Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||
|
Komentari
"Hatidža" - Esnefa Smajlović-Muhić POUKA I PORUKA ZA SVAKOGA INSANA U BOSNI
I to je, zapravo, prava namjera i jasna poruka Esnefine pisane riječe - piši ti svoju priču kao moju, a ja ću pisati moju priču kao tvoju da ostane trag, da postane znak, koji nam pokazuje da je naša bosanska priča jedna te ista. I da je naša bosanska sudbina ovdje i sada jedna te ista, kao što je Hatidžina. I kao što je moja. Zato se, čini mi se, Esnafa odlučila da prvo napiše autobiografiju: “Život prije i poslije Srebrenice”, pa tek onda biografiju ili monografiju o Hatidži-hanumi. Na promociji u Tuzli od 12. 12. 2018. god. Esnefinu autobiografiju recenzija i kritika su ocijenili kao pouzdan izvor za bošnjačku/bosansku dokumentarnu historiografiju o bosanskom porodičnim životu, posebno o brizi i ljubavi kćerke prema svojim roditeljima, sestrama i braći. U stvari, Esnefina autobiografija je priča o hrabrosti bosanske žene, Srebreničanke, u ratu i u miru. U ratu se bori za mir, a u miru se bori za istinu i pravdu. Diplomirana ekonomistkinja, Esnefa nije mirovala, već je uz sabur i podršku svog muža Sabahudina, sina Zemira i kćerku Zemiru nastavila pisati o Hatidži-hanumi, kao o sebi, kao o svima nama u Bosni, kao o svim ženama u Srebrenici, kao o svim ženama u svijetu, koje su ostale same i koje su ostavljene same da se bore za svoja prava, za svoju istinu, za svoju pravdu u ovom nepravednom svijetu. Da, upravo tako, priča o Hatidži-hanumi je priča o ženi-majci, koja je ostala sama i koja je bila ostavljena sama da se bori za istinu i pravdu protiv srpskih džellata, koji su joj na bigajri hak ubili muža i dva sina... Nakon svega, Hatidža-hanuma se vratila u svoj skromni dom u Srebrenici da u njemu svoj bol boluje i svoju tugu tuguje, ali nije dala da ju iko sažaljeva, već je tražila da ju svako čuje kad je govorila: "Moja duša, kad bi se mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet" (2016). I, zaista, Hatidžina riječ je bila i ostala teška kao olovo na savjesti čovječanstva. Samo oni koji još uvijek negiraju Genocid u Srebrenici prkose Hatidžinoj riječi. Znala je to Hatidža-hanuma i kad je u Potočarima 2015. god. na dan dženaze srebreničkim šehidima, stavljala "Cvjeta sjećanja na Genocid", kao "Srebrenički cvijet", na rever Aleksandru Vučiću, ali je, za trenutak, povjerovala da ako iz kamena voda može da poteče, onda je moguće da i iz kamenog ljudskog srca poteče suza, kao znak priznanja i kajanja za zločin Genocida. No, ubrzo je shvatila da je kameno ljudsko srce tvrđe od samog kamena i zato iz njega, tj., iz Vučićevog kamenog srca, nije potekla ni suza, ni priznanje Genocida, ni kajanje, ni traženje oprosta, već je u Potočarima toga dana priređena predstava u kojoj je Vučić bio žrtva-junak, kako bi udaljio pažnju suosjećanja prema žrtvama Genocida, a privukao na sebe pažnju kao žrtva nasilja. Nasreću, Vučić nije uspio u svojoj namjeri, ali jest potvrdio latinsku poslovicu: "Lupus pilum mutat non mentem" - Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
Esnefa je svjesna da je Hatidža-hanuma bila prisutna u medijima ne samo u Bosni već i u svijetu. I da je predodžba o njoj bila prisutna u svijesti ljudi u domovini i svijetu. Ali, baš zato, Esnefa je osjetila odgovornost da Hatidžina priča ne smije ostati na razini površino-medijske dosjetke i prigode, već da njezina životna priča mora biti zapisana ne samo kao sjećanje, već prije svega kao pouka i poruka za nove bošnjačke/bosanske naraštaje kako bi shvatili šta im se može dogoditi, odnosno ponoviti, ako ne budu učili i naučili lekcije iz prošlosti, a jedan od tih važnih i obaveznih lekcija je životna priča Hatidže Bektić-Mehmedović, koja je "rođena 20. jula, 1952. god. u selu Bektići, mjesna zajednica Sućeska, kćerka od oca Sulje i majke Abide. Rođena je kao najmlađe dijete u porodici. Imala je brata Hameda i Edhema, sestru Nuru, Šuhru, Zadu, i Zumru. Hatidžina porodica je bila u to vrijeme dobro stojeća." Eto, baš tako Esnefa počinje svoju priču o životnoj priči Hatidža-hanume i tako u tom lahkom, razumljivom, tečnom i čitljivom stilu nastavlja da reda riječi, rečenice, paragrafe i poglavlja u kojima se nižu misli bosanske duše za bosansku dušu, u kojima se smjenjuju emocije iz bosanskog srca za bosansko srce, u kojima se vide bosanske slike za bosansko oko, u kojima ti se ponekad čini da je sama Hatidža-hanuma i junak i pisac, a ne Esnefa, njezina rodica. Upravo tako, Esnefa ne samo da dopušta, već poziva, kad god i gdje god može, da sama Hatidža-hanuma priča svoju priču od početka do kraja. Ali, ne samo da priča svoju životnu priču od djetinjstva do starosti, već Esnafa poziva Hatidžu-hanuma i da sama priča o svojoj borbi za istinu i pravdu, jer je Hatidža-hanuma to najbolje znala. Esnefa je tu samo da zabilježi tu njezinu nadnaravnu priču, tu njezinu fascinantnu ljudsku hrabrost i odlučnost, tu njezinu neiscrpnu ljudsku energiju, koja se širila ne samo po Bosni, već i po svijetu. I kada mi je u našem prvom razgovoru Esnefa sugerirala da napišem neki svoj utisak o Hatidži-hanumi, prihvatio sam sugestiju i imao namjeru da to uradim. No, nakon čitanja ovoga što je Esnefa napisala o Hatidži-hanumi, shvatio sam da nemam ništa ni dodati ni oduzeti. Možda Esnefa nije kazala sve što se može kazati o Hatidži-hanumi, ali je sigurno najviše i najbolje što se moglo napisati o ovoj bosanskoj majki-heroini, čije su se riječi čule i još čuju do neba od bola i tuge zbog srpskog Genocida nad Bošnjacima/Bosancima u i oko Srebrenice 11. jula, 1995. god. pred očima cijelog svijeta uspavane savjesti. Stoga, ništa manje, ako ne i više, i ova Esnefina knjiga, biografija, odnosno monografija o Hatidži-hanumi je pouzdan izvor za bošnjačku-bosansku dokumentiranu historiografiju kao što je i njezina autobiografija s tom razlikom što životna priča i Hatidži-hanumi ima edukativno-pedagošku vrijednost za buduće generacija i zato je toplo preporučujem na čitanje i korištenje u školama za lektiru kao pouku i poruku, kao moralnu i etičku lekciju za uspravan i dostojanstven život u našoj Bosni. Zdrava nacija zdrave pameti uči na svojim greškama i traži inspiraciju u svojim uspjesima i ponosnim djelima. Životna priča Hatidže Bektić - Mehmedovića, koju nam je Esnefa Smajlović-Muhić na pravi način ispričala, ima sve to - pouku iz bosanskih posrtaja i inspiraciju iz bosanskih uzdizanja. Bilo bi jako korisno da se ova knjiga prevede na engleski, francuski, njemački, arapski i turski jezik kako bi priča o Hatidži, tj., o našoj Bosni, bila uvijek i na svakom mjestu dostupna svima koji žele da uče na bosanskom primjeru. Mustafa Cerić. Ph.D. Resiu-l-ulema (1993-2012) |