VELIKONACIONALISTIČKO POROBLJAVANJE REGIONA

Slabljenje drugih država, njihovih susjeda je odavno politički manevar mnogih jakih država i njihovih uplitanja u tuđe političke procese.
Nastojeći da fundira kontinuitet svoje politike od Garašanina naovamo, srpska politika samo mijenja konture iste ideje koja je se očigledno mora privesti kraju.
U trouglu gdje je na samom vrhu Beograd, odakle se upravlja i na koga se ogledaju njegovi kraci u vidu Podgorice i Banja Luke, upečatljiva je jasna stanica na koju elementi iz Banja Luke i Podgorice dolaze kao na vojni poligon za uvježbavanje taktičkih zadataka.
Sve strane i visina u tom trouglu imaju jednu zajedničku tačku, a to je Velika Srbija.
Nakon neuspjelog pokušaja devedesetih da zaokruži svoju namjeru, politika Srbije ka svom cilju nije prestajala. Ona je samo mijenjala svoje oblike.
Nakon osamostaljenja Crne Gore i njenog članstva u NATO savez, činilo se da je velikosprskim težnjama daleko manja šansa u ostvarenju plana.
Posebno nakon osamostaljenja Hrvatske i Kosova se utihnula težnja Velike Srbije.
Strateški cilj Beograda je čini se ostao samo BiH i Crna Gora. Najviše zato jer ima logistiku u vidu srpskog naroda koji nije mali u njima.
Hrvatska i Kosovo su smanjili šanse za velikim manevrima jer su srspke zajednice u tim dvema državama jako male.
Umjesto direktnog uplitanja, Srbija pribjegava tihom otvaranju svih ranjivih djelova Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Svaki njihov nacionalistički projekat kreće udarom na identitetskih pitanja koja su posebno bosanski narod sa holjadugodišnjom historijom i crnogorski jedno vrijeme, poremetile najviše sa poniženim statusom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nekadašnji Bošnjanin je u vrijeme Osmanlija bio zamijenjen sufiksom Bošnjak, dok se u Kraljevini SHS položaj Bošnjaka pretvorio poniženog građanina drugog reda, postajući žrtve otimačine, pljačke i ubistava. Obezglavljen nije više mario za svoj identitet, borio se za goli opstanak.
Tako i Mustafa Imamović u knjizi Historija Bošnjaka piše: "S ujedinjenjem 1918. nastala su za sve Bošnjake, na prostoru od Prokletija na jugoistoku do Une i Save na sjeverozapadu, veoma teška vremena. Bošnjaci su se našli u jednoj socijalno-ekonomski i politički novoj i složenoj situaciji."
Pokolj u Šahovićima, agrarna reforma, kao vid posebnog ekonomskog pritiska Bošnjaka, oduzimanja vakufske imovine, te masovne egzekucije viđenijih ljudi, spaljeno stotine bošnjačkih seoskih zadruga i nasilno oduzeto na stotine hiljada hektara obradive zemlje, dezorjetntirala je bošnjačku elitu koja se nije mogla snaći kako bi pomogla svom narodu. Još se elita u Bošnjaka nije na kvalitetan način sastavila da pripremi plan opstanka na turbulentnom prostoru.
Slična situacjje je i sa Crnom Gorom koja gubi svoju samostalnost. Kako je i sa njom srpska politika odigrala prljavo jasno se vidi iz događaja 1916. u vojno-političkoj situaciji nakon pada Cetinja i polaganja oružja crnogorske vojske u Skadru. Nikola Pašić sljedećim riječima objašnjava žrtvovanje crnogorske vojske zarad povlačenje srpske vojske u Grčku, a u kojem je ogromnu ulogu igrao srpski pukovnik Petar Pešić na čelu crnogorske Vrhovne komande: „Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore!“



Nakon Podgoričke skupštine 1918. Crna Gora i formalno postaje ujedinjena sa Srbijom i porodica Petrović biva zbačena sa prijestolja.
Kao u bošnjačkom, tako i crnogorskom, nastaju ozbiljni društveni, stranački i politički rascjepi u narodu i političkim elitama.
Bosna i Hercegovina je najkrvavije platila cijenu svoje samostalnosti i velikom žrtvom povratila svoj ponos, a samim tim i sačuvala identitet svom narodu.
Crna Gora se duže borila sa svojom 'braćom' i izborila samostalnost tek 2006.
Kako je povratkom osamostaljenja Crna Gora opet došla u poziciju da pokvari velikosrpsko objedinjavanje, ušlo se u stari oprobani recept preko pojedinaca koji se odigrati još jednu prljavu bitku nakon izgubljenog rata.
Upravo je pobjeda prosrpskih stranaka predvođenih Srpskom pravoslavnom crkvom 30. avgusta 2020. preduslov za sprovođenje u djelo stare imperijalne ideje.
Glavna meta ove igre će biti popis stanovništva Crne Gore 2021. godine u kojem bi Srbija i manji bh. entitet RS preko nove Vlade i srpskih kulturnih i drugih organizacija došle u poziciju do revidiraju nacionalnu sliku u većinski srpski narod Crne Gore.
Srpske partije će stihijski, kao pred izbore u CG, ojačati svoju domonaciju u Vladi i preuzeti kontrolu nad državom.
Kao što se primjećuje u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, Vučić lukavo izbjegava direktnu javnu podršku svojim političkim istomišljenicima. No, ne prođe puno vremena kada 'dvojac' iz CG i BiH ne posjeti Beograd na poziv svog lidera.
Nije li plan da se u dogledno vrijeme nekog haosa i prekompozicije na Zapadu ostvare velikosrpski ciljevi Beograda?
Tražeći ranjjve tačke, nekako se stiče utisak da u BiH najviše ranjivosti nosi u Dejtonski sporazum i sve njegove nelogičnosti.
Inertsnost EU u novonastalim političkim operacija na Balkanu, te prljavim domaćim igrama, je već viđena devedesetih.
Tako se opet aktivirala zagrebačko-beogradska linija sa moskovskom pozadinom. Nema problema da i Milanović iz sebi znane koristi primi antinatovskog političkog destruktivca iz RS-a.
Međunarodna zajednica u svemu ostaje na pukom savjetovanju dok ruski uticaj sve više raste i evidentan je na terenu.
Potreba da se EU aktivno uključi u društvene procese BiH i CG, i da cio Balkan reintegriše, nije nikada bila izraženija.
Sama intencija Dejtona je da se ide društvu euroatlantskih integracija, zapravo, da pripremi državu, da je organizira na način kako je ta Evropa u koju BiH hoće da ide organizirala samu sebe.
Ista međunarodna zajenica nijemo gleda direktnu opstrukciju puta u NATO savez od člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda i njegove političke bahanalije koje sežu i do susjedne članice EU. Ista nijemo posmatra kako u CG vodeću ulogu polahko zauzima još jedna antinatovska koalicija spremna da sjutra revidira sporazum i iziđe iz tog saveza.
Geostrateški uticaj Rusije je porastao nakon ukrajinskog scenarija i čini se da su članice EU u defanzivi. Sve je izraženija bojazan da nekome u međunarodnoj zajednici ovo odgovara.
Evropska unija se suočava sa unutrašnjim neslaganjima, naslaganja i oko proširenja na Zapadni Balkan, pa i sama integracija ovog regiona u EU predstavlja manji prioritet Unije. Upravo ta neslaganja unutar EU, koriste drugi svjetski igrači koji na region gledaju kao privlačno područje na koje će politički ili ekonomski prodrijeti.
Ko sa kim igra i gdje je BIH, a gdje je Kosovo i Crna Gora, sa novonastalim interesima rusko-njemačke, rusko-turske ili američko-ruske igre?
Hoće li se opet velike sile voditi principom divide et impere (zavadi, pa vladaj) u nekoj drugačijij formi i intezitetu, ostaje da se vidi.
U svoj historijskoj balkanskoj igri, jedno je sigurno, opstajalo se najviše svojom visorenišću, snagom, znjanjem i organizacijom. Najveći ceh u prošlom stoljeću je platio bošnjački narod.
Europa je ouno puta pokazala da nema sentimenta i mnoge narode 'puštala niz vodu' sve do zadnjeg trena opstanka.
Ako Bošnjaci ne nauče lekcije iz prošlosti i ne nauče da igraju ovu opasnu igru, igrat će se sa njim kao i do sada.

POLITIKA VELIKOSRPSTVA '90-TIH: Sve je isto samo nekih nema