Kolumne
BOŠNJACI IZMEĐU BERLINSKOG KONGRESA I DAYTONSKOG SPORAZUMA
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 22. September 2022. 16:09:45
Ne tako davno. Tačnije 1909., prije 73 godine, jedan Bošnjak iz Travnika po imenu Ẓahīruddīn Tārābār, inače učenik „Fevzija Medrese“ u Travniku, zatražio je od poznatog libanonskog Šejha Muḥammada Rašīda Riḍā (1865–1935) fetvu o hidžri, emigraciji, muslimana iz Bosne nakon što je Bosna potpala pod nemuslimansku austrougarsku vlast.
Naime, Austro-Ugarska je 7. X. 1908. proglasila aneksiju Bosne, koju je prethodno dobila na Berlinskom kongresu 1878. god. od istambulske Visoke Porte (tur. bâb-i-âlî).
Aneksija je izazvala oštre proteste tadašnje osmanske vlade u Istanbulu i protivljenje muslimana u Bosni.
„Tim povodom - veli Tārābār u svom zahtjevu za fetvu - jedan osmanski ʿālim iz Astane, Kazahstan, u svojoj hutbi u petak na džumi-namazu kazao je da je nama muslimanima u Bosni obaveza (farz) hidžra (emigracija) iz Bosne zato što je Bosna anektirana za nemuslimanskog monarha te, stoga, ne postoje uvjeti za šerijatski nikāḥ, brak, niti postoje uvjete za obavljanje šerijatom propisanih vjerskih obaveza, kao što su namaz, post, zekat i hadždž.
Oni koji su to čuli ostali su zbunjeni. Naš učeni vođo, svijetliʿālimu, počasti nas vašim odgovorom (fetvom) na temelju jasnih dokazi iz Kur'ana i Sunneta u vašem časopisu Al-Manār, neka Allah blagoslovi njenog osnivača i vlasnika, kako bismo mi znali odgovoriti osmanskomʿālimu iz Astane na ovo goruće pitanje za nas muslimane u Bosni. Allah vas nagradio“ – kazao je Tārābār.
Na ovo pitanje, kojeg smo ovdje parafrazirali, veliki Šejh Rašīd Riḍā dao je odgovor (fetvu) našem Bošnjaku Tārābāru iz Travnika, u časopisu Al-Manār, od 6/7/1909. (19/6/1327). godine.
Uz mnoštvo citata, dokaza iz Kur'ana i Sunneta, Šejh Riḍā je objasnio Tārābāru da Turčin griješi kad vas nagovara na hidžru jer Allahov Poslanik Muhammed, a.s., je rekao da „nema hidžre nakon osvajanja Mekke.“
Nadalje, kaže Šejh Riḍā, Abū ʿAbdallāh al-Māzarī (umro 536/1141) je rekao: “Ako je musliman u stanju manifestirati vjeru u zemlji nemuslimanskog vladara, onda ta zemlja postaje dio postojanja islama te njegov boravak u njoj je bolji nego odlazak iz nje, jer se nada da će i drugi spoznati islam.”
Pitanjem hidžre, emigracije, muslimana Bošnjaka iz Bosne u vrijeme Austro-Ugarske bavio se drugi reisu-l-ulema Mehmed Teufik ef. Azabagić (1893-1909), koji je 1886. god. izdao „Risalu o hidžri“ („Poslanicu o emigraciji“), gdje je snažno zagovarao ostanak muslimana Bošnjaka u Bosni unatoč izmijenjenim uvjetima pod nemuslimanskom austrougarskom vlašću.
No, tek nakon fetve koju je izdao Šejh Riḍā na zahtjev učenika „Fevzija Medrese“ u Travniku, muslimani u Bosni su odustali od hidžre te prihvatili austrougarsku vlast, koja je, uz sve moguće primjedbe, bila korektna ako ni zbog čega, a ono zbog toga što je Sarajevo dobilo tramvaj prije Beča, dobilo je poštu, Bosna je dobila željeznicu, popis stanovništva i zemljišta, itd. Beč je mnoge tehnološke izume prvo testirao baš u Bosni za svoje potrebe u Beču.
Za razliku od Karlo IV, koji je u ratu 1737-39. ultimativno govorio muslimanima u Bosni da „onaj koji želi primiti kršćanstvo može ostati i zadržati svoju imovinu, a onaj koji ne želi primiti kršćanstvo, može se iseliti gdje god hoće,“ car Franjo Josip I je dao garancije muslimanima da mogu slobodno prakticirati svoju vjeru i kulturu.
Bošnjaci su preživjeli Austro-Ugarsku. Ostali su svoji na svome u Bosni. Preživjeli su i Staru Jugoslaviju te Endehaziju. Još uvijek imaju snažno iskustvo sa Titovom Jugoslavijom.
Nažalost, raspadom Jugoslavije Bošnjaci su danas suočeni sa mnogim pitanjima za koje su mislili da su ostala iza njih u preživjeloj povijesti.
Sve što koji dan, sve im se više čini da Daytonski sporazum liči na Berlinski kongres u smislu „okupacije“ i „aneksije“.
Nije više car Franjo Josip u Beču, već je car u Brisalu, kojem ne znamo tačno ime, ali znamo da smo pod njegovim protektoratom. Ne možemo ni naprijed ni natrag. Već stojimo u mjestu, čekajući carsku milost da nam otvori vrata u Europsku Uniju.
Nema više ni Turčina, koji Bošnjacima šalje poruku da treba da se sele iz Bosne jer im nije džaiz, dopušteno, da ostanu pod nemuslimanskom vlašću.
Nema više ni učenika u „Fevzija Medresi“ u Travniku, koji bi postavio pitanje Šejhu Riḍā, kojeg također više nema.
Sve je drugačije, a opet sve izgleda isto kao i prije.
Mnogo je pitanja bez odgovora; mnogo je poziva bez odziva; mnogo je brige bez utjehe; mnogo je suza bez rubca za brisanje; mnogo je uzdaha bez obzira; mnogo je obećanja bez ispunjenja; mnogo je prijetnji bez milosti.
Jedna od najstrašnijih prijetnji je prijetnja da nema Bosne bez Srba i Hrvata. Ova prijetnja nije sam naopaka, već je smrtno opasna zato što se s njome laž nastoji preokrenuti u istinu.
Laž je, dakle, da bez Srba i Hrvata nema Bosne. Naprotiv, unatoč srpskoj (Beograd) i hrvatskoj (Zagreb) politici ima Bosne i bit će je do Sudnjeg dana zahvaljujući Bošnjacima/Bosancima.
Dakle, istina je da Bosne nema bez Bošnjaka, koje su htjeli očistiti genocidom i udruženim zločinačkim poduhvatom (UZP). Allahovom milošću i žrtvom bosanskih šehida, sinova i kćeri, nisu uspjeli. Zato ima Bosne i bit će je do Sudnjeg dana, ako Bog da.
Ne svih Hrvata i Srba, ali većine njih koji nit žele nit vole Bosnu, ali se Bošnjacima nameće krivnja zbog toga što oni neće Bosnu sa Bošnjacima, ovakvim kavi jesu u svojoj vjeri, kulturi, jeziku i naravi.
Oni bi da se Bošnjaci mijenjaju, ali ni sami ne znaju kako i zašto. Oni samo znaju da im Bošnjaci smetaju na putu njihove ekspanzije na račun Bosne.
A, Bošnjaci, su tu gdje jesu da već jednom shvate da Bosne nema bez njih - Bošnjaka.
Uistinu, mi smo, Bošnjaci, ti koji činimo da Bosne ima i za njih i za nas.
I za Europu, koja još uvijek na nas gleda kao spodobe radije nego kao domaćine u Bosni.
Ali, mi nismo ovdje ghosts, mi smo ovdje hosts.
To Europa mora da shvati – prije ili kasnije. A shvatit će ako mi Bošnjaci shvatimo da se nemamo pravo atomizirati u male političke čestice, rasute posvuda samo ne tamo gdje treba da budemo jedna cjelina bosanskog duha i tijela u suočavanju sa izazovima, od kojih su neki teži i opasniji od izazova nakon Berlinskog kongresa.
Da, stanje Bošnjaka danas je mnogo izazovnije i zahtjevnije nego što je bilo nakon Berlinskog kongresa. Zato što je bosansko okruženje drugačije, odnosno krvoločnije prema Bosni, nego što je bilo nakon Berlinskog kongresa.
Činjenica da Aleksandar Vučić jučer u UN-u tako drsko i bestidno pred cijelim svijetom više puta ponavlja laž da Srbija nije nikad nikoga ugrozila svojom agresijom unatoč presudama Međunarodnog suda pravde u Haagu o tome da je Srbija (kao i Hrvatska) izvršila agresiju na nezavisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu, jasno govori u kakvom se okruženju Bošnjaci danas nalaze i nakon genocida.
Ne mogu da shvatim da Bošnjaci – političari ne shvaćaju koliko je opasna njihova bespoštedna kampanja, koja se ovih dana odvija pred našim očima i gura se u naše uši, gdje se ne biraju sredstva da se međusobno dehumaniziraju do te mjere da tu nema više povratka za normalnu komunikaciju o bilo čemu što nas čini suverenom i ponosnom nacijom i državom.
Zar Bošnjaci – političari ne shvaćaju da su u njihovim (srpskim, hrvatskim, europskim i inim) očima svi isti bez obzira na njihove razlike u ambiciji za mrvice vlasti, koja im je na raspolaganju na 25% bosanske teritorije.
Šta to još treba da se Bošnjacima dogodi nakon genocida pa da shvate da su nacija i država, koja nema pravo na luksuz podjele, koja može biti katastrofalna po budućnost njihove djece a sve poradi sitnih računa i praznih sujeta.
Možda vam sve ovo nije jasno, ali jedno nam svima mora biti jasno – mi Bošnjaci nismo drugačiji od ostalih normalnih i razumnih ljudi u Europi, ali u njihovim očima mi smo drugačiji zato što smo muslimani.
Prije nas su u Bosni bili su drugačiji bogumili, patareni, babuni i katari. Danas smo to mi – Bošnjaci muslimani.
Moramo biti svjesni toga i prihvatiti našu sudbinu, koja je časna baš onoliko koliko je častan naš bosanski duh, koliko je časna naša bosanska duša, koliko je časno naše bosansko srce, koliko je častan naš bosanski um, koliko je časna naša vjera i naša bosanska kultura.
Dakle, moramo biti jedna bosanska dušu u jednom bosanskom tijelu!
Pametnom je išaret dovoljan!
Neka Svevišnji Allah čuva našu Bosnu!
I neka Sveznajući Allah prosvijetli um mojim Bošnjacima ma gdje bili! Amin!
Naime, Austro-Ugarska je 7. X. 1908. proglasila aneksiju Bosne, koju je prethodno dobila na Berlinskom kongresu 1878. god. od istambulske Visoke Porte (tur. bâb-i-âlî).
Aneksija je izazvala oštre proteste tadašnje osmanske vlade u Istanbulu i protivljenje muslimana u Bosni.
„Tim povodom - veli Tārābār u svom zahtjevu za fetvu - jedan osmanski ʿālim iz Astane, Kazahstan, u svojoj hutbi u petak na džumi-namazu kazao je da je nama muslimanima u Bosni obaveza (farz) hidžra (emigracija) iz Bosne zato što je Bosna anektirana za nemuslimanskog monarha te, stoga, ne postoje uvjeti za šerijatski nikāḥ, brak, niti postoje uvjete za obavljanje šerijatom propisanih vjerskih obaveza, kao što su namaz, post, zekat i hadždž.
Oni koji su to čuli ostali su zbunjeni. Naš učeni vođo, svijetliʿālimu, počasti nas vašim odgovorom (fetvom) na temelju jasnih dokazi iz Kur'ana i Sunneta u vašem časopisu Al-Manār, neka Allah blagoslovi njenog osnivača i vlasnika, kako bismo mi znali odgovoriti osmanskomʿālimu iz Astane na ovo goruće pitanje za nas muslimane u Bosni. Allah vas nagradio“ – kazao je Tārābār.
Na ovo pitanje, kojeg smo ovdje parafrazirali, veliki Šejh Rašīd Riḍā dao je odgovor (fetvu) našem Bošnjaku Tārābāru iz Travnika, u časopisu Al-Manār, od 6/7/1909. (19/6/1327). godine.
Uz mnoštvo citata, dokaza iz Kur'ana i Sunneta, Šejh Riḍā je objasnio Tārābāru da Turčin griješi kad vas nagovara na hidžru jer Allahov Poslanik Muhammed, a.s., je rekao da „nema hidžre nakon osvajanja Mekke.“
Nadalje, kaže Šejh Riḍā, Abū ʿAbdallāh al-Māzarī (umro 536/1141) je rekao: “Ako je musliman u stanju manifestirati vjeru u zemlji nemuslimanskog vladara, onda ta zemlja postaje dio postojanja islama te njegov boravak u njoj je bolji nego odlazak iz nje, jer se nada da će i drugi spoznati islam.”
 |
Pitanjem hidžre, emigracije, muslimana Bošnjaka iz Bosne u vrijeme Austro-Ugarske bavio se drugi reisu-l-ulema Mehmed Teufik ef. Azabagić (1893-1909), koji je 1886. god. izdao „Risalu o hidžri“ („Poslanicu o emigraciji“), gdje je snažno zagovarao ostanak muslimana Bošnjaka u Bosni unatoč izmijenjenim uvjetima pod nemuslimanskom austrougarskom vlašću.
No, tek nakon fetve koju je izdao Šejh Riḍā na zahtjev učenika „Fevzija Medrese“ u Travniku, muslimani u Bosni su odustali od hidžre te prihvatili austrougarsku vlast, koja je, uz sve moguće primjedbe, bila korektna ako ni zbog čega, a ono zbog toga što je Sarajevo dobilo tramvaj prije Beča, dobilo je poštu, Bosna je dobila željeznicu, popis stanovništva i zemljišta, itd. Beč je mnoge tehnološke izume prvo testirao baš u Bosni za svoje potrebe u Beču.
Za razliku od Karlo IV, koji je u ratu 1737-39. ultimativno govorio muslimanima u Bosni da „onaj koji želi primiti kršćanstvo može ostati i zadržati svoju imovinu, a onaj koji ne želi primiti kršćanstvo, može se iseliti gdje god hoće,“ car Franjo Josip I je dao garancije muslimanima da mogu slobodno prakticirati svoju vjeru i kulturu.
Bošnjaci su preživjeli Austro-Ugarsku. Ostali su svoji na svome u Bosni. Preživjeli su i Staru Jugoslaviju te Endehaziju. Još uvijek imaju snažno iskustvo sa Titovom Jugoslavijom.
Nažalost, raspadom Jugoslavije Bošnjaci su danas suočeni sa mnogim pitanjima za koje su mislili da su ostala iza njih u preživjeloj povijesti.
Sve što koji dan, sve im se više čini da Daytonski sporazum liči na Berlinski kongres u smislu „okupacije“ i „aneksije“.
Nije više car Franjo Josip u Beču, već je car u Brisalu, kojem ne znamo tačno ime, ali znamo da smo pod njegovim protektoratom. Ne možemo ni naprijed ni natrag. Već stojimo u mjestu, čekajući carsku milost da nam otvori vrata u Europsku Uniju.
Nema više ni Turčina, koji Bošnjacima šalje poruku da treba da se sele iz Bosne jer im nije džaiz, dopušteno, da ostanu pod nemuslimanskom vlašću.
Nema više ni učenika u „Fevzija Medresi“ u Travniku, koji bi postavio pitanje Šejhu Riḍā, kojeg također više nema.
Sve je drugačije, a opet sve izgleda isto kao i prije.
Mnogo je pitanja bez odgovora; mnogo je poziva bez odziva; mnogo je brige bez utjehe; mnogo je suza bez rubca za brisanje; mnogo je uzdaha bez obzira; mnogo je obećanja bez ispunjenja; mnogo je prijetnji bez milosti.
Jedna od najstrašnijih prijetnji je prijetnja da nema Bosne bez Srba i Hrvata. Ova prijetnja nije sam naopaka, već je smrtno opasna zato što se s njome laž nastoji preokrenuti u istinu.
Laž je, dakle, da bez Srba i Hrvata nema Bosne. Naprotiv, unatoč srpskoj (Beograd) i hrvatskoj (Zagreb) politici ima Bosne i bit će je do Sudnjeg dana zahvaljujući Bošnjacima/Bosancima.
Dakle, istina je da Bosne nema bez Bošnjaka, koje su htjeli očistiti genocidom i udruženim zločinačkim poduhvatom (UZP). Allahovom milošću i žrtvom bosanskih šehida, sinova i kćeri, nisu uspjeli. Zato ima Bosne i bit će je do Sudnjeg dana, ako Bog da.
Ne svih Hrvata i Srba, ali većine njih koji nit žele nit vole Bosnu, ali se Bošnjacima nameće krivnja zbog toga što oni neće Bosnu sa Bošnjacima, ovakvim kavi jesu u svojoj vjeri, kulturi, jeziku i naravi.
 |
Oni bi da se Bošnjaci mijenjaju, ali ni sami ne znaju kako i zašto. Oni samo znaju da im Bošnjaci smetaju na putu njihove ekspanzije na račun Bosne.
A, Bošnjaci, su tu gdje jesu da već jednom shvate da Bosne nema bez njih - Bošnjaka.
Uistinu, mi smo, Bošnjaci, ti koji činimo da Bosne ima i za njih i za nas.
I za Europu, koja još uvijek na nas gleda kao spodobe radije nego kao domaćine u Bosni.
Ali, mi nismo ovdje ghosts, mi smo ovdje hosts.
To Europa mora da shvati – prije ili kasnije. A shvatit će ako mi Bošnjaci shvatimo da se nemamo pravo atomizirati u male političke čestice, rasute posvuda samo ne tamo gdje treba da budemo jedna cjelina bosanskog duha i tijela u suočavanju sa izazovima, od kojih su neki teži i opasniji od izazova nakon Berlinskog kongresa.
Da, stanje Bošnjaka danas je mnogo izazovnije i zahtjevnije nego što je bilo nakon Berlinskog kongresa. Zato što je bosansko okruženje drugačije, odnosno krvoločnije prema Bosni, nego što je bilo nakon Berlinskog kongresa.
Činjenica da Aleksandar Vučić jučer u UN-u tako drsko i bestidno pred cijelim svijetom više puta ponavlja laž da Srbija nije nikad nikoga ugrozila svojom agresijom unatoč presudama Međunarodnog suda pravde u Haagu o tome da je Srbija (kao i Hrvatska) izvršila agresiju na nezavisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu, jasno govori u kakvom se okruženju Bošnjaci danas nalaze i nakon genocida.
Ne mogu da shvatim da Bošnjaci – političari ne shvaćaju koliko je opasna njihova bespoštedna kampanja, koja se ovih dana odvija pred našim očima i gura se u naše uši, gdje se ne biraju sredstva da se međusobno dehumaniziraju do te mjere da tu nema više povratka za normalnu komunikaciju o bilo čemu što nas čini suverenom i ponosnom nacijom i državom.
Zar Bošnjaci – političari ne shvaćaju da su u njihovim (srpskim, hrvatskim, europskim i inim) očima svi isti bez obzira na njihove razlike u ambiciji za mrvice vlasti, koja im je na raspolaganju na 25% bosanske teritorije.
Šta to još treba da se Bošnjacima dogodi nakon genocida pa da shvate da su nacija i država, koja nema pravo na luksuz podjele, koja može biti katastrofalna po budućnost njihove djece a sve poradi sitnih računa i praznih sujeta.
Možda vam sve ovo nije jasno, ali jedno nam svima mora biti jasno – mi Bošnjaci nismo drugačiji od ostalih normalnih i razumnih ljudi u Europi, ali u njihovim očima mi smo drugačiji zato što smo muslimani.
Prije nas su u Bosni bili su drugačiji bogumili, patareni, babuni i katari. Danas smo to mi – Bošnjaci muslimani.
Moramo biti svjesni toga i prihvatiti našu sudbinu, koja je časna baš onoliko koliko je častan naš bosanski duh, koliko je časna naša bosanska duša, koliko je časno naše bosansko srce, koliko je častan naš bosanski um, koliko je časna naša vjera i naša bosanska kultura.
Dakle, moramo biti jedna bosanska dušu u jednom bosanskom tijelu!
Pametnom je išaret dovoljan!
Neka Svevišnji Allah čuva našu Bosnu!
I neka Sveznajući Allah prosvijetli um mojim Bošnjacima ma gdje bili! Amin!
