PIŠE: MR MILAN JOVIČIĆ, MOSTARSKI SARAJLIJA: Kada se analiziraju i pregledaju kandidatske liste za izbore vijećnika, zapaža se da guslar ima svoju listu, tzv. „dodikovaca“ pod čudnim nnazivom, da se ostane ovdje, a pobjegulje su bili. „Čistokrvni“ su veliki Srbi i deklarisali su se kao „autentični“ predstavnici svoga roda, a njihov mentor, gospodar njihovih života, despot i diktator i nije bosanski Srbin, koji konstantno omalovažava i ignoriše i njihovu rodnu grudu i domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Nalazeći se u predizbornom mostarskom periodu, naviru mi sjećanja na više godišnju cirkusijadu i predstavu događanja u ovome, istinski nazvanom gradu „slučaja“.
Hronološki gledano i analizirano, mnogo toga lijepog i ponajviše ružnoga moglo bi se opisati, za buduće generacije koje to mogu samo pročitati, kao istorijsko štivo, napisano perom sudionika istinitih događanja.

Ono što je bilo lijepo, zaista je prohujalo sa vihorom, te su ostala samo lijepa i nezaboravna prisjećanja.

Mostar je, istinski bio lijep grad u svakome pogledu, u bivšem državnom sistemu, prije agresorskih događanja na njega i to dvostranih, sa istoka i sa zapada?

Pored svoga značaja u privrednom i ekonomskom pogledu, kulturnim i obrazovnim institucijama i sadržajima sa umjetničkim ostvarenjima, istina, bio je i grad multietičnoga karaktera, pored Vukovara i jedini grad sa toliko mješovitih brakova.

Život je bio zajednički sva tri naroda, sa uvažavanjem i međusobnim poštivanjem, u duhu dobrih među komšijskih i susjedskih odnosa, što nikako nije niti odgovaralo nacionalističkoj gerili, koja je sa svojim suludim tvorcima ideoloških nakana, stvaranja velike Srbije i NDH, nezavisne države Hrvatske, napadala, rušila, zatvarala i ubijala nevino stanovništvo.



Upravo i radi svoje izrazite multietičnosti ponajviše su stradali i Mostar i Vukovar, te su se na taj način uništavali i Titovi ideali „bratstva i jedinstva“ što se trebalo čuvati kao „zjenicu oka svoga“.

Mostar je bio i veoma atraktivni turistički grad, grad pun behara i ranog proljetnog mirisnog cvijeća,veliki industrijski grad, izvoznik i karanfila i aviona proizvedenih na sopstvenom terenu u ovome ambijentu.

Dakle, lijepo je to sve nabrajati i još mnogo toga lijepog i životnog doživljenog i preživljenog, ali više nikada i takvoga ambijenta i rahatluka.

Ostavimo istoriji neka nastavi i ispiše sva ta zbivanja i događaje, samo iz pera istinskih sudionika i saučesnika ovoga vakta i prostora, kako bi to bilo vjerodostojno i istinito, za cjelovitu spoznaju mlađim naraštajima.

Kao građanin ovoga grada i njegov stanovnik, bio sam cijelo vrijeme agresije na njega u njemu i dijelio sudbinu njenih građana, bilo u određenim aktivnostima ili u zaštitnim podrumima u periodu granatiranja iz Podveležja, sa Čobanovog polja ili sa brda Hum.

Kao bosanski Srbin, jer nisam bio i rođeni Mostarac, godine 1996. /poslije Dejtona/ našao sam se, kao nezavisni kandidat tj. bez stranačkog članstva, na listi građana „Za jedinstveni Mostar“ za vijećnika u Gradsko vijeće grada Mostara.

Pored velikog rezultatskoga uspjeha i pobjede na izborima, imao sam sreću i čast da budem i prvi predsjedavajući sjednice Gradskoga vijeća, kao najstariji vijećnik po pravilima privremenog Statuta.

Međutim, ovim uspjehom i činom konstituisanja i održanom prvom sjednicom Gradskog vijeća, imao sam nesreću ili ličnu golgotu, da sam bio na meti likvidacije od ustaških i nacionalističkih elemenata stranke HDZ, kao gubitnika na izborima.

Već sve mnogo znano i opisano za široku javnost, kao i tekst iz „Feral Tribune“ pod naslovom SEZONA LOVA NA VIJEĆNIKA, sve je i bilo poznato.

Stan u DUM-u bio mi je odmah zauzet i okupiran, sa povratom opljačkan 2000. godine, a lično mi je ostala glava na ramenu, zahvaljujući mnogim sudionicima i hvala im.

Bio nam je ovo dovoljan znak i signal, da se o Mostaru, kao jedinstvenom gradu i ne može više nikada niti sanjati.

Svi događaji i činjenice koje su slijedile, kao i današnji trenutak dočekanih izbora u gradu poslije 12 godina, u prilogu su takvih istinitih saznanja, ma šta drugo mislili i govorili „sanjari i zaljubljenici“ ovoga grada.



Hronološka dešavanja o organizaciji grada Mostara od Wašingtona do danas, jasno nam ukazuje da Hrvati žele Mostar urediti kao „Hrvatski stolni grad“ uz stalnu pomoć i međunarodne zajednice da im u tome pomogne.

Važno je napomenuti da su do danas uvijek Hrvati bili jedinstveni u nastojanjima rješenja oko Mostara, a da se među Bošnjacima redovno pojavljivalo nejedinstvo i mimoilaženje u ovim bitnim statusnim pitanjima za Mostar i njegove građane.

„Osim deklarativnog, OHR nikad nije konkretno radio na objedinjenju onog što je zajedničko za cijeli Grad, a ukidanjem općina potpuno je zaustavljena obnova i razvoj istočnog dijela Grada gdje živi većina Bošnjaka.

OHR ne želi prihvatiti činjenicu da Projekat Pedija Ešdauna, koji je verifikovao Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira u BiH nije uspio i da je doživio potpuni fijasko.

Imajući u vidu sve iznesene činjenice, potpuno je jasno da svi pokušaji promjena, kao i odluka Ustavnog suda vezanih za Mostar, idu u pravcu osiguranja normativnih uslova za dominaciju Hrvata u Mostaru, stečenu silom i protjerivanjima. Potpuno se svjesno zaboravlja činjenica da je Mostar dio aranžmana koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma i da se odredbe tog Sporazuma ne mogu mijenjati bez saglasnosti svih i bez rasprave u Vijeću sigurnosti“./citat sa Interneta/

Kao predsjednik/podpredsjednik Gradskog vijeća u proljeće 2003. godine, visoki predstavnik OHR-a Pedy Ešdaun, pompezno dolazi u Mostar i ostavlja nam na stol tzv. „Prelazni Statut“ za Mostar, za „jedinstveni Mostar“ prema njegovim željama i viđenju stanja i događaja u gradu.

Istina je, radi opstrukcija HDZ-a, niti naša komisija koju je formiralo Gradsko vijeće, nije uspjela u svome radu riješiti mnoga statusna pitanja grada i ponuditi nam okvirni prelazni Statut, po naredbi i radu gospodina Norberta Vinterštajna, radilo se na tekstu ovoga Statuta i njegovom sadržaju.

Istina je, da je toga dana u sjevernom logoru gospodin Ešdaun, postrojio vatrogasne jedinice, sa istoka i zapada, u nadi njihovog jedinstvenog djelovanja.

Tako nam je i krenulo to jedinstvo u gradu, što je bio i simboličan i dobar znak da će mo se dobro, godinama koje slijede, pomučiti u gašenju „gradskih požara“ u svim domenima života i rada, ovoga stanovništva.

Sve je dobro znano, u više navrata i dobro opisaano, tako da smo u „gradu slučaja“ tzv. Mostaru i konačno dočekali ponovne izbore za Gradsko vijeće grada, dana 20. decembra 2020. godine.
Međutim, našoj javnosti van Mostara potrebno je lijepo i pojasniti, da se u ovome periodu bezvlašća u gradu i ukidanje Gradskoga vijeća, intezivno u kontinuitetu pojavili i nebeski duhovi, oličeni u likovima Božijih sluga i ovdašnjih dušebrižnika svoga roda i njihovih stranaka HDZ-a i SNSD-a, čelnika Dragana Čovića i Milorada Dodika, koji uz pomoć svojih crkvenih vjerodostojnika, propovjedaju nacionalističke i genocidne tvorevine i glasanje njihovih sluga po naciji i vjeri, bez apsolutnih obrisa bilo kakvih građanskih nakana.



Dakle, ovi Božiji „čistunci“ po fašističkoj ideologiji, htjeli bi biti isključivo svoji, na tuđim prostorima, htjeli bi da isključivo njihove stranke daju svoje kandidate i da oni glasaju za svoje.
Oni ne priznaju kandidate iz drugih građanskih stranaka, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost tim narodima, da li Hrvatima ili Srbima.

Zato je i smiješno ili iluzorno, kada Bakir Izetbegović, kao prvi u Bošnjaka konstatuje za Mostar, komentarišući položaj Srba u gradu,

„Mislim da će dobiti kvalitetnu poziciju, bit će jezičak na vagi i uvijek u prilici da dobiju više od svog procenta u Gradu Mostaru". /kraj citata/

Taj „zlatni jezičak“ koji je istinski postojao izgubio se,pojavom ovih duhovnika i njihovih nacionalističkih stranačkih ideologija.

Iako je to nedavno, vrhbosanski kardinal, gospodin Vinko Puljić izjavio, da nije nikada dobro „dvoje protiv trećeg“ na djelima u našoj realnosti življenja i nije tako, što se i nedavno pokazalo u niz slučajeva susreta „dvojke“ i njihovog mentora Vučka iz Beograda.

Iluzorno i sarkastično ponašanje ovoga dvojca, predstavnika tih „čistokrvnih“ Srba i Hrvata, guslara iz Laktaša i orguljaša iz mostarskih Bara, kada jedno pričaju a drugo rade.

Kada se analiziraju i pregledaju kandidatske liste za izbore vijećnika, zapaža se da guslar ima svoju listu, tzv. „dodikovaca“ pod čudnim nnazivom, da se ostane ovdje, a pobjegulje su bili.
„Čistokrvni“ su veliki Srbi i deklarisali su se kao „autentični“ predstavnici svoga roda, a njihov mentor, gospodar njihovih života, despot i diktator i nije bosanski Srbin, koji konstantno omalovažava i ignoriše i njihovu rodnu grudu i domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Njihov jaran i pajdaš, sljedbenik i zajednički pratilac njihovog „stada od Blajburških polja, preko Ravnogorskih gora“ sve do Mostara, već na drugom mjestu liste HDZ-a stavio je svoju Srpkinju N.N., čime je i dokazao svoju neutemeljenu i bezveznu propovjed, da svaki narod treba da bira i svoje predstavnike.

Kako su Bošnjaci, brojno i najjači i najbrojniji u svojim razdvojenim koalicionim i udruženim nastupima na izborima, nisu ozbiljuno niti pouzdano i razmišljali o svojim kandidatima i njihovom redoslijedu, iz redova srpskoga i hrvatskoga naroda.

Tako su im neki kandidati na četvrtoj ili sedmoj pozivciji, dok su kod drugih udruženih koalicija isto tako „čistokrvni“.

Dakle, može se zaključiti i konstatovati da jedinstvenog i prosperitetnog grada Mostara i svih njegovih građana i naroda i nema, niti će i biti bez građanske opcije, sa uvažavanjem svih nacionalnih vrijednosti i njihovih duhovnih i kulturnih različitosti.

Ma koliko se mi trudili i lansirali i lažne slavopojke o nekoj multietičnosti i zajedništvu, bez građanskog u sekularnoj zajednici, ne možemo ništa bolje niti očekivati.