Pokušaj da bosanska nacija i država isprave svoju grešku prema Enveru Čolakoviću, dočekan je na nož bosanskih revizionista istorije od kojih je najglasniji dnevni istoričar i analitičar beogradskog kova Husnija Kamberović, koji kao da je shvatio u kakvo su ga blato uvalili...

DR. MUSTAFA CERIĆ: I umjesto sada kada je bosanska nacija nakon sto godina postala državotvorna po međunarodnom priznanju i kada su Bošnjaci postali svjesni svog etničkog, nacionalnog i državnog identiteta više nego ikada – umjesto, dakle, da sada bosanski istoričari, poput Kamberovića, koji bi trebao imati bar jednu zehru Gradašćevićevog bosanstva u svom intelektu, vraćaju ukradene nacionalne intelektualne bosanske vrijednosti, oni ih se lahko i sramno odriču, u čemu im pomaže sarajevsko „Oslobođenje“.

Hvala Svevišnjem Allahu, Stvoritelju svjetova, Milostivom, Samilosnom što sam još živ i u pameti da mogu slušati, gledati i čitati što piše sarajevsko „Oslobođenje“ o mom narodu nakon srpskog genocida. Ne može se sve sakrivati iza genocida, ali se ne može ni sve lažno otkrivati kako bi se sakrio i pokrio genocid. Hajka koja se u zadnje vrijeme vodi protiv duhovnih i književnih ličnosti u Bošnjaka iz prošlosti ima upravo to za cilj - umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine – genocid u Bosni. Nije sarajevsko „Oslobođenje“ imalo tu namjeru, ali kad se već nabacuje lopta zašto ne dati gol. Nostalgija za tako nešto nikad ne umire.
Otvori link OVDJE

Nije kriva novinarka Matea Jerković. Ona samo prenosi što misle i pričaju neki bošnjački/bosanski istoričari, i analitičari, koji isto tako imaju nostalgiju da se vrate svom zlatom teletu u Beogradu. Uostalom, i Samirija je Israelićanima nakon njihovog passovera, Pesaḥa, oslobođenja od Faraonovog ropstva u Egiptu, napravio „Zlatno tele“ kako bi im odvratio pažnju od deset Božjih zapovijedi, koje im je Musa, a.s., donio od Svevišnjeg Boga sa Sinaja.

Ni Musaov brat Harun nije imao snage da spriječi Samiriju da Isrelićanima napravi „Zlatno tele“, bojeći se da ih neće podijeliti. U današnjoj Bosni ni Alijin sin nema snage da spriječi bosanske Samirije da se vraćaju svom „Zlatnom teletu“ u Beogradu, bojeći se da ih ne povrijedi. A oni, bosanski Samirije, sve više uzimaju maha dok se natječu ko će prvi da dotakne „Zlatno tele“ u Beogradu, kao da dotiču ćabenski „Crni kamen“.

Rekoh, Jerković nije kriva. Ona ima svjedoka „bosanskog istoričara“ a ne historičara Husniju Kamberovića, koji nije obavješten o Čolakovićevoj književnosti i porukama njegove književnosti, ali, zna da „postoje književni historičari koji tvrde da je Čolaković svojim književnim djelom u NDH legitimirao ustaški ideološki sistem“. Nije nam Kamberović otkrio koji su to književni „historičari“.

Tako to rade dresirani (anti)bosanski istoričari, koji su zagledani u „zlatno tele“ u Beogradu. Oni ne moraju biti obavješteni. Njima je dovaljan išaret iz Beograda da znaju šta im je misliti i govoriti za „Oslobođenje“. I koga u Bošnjaka valja markirati iz prošlosti kao nepodobnog za sadašnjost i budućnost. To nije revizija „istorije“. To je perverzija bosanskog čistog duha i uma u režiji „Oslobođenja“.

No, istoričar Kamberović zna istorijske činjenice da je „Čolaković bio glavni tajnik Glavnog odbora Matice hrvatske u Sarajevu od 1943, da je njegov roman “Legenda o Ali-paši” proglašen najboljim proznim djelom u NDH 1943. godine, a neki su ga proglašavali “najautentičnijim hrvatskim muslimanskim piscem Bosne”.

Kamberoviću, čiji je najautentičniji pisac Bosne bio Meša Selimović?

Da je kojim slučajem otišao u Zagreb, bi bio „najautentičniji hrvatski muslimanski pisac Bosne“, a Enver Čolaković bi bio „najautentičniji srpski muslimanski pisac iz Bosne“ da ga je kojim slučajem Beograd zgrabio pod svoje. Nije li tako?

No, pošto mu je iz Tuzle Beograd bio bliži, Selimović je otišao tamo i tako je postao „najautentičniji srpski muslimanski pisac iz Bosne“. Ali, to nije Selimovićev veliki grijeh. Taj njegov status kod Srba treba da služi na čast i ponos Bošnjacima/Bosancima zato što Srbi biraju/kradu u Bošnjaka/Bosanaca samo najbolje i najinteligentnije među njima, poput jadnog i otuđenog Emira Kusturice, koji, nakon što je sebi predio ime „Nemanja“, nikome više nije interesantan. Ostalo mu je samo da iz helikoptera gleda Sarajevo i uzdiše za svim što je jednom imao, a sada više nema. I nikad neće imati – Sarajevo, koje se ne može ne voljeti i kad ga se odrekneš, Emire, dok sada živiš svoje strašne nemire!

Srbima ne trebaju zatucani i tvrdoglavi Bošnjaci/Bosanci, koji se ne odriču ni svog imena, ni svoje nacije, ni svoje kulture, ni svoje države ni po koju cijenu ni za koju vještačku slavu, koju im nudi Beograd. Međutim, Čolaković je veliki grijeh zato što su ga neki u Hrvatskoj proglašavali “najautentičnijim hrvatskim muslimanskim piscem Bosne”.

Ima li neko u Bošnjaka/Bosanaca da mu ovo još uvijek nije jasno?

Ni Selimović ni Čolaković nisu imali slobodu izbora, već ih je sudbina naroda bezdržavnosti (stateless) i beznacionalnosti (nationless) bacala s jednog na drugi karaj neizvjesnosti, gdje im se nudila hrvatska ili srpska državna i nacionalna lažna izvjesnost, koja im, međutim, nije davala pravo da budu svoji, da budu bosanski književnici i ništa drugo što im ne pripada i čemu oni po rođenju i tradiciji ne pripadaju, već njihovi, hrvatski ili srpski, kao ukradena intelektualna i književna roba.



Tako to biva kad nisi ničiji, već svačiji. I tako to biva kad se služi političkim eufemizmom na način da se kaže da Bosna nije „ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska“. A zapravo time se želi kazati da Bosna nema svog prirodnog domaćina, nema svog drevnog bosanskog Dida, koji ju je čuvao i koji ju i danas treba da čuva od hrsuza, kradljivaca, i sa istoka i sa zapada.

I umjesto sada kada je bosanska nacija nakon sto godina postala državotvorna po međunarodnom priznanju i kada su Bošnjaci postali svjesni svog etničkog, nacionalnog i državnog identiteta više nego ikada – umjesto, dakle, da sada bosanski istoričari, poput Kamberovića, koji bi trebao imati bar jednu zehru Gradašćevićevog bosanstva u svom intelektu, vraćaju ukradene nacionalne intelektualne bosanske vrijednosti, oni ih se lahko i sramno odriču, u čemu im pomaže sarajevsko „Oslobođenje“.

Istoričar Kamberović ima potrebu da nam objašnjava da „uz Čolakovićev književni dio, važno je njegovo djelovanje poslije septembra 1944. godine, kada je postao kulturni ataše Nezavisne Države Hrvatske pri poslanstvu u Budimpešti, dakle postao ne samo promatrač nego i aktivni činovnik jedne fašističke tvorevine“.



Kamberoviću, važi li ovakva ocjena i za nobelovca Ivu Andrića da je „postao ne samo promatrač nego i aktivni činovnik jedne fašističke tvorevine“ kad je 16. 2. 1939. god. postao jugoslavenskim ambasadorom u Berlinu za vrijeme Trećeg rajha, koji se još nazivao i kao „fašistička njemačka država“ od 1933. do 1945. god.?

Znam odgovor. Nobelovac Ivo Andrić je zaštićena ljudska vrsta književnika zato što je iza njega stajala njegova srpsko-četnička fašistička država, takozvana Jugoslavija. Iza Envera Čolakovića nije stajala ni bosanska nacija ni bosanska država za kojom je toliko čeznuo i kojoj je svoju dušu, svoj um i svoje pero poklonio na najfiniji mogući način ikada.

Ne samo kroz svoj roman „Legenda o Alipaši“, već i kroz sve što je mislio i pisao, Čolaković je posvećivao svojoj Bosni i Bošnjacima/Bosancima. Pokušaj da bosanska nacija i država isprave svoju grešku prema Enveru Čolakoviću, dočekan je na nož bosanskih revizionista istorije od kojih je najglasniji dnevni istoričar i analitičar beogradskog kova Husnija Kamberović, koji kao da je shvatio u kakvo su ga blato uvalili, veli: „Čolakovićevo djelovanje kao atašea, kao i njegovi tekstovi objavljivani po novinama prije toga nisu imali političke tendencije. To je zaključila i Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske“.

Ali, novinarka „Oslobođenja“ Matea Jerković nije mu ostala dužna. Ona je, ipak, na temelju Kamberićevog prethodnog „istorijskog“ svjedočenja izvela svoj predrasudni sud, odnosno svoju konačnu presudu: Enver Čolaković „iako zvanično nije osuđen za kulturnu saradnju s okupatorima i njegova književna djela kvalitetno nisu upitna, neosporiva je činjenica da je djelovao i radio za vrijeme NDH i to na važnim funkcijama“.

Čolaković ne samo „da je djelovao i radio za vrijeme NDH“, već je u to vrijeme i živio. Kriv je, dakle, što se u pogrešno vrijeme rodio. Da se pitalo Mateu, Čolaković se ne bi smio ni roditi kad se rodio, a kamoli djelovati i raditi u to prokleto vrijeme.

Naravno, ovakva presuda ne važi za nobelovca Ivu Andrića. To važi samo za Bošnjaka/Bosanca, koji se drznuo da nešto znači u bosanskoj kulturnoj i književnoj povijesti za što zaslužuje da mu se oda priznanje imenovanjem ulice ili škole. O Bošnjacima/Bosancima iz daleke i bliže prošlosti može se govoriti samo kao primjerima negativnih ličnosti.

Između ostalih, zaduženje za negativiziranje i sotoniziranje likova, djela i ličnosti u Bošnjaka/Bosanaca u prošlosti i sadašnjosti imaju dvojica zaluđenih slobodnih strijelca, koji drže svoja koplja za odstrel bosanskih glava, koje nisu po volji Beograda: Fatmir Alispahić i Dževad Galijašević.

Nije izvjesno koji će od njih dvojice osvojiti najveći trofej kod Srba, ali je izgledno da trenutno Fatmir Alispahić vodi ispred Džervada Galijaševića, koji čuči u pričuvi jer mu je Fatmir ukrao prostor. Njihova uloga je da dovrše nedovršeni posao Mihajla Latasa, poznatog po dönmenskom imenu Omer-paša Latas – da dovrše posao bosanskog regicida.

Nažalost nije mali spisak Bošnjaka/muslimana, koji su bili u redovima srpske vojske protiv Bosne i Bošnjaka/Bosanaca, vojske koja je optužena za genocid nad Bošnjacima.

Otvori link OVDJE.

Svemogući Allah, osnaži nas Tvojim hidajetom i hikmetom!
Sveznajući Allahu, pouči nas kako da se nosim sa lažnim optužbama!
Milostivi Allahu, omili nam Tvoju vjeru, bosansku naciju i bosansku državu! Amin!