Pise: Ibrahim KAJAN

U mjesecu sam svibnju, a u Poèitelju.
Stao sam na isto mjesto, valjda i u iste stope gdje stajah prošloga mjeseca: tada je iz poda minama raznesene džamije izbijala zoha s veæ razgranatim i bujnim tamnozelenim lišæem, pred èasnim mihrabom, na mjestu gdje je cijeli, polumilenijski imamski niz predvodio namaze onima koji su se u Božije ruke predavali.
Prošli smo put sjekli draèu i èkalj što se gusto i nemilosrdno zalijetao i prelijevalo s desne i lijeve strane kaldrmom uèvršæena središnjeg puta, koji nas je strmom, propinjajuæom uzbrdicom, vodio ulaznim dverima utvrde. Zidine su joj obuæene u sivu kamenu patinu što je zaboravila vrijeme svoga nastanka. Sada smo ostavljeni samo najtežem - slutnji i uranjanju u omamljujuæu vodu imaginacije: težimo odgonetnuti nešto u što nikada neæemo moæi biti sigurni. Kada se to i ko se to ovdje zaustavio da otpoèine i predahne? Eto, Poèitelj! Je li to ime od želje da se iznova poène ili oznaèuje kraj, gubljenje nade, zadnje mjesto gdje se dolazi na – beskrajni poèitelj?
Propeta je, ta stožerna, ta kljuèna, ta snažna kula s prozorima-oèima svevideæeg Kerbera koji uvijek gleda, propeta s nedvosmislenom namjerom da nikada ne sklapa budne oène kapke vojaka na straži, da motri nepotkupljivo tajnovite putnike, zlehude uhalaðe u mileæem prikradanju Humskoj zemlji poganina Miroslava Viševiæa iz knjige samoga Porfirogeneta. Ima li na zidini, ima li na nekom kamenu kakav onovremeni grafit, urez, znak kralja Tvrtka Prvoga Kotromaniæa, koji ju je, puneæi snagom Bosansko kraljevstvo, podigao izmeðu rimskoga puta i zelene provalije kojim vijuga Nerenta, “božanstvo koje teèe”? U detaljima nema ništa, jer sve je uzidano u cjelinu, u prejasno kraljevsko obilježje, u silovitost kule otvorena znaèenja: to je smrtonosna pesnica! To je krv! To je erekcija šiknula iz blage arhitektonske nježnosti poredanih kuæica na brdskoj strmini. To je Poèitelj – svila i krv.

Ideje su u središtu rusaga, a tvrðe koje se ne mogu razrušiti – na rubnim crtama država koje rastu i ne žele propasti.
Tako shvaæam Poèitelj, koji nikada niko nije razrušio.
A kada vrijeme potroši sadržaj ideje, u opni ostane samo okamina što je održavala prostor, branila ga, i sama istrošena i prazna, poput školjkine ljušture, odbaèena i zamijenjena novom, mentalnom kronosu sukladnijom…
Otuda se ovdje, sada, ne prepoznaje ništa od velikih vojvoda bosanskih Sandalja Hraniæa i Stjepana Vukèiæa, ali je u svemu prisutan njihov vlasnièki i brižni udio, osobito potonjeg, Kosaèe, viteškog štita Bošnjana križom prognanih iz rodnih hiža bosanskih, koji im je, prognanicima u vlastitoj domovini, širom otvorio sva vrata po Hercegovini, pa i ova, poèiteljska! Sve je to zaboravljeno, zatureno i pod zmijski kamen sakriveno. Kroz huku vremena i potrese zemlje pod kopitama, stoljeæa su ovdje izbrojali opjevani dizdari a najposlije i zadnji kapetani jedinog vezira usturena na Hercegovini, onoga Rizvanbegoviæa o kojem mi, u ove dane, uz saz i suze, popijeva dr. Hašim Muharemoviæ: Viknu vila sa brda Porima / I doziva mostarskog vezira / Oj vezire na Hercegovini / Èuvaj Stoca, pazi Poèitelja / Ni Mostara ne ostavljaj sama...
Poèitelj je ostao u opni bez vremena, pored puteva u zaobilaženju, silno iznenaðen duhom koji ga je napustio, koji ga noæu obilazi i oživljava u kricima duhova mletaèkih plaæenika, neustrašivih branitelja koji uvijek ginu prvi, madžarskih i turskih grlenih slogova što paraju po ušima, romornim šapatom bošnjaèkih duša koji su, dok su hodili po ovom svijetu, s njegovih prozora, iz pukotina urezanih u zidovima, s kruništa kulinih obzida – po svaku cijenu odgurivali neprijatelja koji je došao tako odluèan da mu porobi domaju i poruši kuæicu od kamena vješto postavljenu na zastrašujuæi nagib.

TETOVIRANA, SMEŽURANA RUKA

A kada sam jesenas prošao mimo Poèitelja, prekrit sjenkom mrtvoga grada, tužnog nepomaknutog vojaka koji ne èuva nièiju kuæu, na kuli zadnjih Gavran-Kapetanoviæa uzdizao se golemi križ, poput ratnog znaka zauzetog teritorija. Utaknut je, demonstrativno, u onom kobnom danu, u onom kad su crnokošuljaši falangi Mate Bobana vojnièkim èizmama i dugim metalnim cijevima pokucali na vrata jednog Boškaila, domoroca koji nije ni mrava zgazio, pa ga, prorešetavški mu hudim mecima bijelu košulju, poslali na onaj svijet obilježen steæcima i bašlucima vjeène samiloste nevinosti.
Nikad se neæe zaboraviti: u kljuèalom mjesecu augustosu tisuæu devet stotina devedeset i treæe godine, uhitiše Poèiteljce i pridodaše ih stolaèkim i mostarskim sužnjima, zazidaše ih u, od svijeta sklonjene, zloglasne logore Jadranka Prliæa. A djeèake i djevojèice, njihove lomne majke i didove, s licem od ispisanih listina izravnih nasljednika dobrih Bošnjana – predadoše “treæim državama” iz kojih se zasigurno nikada više neæe vratiti.
Na osvojeni teritorij zabili su svoje obilježje: križ, pod kojim je Božji poslanik Isa a.s. trpio otkupljujuæi grijehe svih nevoljnika, nije nimalo utješan i ne nudi nadu novim stanarima, po kojima baca tamnu sjenku, onih dovedenih u omrznutom projektu “humanog preseljenja” iz njihovih tisuægodišnjih zavièaja blagih bosanskih šljivika izmeðu Vareša i Kaknja. Proviruju sad zabrinute oèi dobrih bakica, stidljivo i nevino zalepršaju njihove crne mahrame kad provire kroz tuðe demirli pendžere, iz zaprepaštenih odaja diènih i prognanih hanumica. Vidjeh onu staraèku, motivima sa steæaka tetoviranu ruku bosanske katolkinje, u hipu, kad mahnu, kratko i hitro, dvjema curicama koje uðoše u novi djeèji vrtiæ, netom otvoren baš ondje gdje su softe uèili ajete Èasnoga Kur’ana, ponavljali retke s Božjega prijestolja, kao opomenu cijelome svijetu.

KADA JE U PEPELU ZASPALA VATRA

A s poèetka proljeæa kada sam bio, kada hazreti Hizir, kad sveti Juraj, svojim prisustvom oživi zemlju nježno-zelenom travom, kad pokrene pupanje lišæa i, zamalo, zatrpa puteljke laticama raspuhana behara, kada svojim èudom umeška svaku kamenu provaliju, prevuæe oštro stijenje maslinastom pokožicom mahovine, ovdje sam susreo podivljalu maèku, sa strašnim staklenim oèima!
Susrela me zapanjena, iskeženih zuba od kojih me oblio znoj, nakostriješena i napeta u luk zavinuta tijela – prijeteæi da æe isjeæi moje lice i izrovati moje oèi. Htio sam nekoga doviknuti, ali tada ovdje nikoga nije bilo: izmeðu nesretnih razvalina, izmeðu ruina i paklenih prizora koji ništa ne mogaše posvjedoèiti o bivšoj ljepoti – lelujali su samo duhovi bez milosti otjeranih, porobljenih ili pobijenih Bošnjaka u konaènom ljetu 1993.
Sada se Poèitelj ubrzano obnavlja, trava travi, šipak pun sitnoga lišæa sa stotinama rujnih lulica!
Hajdemo, Halile – zamolih prijatelja – hajdemo u Poèitelj. Pita je li se koji Poèiteljac vratio u zavièaj, ali znademo da je sada daleka zemlja u kojoj stanuju, za koju su imali besplatnu putnu kartu i obeæanu, bagatelnu stanarinu, na adresi te nepristojno udaljene “treæe zemlje”. Izlazeæi iz paklenog kljuèa Dretelja, i Gabele, i Heliodroma – prvo su dobili tu adresu, i tu avionsku kartu u jednom smjeru.
Hajdemo Halile, vratile su se lanjske lastavice, na sokake su izašle gušterice, a vidjeh i dvije ribe na biciklu, nasmijane i poslovne, dovedoše radnike da podignu obataljenu Umjetnièku koloniju. Onu lijepu kuæu sa Safetovih platana. Slavom urešen konak Gavran-Kapetanoviæa.
Skrenusmo s ceste i ostavismo purpurnu Seat Ibizu na vrelom, kljuèalom ljetu koje se, otrgnuto, uguralo u okrutni mjesec travanj, mjesec u kojem rasprskavaju cvjetovi i u kojem zapoèinju zloèini, parkirah ga na mjestu gdje su i prije svoje konje vezali Tvrtkovi strijelci i Hercegovi vojnici, dubrovaèki trgovci i mletaèki špijuni, sultanovi izvidnici i siloviti gazapi… i natovarena karavana neumornoga Evlije Èelebije – na parking-placu, na kamenom poploèanoj èetvorini ispred nešto uzdignuta hana a iza zidom sakritih hamama i medrese.
Okrenuti leðima asfaltu i gustu prometu, podignuta lica zagledasmo se u grad s poredanim kuæama, jednom do druge, jednom iznad druge, s munarom u drvenim oplatama i pošteðenom sahat kulom, poput uoèenih spojnica što vežu zemlju i nebo, poput misaonih vertikala koje prožimaju vrijeme i uranjaju u bistre vode kontemplacija. Tad, iznenada, otkrih nešto zaista vrlo jednostavno i vrlo neobièno: Nema nijednog grada na svijetu koji možeš obujmiti pogledom, u jednom trenu, ne pomjerajuæi ni glavu ni pogled – u cijeloj cjelcatoj cjelini! Ne postoji grad s ulicama koje - kad ih pogledaš - vidiš sve, sve ljude na njima, i sve zateèene u prozorimana i sve pri ulazu ili izlazu iz svojih dvorova!
Kao da je posebnom mustrom, polovicom lijevka golemoga, neki zaboravljeni div pritisnuo izabranu i izdvojenu kamenu uvalu spuštenu nad zelenu Neretvu, pa po njoj poredao kuæice od živa kamena, nižuæi ih u niske od sjajna bisera, i prekrio ploèama od snažna kreènjaka.
Prizor je nekoæ bio ljepotom neusporediv: na veæini su još vidljivi, kišama potonjih godina isplakani, zamuæeni dimni zamasi gareži podmetnuth vatrica što su, buknuvši, raspomamljeno izgarale grede, vukuæi za sobom teške krovove, obrušavajuæi vanjske i pregradne zidove po kaldrmi i sporednim puteljcima. Kad je, napokon, u pepelu zaspala vatra, vrisnula je proljetna trava, sobe je zauzela šipkovina, draèa je nasrnula na ulazna vrata. Izašle su osloboðene zmije i nastanile se u ateljeima Affana Ramiæa i Salima Obraliæa, koje, kad naiðosmo – pobjegoše u pukotine da se gotovo ne usudismo nastaviti svoju travanjsku vizitu.
U središnjem dijelu vidjesmo jednu ženu i jednoga muškarca kako spaljuju smeæe skupljeno na golemoj hrpi graðevnog materijala što zaostade nakon obnove, sudeæi po dvije-tri skulpturice u minijaturnoj bašèi, umjetnièkog, vajarskog skloništa bosanskih umjetnika. A onda naiðosmo na još nekoliko kuæica koje su veæ stresle gar i pepeo, obradovane novim kuænim vratima, novim prozorom i novom, suzdržanom nadom. Svejedno, još na brojnim numerama kroz pendžere kojih nema proviruju desetogodišnja, raskošna, lijena smokvina stabla, poput stidljive namjere da prekrije sramotno mjesto velikog ovdašnjeg grijeha.

STIH JE REKAO: CRNE PTICE SLIJEÆU PO
STREHAMA
Èujemo zvuk dlijeta koji negdje, skriven, kleše kamen, èuje se èekiæ koji zakiva letvice što još jednom - iznova, pokušavaju vratiti izgled divanhane u poznatu konaku, mjestu likovnog hadžiluka stotina krilatih kistova umoèenih u vjeènu žudnju koja nas štiti od besmisla, zemne sitnosti i koja, baš kao paunov raskriljen rep, oèarava bezbrojne dimenzije kozmièkih prostora što skrite Hypnosovom èarolijom poèivaju u nama neznanu kutku i obliku, sve dok se ne pojave i ne obznane u kreaciji i u izgledu Lijepog i Ljubljenog. Ponavljao sam, govoreæi usnama svoga srca, uvijek isto: Bog je Lijep i voli Lijepo.
Krenusmo, Halil i ja, bez potrebe za rijeèima, po strmoj kaldrmi, za razliku od proljetnog pohoda, kamenom putanjom porezanih Florinih obruba: krivudala je drevna, valjda šesto godina, ili osam stotina, stara ulica, izmeðu kuæica poredanih na strmini, koje, baš kao u bajkama, oživljuju, u doslovnoj, opiljivoj zbilji! Opet smo prošli preko poploèana dvorišta bivšeg hana, pa se zaputismo prema novim prozorima datim u zadaæu da pruže iluziju pendžera koje je, eto, baš jutros, postavio Gavran-Kapetanoviæ!
Prije dvadesetak godina bio sam pred avlijskim vratima iste kuæe oblikovane po finoj mjeri ljudske skladnosti, ispunjene snovitim prizorima u ulju, u olovci, u pastelima, na papiru, na platnu i – dobro se sjeæam – oslikanoj èaroliji na jednoj kamenoj ploèi. Ušao sam, tada, a u ruci mi je bje Smailina ruka, povjerljivo joj zboreæu u pramen kose: “Gledaj, sad æemo iznenaditi jednoga èovjeka! Ne znam hoæe li me prepoznati, nije me vidio od vremena kad sam ja bio djeèakom a on mojim nastavnikom… Ime mu je Vlado Puljiæ.”
Prilupnusmo kapijom za sobom, a iz unutrašnjosti, iza demir-zasuna nestalih hanumica, pomoli se moj dragi uèitelj koji je, nekoæ, pojašnjavao pojmove na naèin da ih vidimo kao vizije, kao slike u snu, kroz spuštene trepavice, kao moguænosti usporedive još jedino s oèuðenim kajdama u akciji ili sufijskim stihovima prepisanim s èista neba unutarnjeg zavièaja, dakle na naèin da smo ih mogli zahvatiti, prisvojiti i ponijeti kao neotuðivo dobro, ma gdje da otišli i ma kako u životu stradavali!
Sad, na istom mjestu, stojim s Halilom Gostom. Svoju mu prièu ne umijem pravim rijeèima prenijeti. Osim banalnosti: „Ušli smo kroz vrata kojih ovdje nema; stajali smo na ovoj avlijskoj kaldrmi koju sad ne vidim od žbuke i rasuta maltera od kreèa i pijeska, iza onih vrata kroz koja se ulazilo u hajat, koja još nisu postavljena, izašao je Vlado Puljiæ, slikar s kistom donešenim iz rajskih perivoja, evo, ovdje smo razgovarali… pa se on èudio zašto nisam tolike godine u Mostaru, najposlije uvede nas u trijem ispunjen najljepšim tragovima gostujuæih slikara iz svijeta pa reèe, èujem ga kako govori iz ljeta 1985.: “Uzmi nešto dragi Ibrahime, nešto za uspomenu na mene…” I uzeo sam, osjeæajuæi sretne uz hrptenjaèu puzajuæe žmarce, uzeo sam dakle onu kamenu ploèu na kojoj je Leyla, umjetnica iz Egipta, oslikala jutarnji zrak Poèitelja, dvije silhuete, jednu u prozraènom plavom i drugu naslutila u potpuno bijelom i nježnom…
Gotovo sve što je u slici ispisala Puljiæeva ruka, nosi živo obilježje duhovnog i zemljopisnog pejzaža prokleto tvrde, opore i preškrte hercegovaèke zemlje: pogledajte one oštre linije koje ne crtaju nego klešu iz kamena Ženu s burilom, pa likove ojaðenih ljubavnika bez ljuvene trpeze, pogledajte te ambijente, sušne i posne, gdje žive vodokradice i otimaèi hrane s pedlja zemlje što se u trenu pojavi pa nenadano išèezne u nadolazeæem surom kamenom valu ispunjena pejzaža! Vlado Puljiæ! Taj osjetljivi, æutilni pjesnik koji prepisuje svoje vlastite slike, zgusnutog govora zavièajnih simbola, sjedeæi u povjesnoj sjenci Poèitelja, govorio nam je, zagledan u kulu, pod gusto isprepletenom lozovom odrnom kapetanove avlije, svoj “sažetak vremena” sjajnih stranica nenapisane knjige: Tvrdu kulu kralja Tvrtka /opasuju zlatni gajtani munja. / Ulijeæe u nju sablja britka - / u kanije kamenja i džbunja. // Jata vrana lete za strijelama / gdje padaju prestaje daljina. / Crne ptice slijeæu po strehama /kao uhode roblja iz davnina. // U dnu tamnice truo zadah / od taloga stoljeæa i rana Balkana. / Jesu li munje srdžbe bogova, il uzdah / iz slomljena srca Gavran-Kapetana.
Sad mi je jasno: i onda, kad se svi materijalni dokazi unište, kada ih nakon ljudskih godina ili kraljevskih stoljeæa pozoblju »crne ptice« vremena, kao u sluèaju blistavog Tvrtka – ipak ostaje nešto èudesno i èudno Ademovim potomcima: zajednièko sjeæanje! Ono ne traži nikakvu dokumentiranu utjehu, nikakvu pisanu podlogu niti zlatnim peèatom peèaèen (toliko puta lažni) prijepis ovjerene mletaèke, aragonske, napuljske, ugarske ili vatikanske povelje, da posluži osloncem autentiènosti i uvjerenju posvemašnje punovrijednosti historijskog prava! A onaj kralj Tvrtko, suveren uzdignuta bošnjaštva, bje èesto u rezidencijama Humske zemlje i njezine dubravske župe: napuštao je iznenada sabrane stanke u Bobovcu, zajahivao vitke vilinske konje, pa bi poput strijele odapete padao, kako je govorio, ”u Neretvu”. Ta južna strana, sve dok je nije spustio na samu morsku obalu (zahvaæajuæi more i otoke u njemu granicom svoga kraljevskog bosanskog rusaga), bila je ranjiva, osjetljiva i propusna mutnim a znanim harambašama guranim prijestolnih stolica sad mletaèkih sad ugarskih. Ugarska i ugarski kraljevi! Podložni su im bili gotovo trajno hrvatski banovi, i slavonski, najèešæe maðarskog porijekla, imena i jezika, ali su ”kraljevim zemljama” glavobolju zadavali neukrotivi dalmatinski Kaèiæi, duhom patarenskim nadahnuti, meðu njima i najpoznatiji, Malduh, možda èak i islamskog svjetonazora... Bosanski banovi i bosanski kraljevi – drugu su pjesmu pjevali; nikad im u zbilji Bosnu podložnom nisu uèinili, nikad im se, u politièkoj praksi, nisu molbenicima, na koljenima, primicali! – smisao je jasnih zapisa sjajne Nade Klaiæ (koju su, zbog toga, 70-ih godina XX. stoljeæa, razapinjali i proklinjali onovremeni historièari). Pa ni onda kada je od Tvrtka, dok je banskim djeèakom bio, zatražen Hum što ga je u miraz svojoj kæeri Elizabeti dao Stjepan II. Kotromaniæ, baš onaj koji je Hum Bosanskom Kraljevstvu pridodao, sijekuæi ga od prostora Nemanjiæa i njima podložna kneza Nikole, u ono zavitlano doba bosanskog širenja u godini 1324. Prije svoje smrti, ban je Stjepan udao djevicu Elizabetu (uknjižio je u svoju kroniku Poljak Dlugoš), za kralja ugarskog Ludovika (vršnjaka svoga nasljednika, neæaka Tvrtka) i obeæao joj je mirazu prikuèiti ni više ni manje, nego baš cijelu bosansku vojvodinu - Humsku zemlju. Ali je kraljevska nevjesta, Elizabeta, umrla nakon nepuna tri mjeseca, a miraz je ostao neostvaren; kroz dugo vremena - madžarsko æe pitanje nad pitanjima, što æemo još vidjeti, pritiskati sve do posljednjeg dana Kraljevstva! Tvrtko je znao buduænost: zato je tako èesto na stazama prema jugu, zato utvrðuje svoje kule i bedeme po Vidoškom gradu i novom Poèitelju, zato šuteæi i dumajuæi odašilje jasne znakove sluteæim dvoliènim prijateljima koji æe ih znati proèitati: da kani suprotiva Drijevima, podiæi svoj grad i svoju novu luku u Bršteniku! Ne smije izgubiti ono što je od doslovnog utemeljitelja bosanske ideje, bana Stjepana, Božjom milošæu zadobio i u naslov upleo, prvotno banski pa potonji kraljevski, krunom dvogubom, krunom dvostrukom, cijelom svijetu obznanio: Az, Stefan Tvrtko v Hrista Boga kral Srbljem i Bosne i Primorju.

OSMJEH JEDINE NA SVIJETU

Naiðoše radnici s nosilima natovarena maltera, oprezno pozdraviše prerane turiste i nestadoše u kuæi slavnih poèiteljskih kapetana, o kojima, ipak, na kraju balade, znamo malo ili nimalo. A kad drugi put naiðoše, graðevinci prepoznaše moga Halila, spustiše teret, pa stegoše, zdraveæi se, dlanove, gledajuæi se dugo, šapuæuæi pritom: Od onog se pakla nismo vidjeli, znaèi, preživjeli smo…
Bivši borici slavne Armije BiH. Sada, potpuno svjesni netom pasale prošlosti, bude usnuli grad iz jada kroz “Fajiæevu firmu”, uz bosanske marke federalnih ministarstava, najposlije valjda i dukate fondacije Aga Khan preraèunate u domaæu valutu!
“I džamija æe uskoro” - reèe demobilizirani borac koji nije ni sanjao da æe postati zidarskim radnikom – “Uzgor æe, vallahi billahi, biæe ljepša kad veæ ne more biti starija.”
A onda, one spomenute godine 1985., dok smo u ovom zgusnutom prostoru umjetnina razmjenjivali male rijeèi za radost viðenja sa slikarom Puljiæem, iz te je džamije, namaz obavivši, izašla Smailina majka Zuhra, Zvijezda Danica, prilazila nam gotovo na prstima i šapnula: Sad sam lahka poput lastavice. Vlado je poljubi u ruku i ponudi kahvom i limunadom...
U istoj je, u poèiteljskoj džamiji zavidne estetske dovršenosti, dnevne namaze klanjao (možda na istom mjestu gdje je spustila èelo i Smailina majka, tri stotine dvadeset godina kasnije), vjeèno lutajuæi, u neobjašnjivim misijama, Evliya Èelebi. Možda je i on odsjeo, one godine 1664., baš u ovom dvoru, koji naziva “sarajem našeg gospodara Ibrahim-age, æehaje velikog vezira Ahmed-paše Æupriliæa”. Toliko godina poslije Evlijina prolaska, prisjeæamo se sinovljevskog gesta opisana u Seyahatnami velikog putnika: Njegova milostiva i poštovana gospoða majka pripremila je meni, siromahu, jednu sobu i spremila jelo i piæe. Ja sam joj donio pismo našeg gospodara Ibrahim-æehaje, a ona je meni, siromahu, od radosti istoga trena darovala par odijela i deset hiljada akèi i poslala me da razgledam grad... Ti redovi ozarenja kojim zraèi figura majke (jedine na svijetu!), pokret njezine ruke, osmijeh koji joj, u vjeènoj brizi, ipak prekrije lice koje se okreæe svome sinu, ma koliko dijete bilo odraslo, ili udaljeno – uvijek su u stanju da obrnu èitateljovu percepciju: svaki sam put zamislio svoju majku, moju dragu rahmetli majku!
Prije nego što je ušao u džamiju, Evlija je proèitao nad njezinim ulazom retke prepisane u bilježnicu: “Ovu èasnu džamiju podigao je dobrotvor i dobroèinitelj Hadži Alija, sin Musa-agin 971. godine”.... Malo nakon toga, obuvajuæi udobne venecijanske cipele od platna i kože, zadivljen ljepotom zelena èempresa što golem uzraste tik uz bijelu džamijsku vertikalu, uknjiži ne podatak, nego radosnu sliku: U haremu ima jedan èempres! Èempres, simbol skrajnosnih pojmova: drvo života i drvo vrlina i drvo žalosti i drvo smrti.
Što je radila majka æehaje Ibrahim-age? Poredala je darove okolo sebe po cijeloj odaji, pogledom prelijetala preko njih, skakuæuæi sad na zlatan prsten s ružom od najsitnijih briljanata, sad na srebrom vezene papuèe, sad na krznom obrubljenu anteriju, pa opet na pismo, gutajuæi još jedanput poèetne rijeèi Draga moja majko, i još jedanput papir milujuæi, uz grudi ga stišæuæi, taj papir iz ogromne daljine pristigao, ta knjiga šarovita iz srca devleta izletjela pa na kulu poèiteljsku doletjela! Pridržavala ga desnicom, a suze otirala ljevicom!
Kako se zvala ta dièna gospoða? Ne znam. Koliko je imala godina? Ne znam. Kako je izledala? Ni to ne znam. Ali je nešto znao Jaketa Palmotiæ, dubrovaèki diplomat i pjesnik, svjedoèi o tom na jednom tajnom mjestu pismenima i dubrovaèkim melodioznim akcentima koji se prepoznaju u nizu svojih mostarskih govornih bliskih usporedbi, pa se njegove rijeèi potajno prepisuju i samo odreðenom krugu ljudi daju na uvid, prièu gotovo nevjerovatnu, ali u nizu provjera potonjih i sravnjivanja ovovjekih i modernih, naknadnih i znanstvenih – u golemom je broju èinjenica potpuno taèna i neupitna! On je Ibrahim-agu upoznao poslom diplomatièkim na uzdignutom mjestu same Porte, o èemu šalje pisma Malom vijeæu svoje slavne Republike: “Reèeno mi je u povjerenju da je njegova majka bila podanica naše Republike. Roðena je u selu Trnovici, odakle se udala za izvjesnog Antonija (Antuna) Ragèièiæa, Morlaka iz Hutova, sela koje granièi sa Ošljem. On se tokom vremena poturèio sa èitavom svojom kuæom i nazvao se hadži-Omerom pa prešao da stanuje na Neretvu. Tu je stupio u službu Zulfikar-bega, koji je roðen u Mostaru, pa poslije otišao na Portu i postao veliki defterdar. Zatim je doveo Omer-aginog sina u svoju kuæu, u Carigrad, tu ga vaspitao i školovao...” A u sljedeæim, storogo doziranim pismima, Palmotiæ nastavlja, zaljubljeno govoreæi o onima koji su zaljubljeni u slobodom opijeni Dubrovnik, u njegovu sjajnu Republiku, pa tako zbori i o Ibrahimu – èovjeku široke ruke za sve ljude, a posebice Dubrovèane, “prve svoje komšije”: Radeæi kod Zulfikar-bega, mladi se Ibrahim uspinje u administrativnoj službi do položaja “emina arsenala”, a posebice se uoèava njegova žustrost, ažurnost i poduzimljivost “oko izgradnje 60 laða”, èime skreæe pozornost na svoju osobu samoga Mehmed-paše Æupriliæa, koji se, postavši naskoro velikim vezirom najveæeg carstva na svijetu, prisjeti da je nekoæ neko prièao o Ibrahimu s ruba države, s granièkoga podruèja, s krajišta, sa serhata gdje se izravno dodiruju nedodirljivi pojmovi: dar-ul islam i dar-ul harb. Ibrahim je uzdignut na poziciju æehaje velikog predsjednika vlade još veæe turske osmanske države rasprostrijete preko triju kontinenata. A Palmotiæ ne reèe više ništa. Jer je rekao sve: Ibrahima pretpostavljam mnogim drugim ljudima po sposobnosti i plemenitosti, po usporedbi osobito sa onima na visokim, vrtoglavim položajima! Uzput je, tek, nabacivao da ima “saraj èudesne raskoši koji se nije razlikovao od Æupriliæeva”, jer je imao i nemjerljivo bogatstvo dostojno svakog položaja i svakog poštovanja! Sami se sultan probranim rijeèima izrazio o njegovoj æutilnoj promišljenosti i njegovoj razboritosti i profinjenoj uljudnosti... Palmotiæevi izvještaji iz Stambola, veruæi se stotinama i stotinama kilometara najopasnijim karavanskim putovima, pristizali su u Dubrovnik najvjerovatnije 1667., tri godine nakon Evlijena boravka u Poèitelju.
Otkud nam se vrzma iza koprene što prekriva proèitano, to ime Jaketino, to slavno prezime Palmotiæa? Jednu se veèer probudih, ustadoh gotovo sklopljenih oèiju i posegnuh prema Makovoj knjizi Starih bosanskih tekstova i gotovo u zatravljenu hipu otvorih stranicu na kojoj su prijepisi triju povelja od kojih je baš prva predana izravno iz kraljevih ruku Stjepana Tomaševiæa na ruke ispružene poklisara dubrovaèkog - Jakete Palmotiæa!, dana 23. novembra 1461., dakle u danima kad su mu još možebitne ruke bile zamrljane oèevom krvlju, kako ga sumnjièe brojni izvori zabilježenih prisjeæanja “naroda koji nepotkupljivo pamti sve”.
Nakon što je Evlija otišao, grad na strmini poèeo je naprasito bujati! Iz tajnih Evlijihih bala, vreæa i tovara predatih Ibrahimaginoj majci – prelijevala se ona vrsta vrijednosti koja podiže zgrade i zavode, koja dovodi uèitelje koji nam otkrivaju tajnu pojmova po kojima spoznajemo u èemu jesmo i što jesmo! Na jednom mjestu baš to kaže i donosilac dara: Kasaba je imala jednu osnovnu školu ali je Ibrahim-aga napravio i medresu, a evo sada han i hamam!
Najbolji je onaj, rekao je Poslanik a. s., koji pomaže drugima... Koji podižu ono što prije nije bilo i koji zidaju nad onim što je nekada bilo.

POPRAVLJANJE PROŠLOSTI

Proðoše dakle pokraj nas novovjeki dunðeri, juèerašnji branitelji svoje domaje, prijatelji Halila Goste, koji možda i ne znaju da samo nastavljaju vjeèni, trpki posao onih koji su bili prije njih, prije svih nas, koji praksom osnažuju misao da su u vjernoj neprekidnosti jedino stalne promjene vremena, da, oni, gazeæi onim istim strmim gradištem koje se sad podiže s namjerom da iznovice zadivi ljudske oèi ljepotom potpuno izdvojenom i autohtonom.
Mahnusmo momcima: pljunuše u dlanove obijeljene kreèom, prignuše se i prihvatiše tralje s hrpom vlažna graðevna materijala koje æe uskoro postati fasadom, prekrivaèem straviènih tragova rata, “majke svih zala”...
Mahnusmo momcima, pa poðosmo prema samom mjestu gdje Poèitelj, s najistaknutije litice, dotièe samo nebo, na mjesto s kojeg se vidi sve, s kojeg se vide svi koji, i na dvije i na èetiri noge, prilaze ovom gradu što mu je jednom jedinom zadaæom bilo i ostalo u sjeæanju: biti posljednjom obranom – posljednjom obranom bosanske Bosne i Humske njezine zemlje - obrane od Turaka, pa obranom turske Bosne, potom onog corpusa separatuma od Mleèana i od Ugara, pa sve dok ne doðe austrijski general Jovanoviæ i potisnu ga u nabor povijesti, u crvotoèni registrar prošlosti, u dolazeæe vrijeme poèiteljskog sna koje nadolazeæa plima modernog vremena treba zaobiæi i smetnuti s pameti. Tvrðava je onakva kakvu pamtim iz prvog svoga propinjanja u nekom ranom razredu puèke škole, u sretno doba kad ništa nisi znao. Usamljena je i tajnom usamljenosti zasjenjena, ili mi se ta pomisao javlja, kao i uvijek, pred svakim ovakvim zdanjem koje nosi prošlost silovitosti i krvi, nabrekle snage kojoj pamet stanuje na drugom mjestu. Prolazimo ispod kamenoga svoda prve kapije, ispod koje su prije nas prošli u steæke urezani boljari Tvrtkovi i madžarski riteri Korvina Matijaša… potonji ne da je obrane od odapete strijele sa Istoka, nego da je sebi prigrabe, osjeæajuæi da je doba rasapa svega postojeæega, pa otmi dio koji ti i tako, kao stari miraz Elizabete Kotromaniæke bi obeæan a nikada realiziran!… A kad se naðosmo na onom proširenom i zidinama poduprtom komadiæu zemlje uz tvrðu – u vidno nam polje upade usud zidne škrabotine kojom su Bobanovi seljaci “popravljali hrvatsku povijest”: KOMUŠINE. Vraæeno “historijsko ime” u temeljnoj, boljševièkoj boji, sada promatra zgranuta suvremena povijest. A na vrhu, izmeðu prozora, još veæa slova, u istoj boji purpura: H i U. Neka se zna tko je gazda! Što bi bilo da sad naiðu s obale zelene rijeke, oblivene nagnutim suncem, rimske kohorte, što, na mjestu ovodobne magistralne ceste, prvi razapeše svoje šatore, gdje se ulogoriši i osmotriše netaknuti kameni amfiteatar, ili da pristignu iz prohujale buduænosti Tvrtkovi vizionari koji, opèarani domoljubljem, izgovoriše trajno ime staništa - a ono svakako nije moglo bili ni blizu imena mjesta prigodna za komušanje klipova kukuruza.

NOGE DATE VJETRU

Kažem Gosti: Što zapravo znaèi ta rijeè: Poèitelj? Mjesto poèinka ili mjesto umorstva? Kakav je to poèinak na vrhuški gdje zasjeda glavati Mars, robusni rimski bog rata?! Nemoæan, pitam uzaman: Zar se može pristati na to da se za slavni Poèitelj veže inicijalna godina, datum na nekoj povelji u kojoj ga neèija ljubaznost ili srðba prvi put spomenla, primjerice ona sveèana listina iz 1444., kraljevska pergamena Alfonsa V. (zvanog Velikodušni), od Aragona i Navare, napokon kralja Napulja i Kraljevstva Obiju Sicilija? U tom je dobu, u toj jeseni srednjeg vijeka, pripadao velikom vojvodi bosanskom Stjepanu Vukèiæu Kosaèi, renesansnom raspusniku cvileæe mehkoputne požude, prvi put tituliranu hercegom (20. januarija 1448.) s autogramom na povelji Fridricha III., darovanoj tom istom raskalašenom Vukèiæu, koji se volio predstavljati milošæu Hercega od Svetoga Save. Gle, meðu papirima sa zlatnim kraljevskim viseæim peèatima, evo još jedne Alfonsove, istom Šæepanu, od 1454., od 1. lipnja, iz posljednjih dana kad zru trešnje, u kojem spominje tvrdi grad kao “...civitate Pozitell cum pertinentiis suis”, iza Blagaja a ispred Novog u Luci, župi susjednoj.

Ali stvarna povijesna slava grada, izrasla iz snage odluke i snage ljubavi za domovinom, zapade ga u historijskom hiru jedne povijesne iscrpljenosti i zaèetku druge historijske perspektive koja je gutala svijet Zapada: Bosansko je kraljevstvo palo, otkotrljala se lijepa glava Tomaševiæeva èije su usne molile i kumile pomoæ, ali pomoæi nije bilo niotkuda. Turci su u hipu osvojili sve po Bosni ali ne i sve po Hercegovini: zaustavili su ih pred Blagajem i u blizini tvrdog Poèitelja, koji, iznenada postade središnjom taèkom o koju se željela oduprijeti poluga otpora malobrojnih koji pritrèaše: Hercegovim sinovima Vladislavu i Vlatku, kralju hrvatsko-ugarskom Matijašu Korvinu – pod èijom je krunom Sv. Stjepana Prvomuèenika kljuèao pakleni interes za srpskim, hrvatskim i bosanskim zemljama koje su, iz dana u dan, iz godine u godinu, iz madžarskih ruku prelazile u ruke gospodara Atilinih genetskih srodnika i roðaka, onih koji se dokoturaše iz stepa s druge strane svijeta, pod stijegom i totemom Sivoga Vuka. Matijaš, Hunyadijev sin znamenit iz epskih vijesti slavenskih rapsoda, koji je tako silovito šibao susjedne, podložne narode, sada je posljednim trzajima želio spasiti – ako ništa drugo! – bar nesretni miraz nesretne bosanske kraljevne udate za kralja madžarske prošlosti, Ludovika, Lajoša Velikoga.
Žurnoj obnovi, zidanju novih potpornja poèiteljskoj tvrði pridodavala je Republika Dubrovaèka, a obilate je novèane pošiljke slao i onaj koji je pokretao križarske vojne protiv nimalo revnih bosanskih kraljeva, papa Pio II., što je želio pokatolièiti ili smræu pomesti dobre bošnjaèke krstjane – ali, avaj, umjesto toga dobi, kako se u kulturnoj Europi sve do juèer prièalo – “dlakave i repate turske Azijate”! Korvin je u Bosni imao uspjeha, obradovan posebice oslobaðanjem kraljevskog Jajca, pa Usore i Soli - ali vrijeme je curilo, povijesno breme se rasipalo, sve je frcalo i svoje krvavo lice više niko nije mogao prepoznati. Hercegovina je po svemu izgledala drukèija od Bosne!
Što bi gori, sad doli ostade, kolo sreæe hodi nezaustavljivo, nepokolebljivo poput božanskog usuda kojem je historijsko vrijeme pukim temeljnim gorivom, a koža ljudi razastrti materijal po kojem se šaraju rujni ispisi dogodovštine! Kad u mjesecu rujnu požutje i zaruji listje, ter s grana doli veæe pada, dana 20. u godini 1471. – pokaza Matijaš svoja kraljevska leða Poèitelju, a vjetru predade noge, nestade u gustoj, nadolazeæoj magli vlastitog, budimskog kraljevskog praga u predratnoj groznici.
A Turci su, zauzevši Tvrtkovu kraljevsku utvrdu, precizno razgranali novi ustroj Dubravske nahije s napuèenim selima i ispražnjenim mezrama, nabrajajuæi u prvoj inventuri njihova lokalna imena: Damava, Èateši, Dabrica, Modrièa, Kozice, Lozica, Milište, Hmeljine, Kljence, Hodbina..., pa Èapljina i Dretelj, Loznica i Draèevo, s novim upraviteljima džemata od deset sela vojvode Petra Hrabrena i brata mu Vukica, te Pavka, sina Radohne u mjestu Brštaniku... U džematu Ivana, sina Klokora, s devet domova, spominje se selo Ostravica, a u džematu Heraka, sina Radonje, zimovalište Bitunja, najposlije pribilježenim zimovalištem imenom Poplat u džematu Rahoja sina Vukašina, sa okruglo 40 domova.
Te nam vijesti iz prošlosti pedantno nabraja Tomislav Anðeliæ, dodajuæi da se Bitunja spominje i kao zimovalište džemata Ðurana, sina Vladislava, sa 16 domova, te mjesto Duboka kao zimovalište džemata Radivoja, sina Obradova sa 80 domova....
S Gostom pokušavam uoèiti, prije nego što napustimo grad bez svojih stanovnika, bivše èuvare naše vjeène zemljice: Horizont se otvorio i pokazao prastaru zemlju u slici kakvu vide ptice u lijetu, bilo kamo da si se okrenuo – na stranu južnu ili na stranu sjevernu – jer je neprijatelj, ispunjen jedino okrutnošæu, uvijek mogao doæi, baš sa strane sjeverne i sa strane južne. Tek se u dobu potonjeg kalendara sve obrnulo, vremensko se vreteno zaokrenulo pa su neprijatelji raspalili šakama iz blizina najbližih, istoènih i zapadnih. Kad se to, s vremenom, desilo, poèeo je propadati i Poèitelj: evo ga baš sada poda mnom, poput sedefaste ljušture brižnoga puža prignjeèena vojnièkom èizmom, slomljen baš kao èaša pijanom rukom pijaèa krivotvorena vina, koji ga, iz èista mira, od neke straviène, podzemne ljubavi – minira i spali na pravdi Boga Jedinoga!
(Iz rukopisne knjige Tragom bosanskih kraljeva)


Mostar, 24. VI. 2003.