èašom vode s jednim makaronom. Ljudi su, uz to, redovito zlostavljani. Stanje se promijenilo nakon dolaska novog upravnika Tome Šakote. On je prvo pet dana hodao po krugu i slikao Ijude, predstavljajuæi se kao vladin djelatnik, a onda je i službeno objavio da je novi upravitelj.

Što je s fotografijama koje je snimao?
- Pretpostavljam da ih je nekome predao. On je bitno popravio uvjete života u logoru.

Jesu li logor posjetili visoki dužnosnici HDZ-a?
- Mjesec dana prije zatvaranja posjetili su ga Jadranko Prliæ, Mate Graniæ, i ministar obrane Bruno Stojiæ. Logoraši su nakon toga malo \"prodisali\", a potkraj kolovoza je i zatvoren.

Zašto ste, nakon izlaska iz logora otišli u Zagreb?
- Tamo su me deportirali, a onda mi uskratili u Hrvatskoj pravo boravka u Zagrebu. Planirali su me, kao i veæinu stolaèkih Bošnjaka deportirati u emigraciju, od Španjolske do Australije ili Amerike. No ja sam ostao u Hrvatskoj, neko se vrijeme krijuæi od vlasti, potom sam prešao u Sarajevo, gdje sam i danas.

Jeste li u logoru svjedoèili pogubljenjima Bošnjaka?
- Svjedoèio sam jednom, ali bilo ih je još.

Koliko?
- Tvrdi se da je bilo 106 likvidacija.

Prema drugim izvorima, bilo ih je mnogo manje. Imate li èvrste dokaze da su vršena masovna pogubljenja?
- Nemam. Samo vam govorim što se prièa.

Jeste li veæ svjedoèili haškim istražiteljima?
- Da, dao sam iskaz. /Gordan Maliæ - Globus: 31. 08. 2001./