Politièka zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem politièkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošèu da u jednom od lidera pronaðu dosljednog predstavnika politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjaèkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši politièku zrelost. Mnogi svjetski državnici nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtnièku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da u svojoj biografiji unesu podatak da su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoloènog Balkana zadnjih trinaest godina. Sada kada Alije nije meðu živima postavlja se pitanje do koje mjere smo svjesni da nam se zaista desio veliki voða u našem najtežom povijesnom periodu?

PIŠE: Nihad KRUPIÆ

Voðe jednog naroda mogu biti politièke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu. Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa poèetnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i politièko… i vojno…i duhovno osvješæivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi voða tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru. Imati politièkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet saèuvati i politièku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikanci balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiæe. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i poput pokusnog kuniæa gledalo kako æe reagovati. Zadnji pokus, pedeset godina komunizma.I kada se on poèeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije veæinskih naroda na vještaèko stvorenim državama.I baš u tim silnim raspadima se kod nanepolitiènijeg naroda Evrope, Bošnjaka, desi i politièka partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reæi sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaæa Tuzle… Ovdje dolazimo do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrðuje da smo mi i te kako bili organizovani. Nije valjda da su oni svesniji od podosta bošnjaèkih tzv.nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo èisti inferiorci mogu da prate jedan odreðeni politièki pravac, pa i danas kod Bošnjaka je prisutna mnogobrojna stranaèka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više èobana nego stada. Neki æe opet to opravdati velikim osjeæajem za demokratijom, pri tom zaboravljajuæi da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske opcije. Šta æe ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda? Narod može stvoriti državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu domaæeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani , I sve ostaje na tome. Sjeæanje i uzdah a naroda nema.
Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokom stepenu individualnosti i nesklonosti da se povodimo èoporativno za jednom idejom. Mali narod bez politièke umješnosti je osuðen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u oèuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegoviæa zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašiæ, ni Muhamed Filipoviæ, ni Haris Silajdžiæ, ni Muhamed Èengiæ, ni Nijaz Durakoviæ, ni Alija Isakoviæ, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak u ovo doba. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadant i politièkog lidera, do predveèernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanistom kojem je sudbina namjenila da bude voðom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviæu ja imam pravo da prièam jer je on bio moj voða. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesiæ, Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjaèati u spoznaji da se radilo o èovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istanèanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela èovjeèanstva za pravednim svijetom. Alija u svojoj knjizi “Islam izmeðu Istoka I Zapada” kaže:
Nauka ne vodi humanizmu a ni religija progresu. U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omoguæuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednost u oèuvanju samobitnosti. Znao je takoðe da bez bošnjaèke politièke zrelosti nema opstanka izmeðu dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek vrijeðali svojim postojanjem. Da. Oni junaèke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozaèi autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasaèi. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio politièniji u bivšoj državi od prilièno obrazovanog Bošnjaka . Bošnjaci su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znaèi ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije èlanove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.
Alija se nije obazirao na uvrede, Jednostavno se obraæao obiènom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim politièkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travnièke kasarne: “Predsjednièe, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva išèupašmo koju kilu šljive prije kazan. Alija se nasmija, namaza šnjitu pekmeza i u svom šarenom poluveru poput dede sjede meðu borce. Prije toga više od godinu reèe Radovan u Skupštini da æe jednog naroda nestati, Alija poslije toga mirno mu odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoæe Karadžiæ neæe više niko, pa èak ni pošteni Srbi. Danas, nigdje ni Radovana ni Jugoslavije mu. Radovanu za cipelama, a Jugoslaviji na žnjirama.
Ta èudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti meðu Bošnjake, a poštovanja èak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog koji æe ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobroèinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredjeljenosti, obiènosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podreæenosti drugaèijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima.
“Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”: govorio je Alija, mošda i sam svjestan da narodu kojem pripada nikad nije ni trebao ortodoksni politišar. Unatoè njegovim riješima on je nadmašio svoj narod i u politièkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona æe se baviti njime. Bošnjaci su bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuðe. Ðemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujuæi kljuèu i Titi. Èak i onaj general konjskog lica ,Adžiæ, je znao da voðe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:
“JNA je srpska vojska, kako æe toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin.”
A Alija znajuæi i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.
Alija je umro. Znao je i da æe smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviæu je prije samo dvije sedmice u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neæe više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije desetak dana je poslije svog omiljenog jela,pure sa kajmakom, doèekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unuèad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neæe doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševiæem i Tuðmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali pravni legimitet države Bosne I Hercegovine, a tužan jer je znao da æe proæi dosta vremena da ta država zaživi na svom èitavom prostoru.
Bio je voða koji je izmeðu politike i naroda uvijek birao narod.
Politiku nije volio ali se je služio sa njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda.
“Želio bih ostati upamæen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”;
rekao je Alija Izetbegoviæ, zadnji bosanski plemiæ koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konaèno spasavajuæi i jedno i drugo.