Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


LJUDSKOST MJERENA PRINCIPOM SLOBODE, AKCENAT DOKTRINE ISLAMA
Procitaj komentar

Autor: Msc. Sumeja Smailagić
Objavljeno: 28. July 2020. 17:07:49
SUMEJA SMAILAGIĆ, master pravnih nauka, Novi Pazar, Sandžak


Sažetak
Msc. Sumeja Smailagić

HUMANITY MEASURED BY THE PRINCIPLE OF FREEDOM, EMPHASIS OF DOCTRINE OF ISLAM


Summary
Nowadays, humanity measured by the principle of freedom is inevitable observation of conscience within a dilemma how to accomplish the prospect of the development of a heterogeneous community at the macro- and micro-level. Doctrine of Islam along with the unity of diversity offers possible solutions to the development of a social and cultural community. Notionally, the paradigm of the unity of diversity postulates freedom of a heterogeneous community, which is fundamental to social capital. Therefore, applied capital considers the principle of freedom a piece of valid evidence in the assessment of a degree of social democracy. The right to the truth, which is one of the premises of doctrine of the unity of diversity, closely relates a cause to a consequence and standardizes regulations within a system. Standardized regulations, rights, equality and freedom determine both a level of essential humanity within society and applied culture and religion by the system of conduct. Right considers applied freedom where allegiance is considered a command until it deprives an individual of an incessant struggle for freedom. The deprivation of the right to the truth considers the deprivation of our own rights about the truth. Reflections necessarily produce heresy and abuse of religion thus turning a wrong orientation into a rule of intolerance. Consequences of the state of affairs produce heresy almost invincibly and consequently by the extermination of strength and total potentiality of particularity because the right to the truth and its existential scope of freedom postulate civilization considerably more deeply and widely.
Difficulties of today’s correlation of diversities become experiments of a priori conception of our own religious exclusivity because they do not prove a complete rep-resentation of universal values. Thereafter, disproportional attitude to the valuable and relative factual values deny mediators within the development of democratic system such as freedom, freedom of consciousness and conscience, right and righteousness.

Key words: religion, freedom, iradetuljizya – partial freedom, humanity, universal, particular, diversities, heresy, syncretism, proselytism, Messiahship, theology of nation, utilitarianism.
Ljudskost mjerena principom slobode predstavlja pitanje biti vremena te biva nezaobilazno motrište savjesti na dilemi kako ostvariti perspektivu razvoja heterogene zajednice na makro i mikro razini? Dokrtina islama sa jedinstvom diverziteta nudi moguća rješenja razvoja društvene i kulturne zajednice. Paradigma “jedinstva diverziteta” pojmovno predpostavlja slobodu heterogene zajednice, što je fundament društvenog kapitala. Tim prije primjenjeni kapital zauzima princip slobodeza validan dokazpri procjeni stepena demokratičnosti društva. Pravo na istinu jedna od premisa doktrine jedinstva diverziteta. Blisko povezujeuzrok i posljedicu, te standardizira norme u poredku. Standardizovane norme; pravo, jednakost i sloboda sistemom ponašanja određuje nivo neophodne humanosti u društva, te nivo primjenjene kulture i religije. Pravo podrazumjeva primjenjenu slobodu. U njoj podanička poslušnost biva zapovjed, sve dok ona ne liši pojedinca vječne borbe za slobodu. Lišavanjem prava govoriti o istini guši se opredjeljenje primjenjene slobode riječi i misli. Refleksije nužno produkuju krivovjerstvo i zloupotrebu religije gdje krivo opredjeljenje postaje pravilo netolerantnosti. Konsekvence stanja gotovo nesavladivo i posljedično produkuju herezu, potiskujući u dijamertalno suprotnu stranu potencijale partikulariteta. Teškoće u današnjem međuodnosu diverziteta bivaju ogledi apriorističke koncepcije vlastitog religijskog ekskluziviteta, jer njihov opseg nema potpunu viziju u reprezentativnost iuniverzalnih vrijednosti. Zatim, neproporcijalnost vrijednosnog osporava razvoj medijatora demokratskog poredka kao što je sloboda, sloboda svijesti i savjesti, pravo i pravičnost pošto pravo na istinu i egzistencionalno polje slobode znatno dublje i šire razvija ljudsku civilizaciju.
Ključne riječi: religija, sloboda, iradetul džuziju–djelimična sloboda, humanost, univerzalno, partkularno, diverziteti, hereza, sinkretizam, prozelitarizam, mesijanstvo, teologija nacije, utilitarizam.

UVOD
„Ljudskost mjerena principom slobode, akcenat doktrine islama”, govoreći diskurzivno o principu koji određuje stvarnu mjeru civilizacije[1] . Danas pojam slobode, sloboda religije i uvjerenja smatramo jednim od temeljnih principa ukupnih ljudskih prava i sloboda. Pojava u pojmu slobode postala je univerzalna potreba primjenjenog prava što pojavu postavlja za historijsku i društvenu kategoriju, nastalu sukladno procesu univerzalizacije deklarizacije o poštivanju ljudskih prava, sloboda i njihovoj kodifikaciji u odgovarajućim pravnim aktima. Primjerice, kodifikacija principa slobode historijski predstavlja duh iskustva Evrope, odnosno Zapada u kom je hrišćanska doktrina zauzimala primarno ulogu. Put ostvarenih prava i sloboda svijesti, savjesti, religije i uvjerenja odredili su duh historije te inkulturalnu nagradnju strukturom abrahamovske porodice religije, gdje su procesi suradnje, tolerancije i razumjevanja znatno duži time i sporiji za rezultate homogenizacije i integracije diverziteta za razliku od procesa sukoba koji veoma kraći ali intenzivnije uvode društvenu dezintegraciju u fokus dejstva sistemom ideoloških klišea, u aktivni dezintegracijski proces ostvarujući društvenu herezu, sinkretizam, prozelitarizam. Sumirajući vremenito događanje, bilans odnosa ukazuje naznatan nivo slodode religije i uvjerenjau svijestio važnosti relativnih vrijednosti s heterogenim subjektivitetima, gdje se nominalno „kultura slobode“ postavlja za prosperitativno, slobodno time i poželjno društvo protežirajući život heterogenoj strukturi i sadržaju.

Sloboda kao ideja

Sloboda kao ideja, biva koncept koji promoviše snagu volje u borbi za preporod pojedinca i kolektiva. U želji da se postigne preporod zajednice motiv biva objektivizirana volja zadatak preuzet od imanencije iz svijeta ideja. Volja biva deterninirana i predodređenau sadržaju i motivu određujući ulogu i položaj od strateškog interesa sukladno prostoru i vremenu dovodi ih u neposrednu vezu i proces ostvarene slobode. Proces stvaranja slobode nije u biti jednostavan i jednosmjeran. On se ne odvija u nesvjesnom pošto sloboda podrazumjeva savijest i odgovornost.

Istovremeno postavlja temeljna i granična pitanja pojedincu i kolektivu, pri čemu princip slobode postulira pravo i pravdu dovodeći premise u neposredan odnos određujući pri tom: kognitivne sposobnosti, principe društva i aksiološke obrazace proklamovanih ideja na kojim se provodi dinamizam zagovara ne slobode.[2]
Za slobodu potreban je pokretač, zatim cilj kao destinacija i logičan put znanjaza aksiološki i kognitivni princip života. Na principu usvojenog znanja mjeri se nivo ostvarene slobode. Na datoj paradigmi društvo postulira potencijal ljudskosti uz stepen društvene slobode i tolerantnosti.
Krenemo li od čovjeka, dovodimo u koheziju njegovog pokretača i konačni cilj humanih odnosa. Posmatramo li taj međuodmos sistemom logike i analitičkom obradom sadržaja dolazimo do neizbježnog zaključkada dijalektika međuodnosa pojavu „sloboda“ koja neizbježno zakon kohezije dovodi u funciju uzročnoposljedičnih veza, gdje su primjenjeni parametri pravo, pravda i primjenjena sloboda zaduženi za stepen humanizma društva te bivaju osnovni pokretači pojave slobode i pravapotvrđujući time zadate premise društvo, humanizam i ljudskost. Primarni faktor primjenjenog prava je ustav, zatim svijest i savjest pojedinca određeujući odnose u kolektivu gdje društvenom mobilnošću u političkoj akciji biva postavljena platforma slobodnog društva te međuodnos vjere i politike. Varijacije odnosa ukazuju na principe dirigovane simfonije koja lišava snagu i jedinstvo zajednice, gdje dominira strah jednih od drugim, uz dominaciju zvanične religije. Ujedno raste osjećaj inferiornosti uz nedovoljnu time i nepreciznu opštu percepciju o zvaničnoj religiji. Dominacija jednih podstiče snage deziintegrizma. S druge strane potaknute su subreligijski potencijal uz otuđenog homoreligiousa, gdje su tumačenja Svetog sve prisutnija u formi vanjskog tumačenja, uz nedovoljno poznavanje kanona vjere kako vlastite tako i one proglašene heretičkom. Na zloupotrebi osjećanja raste disolucija strukture diveziteta. Zloupotrebe bivaju posljediva i plod nametnute teorije inferiornosti u sistemu opšte nupučne teorije plutalizma o stvarnim potrebama civilizacije i kulture. Uneznanju slijedom ideološke ostrašćenosti raste fobija uz aktiv mediokriteta „dvostruke kontestacije“ učenja s teologijom nacije, gdje nadprosječni bolje rečeno izabrani šire klimu opšte nesigurnosti i nepovjerenja. Stvara se strah podanika uz mržnju, gnjev i osvetoljubivost čija konačnica rezultira distancom od nepoznatog produkujući idejnim determinizamom učenje o “lošim sudbinama”.

Sukladno političkoj dinamici sudbina postaje proces podložan promjeni te se princip ambivalentnosti koristi kao izbor konačnog usmjeravanja. Time životne okolnosti bivaju datost zatim društveni činilaci u datosti i životnim okolnostima dokidajući skepticizam o nemogućem jedinstvu diverziteta. Pripadanje bivaja jedinstva diverziteta pođređeno sistemu školstva, kulture i politike potvrđujući primjenjenu svijest u praksi na što je ukazivao već drevni islamski mislilac IbnHaldun[3] , gdje bivanje slobode predpostavlja sav potencijal društva. Tim prije određuje se karakter društva gdje se da uočiti sistem inferornosti jednih te iskrivljena slika inferiornih deducirana “superiornost”. Ona u biti biva slika po sebi, bilo da je riječ o čistoj duhovnoj ili profanoj razini. Razina odnosa biva postupak ostvaren meterijalnom nadgradnjom, te se predtavlja u ostvarenom društvenom kapitalu. Kapiatal biva primarna ideja ostvariva u ukupnom ljudskom potencijalu, što biva bazni indikator primjenjene slobode u društvu. Pojedinac time biva predpostavljen kaljenjem ličnosti. Kaljenjem ličnosti se odmjerava suodnos genotipa ifenotipa pri čemu doktrina religije, u ovom slučaju diskurzivno doktrina islama jasno produkuje ideju “fitretulislam” određujući strukturalno ljudsku čistoću s ciljem da postane njen integralni dio. U tim okolnostima prirodni komlpeks biva podvrgnut kaljenju sukladno društvenim faktorima usmjerenja, na čijim temeljima se gradi ljudski potencijal slobode. Primarno polje odvija se u altruističkom zahvatu, po čistom fenotipu i postavlja se primjrnjrni oblik slobode sukladno doktrini Svetog ispoljavanja. Krajnji skor procesa leži upravo u slobodi mjeren kvalitom ljudskih potencijala.

Opšte naučno pravilo ukazuje na slijed odnosa gdje je zlo po prirodi biva zadato i uzmiće samo u snazi pojedinca koji kolektivnu volju predpostavlja sistemom opšteg dobra vežući ih za strukturu povlaštenih i onih u čije se ime vlada. Alternativu eksluzivizmu biva sistem komparirani učenja i stavova kao mogući odgovor u nedoumici o slobodi. Generalno pitanje današnjih integracija promatramo li ga kroz prizmmu ljudskosti i humanizma neižbježno razmatra sistem prava, istine i slobode dovodeći ih u kontekst globalnog humanizma. Pred svako društvo postavlja se pitanje primjenjenih sadržaja, zatim komparativna učenja u sistemu primjenjenog humanizma. Promišljajuć izadatom temom, poslužila bi misao klasika Platon, Kant, Džon Stjuart Mill, Žan Pol Sart i dr. koja snažno predpostavlja pitanjeslobode u akciji “Čovjek mjera svih stvari” lucidno poput Protagore, vrača dostojanstvo apocentričnom odnosu spram svijesti i savjesti. Također, teološki kao po uzoru namjesnika-Halife, antropološki čovjek biva postavljen u centar. On je pokretač promjene. On je polivalenta i ambivalentan. On je preuzeo Svete prerogative čim biva Božiji misionar i ujedno zastupnik volje određenja “kadr” kao predestinaciono polje ljudskosti. Želimo li afirmirati iskustvo humanog društva određujemo civilizaciju u pravcu susretanja i bivanja bogastva razlika. Diskurzivno koncept jedinstva postavlja se kao indicator vrednovanja huma-nosti društva. Svako na sebi svojsven način predstavlja po posebi svoju perspektivu, a položaj bi bio usklađen sa principom „takvaluka-bogobojaznosti“ pri čemu bi o položaju, ulozi govore činjenice tj. vrijednosti.

Jedinstvo diverziteta predmet je “univerzalne civilizacije” gdje heterogene zajednice postavljaju društvo mogućnosti, bez straha po ukupni potencijal partikulariteta. Sadržaji bi bili strukturalno substiruirani gdje bi kulture, narodi i religije ostvarile ukupnost simboličkim jedinstvu čineći strukturalni i funcionalni integralni dio humanog poredka.

Princip humanog poredka sučeljen na historijskim varijacija potvrda je sve kompleksnosti svetog bivanja, gdje diskurzivno motrimo “udvaranje interkulturizma” koje prostorno u vremenskim distancama odolijevaju “pseudoteotiji” i teoriji zavjere o Balkanu, po uzoru na ideju “nametanja” bivajući mortište i barijara rodoslovlju i međudejstvu krvnih i plemenskih veza” tim prije postaju preziđe inkulturalnom i stvarana perspektiva interkuturalnom ”življenju heterogenih zajednica.

Diskurzivno, sagledamo li stanje historijske nužnosti bosanskohercegovačkog društva i društava u okruženju generalno pitanje biva princip primjeneih sloboda, određujući vrijednosnu stranu kulturnih autonomija, gdje se „kalemljnje” vrijednosnog postavlja za indikator vrijdnosnog dijalogu i upoznavanju zajedničkih vrijednosti što je bazni potencijal i smjernica razvoja ukupnog univerzalnog kapitala društva. Rekli bi već viđeno. Akcija kulturnog “kalemljenja” je predstava koja apriori religiju postavlja za zajednički imenitelj kapitalu civilizacije. No, deskripcija stanja primjenjene doktrine potvrđuje validnost teze “jedinjenja” a ogledi ga procjenjuju dokazom u analizi kapitala po “kalemljnju”, problematizujući odnos suprostavljenom antitezom o sukobljavanju kultura i civiluzija. Sukob, “Kampf” [4] postavlja alternativu konceptu kalemljenja s principom“ kulturne autonomije uz slobodu ispovjedanja” misli i stavova.

Koncept jedinstva diverziteta diskurzivno predstavlja doktrinu islamskog poimanja međuodnosa substitucija pluralnog sistema gdje otuđenje klasnog, rasnog, nacionalnog oponira „utilitarnoj ideji zapadnih mislilaca“ dokidajući privilegije postavljene glasom odabranih, izabranih i genijalnih. Upoznavanje, vrednovanje i približavanje dokida stanje nastalo bivanjem „teorija rase i nadnacije“. Koncept predstavlja bivanje kulture kao realne mogućnosti izraza diverziteta gdje koncept upoznavanja otvara integraciju sistemom zajedničkog baznog vrijednosnog i na njima izgrađenu slobodu substitucije što biva primjenjena strategija jedinstenog univerzalnog kapitala društva i civilizacije. U biti koncept humanizama[5] je punudio kapacitet kroz bivanje ljudskosti, čime se izvoja pozitivna strana mogućeg napredka. Ona defacto predstavlja intervenciju Boga, oslikavajući zakone u pučujući na mobilnost snaga ka univerzalnom integrizmu kojim se oglasio Stvoritelj. Ljudi zajednice danas više nego ikada bivaju upućeni jedni na druge te se samo po sebi nameće pitanje globalnog povezivanja čija konačnica ovisi o principu slobode u historijskoj društvenoj nužnosti[6].

Briga o ljudskom potencijalu na makro i mikro razini zavisi od:
1) inherentnoj ljudskosti, ljudskoj vrijednosti i moralnom dignitetu;
2) slobodi;
3) idealucivilizacije;
4) obrazovanju;
5) odgovornosti.
Teza o primjenjenom pravu i slobodi predstavlja koncept univerzalne civilizacije, gdje se predstave univerzalnog odvijaju ciklično. Još od prapočetka preko antičkog do modernog doba određuju imanentno religijsko i sekularno polje u dijalektici s ekspresijom ljudskosti. Princip univrzajnog jedinsta diverziteta podrazumjeva vođenje bez sile i prisile svijesti. Podrazumjeva jednakost u obavezma i odgovornostima, čija konačnica biva uloga i položaj i međuodnos dok bi akt sam po sebi odražavao ukupnost stanja ravjetljavajući zakon zadužen za blagostanje na zemlji. Sam akt predstavlja potrebu protežiranja koncepta ljudskosti predodređenu razumnim, što ujedno biva mjera Božija na zemlji kojom se sudi i vlada. Paralelno ljudi Božanskom određenju ljudi su razvili i laički koncept, kompatibilan Svetom upravo u simbiozi stanja odnosa potestosa i autoritasa. Meta dimenzija ko biva razlogom više da potvrdimo konstantu ljudskosti potvrdom vjerskih zakona, pogotovo kada je riječ o pravu, slobodi i istini. Biva podređen principu čistog funcionalizma gdje se vladalo i živjelo od religije a nikako po religiji i čime se dokida univerzalni koncept mjeren dijalektikom zapadnog Utilitarizma[7] . S druge strane koncept gradi princip slobode gdje se ljudskost predstavlja privilegijom odabranih, nikako opšta mjera dobra čovječanstva.

Posmatramo empirijom[8] odnos faktora za i protiv opšte ljudskosti tada sudimo po principu suptilne tiranije. Pored postojanja legalne vlati i religijskih postulata nastoji se socijalnim pritiskom „nominalnom normom“ nametnuti uvjerenje uz praksu prilagođenu logici većine. Određivanje logike većine problematizuje pitanje ljudskosti i dostojanstva te se s pravom postavlja intervetnost volje. Postupci ovise o socijalnom posredovanju i dominantnoj ljudskoj volji. Tada se svakako poziva princip međuodnosa religije i države. S tim u vezi svjet društva i religije možemo promatrati dvodimenzionalno: metasocijalnu i čistu socijalnu. Simbiotički odnos gotovo uvjek prisutan s manjim ili vežećim variacijama određuje konsekcentnost primjenjene dimenzije, uloge i položaja njenih nositelja. S tim u vezi metahistorijska dimenzija predodređuje duh, a socijalna dinamika određuje aksiološki potencijaal socijalnog bića, mjeren socijalnim faktorima sadržajem i praksom homopolitikusa. Carstvo mu biva u imanentnom polju ideologije, uvjerenju i opredjeljenju gdje nosilac etičkog i hedonističkog biva faktor odlučivanja.

Po teologiji, ikona biva slika i prilika Stvoritelja time jeon-čovjekzastupnik ili namjesnik Halifa, koji vlada po zakonu Civitas Dei, ili terena. Za mjeru apocentrizma pobrinuo se čovjek. Čovjek kao mjera svega u biti biva mjera hedonističkim principom sreće. Za mjeru, ulogu i pozicijubivaju zadužene predstave uostvarenim sadržajima; socijalnim, političkim, ekonomskim, psihološkim, teološkim postavljajući granice moralu ili hedonizmu zajednice.

Princip slobode mjeren doktrinom islama

Obrasci društvenog i kulturnog ponašanja muslimana izvode se iz ideje tevhida čije forme i varijante fundiraju doktrinu islama. Islamska doktrina naučava da čovjek odražava specifikum jedinjenja duha u materiji određujući poziciju, ulogu i položaj time i perspektivu univerzalne slobode. Doktrina islama, obzirom na proklamovani princip slobode, ponudila je pravo na slobodu vjere, uvjerenja i slobodu javne riječi uz ravnopravnost spolova za sve članove bez obzira na socijalni status i položaj. Zatim vjerske slobode jednake vlastodršcima i podanicima. Zabranjuje se svaka prisila. Fizička i mentalna prisilaje nedopustiva[9] . Sukladno principu “Da nema prisile u vjeri”, postavlja i konsenzus uleme, da se ljudski potencijal izražava u savjesti i opredjeljenju generišući opredjeljenje slobode, pri čemu je Allahov dž. š. zadao “kadar” i odredio um za generator bivanja, a slobodnu volju “iradetul-džuziju” za sekundarnog činioca, jer se sloboda veže za njedovu društvenupoziciju, ulogu i političi dinamizam.

Posvećenost istini je princip koji veze posvećenost, istinu i princip slobde. Data veza predstavlja inherentno polje ljudskosti usklađeno sa slobodom uma i razumjevanja, što je bit samopotvrđivanja, smisao i svrha ljudskog postojanja i duha historije. Smisao duha historije pronalazimo u konceptu “takva” bogobojaznost koju u osnovi predstavlja odgovornost riječi i djela. On, čovjek biće svijesti isavjesti, upravo zbog pozicije namjesnika koji sukladno poziciji i ulozi radi konstruktivno na harmoniji, egzistenciji svih stvorenja. Primjerice, Sartr to implicitno podvodi pod strast i senzibilitet. Time “lošu vjeru”, što je kompatikilno sa doktrinom o mrtvom srcu, duhovnoj gluhoći i sljepoći za ideal slobode u kom odgovornost uma postaje primarni uvjet u realizaciji ljudskosti. Sukladno religijskom učenju, nastalom iz islamske doktrine, ljudsko pravo, sloboda misli i ideja je zapravo zagarantovano pravo utemeljneo na postulatima izvora šerijata[10] , gdje princip biva načelo ljudskog međuodnosa:

Čovjek je slobodanu svom vjerovanju i uvjerenju, te je time i Božije odabrano stvorenje, koga Bog izdiže iznad drugih stvorenja, obdarivši ga razumom, time i izborom, da bira[11] . Sukladno pravima i obavezama, svaki se pojedinac rađa slobodan, čija sloboda se veže za Stvoritelja. Dio slobode biva djelimično prenešena na nositelje tim da se usklađuje sa zakonom koji su u ditektnoj hijehistorijskoj vezi sa Uzvišenim zakonodavcem te zakonodavcem iz pojavnog svijeta vežući ihlatentnom imaginarnom silom, duhom naroda. Proces predstavlja racionalno polje vlasti ulogom, pozicijom i odgovornošću preuzetog povjerenja. Samopotvrđivanje svodimo naoficijalnu politiku uz odnos “trona i oltara” predstavljajući hrišćansku kodifikaciju vlasti te islamsku u emanetu Imameta[12] i Hilafeta[13] do hizmeta[14] narodu. No, dileme i problemi postaju zapreka jedinjenju kada jedna od religija teži postati oficijalna državna religija,[15] pogotovo etabliranjem religijskog učenja nacionalnog mesijanstva.

Projekat saveza produktuje opoziciju spram svim ostalim relevantnim faktorima stvarajući manjinu u strukturi. Vjera, njeno nadnaravno porijeklo nikako se ne mogu dovesti u nemoguću korelaciju trpnoog stanja, kada se zna da je Jedan Tvorac, isti cilj, fundus vjera, nada, ljubav i spasenje itd. Svojstvo vjere je u intenzitetu odnosa sprem Boga. Intenzitet izražaja i osjećanja vjere za Tvorcem, biva suosjećnje spram drugih, bilo da se radi o vjerskoj grupi, pojedincu ili vaninstitucionalnom vjerniku. Slično je i sa tolerancijom. Paradoksalno zvučalo njen intenzitet leži u vjeri, stepenu spoznaje vjere koja potiče mjeru toleranciju. Tu leže uzroci i odgovori sa zlo/uporebu vjere i postupci vjernika!

Ta civilizacijska potreba je čin tolerisanja tuđeg prava na konceptu, sloboda, kojim se uspostavljaju vrijednosni obrasci života razlika. Tolerancija u najširem i najdubljem smislu znači prihvatiti s razumjevanjem drugačije, šta je i na temelju razlikama graditi zajedničku strukturu i substituciju. Sporazum je empatija. Kada griješnik ili vinovnik prijestupa spozna svu težinu u vapaju žrve koja moli za život. /Stari Zavjet[16] , tada društvo biva ostavena emanacija Tvorca.

Za toleranciju potrebno je dvoje! Kao za sukob i svađu. I to čovjek staložen, miran, podučen na praštanje, milost i naučen da zatraži oprost za hirove zloglasne ćudi.

Zagovaranje uniformnog jedinstva, u biti zanemaruje ličnu specifičnost, relativnost kulture, čemu razlike temelj geneze, rodoslovlja, Sveti slovokaz događaja od Adama preko Nuha/Noa, Ibrahima/Abraham, sinova mu Isaka/Izak i Ismail/Išmael, Isaa/Isus Krist do Muhammeda, potvrđujući šarenilo razlika pluralnog sistema. Hijeropovjest je jedinstvena, nedjeljiva[17] . Neizvjesna u činu pojedinca.

U netolerantnom nastojanju podcrtava razlike. U ime moći isključivali su jedni druge iz zajedništva, ekumene i dijaloga i time i povjesti spasenja[18] , određujući granice pravima i religijskoj slobodi. Vjera upučuje jedne na druge. Na potrebu uspostavljanja humanog poredka u modernom vremenu neophodno je podsjetiti na zakon ocikličnosti historije, o čemu su među ostalim jasnim opusom približili društvenu zbilju mislioci i njihov opus O. Spenglera[19] , Hasana Turabija i dr. potvrđujući sav cinizam evropskog gesla “humanog dijelovanja”, s mjerom Evrope. Pod plaštom humanizma dejeluje neoimperijalni kolonijalizam, te strategija kulturnog ekskluzivizma. Strategija prestavlja relativni karakter vrijednosti i kapitala društva što direktno potvrđujetezu oimploziji kulture pluralizma prepoznatu društvu sa nedovoljno izraženim slobodama i pravima i u društvu sa strateškim usmjerenim idejama okarekterisanih kao ideje neoimperijalizma sistemom kulture.

Zaključak
Potpuna odgovornost čovjeka, prema kojoj se etički i religiozno sudi o načinu djelovanja, predstavlja ideju slobodnog razvoja stvaralačkih mogućnosti gdje istina, pravda i sloboda čine perspektivu svjetovnom religijskom življenju razlika. Sukladno islamskoj doktrini sloboda predstavlja princip primjenjenog prava i opšteg uvjerenja gdje princip slobode postavlja princip samoopredjeljenja uz mogućnost jednakosti ljudi. Sistemom brastva određuje se jednakost. Dakle, nužno dovodi u vezu sistem jedinstva diverziteta. Strukturom gradi humani poredka i slobodu substitutivnih elemena društva. Suma summarum, islam društvu zadaje mjere, odnose i principe te sinergijom substitutivnih snaga jača idejni determinizam“ jedinstva diverziteta“. Doktrinarno, generiše univerzano učenje: Vi ste jedni od drugih, sura en-Nisa: 25. Vaše sluge su vaša braća. U čijem se vlasništvu nalazi njegov brat neka ga nahrani onim čime se sam hrani, neka ga obuče onim čime se sam oblači. Nekamu ne naređuje onaj posao koji sam ne može podnijeti, ako i bude kakov teži posao onda mu isami pomozite jer ste „Ademovi sinovi, a Adem je od zemlje“ princip integralnog bratstva i univerzalnog jedinstva postavljajući princip humanog poredka za mjeru opštanka razlika. Doktrina islama je ponudila obrasce koji karekterišu društvenu koheziju, integraciju te slove za glavno obilježje stepena demokratičnosti, nivoa univerzalnosti i jedinstva diverziteta kroz:

1. Kognitivne slobode, stepen stvarnih sloboda;
2. Principi religijske slobode sukladno doktrini, dovodeći u odnos diktrinu nauke i religije;
3. Životne okolnosti, aksiološki okvir predstavljen društvenom kohezijom mogućnosti, uz karakter pojedinca i kolektiva, neupućenost, neznanje uz površnost obraćenika;
4. Psihička i devijatna ponašanja kao produkt subreligijskih i subkulturalnih procesa, podspješuju društvenu inferiornost, atrofičnost i duhovno sljepilo;
5. Čelništvo trijade, harizmatične likove: vjerske, političke i etno grupe, faktoredestabilizacijei homogenizacije. Sloboda podrazumjeva primjenjenu doktrinu, religijski sadržaj uz slobodu religije te obuhvata:
a. slobodu vjerovanja, koja podrazumjeva slobodu izbora i ostajanja u određenoj vjeri ili uvjerenju;
b. b. slobodu iskazivanja religije putem učenja, vršenja i održavanja obreda, privatno i javno, pojedinačno i kolektivno.
Prvo pravo je apsolutno i nikakva državna vlast ga ne može ograničiti. Drugo pravo je moguće ograničiti s tim da to ograničenje mora biti izvršeno zakonom, da je neophodno za demokratsko društvo i da je izvršeno radi zaštite javne sigurnosti, poretka, zdravlja, morala osnovnih sloboda i prava drugih lica.Na ovaj način ideja slobode religije prošla je u Evropi, odnosno na Zapadu, put od prinude preko tolerancije do pune slobode, određujući ljudskost za potencijal humanog društva.

Bibliografija
1. Abdu Rahman, Ibn Haldun, Prolagomena, Globus, Zagreb, 1997.
2. Božović Ratko, Uspostavljanje dijaloga na razlikama, Inter-Religious Dialogue as a Way of Reconciliation in South Eastern Europe, BOŠ, Beograd 2001.
3. Đurić, P. Marko, Jedni bez drugih, ipak, ne možemo, BOŠ. Beograd.
4. Hafizović Rešid, Islamski šarti, el- Kalem, Sarajevo 2006.
5. Karčić Fikret, Islamske teme i perspektive, El-Kalem Sarajevo 2009.
6. Korkut Besim, Kur’an s prevodom, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2010.
7. Mill, John Stuart; On Liberty-O slobodi, A. Norton Critical Editioin, ed. Alan Ryan, New York: W. W. Norton, 1997.
8. Ritzer George, Suvremena sociologijska teorija, Nakladni zavod, Zagreb,1997.
9. Schpengler Oswald, Propast zapada, Globus, Zagreb, 1978.
Zgodić Esad, Ideologija nacionalnog mesionizma, DES, Sarajevo, 1999. Oslobođenje, 30, decembar/prosinac 2007. Jedinstvo koje poništava razlike je nasilno, Intervju, Mile Babić, dekan i profesor Franjevačke teologije, str. 28.

Fussnote:
1] Fikret Karčić, Islamske teme i perspektive, El Kalem, Sarajevo 2009, više: To, opet, znači da je pojedinac bio neslobodan u pogledu izbora religije. Religija je data. Takođe, nije postojala sloboda za one koji bi slijedili. Ovakav sistem uspostavljen je u Rimskom carstvu 394/395. godine, nakon što su imperatori Gracijan (375–383), na Zapadu, i Teodosije (379–394), na Istoku, proglasili kršćanstvo za jedinu ovlaštenu religiju u Carstvu. Ovom aktu prethodilo je priznanje kršćanstva 313. za ravnopravnu religiju s ostalim religijama u Carstvu od strane imperatora Konstantina. Na taj način, kršćanstvo je od progonjene religije (100–250 godine) postalo jedina službena religija. Historičar August Franzen napisao je da je na taj način “ono što je bilo crno postalo bijelo i obrnuto”.
2] Rešad Hafizović, Islamski šarti, el- Kalem, Sarajevo 2006. više“sinergija preklapanja slobode i ljudske sudbine. “Islam zagovara čisti monoteizam tražeći i odostalih pripadnika „Ehlul Kitaba“ da se odrede u teologiji spram razlika/trinitat. Pripadnike dostavljenih objava naziva „Ehlul Kitabom“ porodicom Knjige, ToraTevrat, EvanđeljeIndžil, Psalmi DavudoviZebur, i Kur’anknjiga, sa sitnim malim sveskama “suhufun“ koje nauka općenito naziva, Svetispisi. Na simboličnom planu bili bi to DavidovaDejvid zvijezda, KrstKriž i Polumjesec sa zvijezdom. Postojbina vijera Srednji Istok sa gradovima Mekka i Medina, Jerusalem, BejtullahmVitlejem, Sveti prostor Mezopotanije. Uopšteno, religija je čovjekov oblik svijesti o nadprirodnom, bilo da je riječ o jednom ili više beskonačnih bića. Vjerapostoji u činu molitvenog rituala, objektivizacijom u vjeskoj zajedniciali i samostalnom pregalaštvu čovjeka, latencijom svijesti povezane u „Božanskom biću.“
3] Abdu Rahman ibn Haldun, Prolagomena, Globus Zagreb, 1997. str. 43.
4] Kulturkampf – borba za kulturu (prim. prev.)
5] Više o humanizmu i sučeljavanju sa religijom i islamom pogledati: Davidson 1992; Goodman 2003., idr.
6] Pereza Zagorina: “Kako je ideja religijske tolerancije došla na Zapad” (How the Idea of Religious Toleration Came to the West, PrincetonUniversityPress, 2003).
7] Mill, John Stuart; On Liberty- O slobodi, . str. 41. A Norton Critical Editioin, ed. Alan Ryan, New York: W. W. Norton, 1997. „ Pitanje slobode, današnja generacija, tj, njegova generacija u V, Britaniji devetnaestog stoljeća, morala se boriti sa drugom vrstom tiranije, tiranijom većine“...
8] George Rutzer; Suvremena sociologijska teorija, Nakladni zavod Zagreb, str. 288– 295, Georg Ziml, filozofija novca, „..za razliku od filozofije istorije, koja uvjek sadrži metafizičko, estetičko ili religiozno tumačenje istorije, sociologija se potpuno ograniičava na svet pojava i na neposredno psihološko objašnjenje pojava“.
9] Besim Korkut, Kur’an s prevodom, sura el-Bekare 256.
10] Vjerski zakon islama zove se Šerijat. On je utemeljen na božjoj objavi, i izveden je iz četiri glavna izvora. Prvi je Kur´an, kog je melek Džibril (anđeo Gabrijel) postupno objavljivao Muhammedu a.s., kako su to prilike zahtijevale. Zatim su tu Hadis, kao praksa Sunna Božijeg poslanika, knjiga predaja o Muhammedu a.s. i njegovom životu, ono što je resul islama rekao, radio ili šutnjom odobrio, Idžma, suglasnost zajednice islamskih fakiha-učenjaka i Kijas, zaključivanje iz prva tri izvora-analogija izvođenja zaključaka po principu logike. Ishodište mu je zapravo u predislamskom običajnom pravu, a podijeljen je u pet kategorija: ono što je Allah naredio, ono što je Allah preporučio, ali nije propisao kao obavezno, ono što je Allah ostavio zakonom neodređeno, ono što je Allah otklonio, ali ne i izričito zabranio i ono što je Allah izričito zabranio. Pojam Šerijata puno je širi od bilo kojeg zapadnjačkog poimanja prava, jer pokriva sva područja života.
11] Besim Korkut, Kuran s prevodom, sura Isra:70.
12] Imamet — vođenje zajednice, duhovno prim. prevod.
13] Hilafet — vođenje političke i društvene zajednice prim. prevod.
14] Hizmet – pomoć narodu usluga po svaku cijenu prim. prevod.
15] Esad Zgodić, Ideologija nacionalnog mesionizma, DES Sarajevo 1999. str. 46—47.
16] Ratko R. Božović, Uspostavljanje dijaloga na razlikama, Inter-Religious Dialogue as a Way of Reconciliation in South Eastern Europe, BOŠ, Beograd 2001. str. 131. Kako će reći Emanuel Levinas Etički subjekt po/stavlja na mjesto drugog i time preuzima ili bolje prima na sebe odgovornost za grijehe i nesreću drugih i pretvara je u svoju odgovornost koja je odgovorna za slobodu drugog. Dobro bi bilo da tu odgovornost pre(d)uzmu svi međusobno sukobljeni i pomiritelji valikih sila na Balkanu, posto je Balkan mnogo više dao tim velikim silama, nego to što oni hoće njemu da daju”.
17] Marko P. Đurić, jedni bez drugih, ipak, ne možemo, BOŠ. Beograd2001., str. 221.“Al-Maida naglašava:”Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili jevreji, sabejci i hrišćani-oni koji su vjerovali u Boga, Allaha i onaj svijet vjerovali i dobra djela činiliničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati,”Al-Maide:69. Kur’an aktuelizuje svu važnost Jevanđelja za naše spasenje. Definišući islam kao krivovjerje, jeres, J. Damaskin, ne ulazeći ni u kakav dijalog, već samo u polemiku. Isus nije bio takav, on nikoga ne isključuje, niti proglašava jeretikom.”
18] Oslobođenje, 30, decembar/prosinac 2007. Jedinstvo koje poništava razlike je nasilno, Intervju, Mile Babić, dekan i profesor Franjevačke teologije, str. 28. „Ljudi su tjekom povjesti bježali iz uniformnog jedinstva i nasilnog jedinstva. Zbog tih pokušaja uspostave uniformnog jedinstva došlo je do sukoba između istočnog i zapadnog kršćanstva, kasnije do sukoba Martina Lutera i Rima itd. Kao primjer nasilja među kršćanima dostatno je pomenuti IV kršćansku vojnu (1204), zauzet je Carigrad (Novi Rim). Uspostavljeno je latinsko carstvo, latinski patrijarhat, koji traje do 1261. Osvajanje i pljačkanje Carigrada bila je i ostala užasna trauma za bizantske kršćane i za sve kršćane koji to nisu samo deklarativno. U XVI i XVII stoljeću došlo je do užasnih konfesionalnih ratova između protestanata i kršćana itd,“ ista vojna razorila je Jerusalim u pokušaju, na zaštiti grob i rodno mjesto Isaa, a prije toga Židovi i Rimljani zajedno radili na zavjeri protiv Isaa, Saduceji, Farizeji, apostol Juda i Poncije Pilat‚ opaska autora/Alemić V.
19] Oswald Schpengler, Propast zapada, Globus Zagreb 1978.

VRH



Ostali prilozi:
» ŠTA LI SU NAM TO NAPISALI DRAGAN I MILORAD, PORUKOM SA ZIDA PLAČA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 28. March 2024 14:47
» DA LI JE BOSNA I HERCEGOVINA ZAISTA „NEMOGUĆA ZEMLJA“?
Mehmed Meša Delić | 26. March 2024 16:43
» BOSNO MOJA, DIVNA I NEKADA BILA MILA, PRKOSNA I SRAMOTNA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 26. March 2024 16:38
» PRIJEDORSKA RAMAZANSKA SJEĆANJA
Samir Hadzalić | 25. March 2024 15:26
» PLAĆENE UBOJICE BOŠNJAŠTVA
Sead Zubanović | 24. March 2024 13:46
» UMJETNIKOV COGITO
Faruk Dizdarević | 22. March 2024 14:00
» IZLOŽBA „OTETA ZEMLJA“
Akademik Džeko Hodžić | 21. March 2024 14:05
» NESPAŠAVANJE HERCEGOVINE, LIČI NA VELEIZDAJU "TROJKE"
Nada Starijaš Al Issa | 21. March 2024 13:56
» NIČIJI DANIS TANOVIĆ
Šemso Agović | 21. March 2024 13:40
» RASKRINKRIVANJE CIONISTIČKIH LAŽI
Dr. Sead Alić | 20. March 2024 13:33
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
Ostali prilozi istog autora:
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif