DR. MUSTAFA CERIĆ: Dodik ne vrijeđa samo Bošnjake-muslimane na vjerskoj, nacionalnoj i državnoj osnovi, već sve koji mu stoje na putu njegovog narcizma i makijavelizma. Nijedan visoki predstavnik za Bosnu nije bio pošteđen Dodikovih uvreda i ponižavanja. No, posebna Dodikova patološka meta je novi Visoki predstavnik Šmit, kojeg Dodik ne priznaje kao što ne priznaje ni srpski genocid nad Bošnjacima. Dodik priznaje samo ruskog ambasadora Igora Kalabukhova u Sarajevu, koji se, by the way, miješa u bosanska pitanja do te mjere da nam poručuje da je članstvo bosanske države u NATO neprijateljski čin prema Rusiji.

U panici od novog Visokog predstavnika Kristijana Šmita zbog bonskih ovlasti, koje će koristiti ako zatreba za ne daj Bože, srpski naknadni junak Milorad Dodik, ne zna ni kud treba da ide ni šta treba da radi. Ali zna da priča i piše u prazno k'o papagaj.

Otvori link ovdje.

Nikad Dodik nije bio više ni zbunjen ni uplašen. Od svih, a najviše od svojih Srba, koji sve više kuže da im je Dodik veće prokletstvo i od Miloševića, i od Karadžića i od Mladića, koji su Srbe u crno zavili pred svijetom i (h)istorijom. Ali, Dodik ne odustaje od svoje trijade: narcizma, makijavelizma i psihopatije.

Prvo, Dodikov narcizam je znak poremećaja njegove ličnosti, tj., Dodik ima psihički poremećaj koji uzrokuje pojačan doživljaj samovažnosti i žarku želju za skretanje pažnje na sebe kroz primitivno divljenje. Oni koji boluju od ovog poremećaja vjeruju da su ”važniji” od drugih i imaju malo obzira za tuđe osjećaje.

Međutim, iz maske samouvjerenosti krije se ranjivo samopouzdanje osjetljivo na svaku pa i najmanju kritiku. Da bi se osoba poput Dodika, koji pati od ovakvog poremećaja mogao uspješno izliječiti potrebno mu je suočiti sa stvarnošću genocida u Srebrenici.

Prepoznatljivi su simptomi narcizma kod Dodika:

a) On vjeruje da je bolji i uspješniji od drugih; b) On mašta o iznimno velikoj moći, privlačnosti i dopadljivosti kod svojih sljedbenika; c) On vjeruje u svoju supremaciju i zato očekuje od svih da ga uvažavaju; d) On teško prepoznaje osjećaje i potrebe drugih; e) On očekuje da se sve njegove ideje prihvate bez pitanja i kritike; f) On je ljubomoran na druge, posebno na svoje srpske rivale u politici; g) On vjeruje da su drugi, posebno srpski protivnici njegovoj politici, ljubomorni na njega; h) On postavlja ciljeve za srpski narod, koji su nerealno visoki i neostvarljivi a sve radi lične bolesne ambicije ; i) On ima varljivo samopouzdanje, koje pokriva glasnom primitivnom retorikom, koja kod neupućenih i neobrazovanih ljudi pravi dojam velikog baje ili nepobjedivog dase; j) On preuveličava vlastita dostignuća i talenat tako da ljudi dobio dojam da zna šta radi iako ni njemu samome nije jasno šta hoće i kako to što hoće može ostvariti; k) Kao krajnji simptom Dodikovog narcizma je njegovo očekivanje da ga srpski narod stalno hvali i veliča za primitivno vrijeđanje susjeda, posebno Bošnjaka. Dodikov primitivni seljakluk diže lažni ponos neukom srpskom narodu, koji sve više pada u očaj zbog ćorsokaka, gdje su ga Vučić i Dodik doveli, a to je da niko od njihovih susjeda ne želi s njima dijeliti ni domovinu ni državu, osim Bošnjaka/Bosanaca u Bosni, koje Dodik ciljano provocira mržnjom na vjerskoj, nacionalnoj i državnoj osnovi.

Drugo, Dodikov makijavelizam se ogleda u srpskoj politici da cilj do ostvarenja ideje o „srpskom svetu“ ili ti „velike Srbije“, gdje bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, opravdava svako sredstvo, uključujući i genocid, o čemu svjedoči Ratko Mladić kad je 1992. god. rekao: „Ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid“. I bio je genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, kojeg je Dodik prvo priznao pa onda porekao da bi se dodvorio srpskim ratnim zločincima, koje je osobno izručivao Haagu da bi ih sada slavio i veličao kako bi čistio svoju prljavu savjest od makijavelijske maksime da cilj opravdava sredstvo do vlasti kod Srba makar to bilo na sramotu i štetu samog srpskog naroda.

Treće, od Dodikove trijade, psihopatija je najizraženija u smislu jednog očitog psihičkog poremećaja obilježenog egocentričnošću, površnim šarmom, nesposobnošću davanja ljubavi, nedostatkom srama i kajanja, nedoživljavanjem krivnje, nedostatkom uviđavnosti i nesposobnošću učenja iz iskustva.

To je ustvari kod Dodika disocijalni ili antisocijalni poremećaj. Riječ je o psihopatskoj osobi, koja je beskrupulozna i manipulativna ličnost, koja nikoga ne uvažava, već uživa u vrijeđanju svih.

Dodik ne vrijeđa samo Bošnjake-muslimane na vjerskoj, nacionalnoj i državnoj osnovi, već sve koji mu stoje na putu njegovog narcizma i makijavelizma. Nijedan visoki predstavnik za Bosnu nije bio pošteđen Dodikovih uvreda i ponižavanja.

No, posebna Dodikova patološka meta je novi Visoki predstavnik Šmit, kojeg Dodik ne priznaje kao što ne priznaje ni srpski genocid nad Bošnjacima.

Dodik priznaje samo ruskog ambasadora Igora Kalabukhova u Sarajevu, koji se, by the way, miješa u bosanska pitanja do te mjere da nam poručuje da je članstvo bosanske države u NATO neprijateljski čin prema Rusiji.

Dodiku, pak, smeta, što američki ambasador Eric Nelson s punim pravom upozorava Dodika da mora prestati s provokacijama i vrijeđanjima drugih. Didik ne voli da se američki ambasador principijelno i civilizacijski po slovu i duhu Dajtonskog mirovnog sporazuma miješa u bosanska pitanja, ali mu je milo da se ruski ambasador neprincipijelno i necivilizacijski miješa tako što negira punopravne presude međunarodnog suda pravde u Haagu o genocidu nad Bošnjacima.

Otvori link Dodik: Dosta je, gospodine Nelson!

Ne treba ni Viskom predstavniku Šmitu ni američkom ambasadoru Nelsonu naša odbrana. Iza obojice stoje moćne države – Njemačka i Amerika. Pa ipak, želimo im poručiti da su dobro došli u Bosnu, kao dokazani prijatelji svih ljudi i naroda dobre volje u Bosni te da miroljubivi bosanski građani cijene njihovu predanost istini, pravdi, miru i pomirenju.

Ako ima neko ko zaslađuje da mu se kaže: - Dobro otišao sa vlasti, onda je to Milorad Dodik, koji zaglupljuje i izluđuje prije svih svoj skopski narod, koji zaslužuje bolje predstavnike od Dodika, koji svojom trijadom - narcizma, makijavelizma i patologije – vodi srpski narod u ambis bez povratka.

Srpski narod treba pomoć svijeta, prije svih Europe, da se oslobodi od Dodikovog primitivnog divljanja, koji vodi dodatnoj frustraciji nacije i odlasku mladih u svijet.

Nisu više Turci odgovorni za devširmu, „danak u krvi srpskih mladića“, već je odgovoran Dodik, kojeg pomaže Vučić iz Beograda.

Što prije srpski narod shvati ovu gorku istinu, to bolje za njih i za sve nas u Bosni, na Balkanu i u Europi.

Nije cinizam, već iskreni savjet prijatelja – Dobrog Bošnjanina iz Bosne!