Za Bošnjaci.net piše: Sonja RADOŠEVIÆ

Sarajevska Bašèaršija

- Mreža ženskih nevladinih organizacija Crne Gore je organizovala akciju u znak sjeæanja na 6 .april, dan kada je poèela èetvorogodišnja opsada Sarajeva. Otpoèet je rat u Bosni i Hercegovini i to uz mnogo podsticanja i podrške iz Crne Gore. Politièari i operativci rata su još uvijek tu, meðu nama su, još uvijek su na mjestima odluèivanja.
Mi ne stojimo iza zla koje su poèinili u naše ime veæ tražimo njihovu odgovornost.
Naša poruka je - Zaboraviti neæemo! \"Ko nije u stanju da se sjeæa i suoèi sa vlastitom prošlošæu, on je osuðen da je ponovi! - poruèile su iz Hercegovaèke ulice u Podgorici predstavnice Ženskih nevaldinih organizacija istièuæi da se \"ubice nedužnih meðu nama
i dalje slave kao heroji.\"
Èula sam ovu poruku, stajala na kraju ulice i posmatrala rijeku prolaznika koja nije znala ili nije se intersovala o èemu se to tu radi. April... miris behara, raðanje života svuda oko nas.
Mogu li se spojiti proljeæe i ubijanje, raðanje i smrt. Može li se pomisliti na proljeæe a ne pomisliti na prlivenu krv onih koji su tog dana i svakog dana pune èetiri godine, ubijani snajperima - zaljubljenih parova na Vilsonovom šetalištu, ubijenih u travama punim životnog soka na Vrelu Bosne, ubjani na ploènicima Bašèaršije, u redovima za vodu...
Mogli su mraèni umovi sa veæ skrojenim planovima u Dedinjskim vilama, u Srpskoj akademiji nauak i umjetnosti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u ubicama koji su tada još uvijek nosili uniforme JNA... Mogli su crnogorske \"junoše\" koji su u džempremima došli na vlast u Crnoj Gori i odmah sa Miloševiæem krenuli u \"pohode smrti i razaranja po Bosni ...
Mogli su ...njih se nijesu doticali ni proljeæe ni umiranje...
Zvala sam tih prvih dana rata, dok \"karaðozi \" nijesu presjekli telefonske veze sa Sarajevom, zvala sma raju iz studentskih dana da upitam, da mi objasne ako se može objasniti.
---Ma Sonja ba, nema od toga ništa, nema rata. To se sakupila nekakava jalija i navalila balvane ali æe se sve to brzo sredit - govori mi moj prijatelj Dževad. Kod njega i njegovog brata Senada, u kuæi iznad Skenderija u Urjan Deinoj ulici provodili smo najljepše studentske dane, ja i studenti koji su dolazili iz svih krajeva Jugoslavije.
Došla sam u Sarajevo i odmah se desilo, kao ljubav na prvi pogled, opilo me Sarajevo, opilo me od prvog trena, prve šetnje mostovima preko Miljacke. Ja sam se zaljubila u Sarajevo, u bosanski svedah, merak, merhamet. Shvatila sam zapravo da je tu moja duša našla sebe - jer kod mene je onaj unutrašnji osjeæaj ona intucija - ono nešto u nama što ne znamo taèno kako se zove (možda sudbina), to mi je reklo da dio mene zauvijek ostaje u Bosni.
Slušala sma danima izvještaje na radio Sarajevu i shvatila da je moj dragi Dževad vjerovao isto što i 90 odsto Sarajlija - da rata neæe biti a on je veæ tutnjao i rušio sve pred sobom.
Okrenula sam ponovo moje prijatelje, javila se Pemba, majka Senadova i Dževadova, ona kod koje sam prvu \" krompirušu \" probala, koja je znajuæi koliko volim kahfu, stvaljala po dvije velike džezve ...
Plakala je... Sonja, niko nas ne zove, niko nam se ne javlja, samo ti... i Senad i Dževad i Zijo i Dubravkin brat - svi su otišli gore na brdo da èuvaju stražu da nas ne ubiju oni sa brda.
Svi oni iznad Skenderije i Bošnjaci i Srbi i Hrvati bili su zajedno na straži - oni su bili raja od roðenja .... i bili su zajedno sada u pravom ratu... Zvala sam i moju prvu i jedinu gazdaricu Sejdu. Niko se nije javljao...
To je bio posljednji put da se èujem sa Sarajevom. Pune èetiri godine nakon toga taj grad je naoèigled cijelog svijeta, grad u srcu Evrope bio u opsadi. Èetnici sa brda su ubijali Sarajlije dok su se brojni fotoreporteri svjetskih medijskih kuæa trudili da naprave što bolji snimak, da imaju veæu gledanost. Sarajlije nijesu znale da je uzalud da dozivaju u pomoæ jer \"svijet je bio nijem na njihove patnje“.

Mapa srpsko-crnogorske okupacije grada Sarajeva

Èetnici su im ukinuli vodu, struju, ostavili ih bez hrane...
Ubijanje je za Mladiæeve èetnike i èetnike Radovana Karadziæa, psihijatra iz \"crnogorske vuèje jazbine“; iz sela ðe vuk poštu nosi u vrletima Durmitora, bila zabava. Svjedoèili su neki od njih kako je to izgledalo.
\"Prvo ubijem dijete, a potom èekam, znam doæi æe neko od roditelja, onda ranim roditelja kako bi mu neko od komšija pritekao u pomoæ da ga spasi. Potom pucam u komšiju“.
„Koliko je umobolnika, isfrutriranih nesreænika koji nikada u životu nijesu ništa stvorili, koliko je njih pokušalo sve uništiti.\"
Poslije toliko vremena ni sada mi nije jasno i nikada mi neæe ni biti jasno da se rat u Sarajevu i Bosni nije mogao zaustaviti-. Sigurna sam da jeste. Ali \"veliki su se sa malima poigrali\". I Srebrenica se mogal sprijeèiti. O tome može svjedoèiti amerièka spisateljica i žž i novinarka Samanta Pauer koja je tvrdila da su postojali satelitski snimci zbivanja u Srebrenici do prvog dana pokolja...
Prošle su godine...duge i preduge.. ...stotine hiljada mrtvih, još više ranjenih... Srpska i crnogorska državna televizija govore o „oslobaðanju Sarajeva od mudžahedina“, o \"èišæenju terena\".
U meðuvremenu, Crna Gora svom psihijtru Radovanu Karadziæu dodjeljuje nagradu za književnost \"Risto Ratkoviæ\" u Bijlom Polju.
Došla je i ta 1995 godina. Mir u Dejtonu i stvaranje genocidne tvorevine „Republike
Srpske“. Ali došao je i dan mog \" ponovnog susreta\" sa Sarajevom.
Bilo je rano jutro 1999. godine ... Sarajevo donekle zalijeèeno od teških rana. Bio je juli
mjesec... Ljeto u Sarajevu. Veæ u šest sati, u osvit zore sam na Bašèaršiji .... Idem do Begove džamije... Marin dvora gdje sma prvi put susrela Davorina Popoviæa. Bio je u društvu sa Mirzom Delibašiæem. Hodam ulicama Sarajevs i pazim da ne zgazim na mjestu gdje je pukla granata\" i ostavila znak - znam da je tu nekome oduzet život...
A u svakoj ulici, svakom sokaku, znam sve je biljeg do biljega. Popela sam se na Sedrenik ... samo nišani...samo gorblja...Bože, kažem sebi .... da li je u Sarajevu neko ostao živ... da li su živi mogli saèuvati zdravu dušu u tom paklu.
Idem preko Drvenije do Fakuteta politièkih nauka ... ljeto je i nema studenata. Ali ne mogu
da vjerujem ... tamo susreæem Tonku - bila je šefica studentske službe kada sam studirala žuranislitiku. Moja Tonka ... prepoznala me. Kaže, dva puta je ranila granata ... Drugi put je jedva ostala živa. Sada pokušava da preživi. Penzija joj mala pa radi na portirnici fakulteta
Pozdrvaljam se sa Tonkom. Toplo mi u duši što eto naðoh nekoga ko je preživio pakao sarajevske opsade.
Sa pošte sa zebnjom okreæem Pembin broj... Da li je živa... kako da pitam.... kako da se predstavim na poèetku. Mislim javiæe se Senad ili Dževad jer ona je i prije rata bila bolesna.
Halo, izvinite da li je stan Borèaka... da li je Pemba tu... mlaði ženski glas se javio i kaže ...saèekaj... Živa je znaèi... Pemba ovdje Sonja ... Æutanje... Pa plaè.... Sonja draga pa otkuda ti.
\"Ja eto da pitam kako ste, dugo vas nisam èula, kako ste prošli kroz ovaj rat...
Opet æutanje... Senad nam je poginuo ... na Jevrejskom groblju...
Govorila je još nešto ali ja je nijesam više èula ...kazala sam da sam u Sarajevu i da æu doæi do nje... Obradovala se...Sve mi to lièi na san nestvaran i èudan san... Senad se prije rata
oženio .. ima dvije kæerke. Druga se rodila poslije njegove smrti... Prièaju mi Dževad i Pemba - koji su me doèekali kao najdaržeg svoga ...prièaju kako su oni, komšije Bošnjaci i Srbi bili zajedno kada su èetnici napali Sarajevo... Najžešæe borbe su bile oko Jevreskog groblja ... linija razgranièeja je tu bila... Senad je pao... njegovi drugovi su mislili da se šali jer plave Senadove oèi su širom bile otvorene a na usnam ostala rijeè...

Pembu je tuga morila... i mori ... Kaže plašila se da li æe joj Dževad ostati živ.
Nije dugo mogao da se pomiri sa tim da Senada nema više. Zato je ona morala da bude jaka ... zbog Dževada. Senad je nešto slutio, i kazao joj „mama, molim te, ako mi se nešto desi budi jaka, pazi Dževada“.
Dževad se oženio a sinu je ime dao Sanjin ... Jer Senad je želio da kada dobije sina da se zove tako... Sanjin..
Sa Pembom i Sanjinom, koji je tada imao sedam godina, pošla sam do Senadovog mezara ...greblje je tu blizu kuæe na jednom brdašcu... puca pogled na Sarajevo... Pemba plaèe. I Sanjin plaèe i pita: \"a nano zašto su ga ubili, ko ga je ubio\"? Ne znam sine - kaže ona.
Spuštam se niz brdo iznad Skenderije sa bremenom tuge.
Sa Senadom, Dževadom, Zijom, Hamdom, Jadrankom, Mirom prvaili smo èesto žurke u Pembinoj kuæi... Pemba nam je spremala hranu... Ostajali smo do zore ...Pio se džin, slušao Džoni Štuliæ i mnoge druge dobre stvari....
Hodala sam poslije dugo ulicama Sarajeva ... ulicma koje se zovu po Senadu, Draganu, Stjepanu, Mirzi... ej, zamislite te ulice se zovu imenima branioca Sarajeva, onih koji su moja generacija i mlaði od mene....
Znaju li to mladi u Crnoj Gori ili oni od njih koji dolaze u Sarajevo - da hodaju ulicama koje ne nose imena nekih tamo starih narodnih heroja veæ onih koji bi sada trebalo kao i mi da se vole, raduju životu, da šetaju parkovima sa svojom djecom, da ih uèe prvim slovima ... da idu u kafiæe, slušaju neke nove klince ili opet satrog dobroj Džonija Štuliæa...
Proljeæe je ... vratih se iz sjeæanja...mojih èestih i stalnih lutanja ... Ulicom Hercgovaèkom prolazi i dalje rijeka ljudi... proljeæe miriše, ali malo ko se sjeæa ili malo ko hoæe da se sjeæa da je \"ubijanje Sarajeva poèelo kada je Bosnom behar zabeharao, kada je život zamirisao...
Pomislih kako svojoj djeci još nijesam mnoge prièe isprièala ...a ni ovu.. Možda me još uvijek ne bi shvatili...Možda je bolje da proèitaju ...
Èujem ponovo glas žene koja podsjeæa na 6.april.
-Mislim da treba da pomenemo i ratnog komandanta bosnaskih Srba Ratka Mladiæa koji je finansiran i usmjeravan od srpskog režima naredio da se ne biraju ciljevi u glavnom gradu meðunardno priznate Bosne i Hercegovine. Za zloèin nad opsjednutim gradom i njegovim graðanima jedan je ratni voða osuðen u Haškom tribunali na doživotnu robiju a jednome se još sudi. Uprsko nepobitnim dokazima o poèinjenom zloèinu, uprkos presudama
Meðunarodnog kriviènog suda za bivšu Jugoslaviju, meðu nama se nalaze ubice nedužnih i slave se i dalje kao heroji-- govori predstavnica Ženskih nevaldinih organizacija Ljiljana Raièeviæ.
Slušajuæi je, sjetih se Sanjinovog pitanja: „Nano, ko ga je ubio.\"
Znam biæe mnogo Sanjina po Bosni i Hercegovini i svi æe oni pitati ko im je i zašto ubio one najdraže. A šta æe se desiti kada te generacije saznaju da ubice slobodno šetaju ulicama koje nose imena njihovih oèeva, daiža, amidža... Koji je to sud koji može da objasni da je ubijeno 200 hiljada ljudi, da je genocid poèinjen ali da ogovrnih za to nema.