Ni kod Milanovića, ni kod Vučića ni Marsovci ni mi Zemljaci nismo ni vidjeli ni osjetili to „malo brdo dobra“ u njihovim srcima, već smo opet i vidjeli i čuli glasove iz dobrote tog „malog kutka zla“ zloćudne poruke, koje nisu primjerene ni vremenu, ni prostoru, ni nadanju, ni gledanju u bolju budućnost svih nas bez obzira na vjeru, naciju, rasu, kulturi i državu…

DR. MUSTAFA CERIĆ: Mnogo je toga što Marsovcima nije jasno šta se zbiva na planeti Zemlji, ali bosanskim vojnicima na straži je savršeno jasno da se ovih dana oko Bosne duhovi zloćudni iznova bude, ali ne, kao što kaže Aleksandar Solženjicin u svom „Arhipelagu GULAG“, „kroz države, niti između klasa, niti između političkih stranaka - već upravo kroz svako ljudsko srce - i kroz sva ljudska srca. Ova se linija pomiče. Unutar nas oscilira s godinama.

Nije ni važno da li ima života na Marsu. Važno je da postoje Marsovci koji nas ljude gledaju na Zemlji. Sve vide što radimo i sve čuju što govorimo. I sve pišu što ne volimo da se o nama daleko čuje. Ovih dana Marsovci su imali šta vidjeti. U jednom danu (august 4, 2020), na jednom mjestu, nedaleko od Bosne, vidjeli su scene slave pobjednika, a na drugom mjestu gledali su plač i kuknjavu gubitnika. I jedni i drugi pričali su svoje priče iz Šekspirovog „Hamleta“:

O nečovječnim
I krvavim i bludnim djelima,
O nehotičnoj pravdi, nesmišljenom
Ubojstvu i o smrti, što je sila
I dvoličnost potakoše, a najzad
O promašenim nekim osnovama,
Što padoše na glave začetnika. (Hamlet, čin v, sc. ii)

Tamo u Kninu Milanović je zborio:
“Zločinački poduhvat su nam pokušali uvaliti, to je bila jedna od glupih izmišljotina. Mi smo imali sreće da nijedan od naših generala nije ovlađen i osuđen.”

A sreća (odličje) se daje samo izabranim, onima kojima je dokazano da su činili zločin u Bosni, poput Zlatana Mije Jelića i onima kojima je, isto tako, dokazano da su sudjelovali u „udruženom zločinačkom poduhvatu“ (Herceg Bosna). Sve dokazano i presuđeno u Hagu.

A na mostu u Rači Mile - Milorad Dodik je govorio:
"Ta akcija je kockica u mozaiku zla koji je imao za cilj nestanak Srba”. A onda ga je Vučić 'ruku pod ruku' popratio: „Srbija živi, neće nestati i neće nositi žig (genocid, o.p.), koji su joj stavili (a koji je srpska vojska počinila, o.p.). Pomirenje da, poniženje nikada“ viknuo je u sva glas Vučić.

Marsovcima, koji su to slušali, nije bilo ništa jasno osim poeme, koju je beogradska umjetnica izrecitirala od bosanskog pjesnika i pisca Skendera Kulenovića o „Stojanki majki Knežepoljki“, poemu koja je poznata i na nebu na zemlji zato što je mogla nastati samo iz bosanskog duha i biti napisana samo bosanskim kalemom iz bosanske duše o bosanskim sinovima Srđanu, Mrđanu i Mlađenu, kojima je pjesnik dao srpska imena.

Ali, Marsovcima je ostalo nejasno kako to da niko od srpskih pjesnika nije napisao poemu o šest stvarnih bosanskih sinova sa bosanskim imenima od majke Have iz Prijedora, sinova koje su srpski „junaci“ ubili iz čistog hira: Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada i šest bosanskih sinova od majke Nazije iz Zvornika: Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu i Fahrudina.

Mnogo je toga što Marsovcima nije jasno šta se zbiva na planeti Zemlji, ali bosanskim vojnicima na straži je savršeno jasno da se ovih dana oko Bosne duhovi zloćudni iznova bude, ali ne, kao što kaže Aleksandar Solženjicin u svom „Arhipelagu GULAG“, „kroz države, niti između klasa, niti između političkih stranaka - već upravo kroz svako ljudsko srce - i kroz sva ljudska srca. Ova se linija pomiče. Unutar nas oscilira s godinama. Pa čak i unutar srca preplavljenih zlom, zadržava se jedno malo brdo dobra. Pa čak i u najboljem srcu, ostaje ... neukrašeni mali kutak zla. Od tada sam shvatio istinu svih religija svijeta: Oni se bore sa zlom unutar ljudskog bića (unutar svakog ljudskog bića). Nemoguće je iz svijeta izbaciti zlo u cijelosti, ali je moguće ograničiti ga unutar svake osobe“, zaključuje Solženicin.

Ni kod Milanovića, ni kod Vučića ni Marsovci ni mi Zemljaci nismo ni vidjeli ni osjetili to „malo brdo dobra“ u njihovim srcima, već smo opet i vidjeli i čuli glasove iz dobrote tog „malog kutka zla“ zloćudne poruke, koje nisu primjerene ni vremenu, ni prostoru, ni nadanju, ni gledanju u bolju budućnost svih nas bez obzira na vjeru, naciju, rasu, kulturi i državu…

Očito je, Milanović sve više liči na Mileta – Milorada Dodika (od socijaldemokrate do nacional-šoviniste), a Vučić sve više liči na Dražu Mihajlovića (od srpskog radikala do četničkog fašiste).

Marsovci se vraćaju na Mars, a mi ostajemo ovdje na planeti Zemlji, u našoj Bosni da gledamo i čekamo kad će nam zora svanuti bez zloćudnih poruka od naših susjeda, koji se natječu (t)ko će kome više nanijeti bola i usput se ogrebati o Bosnu.

Ali, Bosna je jež koji ima svoje bodlje, koje ju čuvaju od svakog uljeza i od svakog dušmana!

Bože Svemogući, osnaži nas u namjeri da svoja srca očistimo od zla i pakosti.
Bože Sveznajući, pouči nas kako da prepoznamo odakle nam zlo dolazi!

Boži Milostivi, omili nam ljubav i poštovanje prema svim ljudima dobre volje. Amin!