Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||
|
Pisana rijec
Sajam knjige u Skenderiji: Petak, 08. oktobr od 10:15 - 10:45 SARAJEVO: PROMOCIJA NOVOG ROMANA "IME I DUŠA", AUTOR ENESA TOPALOVIĆ
Recenzija Mehmed Đedović: Roman „Ime i duša“, Planjax, Tešanj, 2021. Topalović je sasvim autentičan književni glas u vrijeme kada sve liči jedno na drugo. Talentovan pisac kojeg je odnjegovala bosanska turbulentna stvarnost, a u finese književnog teksta se umiješala i Norveška stabilnost. Pisac čija rečenica nosi sve pred sobom, bogata, slojevita i duboka. Onaj koji njeguje duhovno i nadograđuje ga u tekstu jer je iskusio tananu prolaznost ljudskog postojanja. Autentičan pisac koji o Bosni piše daleko od Bosne. Onaj čije knjige vrijedi čitati jer Vam nije žao vremena utrošenog na takav tekst. Poetski i prozni pisac u jednom peru, pa nikad ne znaš šta je šta jer u njegovoj prozi ima poezije a u poeziji priče i to se s mjerom dopunjava i nadograđuje. Enes Topalović ima novu knjigu koja nosi naziv Ime i duša. Kao izdavač je potpisan tešanjski Planjax. Topalovićeve knjige nisu tek običan razgovor. Njegova sjajna rečenica je neponovljiva i autentična, a misao kristalna da se može podvući i citirati kad god zatreba, jer ovaj autor zaista nije samo još jedan pisac, kao što bosanska mržnja ne liči ni na jednu drugu. Ode priča u Foču, zađe u godine u kojima se pamet smicala češće nego pješak na debelom ledu i razabra pa otvori vrata kuće Jovana Škrabe, jer jedino priča se može vratiti, da podsjeti i opomene, da u kamen ukuca. Ode i dalje, pa odatle šapatom dozva ljude i događaje. Sedmoro djece u zemlju ukopao Jovan i njegova žena. Semka i njen Halil svjedoče nevolji, a iz nevolje iskače efendija Daut Balić, jer priča priča neobično i pamti ono što valja ostati upamćeno. Enes nam priča o ljudskoj muci i tegobi. On umije i zna osvijetliti skrivene ćoškove ljudske duše. Njegovi likovi su karakterni i on na papir prenosi živog čovjeka, a ne ravnu crtu, a to je osobina iznimnih pisaca. Kao i miksanje, sukobljavanje, stavljanje dobra i zla rame uz rame. Staru i poznatu priču pisac nam priča tako da je ona nova i aktuelna, uvijek prisutna i živa. Od malih događaja drugom nevidljivih ovaj autor pravi teatar i sve ih uvezuje u glavnu priču koja teče prirodno i neusiljeno. Sve se naštimalo da bi se rodio mali Mujo u kući Jovanovoj i kao što ništa na svijetu nije slučajno tako je i ovo daleko od toga. Veze Topalović priču sitnim vezom pa ona diše i teče, grana se i klizi. Uspijeva sa malo likova ispričati temu koja u Bosni nikad nije bila jednostavna. Čitalac vidi život ljudi u fočanskim selima, miriše zemlja, muču krave, cakli se znoj na izboranim čelima... a vrijeme... …Vrijeme nije marilo ni za čije daske, ovce i koze, bile ili ne bile sve na broju i na svom mjestu, ono je kotrljalo mjesec, zemlju, sunce, godine i sudbine po svome. Ali nije lahko biti Mujo tamo gdje bi morao biti Jole, u školi, u vojsci, u životu. Onda se nad idilično selo Paunci nadvije oblak rata koji će razbiti u sitne komadiće i ono što ne puca lahko i donijeti nesreću. Topalović ima doboko iskustvo pisanja o ratu. Osjeti se miris baruta, dim štipa oči, čuje se naricanje rafala, jezivi vrisak iz rečenice koja zove u pomoć, a nema ko da se odazove tom pozivu. Efektno, sažeto, ekspolozivno. On ne navija i ne štedi jer pisac to ne radi. Raspe se vrijeme i ljudi ko prekinut tespih, tako da to više nikakva pamet ne sastavi. Pisac je i ratnoj priči dodao još jednu dimenziju, ali neka ostane nešto i za čitalačko otkrivanje jer, ima se šta, i pročitati i otkriti... Ono što je tih krvavih godina posijano u Foči još raste i buja. Na našu nesreću ovdje se ništa ne završava konačno, da ne bi sutra moglo dobiti neki novi nastavak. S toga i ova Enesova knjiga, roman o imenima i dušama, o sudbinama i našim tragičnim stradanjima ne može imati svoj kraj. Ali se mirne duše može konstatovati da je pisac ispisao snažnu i upečatljivu knjigu vrijednu čitanja, a nas će pero, haman do smrti voditi u ratove i nesreće, a njih u Bosni ne nedostaje. Septembra, 2021.godine Recenzija: Said Šteta, književnik i novinar “Ratovi su ljudima velika kušnja, ispit duševnosti, nužno zlo, koje čisti od njega. Taj krvavi haos i dozove mnoge, iz njega proklija ljubav i harmonija, među upućenim dušama, i onim razumom obdarenim. Često u smrtno prijetećim situacijama čovjek spozna svoje istinsko ja i ako se pomiri sa njim i zavoli ga, zavolio je i sve oko sebe, a to je velika promjena svijeta.” Na početku romana “IME i DUŠA” autora Enesa Topalovića, nalazim ove rečenice od kojih sam dobio kofeinsku budnost do zadnje stranice. Ostavljen bez daha u procijepu pročitanog, baš kao dječak kojeg su gurnuli na dno mutne vode u zaljevu jezera iz djetinjstva, gdje je u mutnoj vodi gledao "onaj svijet" pa napokon izronio blijed i ugledao Sunce, kao potvrdu da još je ovdje, nalazim ljubav koju živim kao spoznaju nakon doživljenog zla. Osjećanjem čitaoca, bez intencije izdizanja iznad napisanog jer to bilo nepravedno, ostajem u razmišljanju o rukopisu kako bih još jednom prošao put iz predvečerja rata u selu Paunci pored Foče, do mraka kojeg rat ostavio u očima onih koje je odnijela hladna Drina, ali i onih rasutih po svijetu. Mrak zlobe, mržnje koja se ponavlja kao ideološka mustra po kojoj se zlo veze svakih pedesetak godina na opisanom prostoru ali i šire, u ovom rukopisu ponovo ugledah slike zapisa “Moj put u Foču” satkanih od istinitih svjedočenja Adil bega Zulfikarpašića u Drugom svjetskom ratu. Genetski inžinjering kao produkt jedne ideologije koji za pokusne kuniće uzima ljude, namećući im izvještačeni identitet koji ima ograničen rok trajanja, ostavlja razvaline u vremenu iz kojeg će nešto kasnije nicati korov zla. Ovdje se ne referiram na strane ma kako ih definisali, jer su one manje bitne, što je i autor tako vješto naglasio, nego na čovjeka kao univerzuma, racionalno biće koje zapada u animalnost življenja, osjetno i sam nesretan ali se uporno hrani tuđom nesrećom. U tom vrtlogu krvavih ugriza pomućenih mržnjom, inficirani razum biva nagon koji natjera oštre čeljusti da zagrizu i vlastito meso. Sudbina Azre Semkine i Muje Staninog, dvije ruže procvale na tuđem stablu, nastavljaju oprašivanje u vjetru koji neće iznjedriti plod, već samo trnje iz kojeg su i sami ugledali sunce. Tako u malom čovjeku, autor slika i potvrđuje da “Vrijeme je i režiser zbivanja. A svjetlost njihov svjedok,” pa nastavlja uramljivati stvarnost kao pouku. “Na naslonu drvene klupe na kojoj su sjedili nožem blago urezana imena – Azra i Mujo. Neki dobronamjernik tušem preko „i“ nacrtao veliki krst. Razapeo njihove snove. Kao i sve duše i njihove su živjele u dva svijeta - u stvarnosti i snovima. (Dok se svijet ne promijeni.) Historija opet pali svoje lomače.” I kada se na trenutak posumnja da bi roman mogao biti još jedna priča iz sudnice vremena u kojem je ciljano ubijen glavni svjedok, pa se učini jednostranom što je nedovoljno za valjanu osudu, autor se otkriva poput plavog leptira koji obilježava sakrivene grobnice u svom čarobnom letu, onako ljudski, pomalo u očaju, ali sa iskrenim traganjem za odgovorom. On glasno pita: ”Ima li konac ili mreža kojima se krpe poderane duše?” Napokon nalazi odgovor i poručuje: “Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća..." Pjesmom na kraju, budi nas iz višedecenijske ideološke opijenosti u stvarnost kao obavezu i branu od mogućeg ponavljanja zla svima i svakom, izostavljajući samoisticanje i samo svoju bol, već bol koja se prenosi kao dječije bolesti da ih razdvoji baš u trenutku kada trebaju igru i biti djeca, jer taj trenutak nema ponovljenosti. “Sjeti se Barbara, predaka i potomstva, ljubavi i zuluma, radosti i tuge, mira i ratova, skini uniforme zločinačke sa naše nerođene djece, sjeti se svega, da nam budućnost ne bude obezglavljena, i da nas opet plavi leptiri nad masovnim grobnicama ne bude molitvama,“ Zaključujem, da je roman “IME i DUŠA” istinska promjena u bosanskohercegovačkoj književnosti, potrebna svima. Ne sjećam se da sam pročitao kraći roman od ovog “Mijene” ali i dužu poruku, koja svoj eho ostavlja nakon sklopljenih korica da uči, opominje i nadahnjuje potrebom za dobrotom kao sveopćem mehlemu za nagomilane rane na dušama, što hode zelenom Bosnom, krševitom Hercegovinom ili hladnom Norveškom, sasvim svejedno. Gorica, 20.maj 2021. |