Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||
|
Poezija
Čas poezije ŠESTOPRSTI HRUSTO Pripovijest za djecu, u stihu I (Kad se Hrusto doselio) Ovu priču nijesam ni ja znao dok se nije Hrusto uselio u kolibu nad rijekom. Nekako s jeseni, kad je stigao, bio je prilično sveo račune sa svojim vijekom. Za šačicu doveo unuku Mejru i donio dva obroka u torbi (nikakve sermije druge). Pred njima pukla dolja nepoznata, u njima pozlila bolja muhadžirske tuge. Pronoć, u Mejreminom snu, dolina se napunila sreće i Hrustova torba carske hrane, pa slatko ručali… Samo Hrusto te noći nije oka sklopio, u glavi mu valovi Jošanice igrali jurke i svu noć hučali. II (Kad smo sreli Hrusta) Okupili se mi djeca, da vidimo došljake. Hrusto mrk, brkat, bionjače mu boje crijepa… Činilo nam se da su doselili iz dvije knjige: Mejra iz neke o lanetu, Hrusto iz junačkog epa. Odmah smo vidjeli da u Hrusta ima po š e s t prsta na obje šake (?) i, nećete vjerovati, umovali: da li je ovaj ikad bio u šaci crvenom vođi, sa ove svoje dvije š e s t o k r a k e? III (Kad Hrusto razmišlja, I) Popodne, kad sunce razvuče sjenke, sjedi Hrusto i gleda onamo u rječnu stazu… Čuje, kladio bi se, kako sunčevi zlatni dukati zveckaju Jošanici po obrazu. Onda osjeti da mu kroz žile mili čarolija zlatnog zvuka. Mimo svijesti, kao zmija indijskog cirkusanta, isteže se prema rijeci Hrustova svehla ruka… Zgusne mu misao nad djetinjstvom. Drugovi mu, svi odavno rahmetlije, igraju s njim diće i klisa… Niko ne opazi kad sunce crvenim krakom zakorači za grbu zapadnog visa. I noćnik zasvira kroz štrkljave planinske travke. Prvo ovce, pa djeca i za njima Bjelov, krenu u selo javke. IV (Kad Hrusto razmišlja, II) Sjećanje prostrano, ne bi stalo u tri knjige (makar ih Ćamil s umijećem sročio). Rastrzali ga i melek i satana; kao da je cijela života po žici hodio, nikud slobodno nije kročio… Sjeća se ratni usud ga sijao kroz česta sita… Kao stijena mu teške dvije godine kad je bio u đurumlije i onih deset što bi komita. Ali, kad se svedu računi, kud Hrusto udari i mećava se uplašena stiša uz smrče, a vuk u zloj namjeri stane… Kažu, od straha se i Promuklica presjekla pa i sad – nekad toči, nekad ni da kane. V (Kad je hrusto umro) Sudnji petak otpuhnu mu sa cvijeta života i posljednju laticu… Dva-tri čovjeka na groblju pod brijestom kraj Hrusta pokopaše i njegovu m a u z e r k u kraticu. Ostavi ovaj svijet i šareni san da će kad-tad poletjeti, kao neka Grkinja, davno, u cirkuskoj šatri… Ko zna hoće li mu tamo gorjeti i šesti prsti, ako ga, sačuvaj, Bože, bace na jezik paklenoj vatri!
|