Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Just Cause / Pravedni cilj

U junu 1987.godine američki Senat je usvojio rezoluciju kojom se poziva general Manuel Noriega i njegovi saradnici da "napuste svoje dužnosti" do nezavisne istrage o optužbama za korupciju i političko nasilje. Washington ga je pritiskao sa nekoliko optužnica pred američkim sudovima u vezi droge. U februaru 1988. godine, velike porote u Majamiju i Tampi, Florida, optužile su Noriegu po 13 tačaka za kršenje američkih zakona o reketiranju i drogama. U optužnicama se navodilo da je Noriega prigrabio 4,6 miliona dolara, jer je dozvolio kolumbijskom kartelu da koristi panamske luke i aerodrome za isporuku kokaina u SAD. Ali, pošto su zakoni o ekstradiciji između Paname i SAD bili slabi, panamski diktator je mislio da su ove prijetnje samo blefiranja. Nije uvažio zahtjeve Reaganove administracije. Američki zapovjednici iz Pentagona počeli su tražiti Norieginu glavu i zalagati se za invaziju na Panamu. Ovo je predsjednik Reagan odbio zbog Bushovih bliskih veza još iz vremena kada je ovaj bio na čelu u CIA i Radnoj grupi za droge. Reagan je smatrao da bi to moglo negativnog uticati na Bushovu predsjedničku kampanju. Čak je jedno vrijeme u opticaju bilo povlačenje optužnica za trgovinu drogom. U julu 1987.godine SAD su najavile kraj ekonomske i vojne pomoći Panami. Snage odane Noriegi su u martu 1988. skršile puč protiv diktatora. Panamski režim se okrenuo prema Kubi i SSSR-u odnosno lijevom bloku. Vojna pomoć počela je da stiže sa Kube, iz Nikaragve i Libije. Amerikanci su započeli spremanje invazije na Panamu. SAD su 1989. godine odlučile da vojnom silom sruše Noriegin režim. U maju 1989. godine u Panami su održani nacionalni izbori. Opozicija je znala da je njihov kandidat Guillermo Endara pobijedio favorita generala Norijege. Procijenjeno je da je Endara u odnosu prema Carlosu Duqueu imao tri puta bolji rezultat. Endara je napadnut od strane Norieginih pristalica. Paravojne bande iz odreda Dostojanstvenih bataljona, tzv. digbatovi, naoružani toljagama i metalnim šipkama, napali su Guillermo Endaru, koji je kandidirao se na listi Demokratskog saveza građanske opozicije (ADOC), koalicije stranaka suprotstavljenih Noriegi. On je, udaren u glavu, hospitalizovan, a potom ponovo napadnut. Jedan od njegovih telohranitelja je ubijen u ovom napadu. Zaoštrenu atmosferu Noriega je iskoristio da izbore proglasi ništavnim i vlast zadrži silom. Vladajući režim se tako dodatno izblamirao i postao krajnje nepopularan među Panamcima. Predsjednik SAD George Bush je pozvao generala Noriegu da poštuje izbornu volju panamskog naroda. Nedugo zatim Washington je pojačao svoje garnizone u zoni kanala sa 2000 dodatnih vojnika, navodno da zaštiti američke živote i imovinu. Južna komanda je izvela vježbe pod nazivom "pješčane buhe”. Pentagon je povećao borbenu gotovost kako bi na taj način izvršio pristisak na panamsku vlast. Drugi puč protiv Noriege koji je predvodio major Moisés Giroldi početkom oktobra 1989. je propao. Od rezultata tog puča Amerikanci su očekivali mnogo. Politička atmosfera između SAD i Paname dostigla je tačku ključanja. Predsjednik George Bush je izjavio da SAD neće pregovarati s trgovcem drogom i negirao je saznanje o Norieginoj umiješanosti u trgovinu narkoticima prije njegove optužnice iz februara 1988.godine. Američki predsjednik je svjesno prešutio činjenicu da se on lično sastajao sa generalom Noriegom dok je bio direktor CIA-e i predsjedavajući Radne grupe za borbu protiv droga. Po instrukcijama Manuela Noriege panamska skupština je 15. decembra usvojila rezoluciju o ratnom stanju između Paname i SAD. Narednog dana su zaustavljeni američki marinci koji su prema saopćenju Pentagona bili nenaoružani. Bijesna gomila građana ih je opkolila a vojnici PDF-a su otvorili vatru na njih pri čemu je jedan marinac poginuo a drugi ranjen. Sljedećeg dana, 20.decembra, predsjednik SAD Bush je naredio invaziju na Panamu koja je započela u ranim jutarnjim satima. Invazija se nije zaustavljala ni nakon pokušaja predsjednika Kostarike Oscara Ariasa, Daniela Odubera, Carlos Andrés Pérez iz Venecuele, Alfonso López Michelsen iz Kolumbije i španskog premijera Felipe Gonzáleza. Sastajali su se sa Manuelom Noriegom tajno, ali niko ga nije mogao ubijediti tvrdoglavog generala da se preda vlast i napusti zemlju. Prema američkim tvrdnjama panamski narod je velikom većinom dao podršku invaziji. CBS-ova anketa kaže da je 92% odraslih Panamaca podržalo američku intervenciju, dok je 76% željelo da se to desilo u oktobru tokom neuspjelog puča.
Sutra: Noriegino hapšenje