Zašto je tokom prošlih sto godina bošnjački narod poginjao glavu pred nepravdom, prešućivao zločin nad sobom, prihvatao mirno otimačinu vlastite imovine i što je najgore uništavao i ponižavao svoje dostojanstvenike, dajući zamaha nihilističkoj utopiji samosažaljenja?
Početak erozije u bošnjačkom biću je negovješten već početkom prošlog stoljeća kada je prvi premijer Kraljevine SHS, Milan Stojadinović, nacionalizacijom, u stvari otimačinom bošnjačkih imanja, sagnuo glave na desetine Bosanskih aga i begova.To je početak inferiornog osjećaja koji je trajao sve do devedesetih godina i prvih bošnjačkih političkih partija. Pošto nikad nisam bio ni blizu onog koji pognute glave prihvata stanje oko sebe, smetala mi je uvijek podeblja bošnjačka inferiornost kao prepreka održavanja časnog i dostojanstvenog samo-profila Iz ovih razloga bih prvo svom narodu za sva vremena izbacio pretjeranu skromnost, kao uvertiru svakog poniženja, slabosti i nejedinstva jer je upravo ta skromnost isticana u vidu političke nedoraslosti ne učestvovanjem u političkom životu ili dopuštanju da im drugi nametaju čak i vrhovne vjerske poglavare, sve u cilju samoodroðivanja i gubitka osnovnih nacionalnih, vjerskih i kulturnih vrijednosti.
Osobno, u životu sam imao dosta problema jer nisam nikad bio isuviše skroman.
Nisam mogao namještati drugima svoje krilo da se udobno gnjezde, a sve u funkciji tobožnjeg pokazivanja sopstvene širokogrudnosti, multikulturalizama, sekularizama, urbanizam... itd.
I…Boga mi, nisam dobro prolazio ni onda a ni sada. Na kraju shvatih da još uvijek podosta mojih nekako po starom. I dalje krešu i sumnjaju na svoje, pa bili oni, i Mehmed Alagić, i Naser Orić iza čijih skuta su se krili dok su ovi hvatali četničke i ustaške kame golim rukama.
Pomiri se sa činjenicom da se ne mogu promjeniti i progutati da su Bošnjački inferiorci još uvijek opasno glasni i da pokušavaju da sve što ima ponosa i vrijednosti te časti i dostojanstva pošalju u zatvor, bolnicu ili na mezarja.
Znaš, kaže mi jedan prijatelj, nemoj da budeš uvijek otvoren; budi malo političan, narod će te više voljeti i možda izabrati za predsjednika lokalne bošnjačke zajednice.
Zamislih se na ovom, I stvarno, nikad nisam bio ni blizu izbora za neko rukovodeće mjesto, ovdje, gdje trenutno živim. Čak i pored kandidata koji imaju problema da Bosnu naðu na geografskoj karti. Donese zaključak da ne dijelim razmišljanja većine.

Opet se malo zamislim pa se sjetim primjeraka te većine;
U Njujorku kažu prvom konzulu svoje države, “Ðe si Asime!!!”…A dojučerašnjem savjetniku banjalučkih zločinaca, Igoru, “Gospodine ambasadore”.
Taj Igor čak dobije i gromoglasan aplauz i titulu jedinog urbanog govornika u “hali koja je tuknula na ćevape” od neke novinarke sarajevskih “Dana”.
Dalje,…Slušam u Čikagu, kako srednjovječan bradati Bošnjak prolama Tekbire u hotelu, a samo momenat kasnije na celularu počinje razgovor sa Ćao.
Pretrnuo sam kada sam čuo kako jedan Bošnjak iz Seattle organizuje koncert neke srpske nove zvijezde Stoje. (Izgleda da mu pokvariše estradne planove beogradski policajci hapšenjem Cece).
Strah me uhvati čitajući tekst kako je Muhamed Šaćirbegović saučesnik u srebreničkoj tragediji sprječavajući Boyla da pokrene tužbu protiv Jugoslavije…
Ili paljbu na Aliju kada je penzionisao “jedinog kavaljera” meðu generalima Armije BiH, Jovu Divjaka, a on nam ga onako balkanski smjesti u interviju beogradskim “Večernjim Novostima”…itd.
Sumnja.. sumnja, pa onda laž triput rečena poprimajući vrijednost istine i pogrešnog ubjeðenja kao najveće prepreke konačnom otrežnjenju i vračanju tog neophodnog samopouzdanja kod Bošnjaka. Vladamo se po onoj Pejakovićevoj:
“ Znam ja nas je… ti nas”, a poslije dolazi zabluda da ne valjamo nikako i da će nam čast i samopoštovanje donijeti na dlanu tamo neki stranac.
Čast iz tuðeg odijela je uvijek gladac a sopstveni korijeni u džepovima tog odijela su jadac. Bošnjaci moraju da shvate da ih ne brane Amerikanci, niti mire sa “komšijama” Englezi, niti sadaku daju arapski šeici zato što su ko-bojagi, evropljani, civilizovani ili pripadaju Islamu. Sve je to u funkciji još nižeg poginjanja glava i prihvatanje tuðih blijedih kopija u hatar svojim divnim orginalima.
Nemam baš ni mali broj godina, ni premalo iskustva da bi čekao još neke odgovore. Svijet u kojem brkaju kuluturu i nekulturu, demokratiju i tiraniju, osvajanje i oslobaðanje, agresiju i slobodu… ne podupire nego obara, ne diže nego saginje.
Srce ipak nije stomak, dok je god bliže glavi nego guzici.
Moje je moje. Volim ga. Ne želim biti poput jesenjeg lista; nježan i lijep, tužan i sjetan, prolazan i proziran, lepršav i lagan… u herbaru nekog Bilda, Petriča, Ashdauna…

Ja se nekako i dalje hoću.
Evo, upravo se opet pogledah u ekran mog kompjutera!.
Okice me se ne mogu nagledati.
Nisam siguran da sam baš za kandidaturu, ali znam da nikad neću posumnjati da su hamburger i lazanja bolji od ćevapa.
Ako i oči slažu, stomak neće.