OSMANA EMINOVIĆA IZ ŠKRIJELJA, SANDŽAK ĆE PAMTITI DA JE ČITAV ŽIVOT POTROŠIO U DOBROČINSTVU

MIZAFER HADŽIĆ: Naše sandžačke sredine nisu navikle da baš na adekvatan način gaje i čuvaju uspomene na svoje prethodnike. Ipak s vremena na vrijeme, naročito nakon '90-tih godina prošlog vijeka, pojavi se poneki književnik, monograf, istraživač, historičar... koji svojim osvrtom na historiju svog kraja, podsjeti sve nas da i mi kao narod imamo svoje zaslužne ličnosti, koje nikako ne smijemo i ne bismo trebali izbrisati iz kolektivnog pamćenja. Jedan od takvih ljudi koji je čitav svoj život utrošio na putu korisnih poslova i pomoći svom selu, svom bratstvu, svojoj mjesnoj zajednici, svojoj opštini, i uopšte svim ljudima sa kojima se družio, živio i radio, bio je Osman Eminović iz sela Škrijelja. Na dženazi koja je obavljena nakon Osmanovog preseljenja na ahiret 3. decembra 2020. godine, ljudi su sa zebnjom konstatovali da selo Škrijelje možda nikada više neće imato ovakvog svog sina i čovjeka.

Ljudska veličina
Svaki narod, svaka sredina, čak i svaka mjesna zajednica - imaju svoje velike ljude, kojih se rado sjećaju i pamte ih kroz generacije. Ti veliki ljudi, ti sinovi svog zavičaja, iako su sami sebe smatrali skromnim i nezaslužnim, itekako su ostavili traga, utkali svoje biće u kulturu, tradiciju, svakodnevni život i sudbinsku borbu za opstanak svog mjesta, svoje rodbine i svih ljudi sa kojima su živjeli, radili i poznavali se. Neke kulturnije sredine na organizovaniji način upišu u historiju te svoje velikane, a neke na skromniji način ostave barem neki znak sjećanja na svoje prethodnike, ali ipak ih ne zaboravlja. Posebno je teško to ostvariti danas u ovoj savremenoj trci za dunjalukom i u ovoj borbi za golu egzistenciju - kada na svakom koraku vreba neka opasnost počev od raznih bolesti, epidemija, ratova, dezinformacija, propagande, pa do jednog stresnog stanja, sveopšteg nedefinisanog straha od sutrašnjeg dana i svekolike neizvjesnosti. Nažalost, naše sandžačke sredine nisu navikle da baš na adekvatan način gaje i čuvaju uspomene na svoje prethodnike. Ipak s vremena na vrijeme, naročito nakon '90-tih godina prošlog vijeka, pojavi se poneki književnik, monograf, istraživač, historičar... koji svojim osvrtom na historiju svog kraja, podsjeti sve nas da i mi kao narod imamo svoje zaslužne ličnosti, koje nikako ne smijemo i ne bismo trebali izbrisati iz kolektivnog pamćenja. Jedan od takvih ljudi koji je čitav svoj život utrošio na putu korisnih poslova i pomoći svom selu, svom bratstvu, svojoj mjesnoj zajednici, svojoj opštini, i uopšte svim ljudima sa kojima se družio, živio i radio, bio je Osman Eminović iz sela Škrijelja. Na dženazi koja je obavljena nakon Osmanovog preseljenja na ahiret 3. decembra 2020. godine, ljudi su sa zebnjom konstatovali da selo Škrijelje možda nikada više neće imato ovakvog svog sina i čovjeka.

Rodno selo Osmana Eminovića
Selo Škrijelje pripada opštini Tutin, kao jednoj od najsiromašnijih sandžačkih opština. Smješteno je jugozapadno od Novog Pazara i sjeverozapadno od Tutina. Škrijelje je udaljeno od Tutina 18 km, od Novog Pazara 14,5 km, a od centra mjesne zajednice - Delimeđa 9,5 km. Inače opština Tutin, koja ima oko 30 hiljada stanovnika, graniči sa teritorijama 7 okolnih opština i to: Novim Pazarom, Sjenicom kao opštinama iz srbijanskog dijela Sandžaka, Zubinim Potokom i Istokom kao kosovskim opštinama, te Rožajama, Beranama i Bijelim Poljem kao opštinama iz crnogorskog dijela Sandžaka.
Naravno da je Osman poticao iz ugledne porodice. Njegov dedo Emin bio je veliki vjernik pa je poklonio – uvakufio plac za izgradnju džamije u Škrijelju, na kome se ona i danas nalazi. Njihov rahmetli babo Salko je vaspitavao svoju djecu tako što je djelovao ličnim primjerom. Ljudi su ga pribirali i pozivali u prosioce, u važne konsultativne skupove, u muslihune i da izmiri zavađene. Osmanova braća su bili pošteni ljudi, druželjubivi, dobre komšije i bratstvenici.
Najstariji Osmanov brat Aljo je poslije Drugog svjetskog rata bio predsjednik opštine Škrijelje-Noćaje. I on je ostao upamćen kao razuman, vrijedan i sposoban čovjek. On je sa bratom Nazimom sedamdesetih godina prošlog vijeka odselio za Tursku. Takođe sestre Vezira, Zineta i Sevda koje su bile udate za Jusoviće u Pružanj, su sa porodicama odselile za Tursku. Takav je vakat bio.
Aljo je prvi i jedini predsjednik opštine Škrijelje-Noćaje koja je postojala poslije rata. U sastavu opštine bilo je komplet Škrijelje, kao i cijela dolina, Koniče, Dobri dub i Pljenibabe. Dok je bio u Škrijelju bavio se zemljoradnjom, a kasnije se uključuje u KPJ, i biraju ga za odbornika. Bio je jedini u porodici član partije, dok ostala braća nisu. Moralo je tako.
Ukidanjem opštine Noćaje, formira se opštine Delimeđe. Na izborima za predsjednika opštine Delimeđe, Aljo je na donjoj pešteri dobio najviše glasova, a nakon njega Bešir Ferizović iz Točilova. Ali Aljo svojevoljno ustupa Beširu Ferizoviću funkciju, zato što je Bešir bio iskusniji. Abdul Redžović iz Gluhavice koji je tada bio poslanik u Skupštini je rekao - Aljo nemoj da odustaješ, a bili su kućni prijatelji, tj. Aljova i Abdulova porodica. Ipak Abdul mu je predložio da prepusti Beširu, jer biće malo poteže, sad je veća opština, bojim se da nećeš biti uspješan kao u Noćajama. Tako je jedno vrijeme Bešir bio predsjednik. Poslije toga Aljo i Bešir su bili odbornici, do odlaska u Tursku. Jedno vrijeme je Aljo bio odselio iz Škrijelja za Pazar, s bratom. Oni su kao braća imali kuću Nadgrad. To je bilo pred odlazak za Tursku. Kuća je kasnije pala bratu Nazimu, on je prodo i on otišo za Tursku. A prije toga su se odvojili kao brća, Aljo je u Pazaru živio oko godinu dana. Imali su kamione i Nazim i Aljo i bili su prevoznici u Pazaru. Zajedno su njih dvojica otišli u Tursku, u Kartal, i danas su im djeca tamo. Tamo su isto imali kamione i time se bavili. Aljov sin Nusret se vratio u Sarajevo da živi. Sestre su im bile u Kartal gdje im se svidjelo. Ćilerdžijski sokak u Pazaru je dobio ime od ćilerdžića iz Škrijelja. Oni su kao starosjedioci iz Škrijelja.

Osman kao čovjek i bratstvenik
Najstariji i rodonačelnik porodice Osmana Eminovića bio je Alijaga Ćilerdžić. Njihov rodoslov ide ovako: - Alijaga, Bećo, Emin, Salko, (do tada su nosili prezime Ćilerdžić, a onda Salkovi sinovi uzimaju prezime Eminović). Osmanov otac Salko bio je u ulozi odbornika u to vrijeme, nije biran direktno, ali su ih tada imenovali kao otmenije domaćine i imućnije da predstavljaju selo. Preselio je kao mlad u 40-oj godini života.
Salko je imao jedanaestoro djece, šest sinova i pet kćeri. Sinovi: Aljo, Ahmet, Bećo, Suljo (umro od 12 godina), Nazim i Osman; a kćerke: Vezira, Kimeta, Zineta, Sevda i Munira.
Ova porodica je mnogo dala selu Škrijelju, od njihovog djeda rahmetli Emina koji je dao plac za džamiju početkom XIX vijeka kada je džemat i sagradio prvo mekteb pa džamiju, pa sve do današnjih dana.
Osman Eminović, kao najmlađi sin rahmetli Salka, rođen je 1938. godine u Škrijelju. Oženjen je Ibrimom sa kojom ima osmoro djece, sinove: Munira, Muamera, Envera, Elmedina i Elvedina, kao i kćerke: Muameru, Muneveru i Azeminu.
Kroz život se bavio zemljoradnjom i trgovinom. Preprodavao je stoku koju bi kupovao na Kosovu i po cijeloj Srbiji, a onda je tjerao i prodavao u Crnoj Gori u Podgorici. Poštenje i data riječ su osobine koje su ga krasile. Kad bi nešto obećao to bi i ispunio, 30 godina je putovao za Podgoricu i trgovao. Govorio je – “nikad nikom nisam bio dužan pare”. Usred Srbije je mogao da natovari kamion stoke na veresiju, ali nikad to nije koristio, nije ulazio u dugove, kako bi on rekao - "Ja treba da putujem niz Moraču, putevi loši, može čovjek da pogine, ne znam da li bi djeca bila u stanju da vrate dug, neću pod dugom da umrem."
Trgujući i preprodajući stoku, uvijek je sve radio pošteno, dešavalo bi se da policija i razne kontrole svima uzimaju stoku na Ribarevinama (Bijelo Polje), zbog neispravnih papira koje su goveda morala da imaju, osim Osmanu, njemu nikad za 30 godina nisu oduzeli nijedno grlo stoke. Ostao je u lijepom sjećanju događaj koji se prepričava u našem selu, a prenijeli su ga ostali trgovci. Naime, desilo se jedne prilike da jedan mejštanin zamoli Osmana da mu natovari nekoliko teladi na njegov kamion, da mu ih Osman preveze. Zaustavila ih je policija u mjestu Ribarevine, tražili su dokumentaciju za stoku, ispostavilo se da je mještanin vodio stoku bez ikakve papirologije. Tada inspektor kaže da mora da mu zaplijeni svih sedmoro teladi. Sažalio se Osman na ovog siromaha i rekao ovom komšiji da će policiji dati dvoje od svojih grla, kako bi pomogao komšiji. Čak je dodatno zamolio inspektora da mu ako ikako može ne uzima sva telad, već da mu bar neka ostavi jer je slabijeg materijalnog stanja, što je urodilo plodom, inspektor mu je ostavio 3 a oduzeo 4, odnosno ostalo mu je šestoro teladi jer je u onih troje bilo dvoje Osmanovih. Kasnije su Osmana pozivali da ide da na naplati telad pošto je imao papirologiju, ali Osman nije htio da za ono dvoje svoje poturenih-poklonjenih teledi da ide po sudovima.

Osman kao politički aktivista
Osman je bio odbornik u vrijeme SFRJ, SRJ i kasnije Srbije. Nikad nije bio član Komunističke partije, a vršili su pritisak da bi ga uključili. Jedne prilike se desilo na sjednici SO Tutin, Osman diskutuje, traži za svoje selo, bori se, predlaže projekte, što se ljudima iz Privredne komore koji su prisustvovali pomenutoj sjednici, mnogo svidjelo. Nakon završene sjednice predsjednik opštine moli Osmana da ostane da popričaju a pridružili su im se i ljudi iz Privredne komore. Funkcioner iz Privredne komore pitao je Osmana od kad je član partije i da mu je drago da u partiji ima tako sposobnih ljudi. Osman mu saopštava da nije član partije i da ne želi da bude član partije, jer je čuo da partija zabranjuje vjeru a on je vjernik koji klanjna i posti ramazan, i da neće da zbog plate koju mu nude to da ostavi. Iz vjerskih razloga odbija. Našta mu ovaj odgovara da je šteta, i da je trebalo da Osman kao sposoban čovjek predstavlja sve tri opštine - i Sjenicu, i Pazar i Tutin. Pošto nije Osman htio da se učlani, na njemu ponuđeno mjesto imenuju Fehima Skarepa iz Raduhovaca. A Osmanu ni malo nije bilo krivo već mu je poželio uspjeh.
No, devedesetih godina prošlog vijeka počeli su da puhaju neki novi vjetrovi. Svi iole sposobni ljudi trebalo je da se uključe u te nove procese i daju doprinos opštem razvoju društva i države. Osman se uključuje u svebošnjački pokret SDA, biva osnivač i prvi i dugogodišnji predsjednik stranke za Škrijelje. Bio je jedan od najistaknutijih i najuglednijih članova stranke na donjoj Pešteri. I kao aktivista SDA biva biran za odbornika u nekoliko mandata. I u ovom periodu je nastavio istom snagom, elanom i voljom da radi za dobrobit cijelog sela. Važno je istaći da je Osman bio odbornik 30 gdina, nikad nije izgubio izbore, sve dok se sam nije povukao s mjesta odbornika. Povukao se s mjesta odbornika na nagovor svog sinovca koji mu je rekao da je bilo dosta, i nek pusti nekog drugog da bude odbornik, što se ispostavilo pogrešnim, jer da je Osman ostao odbornik selo bi dobilo asfaltni put, ovako je jedno od rijetkih sela koje je i danas ostalo bez puta. A izgradnja asfaltnog puta za Škrijelje, ostala je neostvarena želja rahmetli Osmana, pa nadamo se da ćemo mu je ispuniti posthumno, na dobrobit svih mještanima. Osman za svog odborničkog mandata, zajedno sa predsjednicima mjesne zajednice i mještanima doprinio je za selo da svako dobije put do kuće, prokopan je i put od Golaća prema Škrijelju, izgrađena ambulanta, Dom, prodavnica, elektrifikacija sela, česme, munara džamije.

Formiranje prve škole
Odlaskom Osmanlija prestaju da postoje i svjetovne škole koje su do tada postojale, jedino su ostajali mektebi. Mektebi su bili u funkciji i za vrijeme komunizma. Završetkom rata i formiranjem novih opština, za predsjednika opštine Noćaje, kako smo napomenuli, postavljaju Alja, Osmanovog najstarijeg brata, dok su još kao braća bili u zajednici. Aljo kao predsjednik opštine u Škrijelju formira prvu osnovnu četvorogodišnju školu. Aljo je „svim slilama“ tražio da se formira ta škola. Jer Škrijelje je veliko selo. Ima mnogo djece. Prije toga se išlo u mejtep, u objekat do džamije, kod imama mula Husa, gdje su djeca učila i vjerske i druge predmete. Aljo je zemljište za školu dao besplatno, kako bi se selo dalje razvijalo i napredovalo. Škola je pravljena od kuluka – dobrovoljnog rada, svi zaseoci su učestvovali koji su gravitirala prema školi. Kamen su kopali sa zemljišta i sa imanja Aljovog, osmanovog i braće im. Škola je sagrađena za godinu i po, a dvije godine nakon početka radova škola je puštena u rad. Aljo je tada bio dugo godina odbornik u Tutinu. Kasnije Osman kao odbornik, sa Zukom Ademovićem direktorom škole u Delimeđu i Bajrom Mujovićem kao rukovodiocem odjeljenja u Škrijelju, završavaju da škola bude osmogodišnja.

Izgradnja makadamskog puta za Škrijelje
Prva akcija Osmana Eminovića kao odbornika, bila je izgradnja puta od Golaća do sela, i takoreći, svaka kuća je dobila put. Put je rađen do na raskrsnicu prema Noćajama, i krak do susjedne Crnoče.
Put od današnjeg sela Crkvine ili Kadiluk, kako ga njegovi mještani odnedavno nazivaju, a koje se nalazi na pola puta između Novog Pazara i Tutina, je kao saobraćanica do Škrijelja, postojao odavno, još od vremena Osmanlija. Ovaj put je vodio od Rožaja, preko Tutina, i izlazio na brdo Bagri kraj Škrijelja. Put se vezao sa džamijom i selom, ali se tada nije vezao sa obližnjim mjestom Golać koje se nalazi u produžetku pravca od Škrijelja prema Potrebu, Glogoviku i Koštan-polju, gdje danas postoji asfaltni put.
Mjesna zajednica donosi odluku da se radi put od Golaća prema Škrijelju. Kad je pravljen ovaj put svaki domaćin je imao svoju dionicu u dužini od oko 10 metara da odradi. Dužina puta je oko 5 km. Put je istovremeno rađen. Odrađen je za jednu sezonu, za jedno ljeto. Kamen je uziman na obližnjem kamenolomu Golać i prevožen je na volovskim kolima i konjima. Tada, za vrijeme SFRJ, put je samo bio prokopan i ugrubo urađen kao zemljani put. Kasnije, devedesetih godina prošlog vijeka nasut je šoder i put je lijepo uvaljan i utaban. Ovaj put od Crkvina - Kadiluka do Škrijelja se i danas održava, iako je Škrijelje spojeno i drugim putem preko Sopoćana, sa Novim Pazarom.
Elektrifikacija sela Škrijelje
Osman Eminović je dao veliki doprinos i elektrifikaciji sela. U selu Škrijelje je 21. maja 1971. godine uvedena struja, kad struju još nisu imale ni Crkvine ni Delimeđe, iako su veći mjesni centri. Struju u Delimeđu je imala samo zadruga, ali domaćinstva je tada nisu imala. Članovi odbora za uvođenje struje u Škrijelju bili su: Amir Mujović predsjednik odbora, Osman Eminović-odbornik, Sulejman Demirović, Ćamil ef. Ujkanović - imam, Nazif Husović, Zahit Hadžić. Isidor Čolović, poslanik u Skupštini Srbije, rodom iz Sjenice a bio je i predstavnik za Pazar i Tutin. On je obezbijedio cjelokupnu žicu za niskonaponsku mrežu i za instaliranje po kućama. Otišli su tada kod direktora „Đerdapa“ i uzeli kod njega besplatno žicu, a i prevoz im je dao besplatno. Kamionima je dotjerana žica, bandere i cjelokupan ostali materijal. Amir Mujović je prethodno stupio u kontakt sa Isidorom. Došao je inženjer iz Kraljeva da razmjeri i odredi trasu kuda bandere da prođu. Dužina je bila 25,5 km. Struja je uvedena u sve zaseoke Škrijelja - Noćaje, Milanoviće, Braniševo, Luke, Namgu, Crešnje i Morani.
Izgradnja ambulante
Interesantan je slučaj kako je otvorena ambulanta u selu Škrijelju. Naime nakon nekoliko elementarnih nepogoda koje su pogodile Škrijelje 1973. godine, delegat ispred sela u Skupštini opštine Tutin, naš Osman Eminović, je tražio od opštine sredstva za otklanjanje štete nastale od tih nepogoda, kako bi donekle materijalno pomogao mještanima. Opština prihvata njegov zahtjev i odobrava 100 000 dinara odštete zbog štete nastale od padavina kiše i grada. Posebna opštinska komisija je napravila izvještaj i odredila visinu nadoknade koja je trebala da se podijeli mještanima. U to vrijeme predsjednik Mjesne Zajednice u Škrijelju bio je Bajro Mujović, i sredstva su prebačena na račun MZ. Međutim, Osman Eminović daje prijedlog predsjedniku Mujoviću da se taj novac ne dijeli mještanima, već da se dodijeljena sredstva utroše za jednu korisniju namjenu - za izgradnju ambulante u Škrijelju, za kojom se odavno osjećala potreba. Bio je to decenijski problem, jer su mještani-pacijenti morali odlaziti u Delimeđe i druga udaljena mjesta koja imaju svoje ambulante, da bi primili inekcije ili obavili najosnovniji pregled kod ljekara. Tako da bi se ovim riješio taj problem trajno. Tako se Osman i Bajro dogovoriše da sazovu članove Mjesne zajednice i da Osman njima taj prijedlog iznese i obrazloži. Na sjednici su bili prisutni svih 13 članova Mjesne zajednice. Sjednicu je otvorio i iznio prijedlog Osman i rekao da on dodatno od sebe daje 3 ara placa za ambulantu, besplatno. Nakon njegovog izlaganja svi članovi su se složili sa prijedlogom, ali su donijeli zaključak da se pozovu svi mještani Škrijelja i da se pred sve njih iznese ovaj prijedlog. Skup sela je održan u školi i na njemu je iznijet prijedlog. Mještani su sa oduševljenjem prihvatili taj prijedlog, bez ijednog glasa protiv. I tako iste godine počinje izgradnja zgrade ambulante, i ubrzo zatim objekat je ukrovljen. Sljedeće godine je urađena stolarija, patosi, tavani, i ambulanta je puštena u rad. U početku je jednom nedjeljno dolazio ljekar iz Tutina. U to vrijeme delegat Škrijelja, Osman Eminović, na Skupštini opštine u Tutinu predlaže da se u stalni radni odnos kao medicinski radnik primi Vejselović Sefer, mještanin Škrijelja, koji ne bi tražio putne troškove i koji bi uvijek bio na usluzi mještanima. Međutim taj prijedlog nije prihvaćen od strane tadašnjeg predsjednika opštine Tutin, Zvonka Staševića, koji je ujedno bio i direktor Doma zdravlja u Tutinu. Ali primljena je Hasiba Hadžić iz Gujića, udaljenijeg sela i morala je u Škrijelju stanovati pod kiriju, i tako je radila oko tri godine u ovoj ambulanti. Poslije nje radio je Vejselović Sefer, koji je potom nakon izvjesnog vremena otselio za Tutin i tamo zasnovao radni odnos. Sljedeći medicinski radnik u Škrijelju bila je Đuza Nurković iz Glogovika, i putovala je svaki dan dok je radila. Tih ‘90-tih godina počinje višestranački sistem u državi, Zvonko Stašević gubi izbore i nije više predsjednik opštine Tutin. Ali on i dalje kao direktor Doma zdravlja pod čiju ingerenciju je pripadala ambulanta, odlučuje da zatvori ambulantu u Škrijelju, te cijeli inventar odnosi za Tutin. Izgovor je bio kao i ranije - da nisu udaljene mnogo ambulante u drugim susjednim škrijeljskim selima. Mještani se žale na ovu odluku preko odbornika sela Osmana Eminovića, koji šalje dopis ministru zdravlja Ljeposavi Milićević i obavještava je o situaciji u vezi sa ambulantom. Nakon toga Osman odlazi kod direktora bolnice u Novom Pazaru, na čiju intervenciju doktor Zvonko popušta te se odluči da se utvrde činjenice – da li postoje uslovi i opravdani razlozi za nastavak rada ambulante. Konstatovano je da su druge najbliže ambulante udaljene od Škrijelja 9,5 km, te da postoji potreba za radom ove ambulante. Osman kupuje potrebne brave jer su ključevi od stare bili odneseni za Tutin, pribavlja se i ostali nedostajući inventar i tako ambulanta ponovo počinje sa radom ‘90-tih godina. Tada je ambulanta otvorena i do dan danas nije prestajala sa radom. U ambulanti ima čekaonica i prostorija za preglede sa svim potrebnim sadržajima. Trenutni ljekar je Ahmedin Bajrović iz Točilova, koji dolazi u ambulantu i radi jednom nedjeljno, utorkom.

ZGRADA AMBULANTE U ŠKRIJELJU : Osman Eminović pred ambulantom (u drugom planu u nastavku zgrada škole)

Izgradnja doma omladine
Potrebno je radi pouke i zahvalnosti, ali i kao primjer, spomenuti ljude koji su po dobru i korisnim stvarima ostali upamćeni u svom mjestu. I za ovaj objekat i ustanovu od društvenog značaja, zemljište je dao Osman Eminović, i to opet besplatno, kao i za ambulantu. Dom omladine u Škrijelju je radio godinama. Zgradu doma je prije višestranačja sagradila Zadruga, donji sprat, a Opština Tutin gornji sprat, u kojem je bila smještena mjesna kancelarija. U Domu se skupljala omladina iz cijelog Škrijelja, radi druženja i držanja omladinskih sastanaka. To je bio način da se omladina okupi i korisno angažuje. Tu su dogovarane i organizovane razne akcije pomoći mještanima, čišćenja snijega, slušanja predavanja. S vremena na vrijeme su puštani filmovi pa su dolazila i djeca iz okolnih sela u kojima nije postojao dom omladine. Iz Tutina su dolazili radnici iz Bioskopa i puštali filmove jednom mjesečno, jer je zainteresovanost bila velika kod omladine. Objekat je održavao Osman Eminović, koji je prilikom renoviranja čak uložio dio ličnih sredstava, naročito za popravku krova. Kasnije je Zadruga prodala donji sprat mještaninu Hasimu Bećiroviću. U njoj je bila smještena prodavnica. Kasnije, kad objekat gubi svoju svrhu, objekat kupuje Osman Eminović i u njemu započinje privatni biznis - proizvodnju rahatlokuma. Danas dom omladine ne funkcioniše. Novo vrijeme, novi ljudi, novi običaji, nove političke i društvene promjene. Ali zgrada kao svjedok jednog vremena i dalje stoji i čuva svoja sjećanja, na jedno vrijeme, na ljude u njemu i posebno na velikog pregaoca, dobrotvora, bratstvenika, prijatelja ljudi – Osmana Eminovića.

Zgrada Doma omladine u Škrijelju, pogled sa sjeverne strane

Česma Džaferovica
Od kako postoji selo Škrijelje, s koljena na koljeno se zna da je postojala ova česma. Ne zna se kako je dobila ime, ali se od pamtivijeka zove Džaferovica. Ranije su njena korita bila od drveta, a vodu su koristili i mještani za piće i svoje druge kućne potrebe a i za napajanje stoke. Dnevno se više od hiljadu ovaca napajalo na ovoj česmi. Prije bi šumari dozvoljavali da se posijeku stabla za pravljenje korita, ali u udaljena mjesta, gdje su postojala velika i debela stabla, kao na primjer iz planine Jarut. Tako da je bio problem s vremena na vrijeme ići i tražiti odgovarajuća stabla za korita. Ranije je česma na ovoj vodi bila od zemljanih cijevi, a korita su bila drvena. Još za vrijeme socijalizma kao delegat sela Osman Eminović je tražio od veterinarske stanice da se uredi česma. Da veterinarska stanica pomogne u materijalu a mještani u radnoj snazi. Akcija je uspjela, Veterinarska stanica je osamdesetih godina dala gvožđe-armaturu za korito, azbestne cijevi za dovođenje vode do korita, a kamen za betoniranje, iz obližnjih livada i radnu snagu su dali mještani. Tada, na seoskoj konferenciji Osman predlaže da se sagrade kamena korita i da je potrebna radna snaga, što se jednoglasno prihvata. Započinju se radovi i česma sa betonskim koritima biva završena iste godine.

Česma Džaferovica

Izgradnja munare na džamiji u Škrijelju
Vakif džamije Hamidaga Ćilerdžić je htio da pravi i munare još u vrijeme kad je džamija sagrađena, međutim mještanin Šaćir Ujkanović je zahtijevao da on napravi munare, a da je Hamidagi dovoljno što je napravio džamiju. Međutim, iako je Ujkanović bio dotjerao građu i potrebni materijal za drveno munare čak iz sela Đerekara, 15-tak kolometara udaljenog, ipak ono nije sagrađeno. Tek kasnije, za vrijeme obavljanja imamske službe, sada rahmetli, Ćamila ef. Ujkanovića, podignuta je munara uz džamiju.
Danas džamija u Škrijelju radi džumama, ramazanom i bajramima, a ezan uči i često ima džemata i na ostalim vaktovima. Vjerska pouka se ranije učila svakog dana, obzirom da jedan period po odlasku Osmanlija, a i u prvim godinama nove poslijeratne Jugoslavije, u ovim selima nije imalo osnovnih škola. Danas se, u predviđenom vremenu i u skladu sa programom Islamske zajednice, održava mektebska nastava i to jedno vrijeme na mahfilu u džamiji, a onda u novosagrađenoj zgradi mekteba pored džamije. Mekteb se redovno učio sve do 1945. kad je došla nova komunistička vlast iz opštine (Tutina) i naredila da se zatvori, pa se tadašnji imam džamije mula Huso Ujakanović zaplakao (o čemu govore njegovi još živi učenici, kao što je govorio i otac pisca ovih redova), jer su ugasili jedinu obrazovnu instituciju u ovom mjestu. Inače, ta prva komunistička vlast je bila ukinula sve mektebe u cijelom Sandžaku. Ljudi su govorili - cijelo vrijeme rata mekteb neometano radi, a u miru ga ugasiše komunisti.
Kad je 70-tih godina 20-tog vijeka Ćamil ef. Ujkanović postao imam u Škrijelju, kako je on često govorio, tada su išli na mevlude po kućama, na svadbe i sl., pa bi on držao ders i pokrenuo bi raspravu da se kupe-nabave zvučnici za džamiju, da se čuje ezan u selu, pa makar da se postave na ćoškove džamije, pošto nema munare. Jedan od aktivista i džematlija koji je dao značajan doprinos za izgradnju munare svakako je bio Osman Eminović. Desilo se, tako, da je na jednom mevludu bio prisutan Malić Bećirović, koji je tada radio u Njemačkoj. Priča Ćamil ef.: „Malić tada reče - dajte ljudi da napravimo munara uz džamiju, a ja ću sam kupit zvučnike. Iste večeri je određeno da se gradi munara, i formiran je režijski odbor za izgradnju munare. Išli su po selima škrijeljskog džemata i sakupljali pare za munaru, i to u Morani, Milanoviće, Namgu, Brniševo, Noćaje, čak i u druga sela – Glogovik i Potreb. Novac su skupljali hadži Zahit Hadžić, Osman Eminović, Šaćir Ujkanović i imam Ćamil efendija. Oni su bili zaduženi da idu od kuće do kuće. Određeno je bilo da se daje po 10 maraka. Obišli su tada cijeli škrijeljanski džemat ali i druga sela koja su gravitirala škrijeljanskoj džamiji, jer i u tim selima nije bilo džamija. Pare su sakupljane i u inostranstvu, kod radnika koji su bili iz ovoga sela, a na privremenom radu u inostranstvu“. Ovo su samo najkrupniji poslovi i aktivnosti koje je obilježio rahmetli Osman Emonović. Ali, kao da Škrijelje nije moglo da bilo šta pokrene i uradi ako tu nije bio jedan od glavnih aktivista rahmetli Osman.

Džematlije na dan završetka izgradnje munare, s desna: Gaco Bećirović, Osman Eminović, Rustem Emini (majstor), Zećo Bećirović, Ćamil ef. Ujkanović, Šaćir Ujkanović, Hadžić Zahit, Huso Ramović, Muslija Halilović, Ahmet Salković, Rustem Ujkanović i Muradin Džamović. Sjede s desna: Šaban Ujkanović, Redžep Omerović, Fadil Ujkanović,

Preseljenje na ahiret
I konačno, na kraju svih krajeva, ostvaruje se Božja odredba – da sve ima svoj svršetak i svoj ovozemni kraj, u skladu sa onim ajetom Kur'ana azimušana: „Sve je na zemlji prolazno, samo ostaje lice tvoga Gospodara Uzvišenog“. Naš veliki borac za pobjedu dobra i borac protiv svake vrste zla, Osman Eminović, preselio je na ahiret 03. 12. 2020. godine, kod svoje kuće u Škrijelju, gdje je i ukopan, u mezarju pored džamije. Mezar se nalazi pokraj njegovih roditelja i pored braće Ahmeta i Beća. Dženazi je, i pored epidemije virusa corona, prisustvovalo više od hiljadu ljudi. Što bi naš narod rekao – pred insanske oči, rahmetli Osman se odužio svom selu i, in ša Allah, ispunio svoju ovezemaljsku zadaću.
Ovaj skromni članak nek posluži kao podsjećanje, kao zahvalnost i kao dova za našeg Osmana za sve ono što je uradio za vrijeme svog dunjalučkog života. Molimo Stvoritelja svjetova da ovog čovjeka nagradi najljepšim mjestom u Džennetu. Amin!