IZETBEGOVIĆ
Objavljeno: 29. Oct 2003. 00:10:00
PIŠE: Sejo OMERAGIĆ

Danas se mogu sjetiti samo onog napadanog i klevetanog Alije Izetbegovica od ovdasnjih "hrabrih" medija i kolega.
Odgovarali su mu na naslovnim stranicama novina, a onda je bosanski predsjednik objavljivao svoja pisma odbrane kao obican citalac. Ne postoji niti jedan sat na onim nasim televizijama, gdje Izetbegovic nije spomenut kao opasan tip, u sve umijesan. Posljednja novinarska susa, cak i oni koji su pisali prve svoje tekstove, spominjali su i optuzivali Izetbegovica. Cak i kad je otisao u mirovinu, prestao sa pojavljivanjem u javnosti, njegovim se imenom mlatila ovdasnja prazna novinarska slama i najmanje je bilo onih mojih kolega koji nisu zeljeli ucestvovati u ovom takmicenju. Ime Izetbegovica, njega ili njegove porodice, bilo je omiljeno od svih velikih i malih ovdasnjih medijskih arbajtera.
Jedan je politicar davne '92. predlozio Izetbegovicu medijsku cenzuru. I ovaj je to odmah odbio. Ne cenzura, samo apsolutna sloboda medija.
Mozda se danas, kad vise Izetbegovic nije medju zivima, neke moje kolege i sjete te njegove principijelne odbrane ove profesije. A mozda ga jos koji put onako "muski" i "hrabro" isprate kojom zajedljivoscu?
Sad se moram sjetiti onih pedeset kila entitetskih dokumenata, oznacenih od Tribunala kao pedeset kila nicega. Valjalo bi mozda izmjeriti identicnu "kilazu" koju su mu pripredili sarajevski mediji. Vjerovatno bi to bilo pedeset tona nicega.
Danas jer u toku pateticno takmicenje u kojem se govori: Bilo je sa Izetbegovicem casno zivjeti, raditi, postojati itd. Sto se mene tice, bilo je tegobno i jadno gledati tu cast. Nakon robija, muka i straha za porodicu, doslo je kasapljenje njegovog naroda, a onda uzas od mira i svakodnevnih, brutalnih medijskih kleveta.
I ja sam sumnjao u njega. Procitao sam mu sve govore i trazio mu sporne izjave. Nigdje nisam nasao nista osim tolerancije, poziva na miran i normalan zivot. Nigdje, ni u naznakama nisam nasao sumnjiva politicka uvjerenja. Pridobio me je one hladne i gladne jeseni 92. kad je rekao da je tesko biti Srbin i Hrvat u opkoljenom Sarajevu. Da moramo razumjeti i postovati te svoje komsije koje dijele sa nama ova tragicna vremena. Da sam ga makar jednom cuo kako govori drukcije, vjerovatno bi se i ja "proslavio" napadima na njega. Mozda ce se neko baviti tim njegovim izjavama, pozivima i molbama za tolerancijom, ali evo do danas ne znam odgovor kako to da su predsjednici susjednih drzava, sa kojima se mucio u ratnim pregovorima, svoju harizmu zasnivali na podilazenju najgorim nacionalistickim strastima, a kako on bas na svemu suprotnom?
Ovih sam dana svjedocio u Tribunalu i, cini mi se, mucnijih mi sati nije bilo u zivotu. Kad sam zavrsio, pitao sam se samo kako li je bilo Izetbegovicu koji je godinama morao pregovarati sa onima koji su mu kasapili narod po ulicama od Bihaca, Tuzle do Sarajeva i rusili kamen na kamenu? I tad, kad se pregovaralo, krenula je prica u ovdasnjim medijima kako i on dijeli ovu Bosnu. Ali, otkud sad ove izjave svjetskih diplomata kako ove drzave ne bi bilo da nije bilo njega?
Kad su u proljece 1995. Sarajevo pocele stravicno zasipati granate bio sam nasred ulice, pa sam se sakrio u prvi haustor. Kao da i danas vidim Izetbegovica iz tog haustora kako seta bez pratnje pustim sarajevskim ulicama. Pored njega protrcava jedan starac i onda ga prepoznaje, tek malo zastaje, i drekne: "Bjezi Alija", a onda svoju trku nastavlja dalje.
"Hajde ti, sad cu ja", dobacuje mu Izetbegovic smjeskajuci se.
Ne znam jesam li se zastidio ili pozelio malo bolji zaklon, ali sam se tad nasmijao i mirno odsetao prema svojoj sobici.
Danas mislim da mu njegovi kriticari jos jedino nisu prigovorili na hrabrosti. To su, konacno, za sva vremena presutjeli.
Za neke je njegova smrt razlog za tugu, za druge samo problem pristojnosti.
Na kraju, znam da su ga postovali i voljeli samo oni koji vole Bosnu i Hercegovinu. (Ljiljan)