MUZAFER HADŽIĆ: Dok sam sakupljao materijale, građu i činjenice za svoje dvije knjige, obratio sam se za pomoć i starijim ljudima iz mog rodnog sela Škrijelja, kako bih što autentičnije opisao i predstavio svoje selo i svoj vatan koji sam pored mnogih mještana, trbuhom za kruhom morao napustiti još prije 20-tak godina, ali sa nadom da mu se vratim i nastavim život tu gdje i naši stari.

Samo veliki ljudi znaju da u pravom smislu te riječi cijene svoj zavičaj, svoje rodno mjesto. Samo pravi sinovi znaju da poštuju mjesto rođenja, mjesto života i mjesto gdje su mezarja njihovih djedova i roditelja, mjesto koje je ostalo urezano u sjećanju, u srcu i duši njihovog djetinjstva.
Naravno i mi obični smrtnici pokušavamo da sačuvamo uspomene na svoj kraj, da spriječimo zaborav i da zapišemo ono najbitnije od svog izvora i svog porijekla. Dok sam sakupljao materijale, građu i činjenice za svoje dvije knjige, obratio sam se za pomoć i starijim ljudima iz mog rodnog sela Škrijelja, kako bih što autentičnije opisao i predstavio svoje selo i svoj vatan koji sam pored mnogih mještana, trbuhom za kruhom morao napustiti još prije 20-tak godina, ali sa nadom da mu se vratim i nastavim život tu gdje i naši stari. Ovom prilikom izražavam veliku zahvalnost svim onima koji su mi pomogli da ove moje knjige izgledaju ovako kako izgledaju, obogaćene kazivanjima, svjedočenjima, fotografijama, zapisima. Tu su prije svega moji bližnji rođaci ali i ostali stanovnici sela koji su imali bitne činjenice sačuvane u svom sjećanju.

Ne smatram previše pretencioznim reći da sam i ja kao autor uložio dosta truda da bih otrgnuo od zaborava važne činjenice, fotografije, opise i podatke koje sam zabilježio u svojim knjigama. Nije lako usuditi se i odvažiti se pa pisati knjige. Pogotovo one historiografskog i istraživačkog karaktera. Ali ja sam se odvažio. To sam smatrao svojim dugom prema svom zavičaju. Koliko sam uspio neka čitaoci kažu. Ali, ono što mi niko ne može negirati jeste ljubav koju gajim prema svom zavičaju, ljubav koja me je i povukla da pišem o njemu. A šta je dug zavičaju, fantastično je izrazio čuveni sandžački pisac Zaim Azemović, koji je rekao: "Niko nije birao svoje mjesto rođenja, roditelje i ime kojim će ga zvati. Palo mi je u dio u redu življenja da se rodim u ovom siromašnom i zabačenom kraju, da mi ova njegova brda budu zavičajna Ijubav. Nije mi žao i ne stidim se svoga mjesta rođenja. Treba mu vratiti dug za dati život.” A poznati književnik, Meša Selimović, takođe je ostavio lijep zapis o zavičaju: "Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji".

A ja, Muzafer Hadžić, skromni autor zapisa o svom rodnom kraju, koliko sam uspio, reći će ljudi i vrijeme. Ali drago mi je da sam pokušao da, barem donekle i ja, poput velikih književnika, pisaca i pjesnika, vratim dug svom zavičaju, svom dragom selu Škrijelju kome sam posvetio ove svoje dvije knjige.